Legislator Case Law & Legislation
Rev-x-767/2017-2 AI generated

Supreme Court allows tenant's appeal, overturning lower court's rejection of protected rent tenancy for a separate room.

Case Number Rev-x-767/2017-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia accepted the tenant's appeal regarding the definition of a 'dwelling' for protected rent purposes. The lower court had rejected the tenant's request to convert a separate room into a protected tenancy, but the Supreme Court found the room functioned as a dwelling despite being architecturally separate. Consequently, the lower court's decision was annulled, and the case was remanded for a new trial where the tenant's claim must be re-evaluated based on the correct legal interpretation of the Housing Law.

Legislator headnote

AI generated

Zakon o najmu stanova čl. 2. st. 1.; Zakon o stambenom osiguranju čl. 6. st. 1. toč. 1.; A dwelling is primarily assessed as a residential unit based on usage rather than architectural unity, allowing separate rooms to qualify if used exclusively for habitation.

Keywords

AI generated
protected rent tenancy dwelling definition separate room usage housing law interpretation tenant rights appeal remand for retrial residential unit criteria

Cited Legislation

AI generated
čl. 2. st. 1. Zakona o najmu stanova
čl. 6. st. 1. toč. 1. Zakona o stambenom osiguranju
čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku
Odredbama čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koje se na temelju odredbe čl.
čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku
čl. 392.b st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku
čl. 164. st. 4. Zakona o parničnom postupku
čl. 166. st. 3. Zakona o parničnom postupku

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 767/17-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. C. iz D. (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik N. K.-I., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. i partneri d.o.o. iz D., protiv I. tuženice A. S. iz D. (OIB: ...) i II. tuženika Ž. S. iz D. (OIB: ...), kao pravnih sljednika prvotnih tuženica M. I. i D. S. - a zastupanih po punomoćnici M. R.-K., odvjetnici iz D., radi donošenja presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana s zaštićenom najamninom, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku posl. br. Gž-197/17-2 od 29. ožujka 2017. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. P-631/14 od 5. siječnja 2017., u sjednici održanoj 20. veljače 2018.,

r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja glede pitanja:

„Može li se beziznimno primjenjivati i tumačiti odredba članka 2. stavka 1. Zakona o najmu stanova koja definira stan na način suprotan propisima o zaštiti prava na obiteljski dom, kao i na način da stan nužno sadržava "prijeko potrebnu sporednu prostoriju" kao što je wc, te treba li takvo određenje biti u ugovoru o najmu, pogotovo ako postoji prostorija koja udovoljava tim uvjetima i koja se koristi isključivo u svrhu stana i kao njegov pripadak te je s istim stvarno i funkcionalno povezana?",

te se ukida presuda Županijskog suda u Dubrovniku posl. br. Gž-197/17-2 od 29. ožujka 2017. i predmet vraća tome sudu na ponovno suđenje.

II. Revizija tužitelja u ostalom dijelu (u odnosu na drugo u reviziji postavljeno pitanje) odbacuje se kao nedopuštena.

III. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda i odbijeni su zahtjevi:

- za donošenje presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme s zaštićenom najamninom (u tužbi je postavljen na obvezivanje tuženika sklopiti takav ugovor "jer će u suprotnom takav ugovor zamijeniti ova presuda") za stan u D., na adresi ..., na prvom katu, a koji se sastoji od dvije sobe i kuhinje, ukupne površine 38,89 m2, a prema kojemu bi ugovoru tužitelj bio najmoprimac s statusom zaštićenog najmoprimca a tuženici najmodavci - s time da bi najmoprimac plaćao zaštićenu najamninu "koja još nije određena od nadležnog organa" - "u visini do sada plaćane stanarine (najamnine) do svakog petog u tekućem mjesecu, dok će se po konačnom utvrđenju visine najamnine razlika uplatiti u roku od 15 dana",

- na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju na ime parničnog troška 21.093,75 kn. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju "iz članka 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku". Predlaže preinačiti osporenu presudu i prihvatiti njegov zahtjev, podredno ukinuti je i predmet vratiti na ponovni postupak.

Tuženici nisu odgovorili na reviziju.

Revizija je osnovana.

Odredbama čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koje se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuju na ovaj spor, propisano je: „U slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.“.

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a „U reviziji iz stavka 2. ovoga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.“.

