Gžrs-96/2013-2 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gžrs-96/2013-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Verice Franić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. J., iz M., G., zastupane po punomoćnici D. B., odvjetnici u S., protiv tuženika H.L. D. d.o.o. M., G., zastupan po punomoćnici S. B., odvjetnici u S., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu broj IVP-496/10 od 6. lipnja 2013., u sjednici vijeća održanoj 28. srpnja 2016.,

p r e s u d i o j e

i

r i j e š i o j e

Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužiteljice i tuženika i potvrđuju presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu broj IVP-496/10 od 6. lipnja 2013.

Obrazloženje

Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je glavni tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužiteljica tražila da se utvrdi da je poslovno uvjetovani otkaz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme zaključen 24. prosinca 2007. između tužiteljice i tuženika, a koji otkaz je donesen 14. svibnja 2010. nedopušten i nezakonit, da radni odnos tužiteljici nije prestao i da se naloži tuženiku vratiti tužiteljicu na rad na poslove pomoćnice direktora/šefice recepcije ili druge slične poslove, uz naknadu izgubljene plaće u visini od po 10.523,75 kn mjesečno za razdoblje od prestanka ugovora o radu tj. od 6. rujna 2010. pa do donošenja prvostupanjske odluke uz pripadajuću zateznu kamatu (točka I. izreke). Nadalje, odbijen je u cijelosti podredni tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila isplatu otpremnine u iznosu od 7.064,26 kn sa pripadajućom zateznom kamatom od 19. svibnja 2010. do isplate (točka II. izreke). Prihvaćen je glavni tužbeni zahtjev u dijelu potraživanja isplate iznosa od 13.158,70 kn sa pripadajućom zateznom kamatom na iznos od 8.192,19 kn od od 15. srpnja 2008. do isplate a na iznos od 4.966,51 kn od 15. kolovoza 2008. do isplate (točka III. izreke).

Rješenjem je odbijen prijedlog za određivanje privremene mjere kojim je traženo vratiti tužiteljicu na rad do pravomoćnog okončanja ovog postupka (točka I.). Ujedno je tužiteljica obvezana naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 38.162,50 kn (točka II. izreke).

Protiv ove odluke i to točke I. i II. izreke presude te rješenja u cijelosti, žalbu pravovremeno podnosi tužiteljica zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se ista u pobijanom dijelu preinači podredno, ukine.

Žalbu podnosi i tuženik ali protiv točke III. izreke presude i dijela točke II. izreke rješenja kojim mu nije dosuđen traženi parnični trošak zbog istih žalbenih razloga, s prijedlogom da se odluka u pobijanom dijelu preinači.

U odgovoru na žalbu tuženik osporava navode iste u cijelosti i predlaže žalbu odbiti.

Žalbe su neosnovane.

Predmet je postupka glavni zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, vraćanje tužiteljice na rad na isto ili odgovarajuće radno mjesto te isplata naknade plaće i neplaćenih prekovremenih sati rada. Predmet postupka je i podredni tužbeni zahtjev za isplatu otpremnine.

Prvostupanjski je sud odbio glavni tužbeni zahtjev usmjeren na traženje utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i vraćanja na rad smatrajući da sukladno odredbi članka 129. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13; dalje: ZR) kojom je propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava te odredbi članka 116. stavak 1. ZR kojom je propisano da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao, naložit će vraćanje radnika na posao; kod činjenice da je tuženik svojom odlukom od 6. rujna 2010. stavio van snage pobijanu odluku o otkazu ugovora o radu, da tužiteljica više ne može tražiti utvrđenje nedopuštenim otkaza ugovora o radu jer ugovor je osnažen a time, ne može ni tražiti vraćanje na rad s aspekta odredbe članka 116. ZR. Kod činjenice da je tuženik stavio van snage pobijanu odluku o otkazu ugovora o radu odlukom od 6. rujna 2010. te kod činjenice da je isti dan tužiteljici izvanredno otkazan ugovor o radu, prvostupanjski sud je zaključio da tužiteljici ne pripada naknada izgubljene plaće za razdoblje od prestanka ugovora o radu tj. od 6. rujna 2010. pa do donošenja presude, sve pozivom na odredbu članka 87. stavak 3. ZR kojom je propisano da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran.

