Gž R-129/2019-2 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž R-129/2019-2

Split, Gundulićeva 29a

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeća sastavljenom od sutkinja Vedrane Perkušić predsjednice vijeća, te Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Verice Franić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. A. iz B., OIB: ..., kojega zastupa punomoćnica A. G. C., odvjetnica iz Z., protiv tuženika R. A. d.d. iz Z., OIB: ..., kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog ureda I., odvjetnici iz Z., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika D. B., odvjetnika iz Z., kojega zastupa punomoćnik P. B., odvjetnik iz Z., radi nedopuštenosti otkaza, vraćanja na rad i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 13 Pr-1043/17-78 od 22. studenoga 2018., u sjednici održanoj 21. veljače 2019.,

p r e s u d i o j e:

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 13 Pr-1043/17-78 od 22. studenoga 2018.

II. Odbija se žalba umješača na strani tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 13 Pr-1043/17-78 od 22. studenoga 2018. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, kojim mu nisu dosuđeni više zatraženi troškovi postupka.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je nedopuštena i nezakonita Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelja, koju je donio tuženik 17.08.2012. i na utvrđenje da je nedopušten i nezakonit Odgovor na zahtjev za zaštitu prava tužitelja uložen na Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu, koji je donio tuženik 11.09 2012. Istom presudom odbijen je i zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku da tužitelja vrati natrag na radno mjesto Referent naplate, Tim za administrativne poslove u naplati, Odjel podrške procesu naplate, Direkcija naplate od retail klijenata, Sektor upravljanja kreditnim rizicima, kako je to prvotno ugovoreno Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme od 01.07.2008. u roku 8 dana od pravomoćnosti presude, kao što je odbijen i zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku da mu isplatiti sve dospjele bruto plaće i naknade u ukupnom iznos od 356.788,20 kn sa zakonskim zateznim kamatama na svaki mjesečni iznos od dospijeća pa do isplate, a sve kako je pobliže označeno u izreci presude. Također je tom presudom odbijen i zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku da tužitelju isplati i iznos od 15.250,00 kn na ime dospjele naknade za Uskrs i naknade za Božić sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na točno određene mjesečne iznose od dospijeća pa do isplate, a sve kako je pobliže označeno u izreci presude, s time što je odbijen i zahtjev tužitelja da mu tuženika naknadi troškove postupka (točka I. izreke).

Nadalje je tom presudom naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn, u roku od 8 dana (točka II. izreke).

Protiv te presude žale se tužitelj i umješač na strani tuženika (u daljnjem tekstu: umješač).

Tužitelj prvostupanjsku presudu pobija u cijelosti, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148.-pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači shodno žalbenim navodima, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Umješač žalbom pobija prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom II. izreke, kojim je tuženiku nisu dosuđeni više zatraženi troškovi postupka, zbog žalbenog razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točke 3. ZPP-a, s prijedlogom da se u tom dijelu preinači prema žalbenim navodima.

U odgovoru na žalbu tužitelja, tuženik se usprotivio svim žalbenim navodima kao neosnovanim, predlažući da se žalba tužitelja kao takva odbije, dok odgovori na žalbu umješača nisu podneseni.

Žalbe nisu osnovane.

Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tužitelj jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tužitelja pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.

Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je nedopuštena i nezakonita odluka tuženika kojom je tužitelju izvanredno otkazan ugovor o radu od 17. kolovoza 2012., zahtjev da se utvrdi nedopuštenim i nezakonitim odgovor na zahtjev tužitelja za zaštitu prava kojeg je tuženik donio 11. rujna 2012., zahtjev tužitelja da ga tuženik vrati na posao, zahtjev da mu isplati naknadu bruto plaće u ukupnom iznosu od 356.788,20 kuna sa zatraženim kamatama za razdoblje od 17. kolovoza 2012. do 1. travnja 2018. i zahtjev za isplatu božićnice i uskrsnice u ukupnom iznosu od 15.250,00 kuna sa zatraženim kamatama za 2012., 2013., 2014., 2015., 2016., 2017. i 2018.

U ovom stadiju postupka nije sporno da je odlukom o izvanrednom otkazu od 17. kolovoza 2012. tužitelju otkazan ugovor o radu i da je tužitelj pravovremeno podnio tuženiku zahtjev za zaštitu prava protiv te odluke, a o kojem je tuženik odlučio na način što istom nije udovoljio.

