Kž-52/2015-4 · Županijski sud u Varaždinu



19 Kž-52/15-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Zdravka Pintarića, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Stanke Vuk-Pintarić, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Jasmine Šagi, u kaznenom predmetu protiv I. optuženika NA i II. optuženika ĆA, zbog kaznenih djela iz čl. 217. st. 1. t. 1. u svezi s čl. 216. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11, u daljnjem tekstu KZ/97) i dr., odlučujući o žalbama obojice optuženika i Općinskog državnog odvjetništva u Čakovcu protiv presude Općinskog suda u Čakovcu broj 11 K-621/10-29 od 5. prosinca 2013., u sjednici vijeća održanoj 17. ožujka 2015.,

p r e s u d i o j e :

I/ Povodom žalbi I. optuženika NA, II. optuženika ĆA i Općinskog državnog odvjetništva u Čakovcu, po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi u iznosu od 3.000,00 kn na način da se ta odluka u cijelosti ukida.

II/ Odbijaju se kao neosnovane žalbe I. optuženika NA, II. optuženika ĆA i Općinskog državnog odvjetništva u Čakovcu te se prvostupanjska presuda potvrđuje u pobijanom, a nepreinačenom dijelu.

Obrazloženje

Pobijanom presudom suda prvoga stupnja su I. optuženik NA i II. optuženik ĆA proglašeni krivima i to I. optuženik NA zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 217. st. 1. t. 1. u svezi s čl. 216. st. 1. KZ/97 na način i pod okolnostima opisanim u točki I. 1.) izreke te presude za što je na temelju čl. 217. st. 1. KZ/97 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci, a II. optuženik ĆA zbog kaznenog djela iz čl. 216. st. 1. KZ/97 činjenično i pravno opisanog u točki I. 2.) izreke za koje djelo je na temelju istog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 7 mjeseci.

Na temelju čl. 132. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 – pročišćeni tekst i 115/06, u daljnjem tekstu ZKP/97) I. optuženik NA obvezan je na ime imovinskopravnog zahtjeva naknaditi štetu oštećenici RA iz [adresa] u iznosu od 890,00 kn u roku od 2 mjeseca od pravomoćnosti presude.

Na temelju čl. 4. st. 1. i čl. 5. st. 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ broj 145/10) oduzima se imovinska korist ostvarena kaznenim djelom od II. optuženika ĆA ostvarena na štetu Župe Svete Margarete iz Donje Dubrave i to na način da novčani iznos od 3.000,00 kn predstavlja imovinsku korist koju je II. optuženik ĆA ostvario kaznenim djelom iz čl. 216. st. 1. KZ/97 za koje je proglašen krivim te se utvrđuje da je navedeni novčani iznos imovina Republike Hrvatske i nalaže II. optuženiku ĆA da Republici Hrvatskoj isplati taj novčani iznos u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 2 mjeseca od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

Na temelju čl. 122. st. 4. ZKP/97 obojica optuženika oslobođeni su obveze plaćanja troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. t. 1. – 6. ZKP/97 te nagrade i nužnih izdataka postavljenih branitelja.

Istom presudom su I. optuženik NA i II. optuženik ĆA na temelju čl. 354. t. 3. ZKP/97 oslobođeni od optužbe da bi počinili kaznena djela i to II. optuženik ĆA iz čl. 217. st. 1. t. 1. u svezi s čl. 216. st. 1. KZ/97 pobliže opisano u točki II/ 1.) izreke te presude, a I. optuženik NA iz čl. 216. st. 1. KZ/97 činjenično i pravno opisano u točki II/ 2.) izreke.

Na temelju čl. 123. st. 1. ZKP/97 troškovi kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. t. 1. – 5. ZKP/97 te nagrada i nužni izdaci postavljenih branitelja obojice optuženika padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Protiv te presude su I. optuženik NA putem branitelja po službenoj dužnosti Domagoja Štefana, odvjetnika iz Čakovca, II. optuženik ĆA osobno i putem braniteljice po službenoj dužnosti Romane Belovari, odvjetnice iz Čakovca, i Općinsko državno odvjetništvo u Čakovcu (u daljnjem tekstu ODO u Čakovcu) pravodobno podnijeli žalbe.

Optuženici se žale na osuđujući dio presude iz svih žalbenih razloga s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a II. optuženik ĆA i da se napadana presuda u tome dijelu preinači na način da se oslobodi od optužbe za kazneno djelo zbog kojeg je osuđen.