U povodu revizije iz članka 382. stavka 2. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu (u smislu odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a) samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Predmetom spora zahtjev je tužitelja za donošenje presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme s zaštićenom najamninom za stan u D., na adresi ..., na prvom katu, a koji se sastoji od dvije sobe i kuhinje, ukupne površine 38,89 m2 (s mogućnošću korištenja, kako tužitelj tvrdi, WC-a u prizemlju), a prema kojemu bi tužitelj bio najmoprimac s statusom zaštićenog najmoprimca a tuženici najmodavci.

Osporena presuda donesena je primjenom odredaba Zakona o najmu stanova ("Narodne novine", broj 91/96, 48/98, 66/98 i 22/06 - dalje: ZNS-a), i to:

- odredbe čl. 2. stavak 1., prema kojoj: "Stanom se smatra skup prostorija namijenjenih za stanovanje s prijeko potrebnim sporednim prostorijama koje čine jednu zatvorenu građevinsku cjelinu i imaju poseban ulaz.",

- odredaba čl. 33., prema kojima: (stavak 1.) "Vlasnik stana dužan je obavijestiti najmoprimca iz članka 30. stavka 2. ovoga Zakona o svojem vlasništvu i o svojem prebivalištu, odnosno sjedištu u roku od 60 dana od stupanja na snagu ovoga Zakona.", (stavak 2.) "Zahtjev za sklapanje ugovora o najmu stana najmoprimac je dužan podnijeti vlasniku stana u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga Zakona, odnosno od dana pravomoćnosti odluke kojom je odlučeno o pravu te osobe na korištenje stanom.", (stavak 3.) "Ako vlasnik stana u roku od 3 mjeseca od primitka pisanog zahtjeva najmoprimca ne sklopi ili odbije sklopiti ugovor o najmu stana najmoprimac će tražiti od suda donošenje presude koja će zamijeniti taj ugovor. Ti se postupci smatraju hitnim."

Drugostupanjski sud je primjenom tih odredaba ZNS-a, zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i (preinačenjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje da se "...ono u odnosu na što je postavljen zahtjev za sklapanje ugovora o najmu, kako je tužitelj precizirao zahtjev nakon posljednje ukidne odluke..., ne može smatrati stanom..." u smislu navedene zakonske odredbe čl. 2. st. 1. ZNS-a, "...jer skupu prostorija (kuhinji i dvjema sobama) na koji se ugovor odnosi, nedostaje prijeko potrebna sporedna prostorija (WC), da bi se mogle smatrati stanom..." - tako da se "...zbog toga ne može niti donijeti presuda u smislu odredbe članka 33. stavak 3. ZNS-a".

Kod toga je pošao od utvrđenja:

- da je "ranijom pravomoćnom odlukom odbijen zahtjev za sklapanjem ugovora o najmu stana u odnosu na WC u prizemlju zbog nedostatka pasivne legitimacije, jer je utvrđeno da tadašnje tužene, čiji su nasljednici današnji tuženi, nisu vlasnice prizemlja",

- da je prethodno kao neosnovan "pravomoćno odbijen protutužbeni zahtjev radi iseljenja tužitelja (protutuženika), a ukinuta presuda kojom je odbijen zahtjev za zaključenje ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom, a sve obzirom da je "utvrđeno da je tužitelj stekao stanarsko pravo na stanu u D., od 41,56 m2, koji se sastoji od dvije sobe i kuhinje na prvom katu te WC-a u prizemlju, a koje je prestalo 5. studenog 1996., stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ 91/96., 48/98., 66/98.), kojeg je dana stekao prava najmoprimca, pa time i pravo koristiti stan".