Nije sporno ni to da je tuženik otkaz ugovora o radu tužitelju donio pozivom na odredbu članka 108. Zakon o radu ("Narodne novine", broj 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13. - u daljnjem tekstu: ZR), odnosno da se radi o izvanrednom otkazu.

Prvostupanjski sud po provedenom dokaznom postupku pravilno je zaključio je da je tuženik odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju donio u predviđenom roku od petnaest dana propisanim odredbom članka 108. stavkom 2. ZR-a.

Međutim, tužitelj i dalje u žalbi tvrdi da odluku o otkazu ugovora o radu tuženik nije donio u navedenom zakonskom roku.

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda, kao i iz stanja spisa, proizlazi sljedeće odlučno činjenično stanje:

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog 1. srpnja 2008. i pripadajućeg aneksa, a koji radni odnos je zasnovan za obavljanje poslova radnog mjesta Referent naplate, Tim za administrativne poslove u naplati, Odjel podrške procesu naplate, Direkcija naplate od retail klijenata, Sektor upravljanja kreditnim rizicima,

- da je tuženik odlukom od 17. kolovoza 2012. koju je tužitelj primio 21. kolovoza 2012. tužitelju izvanredno otkazao navedeni ugovor o radu,

- da iz obrazloženja te odluke o otkazu ugovora o radu proizlazi kako tuženik navodi da je na temelju izvanredne revizije provedene od 10. kolovoza 2012., na zahtjev Uprave tuženika, a predmet koje su bili krediti tuženika odobreni fizičkim osobama, utvrđeno da je tužitelj 9. kolovoza 2005. podnio zahtjev za odobrenje stambenog kredita kod tuženika i da je taj zahtjev odobren 9. rujna 2005.,

- da je kontrolom unutarnje revizije utvrđeno da je nekretnina koja je sredstvo osiguranja predmetnog kredita lažno procijenjena, odnosno da je stvarna vrijednost predmetne nekretnine znatno niža od vrijednosti iskazane u procjeni koja je bila osnovnica za odobrenje stambenog kredita tužitelju,

- da je naručitelj procjene nekretnine bio tužitelj koji je kao korisnik kredita bio upoznat s procijenjenom vrijednosti nekretnine i da je u trenutku odobrenja kredita znao odnosno morao znati da stvarna vrijednost nekretnine koja je sredstvo osiguranja po kreditu ne odgovara vrijednosti koja je navedena u procjeni nekretnine,

- da je tužitelj sklopio kupoprodajni ugovor za kupnju upravo te nekretnine, odnosno kuće,

- da su sredstva kredita trebala biti iskorištena upravo za kupnju i stjecanje vlasništva te nekretnine,

- da kuća za koju je kredit tužitelju odobren nikada nije kupljena,

- da je tužitelj sredstva kredita koristio protivno namjeni korištenja jer nikada nije upisao svoje pravo vlasništva,

- da je tužitelj prešutio gore navedenu činjenicu i nastavio s postupkom odobrenja kredita čime je tuženika doveo u zabludu, stekao protupravnu imovinsku korist i nanio materijalnu štetu tuženika,

- da je tužitelj izjavio da je predmetni kredit "podigao" za treću osobu D. M.,

- da je time potvrdio da je zahtjev podnio u ime nekog drugog,

- da je time tužitelj počinio kreditnu prijevaru,

- da dalje, iz obrazloženja odluke o otkazu proizlazi da je tužitelj nakon proteka otprilike dvije godine od odobrenja i korištenja predmetnog kredita podnio prijavu na natječaj za zapošljavanje kod tuženika, te je nakon provedenog natječaja s tuženikom sklopio ugovor o radu 24. svibnja 2007.,

- da je člankom 15. ugovoru o radu izričito navedeno:"Ako je zaposlenik prilikom sklapanja ovoga ugovora dao neistinite podatke ili prešutio činjenice bitne za njegovo sklapanje, Banka može raskinuti ugovor bez poštivanja propisnog ili ugovorenog otkaznog roka.",

- da je tužitelj prilikom zasnivanja radnog odnosa potpisao izjavu kojom je pod materijalnom, moralnom i kaznenom odgovornošću između ostalog izjavio: "da tuženiku nije dao neistinite podatke ili prešutio činjenice bitne za sklapanje ugovora o radu…",