ODO u Čakovcu je žalbu uložilo na oslobađajući dio prvostupanjske presude i to samo u odnosu na kazneno djelo za koje je II. optuženik ĆA oslobođen od optužbe (točka II/ 2.) zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da Županijski sud u Varaždinu istu ukine u pobijanom dijelu i vrati na ponovni postupak.

II. optuženik ĆA nije odgovorio na žalbu državnog odvjetnika, dok je ODO u Čakovcu u odgovoru na žalbe obojice optuženika u cijelosti osporilo njihovu žalbenu argumentaciju i predložilo da se one kao neosnovane odbiju.

U smislu čl. 373. st. 1. ZKP/97 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik uz podnesak broj KŽ-DO-57/15 od 10. veljače 2015. isti vratio ovome drugostupanjskom sudu.

Žalbe nisu osnovane.

Žalba I. optuženika NA

Jedini žalbeni prigovor s osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka ovaj sud drugog stupnja nalazi u tvrdnji žalitelja da je nejasno koje su to otegotne okolnosti koje I. optuženiku NA ne idu u korist pri odluci o kazni, pri čemu se nesumnjivo upire na bitnu postupovnu povredu iz čl. 367. st. 1. t. 11. ZKP/97.

Međutim, suprotno iznijetoj žalbenoj konstataciji, prvostupanjski sud je vrlo jasno precizirao koje je olakotne i otegotne okolnosti na strani I.optuženika u smislu čl. 56. st. 2. KZ/97 cijenio kao temelj za odluku o kazni te se žalitelj upućuje na taj dio obrazloženja napadane presude (str. 9/IV. odlomak). Prema tome nema govora da bi u iznijetom kontekstu bila ostvarena bitna povreda odredba kaznenog postupka na koju se ukazuje predmetnom žalbom, zbog čega ona iz ove osnove nije prihvaćena.

Ispitujući pak pobijanu presudu u granicama ovlaštenja iz čl. 379. st. 1. t. 1. ZKP/97, ovaj žalbeni sud nije uočio da bi prvostupanjski sud počinio koju od bitnih postupovnih povreda na čije postojanje pazi po službenoj dužnosti.

U sklopu žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja I. optuženik NA prigovara da nije jasno koju je robu oštećenica RA prepoznala kao onu koja joj je kritične zgode ukradena, izražavajući ujedno sumnju u vjerodostojnost čina prepoznavanja, budući da se radilo o stvarima široke potrošnje dostupnima u većim količinama u skoro svakoj trgovini, zatim ukazuje da nije utvrđeno kome pripada otisak đona obuće pronađen tijekom očevida, da prvostupanjski sud u obrazloženju napadane presude govori o dvije osobe – „FA“, kojeg spominje I. optuženik NA i „UA“ za kojeg je utvrđeno kako ne postoji na području PU koprivničko-križevačke te naposljetku osporava sudsku ocjenu dokaza, prvenstveno obrane I. optuženika NA i iskaza svjedokinje TA koje sud prvoga stupnja nije prihvatio kao vjerodostojne.

Budući da se u konkretnom slučaju radi o većoj količini protupravno otuđene robe iz skladišta trgovine u vlasništvu oštećenice RA, sud prvoga stupnja je sumarno naveo koja je roba kritične zgode ukradena i kasnije prepoznata od strane imenovane oštećenice te istoj vraćena. Ne navođenjem svakog pojedinog artikla činjenično stanje nije manjkavo utvrđeno, jer su pojedinačni predmetni navedeni u materijalnoj dokumentaciji (zapisnik o pretrazi stana i drugih prostorija, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta i zapisnik o vraćanju privremeno oduzetih predmeta), a koja je također izvedena u dokaznom postupku i na koju obrana I. optuženika NA nije stavila nikakve primjedbe.

Nadalje, iz zapisnika o prepoznavanju od 13. rujna 2010. (list 39) vidljivo je da je prije same radnje prepoznavanja oštećenica RA opisala predmete otuđene inkriminirane zgode te je istakla i određene specifičnosti temeljem kojih se pojedini artikli mogu prepoznati kao roba koja potječe upravo iz njene trgovine, a riječ je o naljepnicama fluorescentno zelene boje. Osim toga navela je da su brojevi primki s artikala i njihova cijena zavedeni u njenom računalu. Nakon takvog opisa oštećenici su pokazani predmeti koje je ona prepoznala kao svoje upravo po spomenutim naljepnicama fluorescentno zelene boje i provjerom brojeva primki u računalu. Imajući u vidu sve ove okolnosti, ovaj je drugostupanjski sud našao da u ovom kontekstu otpada prigovor I. optuženika NA kojim nastoji umanjiti vjerodostojnost dokazne radnje prepoznavanja koja je poduzeta u postupku.