S time u svezi, iz stanja spisa proizlazi, konkretno: kada je odlučeno o protutužbenom zahtjevu za iseljenje tužitelja iz prijepornog stana - zahtjev tuženica je (sada već pravomoćnom presudom) odbijen kao neosnovan jer (da) tužitelj na stanu ima pravo koje to iseljenje sprečava (pravo zaštićenog najmoprimca, a koje izvodi iz stanarskog prava kojeg je prethodno na stanu imao), dok je, sada, zahtjev tužitelja za donošenje presude koja će zamijeniti ugovor o najmu, a koji (zahtjev) tužitelj izvlači iz istoga stanarskog prava (i tvrdnje da je ovo prestalo stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova, kada je stekao pravo zaštićenog najmoprimca s pravom na ugovor o najmu s vlasnicima stana s zaštićenom najamninom: dakle, na shvaćanju zbog kojeg je odbijen protutužbeni zahtjev za iseljenje tužitelja), odbijen kao neosnovan sa suprotnim shvaćanjem (obrazloženjem): da mu takav zahtjev ne pripada jer (da) prostor koji je predmetom spora nema niti značaj ili sadržaj stana iz smisla čl. 2. st. 1. ZNS-a, odnosno jer (da) mu nedostaje WC, kao "prijeko potrebna sporedna prostorija" u jednoj "zatvorenoj građevinskoj cjelini" - bez koje se prostor ne može smatrati stanom na kojem se jedino i moglo steći stanarsko pravo i sada pravo na najam (sve u svezi utvrđenja da zgrada u kojoj je prijeporni stan ima WC, kojeg su stanari prijepornog stana i koristili kao takvog - ali je u prizemlju, odnosno u dijelu zgrade koji je u vlasništvu trećih - a ne stranaka ovoga postupka).

Revident je naznačio da reviziju podnosi temeljem odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a i u reviziji postavio pitanja:

1/ „Može li se beziznimno primjenjivati i tumačiti odredba članka 2. stavka 1. Zakona o najmu stanova koja definira stan na način suprotan propisima o zaštiti prava na obiteljski dom, kao i na način da stan nužno sadržava "prijeko potrebnu sporednu prostoriju" kao što je wc, te treba li takvo određenje biti u ugovoru o najmu, pogotovo ako postoji prostorija koja udovoljava tim uvjetima i koja se koristi isključivo u svrhu stana i kao njegov pripadak te je s istim stvarno i funkcionalno povezana?",

2/ "Može li dio stana biti predmet ugovora o najmu stana?".

Prvo pitanje i revizijski sud ocjenjuje važnim za odluku o predmetu spora ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: o njemu se može očekivati različita i nesigurna sudska praksa - a i odluke drugostupanjskog suda u sporu između stranaka o tome pitanju su u proturječju.

To pitanje valja razmotriti u smislu ZNS-a i njegovih odredaba koje uređuju ovdje sporan odnos sklapanja prijepornog ugovora:

- odredbe čl. 8., prema kojoj: "Zaštićenu najamninu plaćaju korisnici stanova koji:...su imali pravni položaj nositelja stanarskog prava na stanu do dana stupanja na snagu ovoga Zakona",

- odredaba čl. 30., prema kojima: (stavak 1.) "Danom stupanja na snagu ovoga Zakona prestaje stanarsko pravo osobama koje su to pravo stekle prema propisima koji su vrijedili do dana stupanja na snagu ovoga Zakona.", (stavak 2.) "Osobe iz stavka 1. ovoga članka danom stupanja na snagu ovoga Zakona stječu prava i obveze najmoprimca.",

- odredbe čl. 31., prema kojoj: "Vlasnik stana i osoba iz članka 30. koja ispunjava uvjete najmoprimca sklapaju, sukladno odredbama ovoga Zakona, ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme, s time da najmoprimac za to vrijeme ima pravo ugovoriti zaštićenu najamninu."

Te se odredbe iscrpljuju u htijenju da ugovor o najmu s zaštićenom najamninom već na temelju ZNS-a ("danom stupanja na snagu ovoga Zakona") ostvare oni koji su imali pravni položaj nositelja stanarskog prava na određenim prostorijama do dana stupanja na snagu ZNS-a, sve kako bi se takvima pružila zaštita prava na dom - kojeg su kroz stanarsko pravo koristili i do tada, a ne u htijenju da ga ostvare samo ili prvenstveno oni koji su na taj dan stanovali i imali stanarsko pravo u stanu u sadržaju (građevinskom) iz čl. 2. stavak 1. ZNS-a (u skupu "prostorija namijenjenih za stanovanje s prijeko potrebnim sporednim prostorijama koje čine jednu zatvorenu građevinsku cjelinu i imaju poseban ulaz").

To je u bitnome i odgovor na prvo u reviziji postavljeno pitanje.

Gledano u tome svijetlu, u predmetu je trebalo raspraviti i utvrditi (obzirom da o tome nije odlučeno niti jednom pravomoćnom odlukom, izrekom takve - koja jedina obvezuje) jedino relevantno: je li tužitelj na prijepornom prostoru imao pravni položaj nositelja stanarskog prava do dana stupanja na snagu ZNS-a, te zavisno od toga odlučiti o zahtjevu tužitelja.