- da kredit nikada nije iskorišten za namjenu za koju je uzet (kupnju kuće, stambenu namjenu),

- da je tuženik zbog prešućivanja navedenih činjenica od strane tužitelja, a bitne za sklapanje ugovora o radu, kao financijska institucija izgubio povjerenje u tužitelja,

- da tužitelju zbog namjernog dovođenja u zabludu tuženika nije pružena mogućnost za obranu,

- da kod tuženika ne postoji radničko vijeće niti je njegova prava i obveze preuzeo sindikalni povjerenik,

- da je sredstva kredita putem kartice punomoćnika predigla s tužiteljevog računa D. M., a radilo se o iznosu kredita od 85.000,00 EUR-a, (670.000,00 kuna),

- da je ona u prvo vrijeme uredno vraćala kredit,

- da je prema kazivanju tužitelja osobno preuzeo vraćanje kredita negdje 2011. i da ga je vraćao do donošenja odluke o otkazu te da mu nije poznato u koju je svrhu D. M. potrošila kredit,

- da je tuženik dopisom od 2. srpnja 2012. obavijestio HNB da pokreće reviziju, jer je tada odlučeno da se pokrene postupak utvrđivanja činjenica koje bi eventualno ukazale na nepravilnosti u dodjeli između ostalih kredita (velikog broja) i kredita koji je dodijeljen 2005. tužitelju.

Na temelju utvrđenog, prvostupanjski sud smatrao je, da je tuženik prilikom otkazivanja ugovora o radu poštovao odredbu članka 108. stavka 2. ZR-a, jer je utvrdio kako je predmetni otkaz dan 17. kolovoza 2012. i da se temeljio na provedenoj internoj izvanrednog reviziji tuženika, koja je okončana donošenjem konačnog izviješća s danom 10. kolovoza 2012., pritom navodeći kako je tek tada tuženik imao sva potrebna saznanja za donošenje odluke o otkazivanju. Posebno je prvostupanjski sud istakao, kako svi prethodni kontakti, koje spominje tužitelj u svojim iskazima, nisu odlučni, jer se ne može govoriti da je temeljem takvih kontakata koje je tužitelj imao sa ostalim radnicima tuženika, pa čak i u pisanoj formi, tuženik stekao cjelovita saznanja potrebna za donošenje odluke o otkazu, zbog čega je taj sud zaključio da je neosnovan prigovor da odluka o otkazu nije donesena u roku.

Navedeni zaključak prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj žalbeni sud. Naime, prema odredbi članka 108. stavka 2. ZR-a, ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

Iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tuženik u postupku provjere eventualnih nezakonitosti vezanih za odobrenje kredita tužitelju 2005., kada još nije bilo radnik tuženika, proveo internu izvanrednu reviziju tog kredita tužitelja, kao i kredita drugih fizičkih osoba (listovi 36-87 spisa), koja je revizija okončana 10. kolovoza 2012. i kojom su utvrđene nepravilnosti vezane za kredit odobren tužitelju (listovi 48-49 spisa), pa je i prema mišljenju ovoga suda pravilno tuženik kao poslodavac postupio kada je prije otkazivanja ugovora o radu tužitelju nastojao nedvojbeno utvrditi je li tužitelj prilikom zasnivanja radnog odnosa počinio kreditnu prijevaru prema tuženiku, odnosno je li prešutio bitne činjenice zbog kojih tuženik sa istim ne bi zasnovao radni odnos da je znao te činjenice, jer je od toga ovisila i odluka vezana uz radno-pravni status tužitelja kod tuženika, pa tako i donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu.

Dakle, u ovom slučaju pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je početak tijeka prekluzivnog roka od petnaest dana iz odredbe članka 108. stavka 2. ZR-a, počeo teći od dana kada se završena izvanredna interna revizija tuženika. Kako je prema utvrđenju toga suda tuženik za činjenice na kojima se temelji izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju nedvojbeno saznao 10. kolovoza 2012., (kada je primio izvještaj Sektora unutarnje revizije o provedenoj izvanrednoj reviziji, kako to proizlazi i iz odluke o otkazu), pa kako je otkaz dan 17. kolovoza 2012. (list 105. spisa), to je pravilno taj sud zaključio da je otkaz ugovora o radu tužitelju dan u roku iz citirane odredbe članka 108. stavka 2. ZR-a.

