Croatian Supreme Court partially allows appeal, amending drug trafficking conviction due to new lighter law.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia partially allowed appeals against a lower court's drug trafficking conviction, amending the legal classification and sentencing. The court found the lower court's factual findings correct but noted that the original statute had been superseded by a new law imposing lighter penalties for this offense. Consequently, the court applied the newer, more lenient legislation to reduce the defendants' sentences while rejecting arguments regarding the nature of the drug trade.
Legislator headnote
AI generatedčl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona; čl. 379. ZKP; When a newer law imposes lighter penalties for a crime, the principle of favoring the defendant requires the application of the new law to the conviction.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž-300/00-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić, Milivoja Mikora, Milana Gudelja i Hajrije Novoselec, kao članova vijeća i više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. H. V. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. I. G., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 6. prosinca 1999. godine broj K-127/99, u sjednici održanoj 15. svibnja 2002. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića, a u odsutnosti optuženika I. G. i branitelja Ž. G., odvjetnika iz S.,
p r e s u d i o j e:
I. Povodom žalbi državnog odvjetnika i opt. I.G., a po službenoj dužnosti, te i u odnosu na opt. H.V., preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci kaznenog djela i odluci o kazni, te se izriče da su opt. H.V., djelom opisanom u toč. 1. izreke te presude, a opt. I.G. djelom opisanim u toč. 2. izreke, počinili kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ (“Narodne novine”, broj 110/97) u svezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (“Narodne novine”, broj 129/00) pa se opt. H.V. za to djelo na temelju istih na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a opt. zakonskih propisa osuđuje
I.G. se na temelju istih zakonskih propisa uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. toč. b. KZ utvrđuje kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca, a prihvaća kao utvrđena, za kazneno djelo iz toč. 3. izreke pobijane presude, na temelju čl. 173. st. 1. KZ, kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca pa se uz primjenu čl. 60. st. 1. i 2. toč. c. KZ opt. I.G. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci, u koju mu se na temelju čl. 63. st. 1. KZ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 28. kolovoza 1999. godine do 6. prosinca 1999. godine.
II. Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. I.G. kao neosnovane, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
Županijski sud u Splitu, presudom od 6. prosinca 1999. godine broj K-127/99 proglasio je krivima optuženike H.V. i I.G. zbog kaznenih djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ, a opt. I.G. iz čl. 173. st. 1. KZ. Opt. H.V. je na temelju čl. 173. st. 2. KZ osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, dok je opt. I.G. za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ, na temelju istog zakonskog propisa uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. toč. b. KZ utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca, a za kazneno djelo iz čl. 173. st. 1. KZ po istom zakonskom propisu kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca, te je optuženik I.G. uz primjenu čl. 60. st. 1. i 2. toč. c. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci, u koju mu se na temelju čl. 63. st. 1. KZ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 28. kolovoza 1999. godine do 6. prosinca 1999. godine.
Na temelju čl. 173. st. 7. KZ od opt. I.G. oduzima se droga koja je bila predmet ovog kaznenog postupka, a koja će se po pravomoćnosti presude uništiti.
Na temelju čl. 82. st. 1. i 2. KZ od opt. H.V. oduzima se imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u iznosu od 350,00 kn.
Na temelju čl. 122. st. 4. ZKP optuženici H.V. i I.G. oslobađaju se dužnosti naknade troškova kaznenog postupka koji padaju na teret proračunskih sredstava.
Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kaznenoj sankciji u odnosu na opt. I.G. i kazneno djelo iz toč. 2. izreke pobijane presude i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne zatvorska kazna u duljem vremenskom trajanju.
Optuženik I.G. žali se po branitelju Ž.G., odvjetniku iz S., iz svih žalbenih osnova i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili preinači u odluci o kazni i optuženiku izrekne blaža sankcija. Moli da se branitelja izvijesti o sjednici vijeća.
Odgovori na žalbe nisu podneseni.
Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u pismenom podnesku od 25. svibnja 2000. godine broj DOKŽ-657/00 predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.
