I Kž-68/2014-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 68/14-6

REPUBLIKA HRVATSKA

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća te Damira Kosa i dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Perice Rosandića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika V. B. i dr. zbog kaznenih djela iz članka 337. stavak 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97 i 27/98, dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 22. studenog 2013. broj K-3/06, u sjednici održanoj 24. veljače 2015., u nazočnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženika V. B., M. M., odvjetnika u Z.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se prvostupanjska presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Dubrovniku od 22. studenog 2013. broj K-3/06 optuženici V. B., N. I., P. B. i A. G., na temelju članka 354. točka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 - pročišćeni tekst i 115/06 - dalje u tekstu: ZKP/97), oslobođeni su od optužbe za kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavak 4. KZ/97, činjenično pobliže opisana u izreci pobijane presude.

Na temelju članka 123. stavak 1. ZKP/97 troškovi kaznenog postupka iz članka 119. stavak 2. točka 1.do 5. ZKP/97 te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrade branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žalbu je pravodobno podnio državni odvjetnik zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavak 1. točka 11. i stavak 2. ZKP/97 i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Odgovor na žalbu nije podnesen.

I Kž 68/14-6

Postupajući u skladu s odredbom članka 373. stavak 1. ZKP/97, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje. Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Darko Klier vratio je spis uz popratni dopis broj KŽ-DO-207/14 od 21. veljače 2014. bez očitovanja o osnovanosti žalbe.

Sjednica vijeća je održana u odsutnosti državnog odvjetnika koji je o istoj uredno obaviješten, sukladno članku 373. stavak 2. ZKP/97, kao i u odsutnosti uredno obaviještenog optuženika V. B., a u nazočnosti njegovog branitelja M. M., odvjetnika u Z., koji su zahtijevali obavijest o sjednici.

Žalba je osnovana.

U okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavak 1. točka 11. ZKP/97 žalitelj ističe da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koje se odnose na preuzimanje novca od strane optuženika V. B. i N. I., odnosno preuzimanja novca od strane M. F. za N. I., a niti dokaze, koji su izvedeni u odnosu na te okolnosti, dovodi u svezu s obranama optuženika, međutim, prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ti žalbeni navodi u suštini predstavljaju činjenične prigovore o kojima će biti riječi u nastavku.

Što se tiče žalbenog prigovora da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavak 2. ZKP/97, jer da je temeljio pobijanu presudu na nezakonitom dokazu, odnosno nalazu i mišljenju vještaka M. A., iako su u tom nalazu bile sadržane i izjave optuženika o okolnostima radnji koje imaju obilježja kaznenih djela koja su optuženicima stavljena na teret, treba reći da je taj žalbeni prigovor potpuno neutemeljen, budući da se iz istog ne može izvući bilo kakav zaključak o karakteru i sadržaju tih izjava, pa stoga, ni o eventualnoj nezakonitosti izvedenog dokaza, odnosno vještačkog nalaza i mišljenja na koji ukazuje žalitelj.

Slijedom iznijetoga, nisu ostvarene žalbene osnove bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje ukazuje žalitelj, a ni neke druge povrede na koje Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 379. stavak 1. ZKP/97.

Međutim, u pravu je žalitelj kada ukazuje da je činjenično stanje, barem za sada, pogrešno utvrđeno.

Prvostupanjski sud svoju odluku temelji na, kako kaže, usklađenim nalazima i mišljenjima sudskih vještaka M. A., I. T. i I. S., iz kojih, prema mišljenju prvostupanjskog suda, proizlazi da su svi računi, koje su inozemne pravne osobe ispostavile domaćim pravnim osobama, vjerodostojni pa da su tako i svi iznosi, isplaćeni na temelju tako ispostavljenih računa, vjerodostojni jer da su obračunati prema, tada važećim, inozemnim tržišnim cijenama za izvršene marketinške i informatičke usluge kao i za projektnu i softversko-razvojnu know how dokumentaciju, koje su inozemne pravne osobe pribavile domaćima pa da, stoga, nema dokaza da bi optuženici V. B. i N. I., kao odgovorne osobe, vršili isplate na temelju fiktivnih računa na štetu pravnih osoba koje su predstavljali, a slijedom toga da ni optuženici P. B. i A. G. nisu podizali neutemeljeno isplaćeni novac sa računa, niti ispostavljali fiktivne račune

