II Kž-164/1995-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Kž 164/1995-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Potrebica Ante, kao predsjednika vijeća, te Šibl Neve i Vrbetić Vesne, kao članova vijeća i savjetnice Vinja Ileane, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. V.I. i dr. zbog krivičnog djela iz čl. 127. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi opt. V.I. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Puli od 17. svibnja 1995. br. Kv-113/95 (K-14/95), u sjednici održanoj 5. lipnja 1995.,

r i j e š i o j e :

Odbija se žalba opt. V.I. kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanim rješenjem, na temelju čl. 255. st. 2. ZKP, produljen je pritvor protiv opt. V.I. iz zakonskih osnova predviđenih u čl. 182. st. 2. toč. 1. i 3. ZKP, nakon podignute optužnice kojom ga se zajedno s opt. V.P. tereti zbog učina krivičnog djela iz čl. 127. st. 1. KZRH.

Protiv tog rješenja žali se opt. V.I. po svom branitelju, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i odredi prikladnija mjera osiguranja njegovog prisustva.

Žalba nije osnovana.

Suprotno tvrdnji žalbe, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da u odnosu na žalitelja i dalje postoje zakonski osnovi za pritvor iz čl. 182. st. 2. toč. 1. i 3. ZKP.

Naime, s obzirom da je optuženik nakon učina inkriminiranog krivičnog djela pobjegao, te se punih šest mjeseci skrivao, tako da je za njim bila raspisana potraga, te cijeneći da je optuženik strani državljanin koji u Republici Hrvatskoj nema prebivalište, niti boravište, to očigledno proizlazi da postoje takove osobite okolnosti koje upozoravaju na opasnost da bi on na slobodi mogao ponovno pobjeći i tako postati sudu nedostupan.

Pri tome, u žalbi isticana okolnost da se optuženik dobrovoljno prijavio organima gonjenja, u konkretnom slučaju, nije dovoljna da bitno umanji opasnost od bjekstva, s obzirom da optuženik nije ničim vezan za ostanak u Republici Hrvatskoj tj. on ovdje nema prebivališta, obitelji, a niti zaposlenja, što mjeru pritvora protiv njega doista čini neophodnom.

Također, postoji i opasnost od ponavljanja krivičnog djela u smislu pritvorskog osnova iz čl. 182. st. 2. toč. 3. ZKP.

Naime, s obzirom na karakter i težinu predmetnog krivičnog djela, te način njegovog izvršenja pri čemu su počinitelji, time što su uz prijetnju nožem napali dvije gotovo bespomoćne starije osobe, vezali ih i začepili im usta, iskazali naglašenu upornost i izrazitu kriminalnu volju, to naročito imajući u vidu da optuženik nema zaposlenja, imovine, niti stalnih izvora prihoda, proizlazi i postojanje takovih osobitih okolnosti koje u svojoj ukupnosti opravdavaju bojazan da bi on na slobodi, u cilju stjecanja sredstava za život (kao i inkriminirane prilike), mogao ponovno učiniti istovrsno ili slično krivično djelo. Pored istaknutog, sama okolnost dosadašnje neosuđivanosti optuženika, koju je sud, u nedostatku službenih podataka, za sada, dužan prihvatiti, nije dovoljna da umanji opasnost od mogućeg ponavljanja krivičnog djela, tim više što se radi o osobi rođenoj 1971. godine koja zbog svoje mladosti nije bila u objektivnoj prilici da na nedvojben način iskaže svoj odnos prema kažnjivim djelima.

Kako se niti ostalim žalbenim navodima osnovanost pobijanog rješenja ne dovodi s uspjehom u sumnju, trebalo je na temelju čl. 385. st. 3. ZKP odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 5. lipnja 1995.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vinja Ileana v.r.

Potrebica Ante v.r.