Legislator Case Law & Legislation
I Kž-299/1993-4 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeals against a military court verdict for armed rebellion, upholding the conviction and sentence.

Case Number I Kž-299/1993-4
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed all appeals filed by numerous defendants against a first-instance military court verdict regarding armed rebellion. The lower court convicted the defendants based on witness testimonies and expert reports, rejecting the defense's claim that medical documentation was insufficient. The appellate court affirmed the original judgment, confirming that the first instance properly evaluated evidence and applied the correct sentencing guidelines.

Legislator headnote

AI generated

Articles 374 of the Criminal Procedure Act; The Supreme Court holds that appeals based on erroneous fact-finding or sentencing are inadmissible when the first instance court has correctly evaluated all evidence and applied the law without error.

Keywords

AI generated
armed rebellion military court criminal appeal fact-finding error sentencing review witness testimony medical evidence

Cited Legislation

AI generated
Article 374 of the Criminal Procedure Act
Article 41 of the Criminal Procedure Act
Article 50 of the Criminal Procedure Act

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 299/1993-4

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Svedrović Marijana kao predsjednika vijeća, te Horvatinović mr. Ružice, Drakulić Milene, Potrebica Ante i Mikor Milivoja kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. J. Đ. i dr. zbog krivičnog djela iz čl. 236.o. st. 1. KZRH odlučujući o žalbama opt. J. Đ., opt. R. S. , opt. B. Ž., opt. D. S., opt. B. R., opt. B. S. , opt. B. S. , opt. M. V., opt. G. Đ., opt. B. Đ., opt. D. B., opt. D. P., opt. B. T., opt. G. M., opt. B. M. , opt. M. M., opt. B. N., opt. Ž. V., opt. M. B., opt. B. M. , opt. R. S. , opt. M. B., opt. G. S., opt. B. M. , opt. C. J., opt. M. Z., opt. B. B., opt. J. S., opt. S. R., opt. P. V., opt. P. S., opt. S. N., opt. Š. B., opt. Š. N., opt. Š. D., opt. T. R., opt. Š. M., opt. Z. Ž., opt. S. S., opt. Š. M., opt. V. Đ., opt. R. V., opt. V. R., opt. O. G., opt. T. A., opt. N. M., opt. S. J., opt. J. D., opt. Š. Ž., opt. S. G., opt. B. M., opt. S. B., opt. K. Ž., opt. Đ. Ž., opt. S. T., opt. R. B., opt. I. B., opt. U. M., opt. K. K., opt. Đ. P., opt. P. J., opt. V. B., opt. V. P. i opt. V. A. podnesenim protiv presude Vojnog suda u Osijeku od 10. veljače 1993. K 843/92-47, u sjednici održanoj 9. lipnja 1993.,, saslušavši zamjenika javnog tužitelja Republike Hrvatske Papac Baldu,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. J. Đ., opt. R. S. , opt. B. Ž., opt. D. S., opt. B. R., opt. B. S. , opt. B. S. , opt. M. V., opt. G. Đ., opt. B. Đ., opt. D. B., opt. D. P., opt. B. T., opt. G. M., opt. B. M. , opt. M. M., opt. B. N., opt. Ž. V., opt. M. B., opt. B. M. , opt. R. S. , opt. M. B., opt. G. S., opt. B. M. , opt. C. J., opt. M. Z., opt. B. B., opt. J. S., opt. S. R., opt. P. V., opt. P. S., opt. S. N., opt. Š. B., opt. Š. N., opt. Š. D., opt. T. R., opt. Š. M., opt. Z. Ž., opt. S. S., opt. Š. M., opt. V. Đ., opt. R. V., opt. V. R., opt. O. G., opt. T. A., opt. N. M., opt. S. J., opt. J. D., opt. Š. Ž., opt. S. G., opt. B. M., opt. S. B., opt. K. Ž., opt. Đ. Ž., opt. S. T., opt. R. B., opt. I. B., opt. U. M., opt. K. K., opt. Đ. P., opt. P. J., opt. V. B., opt. V. P. i opt. V. A. i prvostupna presuda se u cijelosti potvrđuje.