I Kž 68/14-6

domaćim pravnim osobama i na taj način ostvarili bitna obilježja kaznenih djela iz članka 337. stavak 4. KZ/97.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, stoji na stanovištu da su takvi zaključci pogrešni jer prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri i kritički analizirao i cijenio nalaze i mišljenja financijsko-knjigovodstvenih vještaka I. T. i I. S., a iz kojih nalaza i mišljenja suglasno proizlazi da računi inozemnih tvrtki nisu dostatni kao dokaz vjerodostojnosti izvršenih konkretnih usluga, jer nedostaje popratna dokumentacija koja bi pratila ulazne račune te da nije vidljiva osnova financijskih transakcija (vještakinja S.), odnosno da se ne može utvrditi jesu li računi realni ili fiktivni, kao i to jesu li navedeni poslovi zaista i obavljeni jer nedostaju prilozi uz račune iz kojih bi to bilo vidljivo (vještak T.), pri čemu su oba vještaka u iskazivanju na glavnoj raspravi ostala kod pisanih nalaza i mišljenja.

Nasuprot tome, prvostupanjski sud zaključak o vjerodostojnosti ispostavljenih računa, kao i utemeljenosti plaćanja u iznosima naznačenim na ispostavljenim računima, potpuno pogrešno temelji na nalazu i mišljenju sudskog vještaka M. A., iako se radi o vještaku ovlaštenom za provedbu vještačenja iz područja informatike i telekomunikacija, odnosno o vještaku koji, po svojim stručnim kvalifikacijama, ne raspolaže dovoljnim stručnim znanjima iz područja financija i knjigovodstva, tim više što se u nalazu i mišljenju vještaka A. pojam „vjerodostojnosti računa“ ne temelji na financijsko-knjigovodstvenim parametrima, već isti vještak pod pojmom „vjerodostojnosti računa“ podrazumijeva podudarnost između iznosa navedenih na računima sa tržišnim cijenama usluga za pružanje kojih su navedene pravne osobe bile registrirane, pri čemu se ni taj vještak nije mogao očitovati o tome jesu li poslovi, koji su bili temelj za ispostavljanje tih računa, zaista i obavljeni, a što je temeljna pretpostavka za zakonitu ispostavu računa i naplatu, jer, kao što su to naveli i vještaci T. i S., uz te račune nije bila priložena specifikacija računa ni popratna dokumentacija.

Slijedom iznijetoga, prvostupanjski sud polazi od potpuno pogrešne i ničim potkrijepljene pretpostavke da su poslovi, ugovoreni između navedenih pravnih osoba, obavljeni pa da su, stoga, ispostavljeni računi kao i isplate po tim računima zakonite, iako takav zaključak ne proizlazi niti iz jednog vještačkog nalaza i mišljenja, kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

No, sve i da su spomenuti poslovi zakonito obavljeni i naplaćeni, a što je, barem za sada, ostalo dvojbeno, bilo je potrebno utvrditi i ocijeniti je li i tko te u kojem svojstvu sa nerezidentnih računa inozemnim pravnih osoba podizao novčana sredstva, u kojim iznosima i u koju svrhu, a ako jest, koja je sudbina tih sredstava, jer se radi o činjenicama odlučnim za ostvarenje bitnih obilježja kaznenog djela iz članka 337. stavak 4. KZ/97, a što je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud u cijelosti zanemario, na što s pravom upućuje žalitelj. Slijedom iznijetoga, trebalo je pobijanu presudu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, na temelju odredbe članka 388. stavak 1. ZKP/97.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će ponovno izvesti i ocijeniti sve ranije izvedene dokaze, a po potrebi i nove, a nakon toga će, uvažavajući argumentaciju ove drugostupanjske odluke, donijeti novu, na zakonu zasnovanu odluku, pri čemu u izreci presude treba biti jasno naznačeno svojstvo odgovorne osobe u pravnoj osobi za svakog

I Kž 68/14-6

optuženika, te će iznijeti razloge o svim odlučnim činjenicama, iznijeti nesporne činjenice te jasno i potpuno izložiti koje sporne činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane. Pri tomu će posebnu pažnju posvetiti ocjeni vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iz kojih razloga nije prihvatio pojedine prijedloge stranaka te odlučio ne ispitati pojedinog svjedoka ili vještaka, kojim se razlozima rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, osobito pri utvrđivanju postoji li kazneno djelo i krivnja optuženika.

Slijedom iznijetoga, riješeno je kao u izreci.

Zagreb, 24. veljače 2015.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Perica Rosandić, v.r.

Ana Garačić, v.r.