Stoga, svi žalbeni navodi tužitelja kojima tvrdi da je tuženik u travnju 2012. (kada je podnio kaznenu prijavu i kada je tužitelj dao izjavu), kao i 2008., (kada je tužitelj e-mail dopis dostavio drugom zaposleniku pod nazivom Zamolba za kredit - da se ugovor o kreditu prebaci na stvarnog korisnika) znao, da je tužitelj predigao kredit za drugu osobu, ne utječu na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da je odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju donesena u roku iz odredbe članka 108. stavka 2. ZR-a, a imajući na umu sve prethodno izloženo. Iz navedenog proizlazi da je tuženik imao saznanja da je tužitelj mogući počinitelj kreditne prijevare, odnosno povreda koje mu se stavljaju na teret, ali je tek nakon službeno izvršene izvanredne revizije, tuženik nedvojbeno imao saznanja ne samo o tome da je tužitelj predigao kod tuženika kredit za drugu osobu, već i da bio naručitelj procjene nekretnine kao korisnik kredita, da je bio upoznat s procijenjenom vrijednosti nekretnine, da je u trenutku odobrenja kredita znao odnosno morao znati da stvarna vrijednost nekretnine koja je sredstvo osiguranja po kreditu ne odgovara vrijednosti koja je navedena u procjeni nekretnine, da je sklopio kupoprodajni ugovor za kupnju nekretnine, da su sredstva kredita trebala biti iskorištena upravo za kupnju i stjecanje vlasništva nekretnine (kuće) od strane tužitelja, da kuća za koju je kredit odobren nikada nije kupljena i da se kredit ne vraća (iako se u počeku uredno vraćao), pa je shodno tim utvrđenjima pravilno u odluci o otkazu navedeno da je tužitelj sredstva kredita koristio protivno namjeni jer nikada nije kupio niti upisao svoje pravo vlasništva na kući za koju je realizirao kredit i da je kredit dignut za drugu osobu, a što je sve prešutio tuženiku kada je zasnovao radni odnos kod istoga, čime je tuženika doveo u zabludu, stekao protupravnu imovinsku korist i nanio mu materijalnu štetu.

Budući da je tijekom postupka nesporno utvrđeno, a što među strankama nije ni sporno, da je tužitelj je tijekom 2005. zatražio i dobio namjenski kredit kod tuženika, da se radilo o kreditu od 85.000,00 EUR-a (670.000,00 kuna), da je bio namjenski (stambeni), da za tu namjenu nije iskorišten, da je kredit u prvo vrijeme uredno otplaćivan od strane druge osobe D. M., da je tužitelj tijekom 2011. započeo s otplatom, da je plaćanje naknadno prestalo, da se tužitelj u međuvremenu zaposlio kod tuženika (2007.) i da je sve to, kao i sve drugo vezano za taj kredit (procjena nekretnine i dr.) tužitelj prešutio tuženiku kada se kod istog zaposlio, to je tuženik pravilno postupio kada je tužitelju izvanredno otkazao ugovor o radu odlukom od 17. kolovoza 2012., zbog počinjene kreditne prijevare i gubitka povjerenja u tužitelja kao radnika koji radi u financijskoj institucije. Ukazuje se da i odredba članka 15. samog ugovora o radu, omogućava tuženiku kao poslodavcu izvanredno otkazivanje ugovora o radu u slučaju, jer ta odredba glasi: "Ako je zaposlenik prilikom sklapanja ovoga ugovora dao neistinite podatke ili prešutio činjenice bitne za njegovo sklapanje, Banka može raskinuti ugovor bez poštivanja propisnog ili ugovorenog otkaznog roka."

Kako je tuženik dokazao da je tužitelj propustio prilikom zapošljavanja navesti da je korisnik kredita, te druge prethodno opisane okolnosti s tim u vezi, to je pravilno prvostupanjski sud naveo i to da nije moguće prihvatiti tvrdnje tužitelja o tome da je on samo formalno korisnik spornog kredita jer je taj sud nesporno utvrdio da je on osobno zatražio njegovo podizanje, da je pribavljao i predao svu potrebnu dokumentaciju (pa tako i izjavu o procjeni nekretnine), kao što utvrdio i da su sredstva odobrenog kredita isplaćena na njegov račun.

