Legislator Case Law & Legislation
I Kž-3/2007-4 AI generated

Supreme Court increases murder sentence from seven to ten years due to lack of victim's contribution.

Case Number I Kž-3/2007-4
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia accepted the prosecutor's appeal to increase the defendant's sentence for murder from seven to ten years while rejecting the defendant's appeal. The first-instance court convicted the defendant of intentional homicide under Article 90 of the Criminal Law, but the Supreme Court found the seven-year term insufficient given the victim was unarmed and made no physical or verbal threat. Consequently, the court ruled that the victim's lack of contribution to the crime justified a harsher penalty to ensure individual and general prevention.

Legislator headnote

AI generated

Article 90 of the Criminal Law; Article 387 and 390 of the Criminal Procedure Act: The Supreme Court may increase a sentence below the statutory minimum if the lower term is deemed inappropriate due to the absence of mitigating circumstances or the lack of victim contribution, thereby upholding the principle of just punishment.

Keywords

AI generated
intentional homicide statutory minimum sentence victim contribution prosecutor appeal criminal procedure appeal proportionality of punishment general prevention

Cited Legislation

AI generated
Article 90 of the Criminal Law
Article 122, paragraph 4 of the Criminal Procedure Act
Article 119, paragraphs 1 and 2, points 1 and 7 of the Criminal Procedure Act
Article 373, paragraph 1 of the Criminal Procedure Act
Article 387 of the Criminal Procedure Act
Article 390, paragraph 1 of the Criminal Procedure Act

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 3/07-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te mr. sc. Branka Brkića, Lidije Grubić Radaković, Damira Kosa i Ranka Marijana, kao članova vijeća i sudske savjetnice Ivone Horvatić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. N., zbog kaznenog djela iz čl. 90. KZ-a, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, te optuženika M. N., protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. K-202/06. od 31. listopada 2006., u sjednici održanoj dana 20. veljače 2007., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Radovana Šanteka,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni, te se opt. M. N. za kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. KZ-a za koje je tom presudom oglašen krivim, temeljem odredbe čl. 90. KZ-a osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) godina u koju kaznu mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 22. travnja 2006. do 23. svibnja 2006., te od 31. listopada 2006. pa nadalje.

II. Žalba opt. M. N. odbija se kao neosnovana, te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu oglasio je krivim M. N. za kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. KZ-a, te ga osudio na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 22. travnja 2006. do 23. svibnja 2006. godine.

Na temelju čl. 122. st. 4. ZKP-a optuženik je oslobođen obveze da naknadi troškove kaznenog postupka iz čl. 119. st. 1. i 2. toč. 1. i 7. ZKP-a.

I Kž 3/07-4

Protiv te presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i optuženik. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, uz prijedlog da se pobijana presuda preinači te optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

U žalbi optuženika, koju je ovaj podnio po Odvjetničkom uredu J. M. i V. B., odvjetnicima u Z., prvostupanjska presuda pobija se zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, te odluke o kaznenoj sankciji, uz prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, "podredno da se preinači u pravcu žalbenih navoda".

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Nakon razgledavanja spisa na temelju čl. 373. st. 1. ZKP Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske u podnesku br. KŽ-DO-100/07 predlaže prihvatiti žalbu državnog odvjetnika, a žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu.

Žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni osnovana je, dok žalba optuženika nije osnovana.

O žalbi optuženika osim zbog odluke o kazni

Žalitelj ne navodi koju bi to bitnu povredu odredaba kaznenog postupka počinio prvostupanjski sud, iako žalbu podnosi i zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, a ispitujući pobijanu presudu ovaj sud ne nalazi bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje je kao drugostupanjski sud, dužan paziti po službenoj dužnosti u smislu čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP.

Obrazloženje žalbe u cijelosti se svodi na žalbeni osnov pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Žalba smatra kako ni nakon provedenog dokaznog postupka nisu otklonjene dvojbe o tome iz kojeg je razloga optuženik uzeo službeni pištolj i pucao u smjeru oštećenika i u kakvom je psihičkom stanju bio u trenutku kada je pucanj usmrtio oštećenika, je li želio usmrtiti oštećenika. Međutim, prvostupanjski je sud iznio jasne razloge i zaključke o tim odlučnim činjenicama, utvrđujući da je optuženik uzeo službeni pištolj iz kojega je najprije ispalio jedan hitac u zrak, a potom, s ciljem da usmrti oštećenika, u istoga ispalio jedan hitac pogodivši ga u lijevu stranu prsnog koša zadavši mu smrtonosnu ozljedu. Prvostupanjski je sud sa dužnom pažnjom analizirao i cijenio sve dokaze, uključujući i obranu optuženika.

