Revr-305/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 305/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića, člana vijeća, Viktorije Lovrić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića, člana vijeća i Marine Paulić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. G. iz I. G., zastupane po punomoćnicama odvjetnicama Zajedničkog odvjetničkog ureda S. B. i A. K. K., V., protiv tuženika N. S. … I. G., zastupanog po punomoćnici L. K., odvjetnici u I. G., radi utvrđenja statusa pomoćnice ravnatelja, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv međupresude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gžr-192/10-2 od 30. studenog 2011. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Ivanić Gradu poslovni broj P-516/10-9 od 12. listopada 2010., u sjednici održanoj dana 10. srpnja 2012.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužiteljice M. G. protiv međupresude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gžr-192/10-2 od 30. studenog 2011. kao neosnovana.

Obrazloženje

Županijski sud u Velikoj Gorici presudom poslovni broj Gžr-192/10-2 od 30. studenog 2011. preinačio je prvostupanjsku međupresudu Općinskog suda u Ivanić Gradu poslovni broj P-516/10-9 od 12. listopada 2010. i odbio tužbeni zahtjev tužiteljice M. G. koji glasi na utvrđenje da je tužiteljica pomoćnica ravnatelja za sestrinstvo tuženika N. S. b. z. m. r. I.-G. od 1. siječnja 2009..

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine drugostupanjsku i potvrdi prvostupanjsku presudu, a tuženiku naloži naknaditi tužiteljici parnične troškove uvećane za troškove revizije u iznosu od 4.612,50 kuna.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija je neosnovana.

Revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08,57/11 - dalje: ZPP) u svezi s odredbom čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se ukazuje u reviziji. Suprotno tvrdnji tužiteljice pobijana presuda sadrži neproturječne razloge o svim žalbenim razlozima odlučnim za rješenje spora (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), pa je presudu moguće ispitati.

Premda tužiteljica u reviziji navodi da presuda ima nedostataka zbog proturječnih i nejasnih navoda o odlučnim činjenicama, iz sadržaja revizije proizlazi da se revizijom dovode u pitanje činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, iako po čl. 385. ZPP pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije dopušten revizijski razlog.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). U ovom slučaju one činjenice koje su odlučne za rješenje spora su u bitnome među strankama nesporne, a revizijski sud u donošenju odluke polazi od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.

Revidentica neutemeljeno ukazuje na revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Sporno je u revizijskom stadiju postupka je li tužiteljica, koja kod tuženika radi na poslovima glavne medicinske sestre, postala pomoćnicom ravnatelja bolnice za sestrinstvo izravnom primjenom odredbe čl. 59. Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“ broj 150/08 - dalje: ZZZ), a bez izmjene ugovora o radu i bez provođenja postupka imenovanja.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužiteljica zaposlena kod tuženika na radnom mjestu „006 glavna sestra u županijskoj bolnici“ na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog 12. srpnja 2001., a kod tuženika neprekinuto radi od 1991., ima završenu srednju školu i priznatu višu stručnu spremu,

- da je tuženik nakon stupanja na snagu Zakona o zdravstvenoj zaštiti (1. siječnja 2009.) uskladio svoje opće akte s tim zakonom, pa je 23. travnja 2009. donio novi Statut Odluku o dopuni Pravilnika o unutarnjem ustrojstvu, organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta gdje je sistematizacijom radnih mjesta u dijelu 1-Medicinska služba pod šifrom 006 sistematizirano radno mjesto u okviru uprave bolnice pod nazivom: Pomoćnik za sestrinstvo- glavna medicinska sestra - (Glavna sestra u županijskoj ustanovi) za koje je sukladno odredbama ZZZ predviđena visoka stručna sprema (VII) ili viša stručna sprema, odnosno završen sveučilišni studij – fakultet ili odgovarajuća visoka ili viša škola za medicinske sestre te položen odgovarajući državni ili stručni ispit za samostalan rad,

- da je Odlukom o dopuni Pravilnika o plaćama od 24. travnja 2009. povećan koeficijent za navedeno radno mjesto (šifra radnog mjesta 004) tako da koeficijent iznosi 2,50,

- da nakon donošenja navedenih općih akata ugovor o radu tužiteljice nije izmijenjen, a tužiteljica je nastavila raditi na temelju Ugovora o radu od 12. srpnja 2001. na radnom mjestu glavne sestre u županijskoj bolnici.

Polazeći od navedenih utvrđenja drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev temeljeći svoju odluku na pravnom shvaćanju da tužiteljica nije na temelju samoga zakona postala pomoćnica ravnatelja za sestrinstvo niti to može postati jer se za to mjesto traži odgovarajuća školska sprema koju tužiteljica nema. Sud je također zaključio da je za uspostavu statusa pomoćnice ravnatelja potrebno provesti proceduru imenovanja koju provodi Upravno vijeće na prijedlog ravnatelja i sukladno izvršenom imenovanju sklopiti odgovarajući ugovor o radu, a tužiteljica nije imenovana pomoćnicom ravnatelja.

