Criminal appeal dismissed; Supreme Court upheld conviction for drug abuse under Article 173, paragraph 2 of the Criminal Law.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against the first-instance conviction for drug abuse and upheld the ten-month prison sentence. The appellant argued that the facts warranted a different legal characterization under Article 173, paragraph 1, and questioned the weight of evidence regarding the drug weighing process. The court rejected these claims, ruling that the factual findings in the judgment's operative part correctly established the elements of the crime under paragraph 2 and that the sentencing was appropriate given the circumstances.
Legislator headnote
AI generatedArticle 173, paragraph 2 of the Criminal Law; Article 368, paragraph 4 of the Criminal Procedure Act: A criminal appeal is inadmissible when the first-instance court has correctly identified the factual elements constituting the specific offense charged in the judgment's operative part, thereby avoiding any violation of the Criminal Law.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž-943/01-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ane Garačić i Josipa Budinskog, kao članova vijeća, i višeg sudskog savjetnika Zlatka Gledeca, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. K. H., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Puli od 12. studenog 2001. broj K- 64/00, u sjednici održanoj dana 06. kolovoza 2003. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mladena Pantlika
p r e s u d i o j e :
Odbija se kao neosnovana žalba opt. K.H., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
Pobijanom presudom Županijskog suda u Puli proglašen je krivim opt. K.H. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, pobliže opisanog u njenoj izreci i temeljem istog zakonskog propisa u svezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 129/00) uz primjenu odredaba čl. 57. st. 1. i 2. toč. b) KZ, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, u koju mu je, na temelju čl. 63. st. 1. KZ, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 14. rujna do 04. listopada 2000. godine.
Na temelju čl. 75. KZ optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti koja će se primijeniti u ustanovi za izdržavanje kazne i ambulantno po izdržanoj kazni.
Na temelju čl. 173. st. 7. KZ od optuženika se oduzima opojna droga tzv. marihuana u količini od 63,59 gr i jedna digitalna vaga.
Na temelju čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 58/99, 112/99 i 58/02, u daljnjem tekstu: ZKP) optuženik se oslobađa od dužnosti naknade troškova kaznenog postupka, te oni padaju na teret proračunskih sredstava suda. Na temelju čl. 124. st. 1. ZKP nagrada i nužni izdaci postavljenog branitelja optuženika padaju na teret proračunskih sredstava suda.
Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po branitelju M.K., odvjetniku iz P., žaleći se zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u pravnoj oznaci djela i optuženika proglasi krivim i osudi zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 1. KZ, te izrekne za to djelo uvjetna osuda, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, na temelju čl. 373. st. 1. ZKP, nakon razgledavanja spisa predložio je da se žalba kao neosnovana odbije.
Žalba nije osnovana.
Ukazujući na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, optuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza izveo pogrešne zaključke. Prije svega, pogrešan je zaključak suda da je opojna droga marihuana, nađena u stanu optuženika, namijenjena prodaji, već da ova, po stanovištu žalitelja, služi za osobne potrebe optuženika, kao dugogodišnjeg ovisnika o drogi.
Nadalje, pogrešan je i zaključak suda da je vaga, pronađena u vozilu parkiranom ispred kuće optuženika, služila za vaganje opojne droge marihuane pri optuženikovoj prodaji te droge trećim osobama, kupcima marihuane. Optuženik u žalbi tvrdi da je ta vaga služila isključivo i samo njemu da prekontrolira težinu marihuane koju je za svoje osobne potrebe nabavio od nepoznatog prodavača.
Nije u pravu optuženik kada se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
Naime, protivno iznijetim žalbenim navodima i stajalištu žalitelja, po ocjeni ovog suda drugog stupnja, prvostupanjski sud je nakon savjesne i brižljive analize i ocjene kako obrane optuženika, tako i svih izvedenih dokaza, pravilno zaključio, protivno stanovištu žalitelja, da je marihuana pronađena u stanu optuženika bila namijenjena prodaji, a ne za njegovu osobnu potrošnju i za takav zaključak dao iscrpne, jasne, logične i u svemu uvjerljive razloge, koje kao ispravne u cijelosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.
