I Kž-79/1992-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 79/1992-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Frančula mr. Rudolfa kao predsjednika vijeća, te Kocijančić Erike i Potrebica Ante kao članova vijeća i stručnog suradnika Papeš Branke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. K. B., zbog krivičnog djela iz čl. 133. KZH, odlučujući o žalbi javnog tužitelja, podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 22. siječnja 1992. K 93/91, u sjednici održanoj 16. rujna 1992., saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske Turk Vladimira,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba javnog tužitelja kao neosnovana i potvrdjuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom opt. K. B. oglašen je krivim zbog kriv. djela iz čl. 133. KZH, te mu je temeljem čl. 52. st. 1. Krivičnog zakona SFRJ preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ kao zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 53/91, u daljnjem tekstu: KZJ) i čl. 42. toč. 2. i čl. 43. st. 1. toč. 3. KZJ izrečena uvjetna osuda i utvrdjena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci, s rokom kušnje od dvije godine.

Temeljem čl. 98. st. 1. Zakona o krivičnom postupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZKP) optuženik je dužan oštećenicima K. S. i K. D. naknaditi troškove krivičnog postupka u iznosu od 49.000 HRD i platiti paušal u iznosu od 5.000 HRD.

Temeljem čl. 108. st. 2. ZKP oštećena K. D. upućena je sa imovinskopravnim zahtjevom na parnicu.

Protiv ove presude podnio je žalbu javni tužitelj

I Kž 79/1992-3

zbog odluke o kazni i predložio da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora.

Javni tužitelj Hrvatske je predložio da se uvaži žalba javnog tužitelja.

Žalba nije osnovana.

Javni tužitelj smatra da je prvostepeni sud prilikom izricanja krivične sankcije dao prevelik značaj olakotnim okolnostima, te da okolnosti uz koje je djelo počinjeno i držanje optuženika nakon počinjenog djela ukazuju na društvenu opasnost djela i učinioca i stoga predlaže da se optuženiku iz razloga specijalne i generalne prevencije izrekne kazna zatvora i to u dužem trajanju.

Medjutim, po ocjeni ovog drugostepenog suda, prvostepeni sud je imao u vidu sve okolnosti iz čl. 41. KZJ koje su od utjecaja na izricanje vrste i visine krivične sankcije, te je njihovom pravilnom ocjenom izrekao optuženiku uvjetnu osudu i utvrdio mu kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, s rokom kušnje od dvije godine, koja sankcija se ukazuje srazmjerna težini učinjenog djela i stupnju krivične odgovornosti optuženika.

Naime, kada se ima u vidu da je optuženik u dobi od 60 godina, zatim njegov prijašnji život, njegovo zdravstveno stanje i 90% invaliditet (ratni vojni invalid), te da je od počinjenog djela prošlo četiri godine, a da je oduzetu sliku vratio oštećenicima, tada i ovaj Vrhovni sud, kao drugostepeni sud, nalazi da u ovom slučaju ipak nije nužno radi krivičnopravne zaštite izricati kaznu zatvora.

Iz izloženih razloga trebalo je temeljem čl. 384.

ZKP žalbu javnog tužitelja odbiti kao neosnovanu i presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 16. rujna 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Papeš Branka, v.r.

Frančula mr. Rudolf, v.r.