Sjednica vijeća održana je u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, a u odsutnosti opt. I.G. i njegova branitelja Ž.G., odvjetnika iz S., koji nisu pristupili, a dostava poziva je bila uredno iskazana.
Žalbe nisu osnovane.
Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka opt. G. smatra da su dokazi, izvedeni u postupku, pribavljeni na nezakonit način pa da se stoga na njima ne može zasnivati pobijana presuda, čime ukazuje na postupovnu povredu iz čl. 367. st. 2. u svezi čl. 9. ZKP. Obrazlažući ovaj žalbeni osnov, žalitelj vrlo opširno elaborira kada se može poduzeti pretraga izvan stana i pod kojim uvjetima, smatrajući da zakonske odredbe u tom dijelu nisu poštivane, iako u ovom postupku uopće nije provedena pretraga, kao istražna radnja.
Naime, kako to proizlazi iz spisa djelatnici policije su prilikom zatjecanja optuženika i A.B. u situaciji kada optuženik svjedoku daje smotuljak s drogom, istima pristupili, legitimirali ih i poduzeli izvidnu radnju pregleda, a zbog postojanja sumnje da je počinjeno kazneno djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, a što proizlazi i iz iskaza djelatnika policije, svjedoka S.B. i J.M.
U tijeku cijelog postupka navedeno nije bilo sporno, niti je obrana predlagala provođenje dokaza u tom pravcu, kao niti izdvajanje eventualnih nezakonitih dokaza. Također je bila suglasna s čitanjem iskaza svjedoka B. na glavnoj raspravi, očigledno smatrajući da njegov kolokvijalni izraz o “pretresu” ne dezavuira iskaz djelatnika policije, da se radilo o pregledu, a ne pretrazi. Niti sada u žalbi optuženika ne tvrdi se da se radilo o nezakonitoj pretrazi već samo da je prvostupanjski sud to trebao utvrditi, iako se to ranije nije dovodilo u pitanje.
Optuženik se poziva i na iskaz svjedoka B. o izjavama danim pred policijom “pod prisilom” iako su te izjave izdvojene iz spisa i na njima se ne temelji sudska odluka.
U odnosu na zapisnike o saslušanju svjedoka J.Č. i A.B., koje je proveo sudski savjetnik po ovlaštenju istražnog suca može se zaključiti da su konvalidirani (ovjereni) po istražnom sucu, jer su po njemu potpisani. Da li je to učinjeno u roku od 48 sati nije razvidno iz samih zapisnika međutim, i kada ne bi bili to ne bi imalo za posljedicu nemogućnost upotrebe tih zapisnika kao dokaza u postupku, jer se radi o instruktivnom roku. Međutim, iz stanja spisa bi proizlazilo da je taj rok održan, budući su zapisnici uz dopis od istog datuma (16. rujna 1999. godine) proslijeđeni Županijskom sudu u Splitu kao odgovor na njihovu zamolnicu.
S obzirom na sve navedeno, nije ostvaren žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka.
Opt. G. se žali i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na toč. 2. izreke pobijane presude, navodeći da nitko od saslušanih svjedoka nije vidio što je optuženik dao opt. V., što je od njega primio i dao svjedoku B. odnosno da se baš radi o drogi, marihuani.
Pri tome žalitelj gubi iz vida da je opt. G. u cijelosti priznao djelo, a sve je potvrđeno i provedenim dokazima koji svaki za sebe i u svojoj ukupnosti potvrđuju njegovu obranu.
U tijeku postupka, kako to utvrđuje prvostupanjski sud, a što se ne osporava niti žalbom, nije bilo sporno da je A.B. tražio od optuženika G. da mu pronađe osobu od koje bi kupio marihuanu, što je ovaj i učinio dogovorivši sve s opt. V. Nije sporno i da je do preuzimanja droge i predaje novca između opt. G. i V. došlo i da je opt. G. predao vrećicu s drogom B., koji ju je stavio za pojas. Djelatnici policije su od B. oduzeli upravo tu vrećicu, sa suhom biljnom zelenom materijom karakterističnog izgleda za opojnu drogu marihuanu, kako to proizlazi iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, a što je on i potvrdio u svom iskazu. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da se radi o drogi marihuani.