Točan je žalbeni navod da u predmetnom slučaju nije provedeno vještačenje otiska donjeg dijela obuće koji je pronađen na mjestu događaja, međutim to je, s obzirom na ostale provedene dokaze i njihovu ocjenu, bez relevantnog utjecaja na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja vezanog za inkriminaciju iz točke I. 1.) pobijane presude.

Neprihvatljiva je i žalbena primjedba vezana za osobu „CA“ za kojeg je u ovom kaznenom postupku utvrđeno da ne postoji. Doduše, sud prvoga stupnja u obrazloženju pobijane presude uistinu prvotno spominje „CA“, a potom „ZA“, no očito je ovdje riječ o omašci u pisanju. Ono što je bitno, a jasno i nedvosmisleno proizlazi iz stanja prvostupanjskog kaznenog spisa, jest da se I. optuženik u svojoj obrani pozvao na „CA“ iz [adresa] za kojeg je tvrdio da ga je nazvao telefonom i ponudio mu veću količinu cigareta i kave na prodaju za 400,00 – 500,00 kn, što je on prihvatio, a upravo za osobu pod imenom i prezimenom „PA“ izvršenom je provjerom po evidencijama MUP-a i ODO u Čakovcu utvrđeno da ne postoji (list 86). Stoga se ne može uvažiti žaliteljev prigovor da je I. optuženik NA spominjao ime i prezime jedne osobe, a da je utvrđeno nepostojanje osobe drugog imena i prezimena.

I naposljetku valja konstatirati da je prvostupanjski sud izvršio valjanu i kritičku ocjenu svih provedenih dokaza, uključujući i obranu I. optuženika NA te iskaz svjedokinje TA, te da je za istu iznio uvjerljive i argumentirane razloge koji predmetnom žalbom I. optuženika nisu dovedeni u razumnu sumnju.

Pozivanje na nepostojeću osobu od koje je navodno kupio ukradenu robu i proturječje u tvrdnjama I. optuženika NA da ga je izvjesni „PA“ nazvao u Kotoribu da dođe po robu, iako je prethodno rekao da je u to vrijeme živio u [adresa], uistinu su u dovoljnoj mjeri kvalificirani razlozi da se njegova obrana ocjeni neuvjerljivom i neistinitom.

S druge pak strane svjedokinja TA, izvanbračna supruga II. optuženika ĆA, navodi da je jednog dana netko nazvao I. optuženika NA koji je otišao u Kotoribu te se vratio oko pola noći donijevši 15-20 šteka cigareta, 2-3 paketa kave i ostale robe. Ovaj iskaz svjedokinje na koji upire predmetna žalba, međutim, nužno ne mora ekskulpirati I. optuženika NA. Naime, I. optuženik NA je u takvom slučaju objektivno gledajući mogao otići u Kotoribu, počiniti kazneno djelo za koje je proglašen krivim i vratiti se u [adresa], s obzirom da je po riječima imenovane svjedokinje došao natrag oko pola noći.

Slijedom iznijetih razloga ovaj je drugostupanjski sud našao da je sud prvoga stupnja na temelju izvedenih dokaza i njihove pravovaljane analize pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice vezane za kazneno djelo iz točke I. 1.) za što je u svemu dao uvjerljive i logične razloge. Provedeni dokazi u dovoljnoj mjeri terete I. optuženika NA tako da prvostupanjski sud nije imao potrebe posezati za načelom in dubio pro reo, kako to smatra ovaj žalitelj.

Stoga žalba I. optuženika NA nije akceptirana niti iz ove žalbene osnove.

Povredu kaznenog zakona I. optuženik nije posebno obrazložio pa je stoga ovaj žalbeni sud napadanu presudu u tom segmentu ispitao u smislu obveze iz čl. 379. st. 1. t. 2. ZKP/97 te je utvrdio da prvostupanjski sud ni na koji način nije na štetu I. optuženika NA povrijedio kazneni zakon, a na što se pazi po službenoj dužnosti.

