I Kž-5/2003-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 5/03-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ante Potrebice, kao predsjednika vijeća, te Ane Garačić i Hajrija Novoselec, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Gordane Korotaj, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. N.., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. u svezi čl. 33. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 25. listopada 2002. godine, br. K-52/02, u sjednici održanoj dana 3. kolovoza 2004. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mladena Pantlika,

p r e s u d i o j e:

I. Povodom žalbe opt. I. N., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela te se izriče da je optuženik djelom opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ (“Narodne novine”, broj 110/97 od 21. listopada 1997. godine) u svezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (“Narodne novine”, broj 129/00 od 22. prosinca 2000. godine), pa se za to kazneno djelo, na temelju istih zakonskih propisa osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) mjeseci.

II. Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. I. N., te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Bjelovaru oglasio je krivim opt. I. N. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. u svezi čl. 33. KZ, činjenično opisanog u izreci te presude, pa je po istom kaznenom propisu osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca.

Na temelju čl. 173. st. 7. KZ od optuženika je oduzeto 25 stabljika opojne droge tipa marihuane, koja je privremeno oduzeta po djelatnicima policije 19. lipnja 2002. godine.

Po čl. 122. st. 4. ZKP, optuženik je oslobođen naknade troškova kaznenoga postupka koji padaju na teret proračunskih sredstava suda.

I Kž 5/03-3

Protiv ove presude žalbu je podnio optuženik I. N., zbog bitnih povreda odredaba kaznenoga postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovni postupak ili podredno da se preinači glede odluke o kaznenoj odgovornosti, odnosno u odluci o kazni..

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Božica Cvjetko, nakon razgledanja spisa u smislu odredbe čl. 373. st. 1. ZKP, svojim pisanim očitovanjem od 28. travnja 2003. godine, broj KŽ-DO-260/03 predložila je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Iako se optuženik žali zbog svih žalbenih razloga, pa i zbog bitne povrede odredaba kaznenoga postupka, on tu žalbenu osnovu uopće ne obrazlaže, nego samo djelomice parafrazira zakonski tekst, pa je sud drugog stupnja prvostupanjsku presudu ispitao u dijelu koji se pobija obrazloženom žalbom, ali je po službenoj dužnosti, na temelju čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP ispitao i da li postoje povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 1., 5., 6., 8. do 11. i st. 2. ZKP, te je li glavna rasprava protivno odredbama toga zakona održana u odsutnosti optuženika i njegovih braniteljica, te je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon. Pri tome nije nađeno da bi bile počinjene takve povrede zakona (čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP).

Pogrešno utvrđeno činjenično stanje žalitelj nalazi u tome što, prema nalaženja žalitelja, da bi se radilo o kaznenom djelu iz čl. 173. st. 2. KZ, neovlaštenoj proizvodnji opojne droge, potrebno je dokazati da se ta proizvodnja vrši s ciljem neovlaštenog stavljanja u promet tako proizvedene opojne droga, što u tijeku postupka nije utvrđeno, nego je optuženik kao dugogodišnji konzument marihuane, istu želio proizvesti za vlastitu uporabu jer je lošeg imovnog stanja i bez vlastitih prihoda. Što se tiče nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj ga nalazi u činjenici da tijekom postupka nije saslušan toksikološki vještak na okolnosti da li biljke koje su pronađene kod optuženika predstavljaju tvari iz kojih se može proizvesti opojna droga marihuana.

Žalitelj navodi da je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženik zasadio 25 stabljika indijske konoplje radi svoje konzumacije, a ipak ga je proglasio krivim za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ čime je činjenično stanje pogrešno utvrdio, jer smisao citiranog članka svakako nije inkriminacija same proizvodnje, tj. uzgoja marihuane, već se pod neovlaštenom proizvodnjom u smislu kaznenog zakonodavca stvar smatra isključivo neovlaštena proizvodnja kojoj je svrha daljnja prodaja.

Razmotrivši izložene žalbene navode, kojima se u suštini ne iznosi ništa novoga što optuženik već nije naveo u svojoj obrani u tijeku postupka i što sud prvog stupnja nije razmotrio i ocijenio, Vrhovni sud kao sud drugog stupnja, našao je da optuženik navodima svoje žalbe ni najmanje nije doveo u sumnju razloge na kojima je utemeljena pobijana presuda, jer je sud prvog stupnja u pogledu svih odlučnih činjenica, pa tako i onih koje se u žalbi pokušavaju dovesti u pitanje, u obrazloženju svoje presude naveo uvjerljive i u svemu prihvatljive razloge, na koje se upućuje žalitelj, kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje.