Tako prvostupanjski sud s pravom smatra neuvjerljivim onaj dio obrane optuženika u kojem optuženik pokušava uvjeriti sud da se toliko bojao oštećenika zbog toga što je bio osuđivan, istetoviran i opasan, da je zbog straha morao posegnuti za pištoljem i usmrtiti oštećenika. Pri tome, iako prihvaća obranu optuženika da je između njega i oštećenika večer ranije postojao fizički sukob i da su se međusobno gurali rukama, osnovano zaključuje da nije riječ o situaciji koja je bila ugrožavajuća za njegov tjelesni integritet i život kada mu na radno mjesto dolazi nenaoružani oštećenik koji kod sebe nema nikakvog opasnog oružja ili oruđa, a optuženik je sudionik Domovinskog rata i ostao je u vojnoj službi. Osim toga, oštećenik je

I Kž 3/07-4

spornog dana telefonom najavio svoj dolazak na radno mjesto optuženika, pa je optuženik ukoliko je oštećenikove prijetnje smatrao ozbiljnim imao dovoljno vremena o svemu obavijestiti svoje nadređene, međutim on to nije učinio, već uzima pištolj i kao osoba educirana rukovanjem raznim vrstama vatrenog oružja i koji se služio takvim oružjem, vadi pištolj iz ormarića, stavlja spremnik sa mecima u pištolj i priprema ga za pucanje. Stoga prvostupanjski sud ispravno zaključuje da su to svjesno poduzete radnje i da je optuženik posebice kada sa udaljenosti od tri metra potpuno sačuvane svijesti u grudni koš oštećenika ispaljuje jedan hitac znao što radi i da je želio usmrtiti oštećenika. S tim u svezi pravilno je postupio kada otklonio obranu optuženika da on uopće nije bio svjestan da ispaljuje hitac u pravcu oštećenika.

Neprihvatljivi su i navodi žalbe da je prvostupanjski sud imao dovoljno razloga nad optuženikom provesti psihijatrijsko vještačenje.

Prvostupanjski sud nije imao na raspolaganju nikakvu medicinsku dokumentaciju iz koje bi bilo vidljivo da se optuženik liječi od bilo kakve psihičke bolesti, na radnom mjestu je uredno funkcionirao, te nema nikakvih indicija koje bi upućivale na kakvu duševnu bolest, privremenu duševnu poremećenost ili na neke druge teže duševne smetnje koje bi mogle dovesti u pitanje ubrojivost optuženika. Prvostupanjski sud također je cijenio obranu optuženika iz koje proizlazi da je on nekoliko mjeseci prije inkriminiranog događaja bio na sistematskom liječničkom pregledu i da liječnici nisu našli da boluje od neke psihičke bolesti, naprotiv na tom je pregledu utvrđeno da je zdrav i zbog toga je i ostavljen na radnom mjestu na kojem može doći u priliku da koristi vatreno oružje. Konačno da optuženik boluje od kakve psihičke bolesti, ne tvrdi se niti u žalbi.

Ubrojivost optuženika nije dovela u pitanje niti činjenica da je tempore criminis prema nalazu vještaka toksikologa, imao koncentraciju od 0,54 g/kg alkohola u krvi i bio pripit. Riječ je o stanju u koje se optuženik prema vlastitoj obrani doveo kritičnog dana kao i večer ranije. Općepoznata je činjenica da pripitost u tako blagom obliku ne može dovesti do stanja neubrojivosti. O tome da pripitost optuženika nije bitno utjecala na njegovo postupanje tempore criminis govori činjenica da se on nakon inkriminiranog događaja ponašao posve racionalno, tražio je od svjedoka D. A. da zove hitnu pomoć, predao mu je pištolj i ničim nije odudarao od uobičajenog ponašanja, osim uzbuđenosti koja je svojstvena situaciji kada netko usmrti drugu osobu.