Sud prvoga stupnja je također na temelju pravilno utvrđene olakotne okolnosti na strani I. optuženika (otac dvoje maloljetne djece od 2 i 4 godine) i otegotne u vidu višestruke osuđivanosti, od čega u dva navrata zbog istovrsnog kaznenog djela teške krađe, te njihovim ispravnim vrednovanjem I. optuženika NA za predmetno kazneno djelo opravdano osudio na kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci. S obzirom da se I. optuženik pojavljuje u svojstvu specijalnog povratnika izrečena kazna se nipošto ne može smatrati preblagom te je i po uvjerenju ovog žalbenog suda ona primjerena stupnju krivnje, težini djela i osobi I. optuženika, a ujedno i podobna za ostvarenje opće i posebne svrhe kažnjavanja u smislu čl. 6. i čl. 50. KZ/97.

Na temelju iznijetih razloga ovaj je sud drugog stupnja u odnosu na žalbu I. optuženika NA na temelju čl. 387. ZKP/97 donio odluku kao pod točkom II/ izreke ove presude.

Žalbe II. optuženika ĆA

Prije svega treba reći da će obje žalbe II. optuženika ĆA biti obrazložene kao jedna jedinstvena cjelina.

Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. t. 11. ZKP/97 (u žalbi se pogrešno naznačuje čl. 468. st. 1. t. 1. Zakona o kaznenom postupku „Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14, u daljnjem tekstu ZKP/08, jer je pobijana presuda donijeta 5. prosinca 2013., dakle prije stupanja na snagu V Novele ZKP/08 15. prosinca 2013.), II. optuženik nalazi u propustu prvostupanjskog suda da ocjeni dio iskaza svjedoka AA koji je naveo da predmetnog dana u inkriminirano vrijeme uopće nije vidio I. i II. optuženike te u tome što je zaključak prvostupanjskog suda da je naprijed imenovani svjedok bio s HA, dok je ovaj u Donjem Vidovcu služio misu, u suprotnosti s iskazima EA i AA s obzirom da oni nisu rekli da bi kritične zgode zajedno bili u Donjem Vidovcu.

Što se tiče prvog prigovora valja primijetiti da on suštinski spada u domenu žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz naznačene zakonske odredbe. Naime, prvostupanjski sud je iznio svoje razloge o odlučnim činjenicama, a ako žalitelj smatra da su oni nedovoljni, manjkavi ili necjeloviti, jer po njegovoj ocjeni nisu uzeti svi činjenični detaljni iz iskaza određenog svjedoka, tada je uistinu riječ o primjedbi koja zadire u eventualnu nepravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

Vezano pak za drugu žalbenu opasku treba kazati da je točan navod iz žalbe da svjedok AA nije rekao da je kritične zgode bio na misi u Donjem Vidovcu. Naprotiv, izjavio je: „Za vrijeme mise ja se nalazim u sakristiji i tog dana ja nisam uopće vidio I. i II. optužene“. Međutim, unatoč tome ovaj žalbeni sud ne nalazi da je prvostupanjski sud ostvario bitnu postupovnu povredu na koju upire II. optuženik ĆA. To poradi iskaza svjedoka EA koji pak je naveo: „Dok smo bili na misi na Župnom dvoru nije bilo nikoga a krađa se dogodila u crkvi u sakristiji“. Prema tome, ovdje se možda može govoriti o nedovoljno kritičkom ili ishitrenom zaključku prvostupanjskog suda u pogledu činjenice da li su obojica navedenih svjedoka istovremeno bili na misi ili samo EA, ali ne i o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. t. 11. ZKP/97.

Stoga žalba II. optuženika ĆA iz ove žalbene osnove nije prihvaćena.

Ispitivanjem napadane presude, sukladno čl. 379. st. 1. t. 1. ZKP/97, ovaj drugostupanjski sud nije uočio bitnu postupovnu povredu na čije postojanje pazi po službenoj dužnosti.

Pobijajući predmetnu presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja II. optuženik ĆA u žalbi podnijetoj po branitelju po službenoj dužnosti ističe kako ne postoji niti jedan dokaz koji bi ga teretio, ukazujući pri tome da kod njega nije pronađena ni jedna od tri platnene vrećice s milodarima, da kritične zgode nije bio viđen kao počinitelj kaznenog djela za koje je proglašen krivim i da je njegova izvanbračna supruga TA objasnila kako se predmetni mobitel pronašao u njegovoj kući. U osobno podnesenoj žalbi II. optuženik ĆA također u bitnome ukazuje na svjedočenje svoje izvanbračne supruge.

