Rev-757/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 757/1997-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Veseljka Šeparovića, Ilije Čuljata, Vlatke Potočnjak-Radej i Vladimira Drakulića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. A. iz R., koga zastupa T. M., odvjetnik u R., protiv tuženika P. L. p.p. R., kojeg zastupa A. R., dipl. pravnik, radi dokupa staža, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Rijeci od 20. studenog 1996. godine br. Gž-765/95-3 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci od 9. ožujka 1995. godine br. P-1461/94-27, u sjednici održanoj dana 12. lipnja 1997. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom odlukom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je tuženiku naloženo da u izvršenju odluke Radničkog savjeta od 31. kolovoza 1992. godine tužitelju od 1. kolovoza 1992. godine dokupi mirovinski radni staž radi utvrđenja prava na starosnu mirovinu, te da tužitelju plati parnični trošak u iznosu od 1.408,00 kn, sve u roku od 8 dana.

Protiv pravomoćne drugostupanjske odluke reviziju je izjavio tuženik zbog pogrešne primjene propisa materijalnog prava s prijedlogom da se revizija prihvati, odluke sudova preinače i zahtjev tužbe odbije.

Na podnesenu reviziju nije odgovoreno, niti se o izjavljenoj reviziji nadležni državni odvjetnik izjasnio.

Revizija nije osnovana.

U postupku je utvrđeno da je tužitelju kod tuženika prestao radni odnos sa danom 31. srpnja 1992. godine i da je Radnički savjet tuženika odobrio dokup radnog staža tužitelju potreban za ostvarenje prava na starosnu mirovinu. Do 1. kolovoza 1992. godine tužitelj je imao ukupni radni staž od 35 godina, 1 mjeseca i 10 dana. Odlukom Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Republike Hrvatske, Područna služba R. od 18. rujna 1992. godine tužitelju je od 1. kolovoza 1992. godine priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu. Odlukom istog Fonda od 16. studenog 1992. godine Ms-135473 tuženiku je za radnika, ovdje tužitelja, odobren dokup radnog staža u trajanju od četiri godine, 10 mjeseci i 20 dana uz određivanje visine doprinosa za dokup staža koji će tuženik uplaćivati u korist sredstava fonda. Te činjenice među strankama nisu sporne. Nadalje, utvrđenje je sudova da su tuženik i osiguravajuća organizacija - agencija R. dana 7. listopada 1992. godine zaključili ugovor prema kojem će ta osiguravajuća organizacija radnicima

tuženika

za

čijim je radom prestala potreba zbog tehnoloških, organizacijskih i drugih unapređenja, a kojima nedostaje 5 godina mirovinskog staža za ostvarenje prava na starosnu mirovinu isplaćivati novčanu naknadu kao razliku između ostvarene prijevremene mirovine i starosne mirovine.

Sporno je pitanje značenja pismene izjave tužitelja od 17. lipnja 1992. godine na kojoj tuženik temelji svoje tvrdnje o neosnovanosti zahtjeva tužbe, odnosno o pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane nižestupanjskih sudova kada zahtjev kao osnovan prihvaća. Naime, tuženik nalazi, da je isplatom novčane naknade od strane spomenute agencije, koju tužitelj odbija prihvatiti, njegova materijalna situacija uz priznatu prijevremenu starosnu mirovinu dovedena na razinu primanja po osnovi starosne mirovine i time na strani tužitelja nema nikakove štete, u čemu tuženik i vidi osnovanost izjavljene revizije.

Takav pravni pristup tuženika je pogrešan. Naime, spomenuta pismena izjava tužitelja glasi: "Suglasan sam da mi se nakon ostvarenja prava na starosnu mirovinu izvrši dokup staža putem agencije R. Polazeći od toga da se radi o ugovoru u korist trećeg (čl. 148. ZOO), takav sadržaj pismene izjave tužitelja, suprotno mišljenju tuženika, ne ukazuje da bi tužitelj prihvatio isplatu novčane naknade koja bi predstavljala razliku između prijevremene i pune starosne mirovine, što u konkretnom slučaju potvrđuje i daljnje ponašanje tužitelja koji odbija primiti isplate naknade. Pravi smisao izjave tužitelja je osiguranje dokupa radnog staža radi ostvarenja prava na starosnu mirovinu, a ne isplatu novčane naknade. Zato prihvat zahtjeva tužbe na izvršenje odluke tuženika o dokupu radnog staža i kada se radi o zakonskom pravu tužitelja na dokup radnog staža u smislu čl. 21. st. 1. toč. 3. ZOPRO i čl. 80. Zakona o radnim odnosima, "NN" br. 29/92, sudovi su i po mišljenju ovog revizijskog suda uz pravilnu primjenu propisa materijalnog prava osnovano zahtjev tužbe prihvatili.

Kako u provedenom postupku nema povreda procesnog i materijalnog prava na koje povrede revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 326. ZPP), to je reviziju tuženika kao neosnovanu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 12. lipnja 1997. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.