O b r a z l o ž e n j e

Vojni sud u Osijeku je kao sud prvog stupnja presudom od 10. veljače 1993. K 843/92-47 - opt. J. Đ., opt. R. S. , opt. B. Ž., opt. D. S., opt. B. R., opt. B. S. , opt. B. S. , opt. M. V., opt. G. Đ., opt. B. Đ., opt. D. B., opt. D. P., opt. B. T., opt. G. M., opt. B. M. , opt. M. M., opt. B. N., opt. Ž. V., opt. M. B., opt. B. M. , opt. R. S. , opt. M. B., opt. G. S., opt. B. M. , opt. C. J., opt. M. Z., opt. B. B., opt. J. S., opt. S. R., opt. P. V., opt. P. S., opt. S. N., opt. Š. B., opt. Š. N., opt. Š. D., opt. T. R., opt. Š. M., opt. Z. Ž., opt. S. S., opt. Š. M., opt. V. Đ., opt. R. V., opt. V. R., opt. O. G., opt. T. A., opt. N. M., opt. S. J., opt. J. D., opt. Š. Ž., opt. S. G., opt. B. M., opt. S. B., opt. K. Ž., opt. Đ. Ž., opt. S. T., opt. R. B., opt. I. B., opt. U. M., opt. K. K., opt. Đ.

I Kž 299/1993-4

P., opt. P. J., opt. V. B., opt. V. P. i opt. V. A. oglasio krivim zbog počinjenja krivičnog djela iz čl. 236.f. st.1. u svezi čl. 236.o. st. 1. KZRH (sada čl. 235. st. 1. u svezi čl. 244. st. 1. KZRH "Narodne novine" 32/93) i osudio ih na kazne zatvora i to: opt. C. J., opt. Š. N., opt. V. Đ., opt. V. R. i opt. K. Ž. na kazne zatvora u trajanju od petnaest godina, opt. S. S., opt. R. V., opt. S. T. i opt. R. B. na kazne zatvora u trajanju od dvanaest godina, opt. R. S.1 , opt. B. R., opt. G. M., opt. Ž. V., opt. G. S., opt. Š. M., opt. S. R. i opt. Š. D. na kazne zatvora u trajanju od jedanaest godina, opt. D. S., opt. M. V., opt. G. Đ., opt. M. M., opt. Z. Ž., opt. T. A. i opt. J. D. na kazne zatvora u trajanju od deset godina, opt. B. Ž., opt. B. S.1 , opt. B. Đ., opt. D. B., opt. B. N., opt. M. B., opt. B. M., opt. R. S., opt. J. S., opt. P. S., opt. S. N., opt. Š. B., opt. T. R., opt. Š. M., opt. S. J., opt. Š. Ž., opt. S. G., opt. U. M., opt. K. K., opt. Đ. P., opt. P. J. i opt. V. B. na kazne zatvora u trajanju od devet godina i opt. J. Đ., opt. B. S.2 , opt. D. P., opt. B. T., opt. B. M. , opt. M. B., opt. B. M. , opt. M. Z., opt. P. V., opt. Š. M., opt. O. G., opt. N. M., opt. B. M., opt. S. B., opt. Đ. Ž., opt. I. B., opt. V. P. i opt. V. A. na kazne zatvora u trajanju od osam godina, time da je opt. Ž. V. u izrečenu kaznu zatvora po čl. 50. st. 1. OKZRH (sada čl. 45. st. 1. OKZRH "Narodne novine" 31/93) uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 19. studenoga 1992. pa nadalje, a temeljem čl. 98. st. 4. ZKP (sada čl. 90. st. 4. ZKP "Narodne novine" 34/93) sve optuženike u cijelosti oslobodio dužnosti nadoknade troškova krivičnog postupka i temeljem čl. 108. st. 2. ZKP (sada čl. 100. st. 2. ZKP) obitelji ošt. V. M., Đ. M., R. R., B. I. i B. F. sa imovinsko-pravnim zahtjevom uputio na parnicu. Suđenje u ovom krivičnom predmetu sud prvog stupnja proveo je po čl. 300. st. 3. i 4. ZKP (sada čl. 290. st. 3. i 4. ZKP) u odsutnosti svih navedenih optuženika, osim opt. Ž. V..

Protiv ove prvostupne presude žalbe su (u jednom podnesku) podnijeli svi u izreci ove drugostupne presude navedeni optuženici i to po svom branitelju S. D., odvj. iz O., a opt. Ž. V., osim toga, podnio je žalbu i osobno.

Optuženici u žalbama podnijetim po branitelju prvostupnu presudu pobijaju zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog povrede krivičnog zakona i zbog odluke o kazni, sve s prijedlogom da se "krivični postupak obustavi i optužba odbaci."

Opt. Ž. V. u osobno podnijetoj žalbi ne navodi izričito osnove iz kojih pobija prvostupnu presudu, no iz žalbenih razloga vidljivo je da ističe osnov pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa ta žalba po čl. 379. ZKP (sada čl. 369. ZKP) sadrži i žalbu zbog odluke o krivičnoj sankciji, te predlaže da se ta presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno preinači tako da ga se oslobodi optužbe.

Sud prvog stupnja žalbe optuženika nije dostavljao vojnom tužitelju na odgovor (čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske).