Međutim, žalitelj gubi iz vida neke druge okolnosti koje su prvostupanjskom sudu bile u dovoljnoj mjeri kvalificirana osnova za zaključak da je II. optuženik ĆA ipak počinitelj kaznenog djela krađe za koje je proglašen krivim. Naime, mobitel koji je kritične zgode ukraden zajedno s predmetnim milodarima pronađen je upravo kod II. optuženika. Sud prvoga stupnja pak je s pravom otklonio kao nevjerodostojno svjedočenje TA da je taj mobitel pronašla na proštenju N [adresa]. To stoga što je prema riječima AA proslava proštenja za GA održana 13. srpnja 2010., dakle pet dana prije inkriminirane krađe. Prema tome nemoguće je da je imenovana svjedokinja pronašla predmetni mobitel, vlasništvo AA, prije nego što se inkriminirana krađa uopće dogodila. U tu priču o slučajnom pronalasku mobitela ne uklapa se ni žalbena tvrdnja II. optuženika da je njegova izvanbračna supruga isti našla na proštenju povodom Svete Margarete 17.-18. srpnja 2010. Stoga prvostupanjski sud utemeljeno nije poklonio vjeru svjedokinji TA, koja je očito svojim iskonstruiranim iskazom namjeravala ekskulpirati svog izvanbračnog supruga.

S obzirom na iznijeto, a budući da su tri platnene vrećice s 3.000,00 kn milodara nestale istodobno s mobitelom, vlasništvo AA, sud prvoga stupnja je opravdano zaključio da je predmetnu krađu u cijelosti počinio upravo II. optuženik ĆA, neovisno o tome što naznačeni novčani iznos nije pronađen i što nitko nije vidio II. optuženika u vrijeme ove krađe.

Stoga žalba II. optuženika iz ove žalbene osnove nije uvažena.

Povredu kaznenog zakona II. optuženik ĆA nije posebno obrazložio, već ju je uopćeno nadovezao na prethodni žalbeni razlog. Međutim, povodom uloženih žalbi ispitujući pobijanu presudu u smislu obveze iz čl. 379. st. 1. t. 2. ZKP/97 ovaj je žalbeni sud utvrdio da je prvostupanjski sud kod odluke o oduzimanju imovinske koristi na štetu II. optuženika povrijedio kazneni zakon iz čl. 368. t. 5. ZKP/97, budući da je u tom dijelu prekoračio ovlast koju ima po zakonu.

U pravu je prvostupanjski sud kada u napadanoj presudi konstatira da je odredbom čl. 82. st. 1. KZ/97 propisano da nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom. Radi se o materijalno-pravnoj odredbi. Konkretni kazneni postupak proveden je po procesno-pravnim odredbama ZKP/97 koji u čl. 464. st. 1. propisuje: „Imovinska korist postignuta izvršenjem kaznenog djela utvrđuje se u kaznenom postupku po službenoj dužnosti“. Premda je ne spominje očito je da je prvostupanjski sud u ovom slučaju pri donošenju sporne odluke oduzimanja imovinske koristi imao na umu i ovu postupovnu odredbu.

No prvostupanjski sud je imovinsku korist u predmetnom slučaju oduzeo na temelju čl. 4. st. 1. i čl. 5. st. 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem. S obzirom na odredbu čl. 31. st. 2. toga Zakona prvostupanjski sud je i trebao u slučaju oduzimanja imovinske koristi primijeniti odredbe upravo tog Zakona. Međutim, prvostupanjski je sud pri tome izgubio iz vida čl. 1. st. 4. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem koji glasi: „Prema ovom Zakonu postupa se na temelju prijedloga tužitelja“. Ova je odredba u suprotnosti s naprijed citiranim propisom čl. 464. st. 1. ZKP/97, no u takvom slučaju valja postupiti u skladu s načelom lex specialis derogat legi generali, a Zakon o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem stoji u odnosu na ZKP/97 kao lex specialis. Prema tome, prvostupanjski sud je svoju odluku na temelju čl. 4. st. 1. i čl. 5. st. 1. potonjeg Zakona mogao donijeti samo na temelju prijedloga ODO u Čakovcu, a kako je isti izostao valjalo je pobijanu presudu u tom segmentu ex offo preinačiti na način kako je precizirano u točki I./ izreke ove presude.