Tužiteljica revizijom osporava pravno shvaćanje drugostupanjskog suda, ukazujući na to da izmjenom Zakona o zdravstvenoj zaštiti nije uspostavljeno nikakvo novo radno mjesto, niti je to učinjeno općim aktima tuženika. Radi se o novoj sistematizaciji koja nije ukinula ranije radno mjesto glavne sestre županijske bolnice. Zato smatra da nije odlučno što nije provedena procedura izbora pomoćnika ravnatelja za sestrinstvo po čl. 219. ZZZ, jer te poslove već obavlja tužiteljica koja i dalje radi na radnom mjestu glavne sestre bolnice. Pravilnikom o plaćama tuženika određen je koeficijent za mjesto pomoćnika ravnatelja, a taj koeficijent tuženik ne određuje samostalno jer se radi o javnim službama, pa je sukladno izmjenama zakona tužiteljica zatražila izmjenu ugovora o radu što tuženik nije prihvatio. U reviziji se ukazuje i na veliki obim poslova koje obavlja glavna sestra bolnice, koji su identični poslovima pomoćnika ravnatelja za sestrinstvo u drugim bolnicama, pa zaključuje da nije odlučna okolnost što tužiteljica nema odgovarajuću stručnu spremu, pogotovo s obzirom na to da po zakonu ima status pomoćnice ravnatelja i da se uspostava tog statusa ne bi smjela prepustiti samovolji pojedine bolnice.

Po pravnom shvaćanju ovoga suda tužiteljica nije stekla status pomoćnice ravnatelja za sestrinstvo jer taj status nije mogla steći izravnom primjenom odredbe čl. 59. st. 2. ZZZ, a nije imenovana pomoćnicom ravnatelja od strane nadležnog tijela bolnice niti ispunjava uvjete za imenovanje uslijed nedostatne stručne spreme.

Da bi za pojedinca (fizičku i pravnu osobu privatnog prava) nastalo neko pravo na temelju samoga zakona, odnosno izravnim učinkom njegovih normi, te norme moraju biti dovoljno određene i bezuvjetne, a njihov sadržaj mora biti takav da uspostavlja osnovu za „legitimno očekivanje“ pojedinca a koje mora biti konkretnije naravi od same nade, i mora se po svom sadržaju i obimu temeljiti izravno na pravnoj odredbi ili na pravnom aktu. Ovaj revizijski sud je ocijenio da odredba čl. 59. st. 2. ZZZ nije dovoljna osnova za legitimno očekivanje tužiteljice da baš ona postane pomoćnicom ravnatelja bolnice bez provođenja potrebnog postupka imenovanja.

Naime navedenom odredbom je propisano da ravnatelj zdravstvene ustanove ima zamjenika, u bolničkim zdravstvenim ustanovama i domovima zdravlja i pomoćnika za sestrinstvo-glavnu sestru zdravstvene ustanove, a u kliničkim zdravstvenim ustanovama i pomoćnika za financijsko poslovanje.

Prema odredbi članka 219. ZZZ zdravstvene ustanove bile su obvezne uskladiti statute s odredbom članka 59. stavka 2. i članka 71. ZZZ u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu toga zakona, a statut donosi Upravno vijeće koje po čl. 57. st. 1. ZZZ upravlja zdravstvenom ustanovom.

Slijedi da ovako formulirana odredba obvezuje tuženika u zakonskom roku uskladiti statut sa odredbama ZZZ, što je tuženik i učinio tako što je dana 23. travnja 2009. donio Odluku o dopuni Pravilnika o unutarnjem ustrojstvu, organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta. Citirana odredba tuženiku ne nameće takvu (točno određenu) obvezu prema tužiteljici koja u odnosu na njenu provedbu ne bi zahtijevala donošenje nikakvih dodatnih mjera od strane tuženika. Suprotno tvrdnji tužiteljice zakonom su dane tuženiku (zdravstvenoj ustanovi) diskrecijske ovlasti u odnosu na izbor osobe pomoćnika ravnatelja, tuženik je statutom propisao uvjete za imenovanje na tu dužnost, a tim propisanim uvjetima tužiteljica ne udovoljava, niti je postupak imenovanja proveden.

Zbog iznijetih razloga ovaj sud je prihvatio pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da tužiteljica nije dokazala pravnu osnovu za uspostavu njezinog svojstva pomoćnice ravnatelja po samom zakonu, i bez postupka imenovanja, pa nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava.

Kako nisu ostvareni revizijski razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, a ni oni na koje je ukazao tuženik, valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 10. srpnja 2012.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.