Prije svega, žalbena tvrdnja optuženika, koja se nastavlja na obranu optuženika da je pronađena droga marihuana služila optuženiku kao sredstvo njegovog odvikavanja od heroina, kojeg konzumira dugi niz godina, je posve neuvjerljiva i to iz razloga koje vrlo iscrpno navodi prvostupanjski sud na stranici 6. pobijane presude, koje razloge prihvaća i ovaj sud drugog stupnja i na njih upućuje žalitelja, izbjegavajući nepotrebno ponavljanje. Osima toga, i sam optuženik u žalbi navodi (stranica 2. žalbe, posljednji pasus) da je ranije već više puta pokušao suzdržavati se od uživanja opojne droge, ali bi nakon nekoliko mjeseci nastavljao s uzimanjem droge, u pravilu heroina, dakle heroina, a ne marihuane. Isto tako, neuvjerljiva je i više nego naivna obrana optuženika, pa i nastavno njegov žalbeni navod da je vaga, pronađena pod sjedalom vozila parkiranim pred kućom optuženika, služila ovom da bi se uvjerio da je kupljena količina marihuane ispravno izvagana i da je težila upravo onoliko koliko je i njezin novčani ekvivalent plaćen kao cijena te marihuane. Težinu heroina, koji je neusporedivo skuplji od marihuane, optuženik ne kontrolira kada ga, kao dugogodišnji ovisnik, kupuje, a mnogo jeftiniju marihuanu kontrolira. Konačno, kako u konkretnom slučaju kupljena marihuana nije bila u količini "deklariranoj" pri njezinoj kupnji, kome je to optuženik mogao uputiti prigovor na neodgovarujući težinu, ako je droga kupljena od nepoznate osobe. Naposljetku, i obrana optuženika da je po vagu morao odlaziti automobilom, neuvjerljiva je i neprihvatljiva, jer je najprije iskazao da je išao po vagu u P., a kada je uvidio da to nije uvjerljivo, promijenio je iskaz i rekao da je po vagu išao u M. Pa kada bi i bilo točno da je tom vagom vagao marihuanu, zašto to ne bi radio u kući nego u automobilu i to pod sjedalom tog vozila. Niti žalbena argumentacija optuženika u tom pravcu nije mogla uvjeriti ovaj sud drugog stupnja u pravilnost zaključka prvostupanjskog suda.
Stoga je sud prvog stupnja na temelju provedenog postupka i izvedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i djelatnost optuženika ispravno pravno označio kao kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ.
Obrazlažući žalbu zbog povrede kaznenog zakona, optuženik ističe da se u njegovim radnjama stiču zakonska obilježja kaznenog djela iz čl. 173. st. 1. KZ, a ne onog iz čl. 173. st. 2. KZ, zbog kojeg je optuženik pobijanom presudom proglašen krivim i osuđen. Neosnovano se optuženik žali zbog povrede kaznenog zakona.
Naime, time što je optuženik proglašen krivim zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ, a ne zbog onog iz čl. 173. st. 1. KZ, nije počinjena povreda Zakona iz razloga što se postojanje takve povrede uvijek prosuđuje prema činjeničnom stanju koje je utvrđeno izrijekom presude, a ne nekom drugom, tj. onom kakvo bi, po stajalištu žalitelja, trebalo biti utvrđeno. Iz činjeničnog opisa djela navedenog u izreci presude proizlaze svi bitni elementi upravo kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ, zbog kojeg je optuženik i proglašen krivim, pa nema ni povrede kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 4. ZKP.
Stoga, a kako pobijanom presudom nije počinjena povreda zakona na koju se upućuje u žalbi optuženika, a njenim ispitivanjem na temelju čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP nisu nađene ni druge povrede zakona na čije postojanje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.
Nije osnovana ni žalba optuženika zbog odluke o kazni i mjeri sigurnosti.
Prvostupanjski sud je pri izboru vrste i visine kazne pravilno utvrdio sve okolnosti koje su inače u smislu odredbe čl. 56. KZ od utjecaja za odmjeravanje kazne, dajući pravilan značaj upravo onim okolnostima na koje upire optuženik u žalbi, pogrešno smatrajući da nisu u dovoljnoj mjeri vrednovane i cijenjene, ali i okolnost da je optuženik ranije osuđivan zbog istovrsnog kaznenog djela.
Stoga, i po ocjeni ovog suda drugog stupnja, imajući u vidu sve utvrđene okolnosti, primjereno je prvostupanjski sud optuženiku, primjenom odredaba o ublažavanju kazne, izrekao kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci, jer će se upravo tako izrečenom kaznom, u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, moći ostvariti svi vidovi svrhe kažnjavanja predviđene u čl. 50. u svezi čl. 6. KZ.
Isto tako, utvrđeno je da je odluka o sigurnosnoj mjeri iz čl. 75. KZ izrečena u svemu pravilno i zakonito.
Iz izloženih razloga presuđeno je, na temelju čl. 387. ZKP, kao u izreci.
U Zagrebu, 06. kolovoza 2003. godine
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Zlatko Gledec, v.r.
Milan Gudelj, v.r.