II. optuženik ĆA u svojim žalbama osporava i odluku prvostupanjskog suda o kazni jer smatra da taj sud nije izvršio pravovaljanu ocjenu utvrđenih olakotnih i otegotnih okolnosti koje utječu na odabir vrste i mjere kaznenopravne sankcije.

Suprotno iznijetom ovaj je žalbeni sud našao da je sud prvoga stupnja na temelju ispravnog vrednovanja utvrđenih olakotnih i otegotnih okolnosti (str. 9/V. odlomak) pravilno postupio kada je II. optuženika ĆA za predmetno kazneno djelo krađe osudio na kaznu zatvora u trajanju od 7 mjeseci. II. optuženik ima svojstvo višestrukog specijalnog povratnika i zato zaslužuje strože kažnjavanje. Do sada je u pet navrata bio pravomoćno kazneno osuđivan isključivo za imovinske delikte (teške krađe) s time da dosadašnje sankcije (tri uvjetne osude i dvije zamjene kazne radom za opće dobro) očito nisu postigle svoju svrhu. Stoga je izrečena kazna zatvora po mišljenju ovoga suda drugog stupnja primjerena povećanom stupnju krivnje koji proizlazi iz mnogostrukog kršenja zakona, težinu djela i osobi II. optuženika, koji je pokazao upornost i sklonost činjenju kaznenih djela protiv imovine.

Žalba ODO u Čakovcu

Prvostupanjski sud je na temelju čl. 354. t. 3. ZKP/97 II. optuženika ĆA oslobodio od optužbe da bi počinio kazneno djelo teške krađe opisano u točki II/ 1.) izreke napadane presude, jer je povjerovao I. optuženiku NA, bratu II. optuženika ĆA, i svjedokinji TA, izvanbračnoj supruzi II. optuženika, da II. optuženik nije sudjelovao u počinjenju tog kaznenog djela, budući da je u to vrijeme imao slomljen srednji prst na desnoj ruci i imobiliziranu ruku longetom, kao i tvrdnji I. optuženika NA da je robu koja je ukradena darovao II. optuženiku.

Državni odvjetnik osporava činjenični zaključak suda prvoga stupnja da II. optuženik ĆA nije počinio predmetno kazneno djelo teške krađe i kao kontraargumente ističe da su ukradene stvari iz trgovine, vlasništvo RA, pronađene u njegovoj kući, da su I. optuženik NA i svjedokinja TA svojim iskazima željeli pomoći II. optuženiku u izbjegavanju kaznene odgovornosti i da slomljena dva prsta desne ruke i longeta ni u kom slučaju nisu trebali predstavljati nepremostivu zapreku u njegovom sudjelovanju u izvršenju kaznenog djela teške krađe za koje je oslobođen od optužbe.

Valja, međutim, uočiti da državni odvjetnik nije podastro dokaze koji bi na uvjerljiv način osporili činjenice na koje se u ovom kontekstu pozivaju I. optuženik NA i svjedokinja TA. Sve se, naime, svodi na proizvoljne konstatacije koje kao takve ne dovode u razumnu sumnju činjenični zaključak prvostupanjskog suda da II. optuženik ĆA nije na inkriminirani način participirao u izvršenju predmetnog kaznenog djela teške krađe u Svetoj Mariji. Sud prvoga stupnja je nepobitno utvrdio da je II. optuženiku dva dana prije inkriminiranog događaja stavljena longeta zbog ozljede srednjeg prsta desne ruke. Stoga prvostupanjski sud s pravom navodi da je neživotno da bi se osoba s imobiliziranom rukom i frakturom bilo kojeg dijela ruke upuštala u činjenje predmetnog kaznenog djela teške krađe za koje je svojstvena uporaba sile i snage te korištenje obiju ruku. Takav zaključak je prihvatljiv i za ovaj žalbeni sud, tim više što se II. optuženiku stavlja na teret da je djelo počinio na način da je između ostaloga najprije nasilnim potiskivanjem otvorio ulazna vrata, zatim da je uporabom pajsera skinuo vrata skladišta i da je pajserom potrgao lesonit ploču.

Slijedom izloženoga žalba ODO u Čakovcu iz naznačene žalbene osnove nije akceptirana.

Na bazi svega iznijetog ovaj sud drugog stupnja je na temelju čl. 390. st.1. i čl. 387. ZKP/97 donio odluke kao u izreci ove presude.

U Varaždinu, 17. ožujka 2015.

ZAPISNIČARKA:

PREDSJEDNIK VIJEĆA:

Jasmina Šagi

Zdravko Pintarić