Stoga je sud prvog stupnja ispravno postupio kada odbio prijedlog obrane da se provede psihijatrijsko vještačenje optuženika.

Isto tako, ne može biti riječi o kaznenom djelu ubojstva na mah kako to sugerira žalba jer da bi se radilo o kaznenom djelu ubojstva na mah u smislu čl. 92. KZ-a nužno je da počinitelj bez svoje krivnje bude doveden u jaku razdraženost ili prepast uslijed napada, zlostavljanja ili teškog vrijeđanja od strane oštećenika, odnosno od strane žrtve, što je ovdje sve izostalo.

Naime, niti jedan dokaz, pa čak niti obrana optuženika, ne govori o tome da bi optuženik bio napadnut, zlostavljan ili teško vrijeđan tempore criminis. Oštećenik mu je samo prilazio sa rukama u džepovima bez riječi prijetnje i bez fizičkog napada ili nagovještaja takvog napada, pa o ubojstvu na mah ne može biti niti govora.

I Kž 3/07-4

Slijedom svega naprijed izloženog proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno zaključuje da su u postupanju optuženika sadržana sva bitna obilježja kaznenog djela ubojstva počinjenog s izravnom namjerom za kojega je pravilno oglasio krivim, pa se žalba optuženika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ukazuje neosnovanom.

Neosnovana je žalba i zbog povrede kaznenog zakona, naprotiv prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju pravilno primijenio kazneni zakon kada je optuženika oglasio krivim za kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. KZ-a.

O žalbi optuženika i državnog odvjetnika zbog odluke o kazni

Državni odvjetnik smatra da je optuženiku izrečena suviše blaga kazna i da kazna zatvora u trajanju od sedam godina nije primjerena okolnostima pod kojima je djelo počinjeno, posebno činjenici da je oštećenik bio nenaoružan, da nije bilo nikakvog fizičkog napada na optuženika, niti vrijeđanja, pa upravo taj nedostatak doprinosa da treba cijeniti kao otegotnu okolnost i zbog toga predlaže izreći kaznu u duljem trajanju.

S druge strane žalba optuženika smatra da je prvostupanjski sud mogao primijeniti institut ublažavanja kazne i izreći mu kaznu ispod zakonskog minimuma, imajući u vidu olakotne okolnosti koje je cijenio prvostupanjski sud, a osobito dosadašnju usklađenost ponašanju optuženika sa društvenim normama, njegovo ponašanje nakon počinjenja djela i, po stanovištu obrane, iznimno veliki doprinos oštećenika.

Po stanovištu ovog suda žalba državnog odvjetnika glede visine kazne osnovana je, a žalba optuženika nije osnovana.

Za kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. KZ-a propisana je kazna zatvora od najmanje pet godina, dakle kazna zatvora od pet do petnaest godina.

Iako su između optuženika i oštećenika postojali određeni neriješeni odnosi, zbog čega su se dan prije inkriminiranog događaja međusobno naguravali, i iako je očito da se zbog toga oštećenik tempore criminis došao na radno mjesto optuženika, činjenica da je došao bez ikakvog opasnog oružja i da se optuženiku nije prijetio niti fizički, a niti verbalno ukazuje da je u pravu državni odvjetnik kada smatra da je kazna zatvora u trajanju od sedam godina prenisko odmjerena i da je doprinos počinjenju predmetnog kaznenog djela od strane oštećenika nije bilo.

Stoga će se po stanovištu ovog drugostupanjskog suda unatoč dosadašnjoj neosuđivanosti optuženika i činjenici da je otac jednog malodobnog djeteta, kaznom zatvora u trajanju od deset godina u cijelosti ostvariti svrha kažnjavanja kako sa aspekta individualne tako i generalne prevencije, i samo će se takvom kaznom ostvariti načelo pravednosti kažnjavanja počinitelja ovako teških kaznenih djela.

I Kž 3/07-4

Iz izloženih razloga valjalo je prihvatiti žalbu državnog odvjetnika zbog odluke o kazni te preinačiti pobijanu presudu u izloženom smislu, a žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu.

Slijedom izloženog temeljem odredbe čl. 387., te čl. 390. st. 1. ZKP-a valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 20. veljače 2007.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Ivona Horvatić, v.r.

Ana Garačić, v.r.