Nadalje je prihvatio tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu prekovremenog rada uz obrazloženje da je tijekom mjeseca lipnja i srpnja 2008. tužiteljica obavljala prekovremeno rad po nalogu tuženika a koji joj nije plaćen, sve pozivom na odredbu članka 33. (odnosno članka 41. pročišćenog teksta) Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95., 54/95., 65/95., 17/01. i 82/01, 114/03., 137/04. - pročišćeni tekst, 68/05., dalje - ZR/95) koji zakon se prema pravilima o vremenskom važenju zakona, ovdje ima primijeniti jer je ZR stupio na snagu 1. siječnja 2010., a kojom je propisano da u slučaju više sile, izvanrednoga povećanja opsega rada i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, zaposlenik na zahtjev poslodavca mora raditi duže od punoga radnog vremena (prekovremeni rad), najviše do 10 sati tjedno i članka 84. ZR/95 (odnosno članka 92. pročišćenog teksta) kojom je propisano da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, zaposlenik ima pravo na povećanu plaću.

Konačno, sud je odbio podredni tužbeni zahtjev usmjeren na potraživanje otpremnine smatrajući da tužiteljici ne pripada pravo na otpremninu kod činjenice da je tuženik stavio van snage pobijanu odluku o otkazu ugovora o radu odlukom od 6. rujna 2010. a pozivom na odredbu članka 119. stavak 1. ZR kojom je propisano da radnik kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnog rada, osim ako se otkazuje iz razloga uvjetovanih ponašanjem radnika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem.

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8. 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenio materijalno pravo.

Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi:

- da su parnične stranke sklopile ugovor o radu dana 24. prosinca 2007. na neodređeno vrijeme za radno mjesto pomoćnice direktore/šefice recepcije te da je tužiteljica otpočela s radom 1. veljače 2008., da je određeno 40-satno tjedno radno vrijeme (od 8-16 sati) uz obvezu poslodavca da za slučaj prekovremenog rada isplati tužiteljici plaću uvećanu za 25%;

- da je tuženik dana 14. svibnja 2010. donio odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu protiv koje odluke je tužiteljica podnijela zahtjev za zaštitu prava na koji joj nije odgovoreno te potom, tužbu sudu; da je tuženik isplatio tužiteljici s naslova otpremnine iznos od 4.914,64 kn;

- da je tuženik svojom odlukom od 6. rujna 2010. stavio van snage pobijanu odluku o otkazu ugovora o radu te je istom odlukom tužiteljici izvanredno otkazao ugovor o radu a da taj otkaz nije nedopušten presuđeno je u predmetu broj IV P-628/10 dana 5. studenog 2012.;

- da iz evidencije radnog vremena proizlazi da je tužiteljica u lipnju 2008. godine radila prekovremeno 133 sata a u srpnju 2008. godine 75 sati, što je sve potvrđeno i iskazima svjedoka I. B., I. B., G. Z. i D. V. kao i iskazom same tužiteljice te, e-mailovima od 10. srpnja i od 25. srpnja 2008. i obračunom korištenja osobnog vozila u službene svrhe;

- da su građevinski radovi na hotelu trajali do svibnja 2008. godine;

- da je visinu iznosa tražbine s naslova prekovremenih sati ustanovio financijski vještak dipl. oec. V. K. upravo u dosuđenim iznosima.

Odlučna činjenična utvrđenja žalbenim navodima stranaka nisu dovedena u sumnju, pa ih kao pravilna prihvaća i ovaj žalbeni sud. Na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u izreci odluke.