Javni tužitelj Republike Hrvatske je u podnesku od 8. travnja 1993. Ktž 503/93 predložio da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane i prvostupna presuda u cijelosti potvrdi.

Žalba niti jednog od optuženika nije osnovana.

Sud drugog stupnja je povodom žalbi optuženika ispitao pobijanu presudu po službenoj dužnosti i pri tome nije našao da bi bile počinjene koje od bitnih povreda odredaba krivičnog postupka ili povreda krivičnog zakona koje su predviđene u odredbi čl. 366. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP.

Sud drugog stupnja, suprotno stanovištu žalbe, nalazi da je u pobijanoj presudi činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno. To utvrđenje rezultat je pravilne analize izvedenih dokaza u skladu s odredbom I Kž 299/1993-4

čl. 347. ZKP (sada 337. ZKP), a tijekom postupka koji je prethodio donošenju te presude izvedeni su svi raspoloživi i potrebni dokazi, koji predstavljaju dovoljno pouzdan osnov za utvrđenje svih odlučnih činjenica. Za svoje utvrđenje sud prvog stupnja dao je uvjerljive i iscrpne razloge koje ovaj Vrhovni sud kao sud drugog stupnja u cijelosti prihvaća i nalazi da ih ne treba ovdje ponavljati do one mjere koliko ni žalbe ne sadrže konkretne razloge i novine. Važno je istaknuti da razlozi pobijane presude žalbama nisu dovedeni u sumnju.

U žalbama se utvrđenju iz pobijane presude prigovara da je pogrešno i nepotpuno zbog toga što niti jedan od saslušanih svjedoka nije poimence za pojedinog optuženika naveo da je "upravo taj kriv za smrt kojeg od oštećenika ili za velika razaranja", već da se to optuženicima stavlja na teret kao učesnicima oružane pobune, time da je i za žalitelje (osim opt. Ž. V.) nesporno samo učestvovanje u oružanoj pobuni.

Takav žalbeni prigovor nije osnovan. Žalitelj, naime, polazi od pogrešnog stajališta da je kod kažnjavanja počinitelja za najteže oblike krivičnog djela oružane pobune, a predmetni slučaj je upravo takav, potrebno utvrditi koji je od suizvršitelja djela prouzročio koju konkretnu posljedicu predviđenu u odredbi čl. 236.o. st. 1. KZRH (sada čl. 244. st. 1. KZRH). Međutim, bitno je i dovoljno bilo da se utvrdi da su optuženici suizvršitelji osnovnog krivičnog djela oružane pobune iz čl. 236.f. st. 1. KZRH (sada čl. 235. st. 1. KZRH) i da je kao posljedica njihova djela nastupila smrt više osoba i da su nastala velika razaranja, dakle tzv. objektivni uvjet kažnjivosti, a te odlučne činjenice i njihovu međusobnu uzročnu vezu sud prvog stupnja pouzdano je utvrdio, što žalitelj, uostalom, osim za opt. Ž. V. niti ne osporava. Što više, sud prvog stupnja je na osnovi obrane opt. Ž. V. i iskaza svjedoka Đ. J., I. N. i drugih svjedoka, te na osnovi ostalih dokaza kao što su fotodokumentacija i dokumentacija koja je zaplijenjena prilikom povlačenja učesnika oružane pobune, u dovoljno konkretnoj mjeri utvrdio uloge pojedinih optuženika u oružanoj pobuni (što je bilo značajno za odmjeru kazne), ali i okolnosti usmrćenja i identitet ubijenih osoba, a na osnovi komisijske procjene štete i iskaza svjedoka B. V. u dovoljnoj mjeri utvrdio i opseg razaranja.

Što se pak tiče žalbenog prigovora da prema optuženicima treba primijeniti odredbu čl. 1. st. 1. i 2. Zakona o oprostu od krivičnog progona i postupka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske, valja istaknuti da niti taj prigovor nije osnovan, jer žalitelj polazi od pogrešne pretpostavke da su pobijanom presudom optuženici oglašeni krivima i kažnjeni zbog krivičnog djela oružane pobune iz čl. 236.f. st. 1. KZRH (sada čl. 235. st. 1. KZRH), koje krivično djelo bi inače bilo obuhvaćeno tim Zakonom o oprostu, a propušta uzeti u obzir da su oni kažnjeni za najteže oblike tog krivičnog djela po čl. 236.o. st. 1. KZRH (sada čl. 244. st. 1. KZRH). Za počinitelje takvih krivičnih djela spomenuti zakon ne predviđa oprost.