Dakle, neovisno o tome što svjedoci nisu vidjeli što je u kesici koju je G. preuzeo od V. i predao B., sve do njezina oduzimanja, opravdan je zaključak prvostupanjskog suda da se radi o marihuani, a s obzirom na provedeno vještačenje i navedeno utvrđenje žalbenim razlozima nije dovedeno u sumnju.
Stoga činjenično stanje nije pogrešno ni nepotpuno utvrđeno.
Nije ostvaren niti žalbeni osnov povrede kaznenog zakona koji žalitelj nalazi u pogrešnoj pravnoj kvalifikaciji, smatrajući da bi optuženik kao posrednik trebao biti u organizacionom smislu povezan sa osobama koje kupuju i prodaju drogu i iz toga morao izvlačiti nekakvu korist.
Protivno žalbenim navodima, za ostvarenje ovog kaznenog djela posredovanjem nije neophodno da bi optuženik bio čvrsto, u organizacionom smislu povezan s kupcem i prodavaocem, te da bi trebao ostvariti neku korist, budući to nisu bitna obilježja ovog kaznenog djela.
U pravu je prvostupanjski sud kada imajući u vidu količinu droge, koja nije samo za jednokratnu uporabu, način na koji je uzeo novac od svjedoka B., predao ga opt. V. i od njega uzeo drogu koju je zatim predao B., zaključuje da se radi o klasičnom posredovanju u kupnji droge, a ne ostvarenju kaznenog djela na koje se pozivala obrana u završnoj riječi, na koju se poziva u žalbi, “da se ne bi bespotrebno ponavljalo”.
Iz navedenih razloga, te ostalih razloga iz pobijane presude koje prihvaća i ovaj sud i na koje se optuženik upućuje iz istog razloga, da bi se izbjeglo ponavljanje, nije osnovana žalba optuženika niti u tom dijelu.
Međutim, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu čl. 379. ZKP, ovaj sud je našao, da je na kazneno djelo optuženika iz toč. 1. i 2. izreke potrebno primijeniti blaži kazneni zakon i to čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (“Narodne novine”, broj 129/00), budući da je za ovo kazneno djelo sada propisana samo kazna zatvora u trajanju od jedne godine do 12 godina, te je kazna dugotrajnog zatvora koja je alternativno bila propisana za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ (“Narodne novine”, broj 110/97) za koje je optuženik osuđen brisana.
Zbog odluke o kazni u odnosu na opt. G. žali se državni odvjetnik nalazeći da su olakotne okolnosti precijenjene, a otegotne potcijenjene i da uopće nije cijenjena količina droge koja je bila predmet posredovanja u kaznenom djelu iz toč. 2., kao i činjenica da je optuženik prekršajno kažnjavan.
Optuženik G. u tom dijelu žalbe ističe da se radi o tzv. “lakoj drogi” čija se dekriminalizacija predlaže pa se dakle, radi o manje opasnoj drogi, što s obzirom na ostale utvrđene olakotne okolnosti opravdava izricanje blaže kazne.
Žalbe nisu osnovane niti u tom dijelu.
Sve navedene okolnosti koje utječu na izbor vrste i visine kazne, te uzimajući u obzir okolnosti pod kojima su djela počinjena, a koje je valjano obrazložio prvostupanjski sud, kao i da je djelo iz toč. 2. sada po zakonu blaže djelo, ovaj sud nalazi da utvrđenu i izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora u odnosu na opt. G. nije potrebno korigirati u pravcu za koji se zalaže žalba državnog odvjetnika, ali ni u pravcu žalbe optuženika, jer se i po ocjeni ovog suda radi o primjerenoj kazni koja će ostvariti svrhu kažnjavanja, kao i kazna izrečena opt. V. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 15. svibnja 2002. godine.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Ileana Vinja, v.r.
mr. Branko Zmajević, v.r.