Ovo stoga jer je pravilno sud prvog stupnja zaključio da je tužiteljici radni odnos prestao izvanrednim otkazom ugovora o radu (iako je pri tome isti sud pogrešno naveo da je tuženik svojom odlukom od 6. rujna 2010. stavio van snage pobijanu odluku o otkazu ugovora o radu pa da tužiteljica zbog te činjenice više ne može tražiti utvrđenje nedopuštenim pobijanog otkaza ugovora o radu jer da je time isti ugovor osnažen), a do tog dana tj. 6. rujna 2010. (u međuvremenu je odluka suda o dopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu danog 6. rujna 2010., postala pravomoćna što je ovaj sud utvrdio uvidom u sustav E-spis), tužiteljica je imala sva prava iz radnog odnosa jer je tekao otkazni rok (a valjanost izvanrednog otkaza ugovora o radu stvar bila je drugog postupka) pa zaista nema osnove da tužiteljica i nadalje potražuje zaštitu pred sudom.

U odnosu na žalbene navode tužiteljice samo je za dodati da pitanje je li tužiteljica trebala odrađivati otkazni rok ili ne (članak 114. stavak 5. ZR određuje da za vrijeme otkaznoga roka radnik ima pravo uz naknadu plaće biti odsutan s rada najmanje četiri sata tjedno radi traženja novog zaposlenja; što nedvojbeno podrazumijeva obvezu rada a nepoznavanje prava ne ispričava), također nije stvar ovog parničnog postupka već onog u kojemu se ispitivala dopuštenost izvanrednog otkaza ugovora o radu.

Kod činjenice da je tužiteljici izvanredno otkazan ugovor o radu, to je pravilno prvostupanjski sud zaključio da tužiteljici ne pripada naknada izgubljene plaće za razdoblje od prestanka ugovora o radu tj. od 6. rujna 2010. pa do donošenja prvostupanjske odluke sve prema odredbi članka 87. stavak 3. ZR, a u kom dijelu tužiteljica posebni i ne pobija prvostupanjsku presudu.

Sud je prvog stupnja odbio podredni tužbeni zahtjev usmjeren na potraživanje otpremnine jer tužiteljici radni odnos nije prestao pobijanom odlukom već odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu pa istoj ne pripada pravo na otpremninu sve prema odredbi članka 119. stavak 1. ZR. Međutim, prema utvrđenju prvostupanjskog suda tužiteljici je isplaćena otpremnina u iznosu od 4.914,64 kn.

Pravilno je prvostupanjski sud zaključio o osnovanosti tužbenog zahtjeva usmjerenog na isplatu ostvarenog prekovremenog rada za razdoblje od 1. lipnja do 27. srpnja 2008. pozivom na odredbe članka 41. i 92. ZR/95.

Ovo stoga jer, iako tuženik nije pisanim nalogom naložio tužiteljici prekovremeni rad, sama činjenica organizacije posla rada recepcije 24 sata dnevno uz činjenicu da su taj posao obavljali u relevantnom razdoblju samo tužiteljica i G. Z., predstavlja konkludentan nalog za prekovremeni rad kako je to pravilno ocijenio i prvostupanjski sud.

U odnosu na žalbene navode, samo je za navesti da ovaj drugostupanjski sud u cijelosti upućuje na razloge pobijane odluke glede dosuđenja naknade s naslova prekovremenog rada a radi zaista nepotrebnog ponavljanja ocjene provedenih dokaza.

Sud je prvog stupnja proveo potpuno i svestrano dokazni postupak te je dao uvjerljivu ocjenu svih izvedenih dokaza pa se radi nepotrebnog ponavljanja, u cijelosti upućuje na razloge suda prvog stupnja.

Pravilna je i odluka o trošku jer je ista ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 2. i 155. ZPP-a i jer je isti pravilno izračunat te se u tom dijelu upućuje na razloge i odluku suda prvog stupnja.

Slijedom naprijed iznijetog, valjalo je žalbe stranaka odbiti i potvrditi presudu u cijelosti temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

U Splitu 28. srpnja 2016.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražan Penjak, v. r.