Posebno, glede žalbenih razloga žalbe opt. Ž. V. podnesenoj po branitelju i osobno, sud drugog stupnja nalazi da niti tim, konkretno navedenim razlozima nisu osporeni razlozi pobijane presude iznijeti u svezi odlučnih i drugih dokazno važnih činjenica u odnosu na ovog optuženika.

U žalbi (po branitelju) ponavlja se sadržaj obrane o kojoj je već raspravljao sud prvog stupnja i dao razloge zbog kojih ta obrana nije prihvaćena kao istinita, pa kako su ti razlozi upravo u odnosu na ovog optuženika doista iscrpni, uvjerljivi i utemeljeni na nizu dokaza različite vrste i značenja, prihvaća ih i sud drugog stupnja. Jednostrano žalitelj ističe da sud prvog stupnja nije povjerovao ovom optuženiku zbog toga što on kod sebe nije imao nikakvu drugu medicinsku dokumentaciju osim "izvještaja lekara specijaliste" (s lista 162), prema kojem je sudskomedicinski vještak K. Z. dao mišljenje da je tu evidentirano oboljenje koje ne sprečava fizičke aktivnosti, a da je to bez liječničkog pregleda optuženika bilo manjkavo i preuranjeno mišljenje. Naime, sud prvog stupnja zaključak o postojanju svih odlučnih, te postojanju ili nepostojanju drugih dokazno važnih činjenica izveo je ne samo na osnovi tog izvještaja i nalaza i mišljenja vještaka, nego

I Kž 299/1993-4

i na analizi iskaza niza preslušanih svjedoka, koji niti jedan nije potvrdio osnovnu tezu obrane i pojedine važne detalje (svjedoci H. D., Đ. J., B. Z., I. N., I. Đ., pa djelomice i posredno - po čuvenju svjedokinja T. K.). Netočna je žalbena tvrdnja da je sud prvog stupnja zaključivao o odlučnim činjenicama pozivajući se na svjedoke, a da nije u obrazloženju presude navedeno koji su to svjedoci, jer je to potpuno razvidno iz razloga na str. 22/4, 5, 23/3-5, 24/1-2 i 27/4.

U žalbi optuženika Ž. V. podnijetoj osobno zapravo se do u detalje ponavlja obrana koju je on tokom postupka dao pred sudom prvog stupnja. Ta obrana je raspravljena pred tim sudom i radi provjere tvrdnji koje je optuženik iznosio sud prvog stupnja je izveo niz dokaza, no niti jednim dokazom te tvrdnje nisu bile potkrijepljene. Zbog toga je bilo opravdanja da se odbiju njegovi daljnji dokazni prijedlozi stavljeni u tijeku glavne rasprave i to iz onih razloga navedenih na str. 18/4, 19/1 i 27/3 pobijane presude.

Neosnovano se u toj žalbi poziva na iskaz svjedokinje T. K. i tvrdi da je ona potvrdila optuženikovu obranu. Osnovno je da je ta svjedokinja zapravo svjedok po čuvenju glede onih činjenica koje se odnose na učestvovanje optuženika u oružanoj pobuni i te je činjenice na takav način potvrdila, a glede činjenice prisustva optuženika u Humu za vrijeme počinjenog masakra iskazala je da optuženika tada nije vidjela i zato misli da je on otišao već ranije. Međutim, sud ne izvodi zaljučke o postojanju ili nepostojanju odlučnih i drugih važnih činjenica prema onome što svjedok zaključuje, nego samo po onome što iznosi o zapaženom.

Zbog iznijetih razloga žalbe optuženika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ni zbog povrede krivičnog zakona nisu osnovane.

U žalbama optuženika istaknut je i žalbeni osnov zbog odluke o kazni, no pri tome nisu iznijeti ama baš nikakvi razlozi zbog čega se prvostupna presuda pobija po tom osnovu.

Sud drugog stupnja ispitao je pobijanu presudu i glede odluke o kazni i našao je da je sud prvog stupnja utvrdio na valjan način one okolnosti koje ima u vidu odredba čl. 41. st. 1. OKZRH (sada čl. 37. st. 1. OKZRH), pravilno ih vrednovao, te svakom pojedinom optuženiku, uzimajući u obzir konkretne olakotne i otegotne okolnosti, izrekao pravilnu i na zakonu osnovanu kaznu, time da je opt. Žunić Vojislavu pravilno i u skladu s odredbom čl. 50. st. 1. OKZRH (sada čl. 45. st. 1. OKZRH) u izrečenu kaznu uračunao vrijeme provedeno u pritvoru.

Zbog iznesenih razloga sud drugog stupnja odlučio je kao u izreci (čl. 374. ZKP).

U Zagrebu, 9. lipnja 1993.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka v.r.

Svedrović Marijan v.r.