Pravilan je i navod prvostupanjskog suda da je tužitelj korisnik kredita, sa svim obvezama i odgovornostima u vezi sa istim, a to je prvenstveno vraćanje kredita, pa činjenica što se tužitelj u međuvremenu kod tuženika zaposlio i što je radio na bankarskim poslovima i što je bio korisnik spomenutog kredita koji se ne otplaćuje, te činjenica što je nekretnina koja je bila navedena kao zalog bitno manje vrijednosti od one za koju se smatralo, kao i činjenica što je sam kredit iskorišten nenamjenski, odnosno nije iskorišten za svrhu zbog koje je i odobren tj. kupnju nekretnine, i da sve to ukazuje kako je u konkretnom slučaju tuženik imao opravdani razlog za izvanredno otkazivanje tužitelju ugovora o radu i da nije za očekivati da će tuženik kao poslodavac imati više povjerenja u tužitelja i da će moći normalno funkcionirati, zbog čega je odbio u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja kako u odnosu na utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu i odgovora na zahtjev za zaštitu povrijeđenog prava, tako i u odnosu na zahtjeve za vraćanje na rad i za naknadu plaće te naknadu za Božić i Uskrs.

Naime, prema odredbi članka 108. stavka 1. i 2. ZR-a, radnik i poslodavac imaju opravdan razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa više nije moguć. Kod toga se ugovor o radu izvanredno može otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji, što se ponovno ističe.

Ponovno se u odnosu na žalbene navode tužitelja ističe, kako je tuženik za činjenicu da je tužitelj kod zasnivanja radnog odnosa prešutio osobito važne činjenice vezano za njegov kredit saznao 10. kolovoza 2012. kada je o tome primio izvješće interne izvanredne revizije, a kako je predmetna odluka o otkazu donesena 17. kolovoza 2017., to je donesena u roku od petnaest dana od dana saznanja.

Pri tome, sama činjenica što je tužitelj sve prethodno izneseno, a vezano za kredit koji je realizirao kod tuženika 2005., prešutio tuženiku kod zasnivanja radnog odnosa 2007., predstavlja osobito važnu činjenicu zbog koje nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika više nije moguć i prema mišljenju ovoga suda.

U žalbi se tužitelj poziva i na odluku Vrhovnog suda RH, poslovni broj Revr- 1562/2012 od 9. prosinca 2015., a iz koje nije razvidno da bi se radilo o istom činjeničnom i pravnom problemu spornom u predmetnom postupku da bi ista u ovom predmetu imala ulogu u osiguravanju jedinstvene primjene prava (iako se odnosi na pravovremenost otkaza), a imajući na umu sve utvrđeno u ovom predmetu.

Neosnovano umješač pobija odluku o troškovima postupka kojom je tužitelju naloženo da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kuna, smatrajući da mu pripadaju i daljnji zatraženi troškovi, iz razloga što je odluku o troškovima postupka pravilno donio prvostupanjski sud. Naime, u ovom slučaju tuženiku zastupanom po punomoćniku, odvjetniku pripada na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, u vezi s odredbom Tbr. 7. točke 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne novine», broj 148/09., 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. - u daljnjem tekstu: Tarifa), jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak, bez obzira koliko je radnji poduzeo, i to u visini od 200 bodova. Ovo stoga, jer se prvenstveno radi o postupku iz radnog odnosa radi utvrđenja nedopuštenosti odluke otkaza ugovora o radu, a ne o procjenjivom predmetu iz Tbr. 7. točke 1. Tarife, bez obzira što je bila zatražena i naknada plaće i naknada božićnice i uskrsnice. Navedeno u ovom slučaju ne može biti osnova obračuna troška kao da bi se radilo o procjenjivom predmetnu, kako to pogrešno u žalbi tvrdi umješač, jer se u ovom slučaju prvenstveno radi o radnom sporu radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, što se ponovno ističe, i u odnosu na taj zahtjev su se pretežito izvodili dokazi u postupku, zbog čega je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je tuženiku dosudio iznos od 2.000,00 kuna, odnosno iznos od 2.500,00 kuna (pripadajući PDV u iznosu od 500,00 kuna).

Slijedom svega iznesenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, a na temelju odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 381. ZPP-a, odbiti žalbu umješača kao neosnovanu, te odlučiti kao pod točkama I. i II. izreke ove presude.

U Splitu 21. veljače 2019.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić, v. r.