Pritom je o tome pitanju (je li tužitelj "imao pravni položaj nositelja stanarskog prava") trebalo odlučiti u smislu shvaćanja kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske već izrazio (primjerice) u svojoj odluci posl. br. Gzz 69/00-2 od 3. siječnja 2002., prema kojoj:

"...Sporno je u ovom predmetu da li sporni prostor predstavlja stan koji koristi tuženik...

Sudovi su utvrdili da se sporni prostor sastoji od sobe i kuhinje te sanitarne prostorije (tuš, kada i WC) na prvom katu zgrade koja je društveno vlasništvo s pravom korištenja tužitelja. Sanitarni prostor je odvojen od sobe i kuhinje (zajedničkim hodnikom)....

Također su sudovi utvrdili da se sporni prostor koristi kao stan od 1963...

Građevinski vještak dao je mišljenje da sporni prostor ne čini jednu cjelinu (jer se iz hodnika ulazi u kuhinju i sobu i u sanitarni prostor) i da se ne može smatrati stanom (u smislu čl. 6. Zakona o stambenim odnosima - "Narodne novine", broj 51/85, 42/86, 22/92 i 70/94 - dalje: ZSO)....

Prema odredbi čl. 6. st. 1. toč. 1. ZSO, stanom se smatra skup prostorija namijenjenih za stalno stanovanje, s prijeko potrebnim sporednim prostorijama koje u pravilu čine jednu građevinsku cjelinu i imaju posebni glavni ulaz.

Utvrđivanje da li se određeni skup prostorija smatra stanom ne može se svesti samo na utvrđivanje građevinske cjeline i treba imati u vidu stambenu cjelinu. U praksi ima slučajeva (kao što je ovaj) da u sklopu nekog stana spadaju prostorije odvojene od tog stana.

Da bi se određeni skup prostorija smatrao stanom, ako su pojedine prostorije građevinski odvojene, važan je način na koji se te prostorije koriste, pa stan treba prvenstveno ocjenjivati u smislu stambene, a tek onda građevinske cjeline, jer prema citiranoj odredbi čl. 6. toč. 1. ZSO stan čini u pravilu građevinsku cjelinu.

Iz svih utvrđenih činjenica u ovom se predmetu može zaključiti da je sporni prostor (i prije nego je dodijeljen kao stan tuženiku, još 1963. godine) stambeni prostor i da ga tuženi koristi kao stan.

Tuženiku valja dakle priznati stanarsko pravo na tom prostoru - kao stanu...".

Slijedom toga, a kako to nije učinjeno, tako da (zbog toga) shvaćanje drugostupanjskog suda iz osporene presude nije u skladu s takvim shvaćanjem ovoga suda - i kako drugostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog shvaćanja (pogrešne primjene materijalnog prava) nije razmotrio druge okolnosti i činjenice odlučne za odluku o predmetu spora i (time) za nastavak postupka, to je valjalo ukinuti drugostupanjsku presudu - te odlučiti kao u izreci ove odluke, u stavku I. izreke rješenja (na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a).

U ponovljenom suđenju drugostupanjski sud će postupiti u skladu s prethodno iznijetim shvaćanjem (pa i onim izraženim u navedenoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te ovisno o rezultatu ocjene svih okolnosti relevantnih za odluku - ponovno odlučiti o zahtjevu tužitelja: odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a.

Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je drugostupanjsku presudu ukinuti i u odluci o troškovima postupka (u smislu odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a).

Za konačnu odluku ostavljaju se troškovi podnesene revizije (čl. 166. st. 3. ZPP-a), o čemu je odlučeno odlukom iz stavka III. izreke ovog rješenja.

U odnosu na drugo u reviziji postavljeno pitanje ("Može li dio stana biti predmet ugovora o najmu stana?") - ovdje je odlučnim za dopuštenost podnesene revizije za prihvatiti da ona u svezi tog pitanja ne sadrži navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a: u čemu je to pitanje postavljeno u svezi s shvaćanjem koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem iz osporene presude i shvaćanjem nekog drugog suda ili s sudskom praksom - pa i onom koja se očekuje, odnosno zašto bi to pitanje (kada ovdje niti nije riječ o najmu samo dijela stana) bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Stoga je reviziju tužitelja u odnosu na to pitanje valjalo odbaciti odlukom iz stavka II. izreke ovoga rješenja (primjenom odredaba čl. 392.b st. 2. i 3. ZPP-a).

Zagreb, 20. veljače 2018.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.