I Kž 5/03-3

Suprotno navodima u žalbi, kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ počini onaj koji neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje, nudi na prodaju, kupuje radi prodaje, posjeduje radi prodaje, prenosi radi prodaje ili posreduje u prodaji ili kupnji ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet tvari koje su propisom proglašene opojnim drogama, iz čega proizlazi da je proizvodnja opojne droge marihuane za vlastite potrebe također ovo kazneno djelo, jer je nesporno da optuženik ovlaštenje za proizvodnju nije imao, djelo je protupravno, a optuženik je na više mjesta zasadio 25 stabljika indijske konoplje (od kojih je 11 izraslo u visinu od sedam do 160 cm), te nadgledavao njihov rast i uzgoj, na koji način je ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela za koje je prvostupanjskom presudom i oglašen krivim.

Da li netko neovlašteno proizvodi opojnu drogu radi prodaje ili za vlastite potrebe, za opstojnost ovog kaznenog djela je u potpunosti neodlučno, već se ta okolnost, ukoliko se radi o proizvodnji za vlastite potrebe, može jedino cijeniti kao olakšavajuća za optuženika.

Što se tiče prigovora žalitelja da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, valja navesti da ni taj prigovor nije utemeljen, jer iz provedenog vještačenja Centra za kriminalistička vještačenja u Zagrebu proizlazi da oduzete biljke od optuženika sadrže više od 0,3% THC, pa se saslušavanje toksikološkog vještaka na okolnosti da pronađene biljke predstavljaju tvari od kojih se može proizvesti opojna droga marihuana, ukazuje u potpunosti suvišnim.

Prema tome, usvajajući u svemu uvjerljive i logičke razloge na kojima je utemeljena pobijana presuda, ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, je našao da je sud prvog stupnja potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice koje su od važnosti za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom kaznenom predmetu, no, na pravilno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja je pogrešno primijenio Zakon, kada je optuženika oglasio krivim za kazneno djelo iz čl. 172. st. 2. KZ u pokušaju, premda se radi o dovršenom kaznenom djelu. No, kao se radi o povredi Zakona koja je ostvarena u korist optuženika, a državni odvjetnik nije uložio žalbu, drugostupanjskom sudu je preostalo samo da ostvarenu povredu konstatira.

Međutim, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti Vrhovni sud je našao da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, a povreda se sastoji u tome što je predmetno kazneno djelo počinjeno u travnju 2002. godine, a prvostupanjski sud ga je pravno označio po čl. 173. st. 2. KZ (“Narodne novine”, broj 110/97), u kojem je bila propisana kazna zatvora u trajanju od 1 do 10 godina ili kazna dugotrajnog zatvora. Međutim, prije donošenja presude ova odredba kaznenog zakonodavstva izmijenjena je Zakonom o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (“Narodne novine”, broj 129/00), tako da se u čl. 25. ove novele za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ, propisuje kazna zatvora u trajanju od 1 do 12 godina. Prema odredbi čl. 3. st. 1. KZ prema počinitelju se primjenjuje onaj zakon koji je bio na snazi u vrijeme kad je kazneno djelo počinjeno. Obzirom na to da u vrijeme donošenja prvostupanjske presude nije bio objavljen pročišćeni tekst Kaznenog zakona, valjalo je preinačiti prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela tako, kao što je to navedeno u točki I. izreke ove drugostupanjske presude (čl. 390. st. 1. ZKP).

Žaleći se zbog odluke o kazni, optuženik navodi da kad se ima u vidu njegove osobne okolnosti, te da je postupanje optuženika pravno kvalificirano kao pokušaj kaznenoga djela, bilo je uvjeta za primjenu blaže sankcije, odnosno, trebalo mu je izreći uvjetnu osudu.

I Kž 5/03-3

Ni ovaj žalbeni prigovor nije utemeljen. Razmotrivši odluku o kazni, a uzimajući u obzir sve objektivne i subjektivne okolnosti koje u smislu čl. 50. KZ utječu na odmjeravanje kazne, te da žalitelj nije istakao nikakve nove okolnosti koje sudu prvoga stupnja nisu bile poznate, onda se po ocjeni ovoga suda kazna odmjerena optuženiku ukazuje adekvatnom težini počinjenoga kaznenog djela i stupnju kaznene odgovornosti optuženika, pa nema nikakve osnove, a niti opravdanja da se prihvati žalba optuženika zbog odluke o kazni, a izricanje uvjetne osude, za što se u žalbi pledira, ne dolazi u obzir jer se radi o kaznenome djelu za koje je zapriječena kazna zatvora do 12 godina, a za takva djela po Zakonu uvjetnu osudu nije moguće izreći.

S obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija presudu suda prvog stupnja, niti su utvrđene povrede zakona, trebalo je na temelju čl. 387. ZKP, presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 3. kolovoza 2004.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Gordana Korotaj, v.r.

Ante Potrebica, v.r.