Rev-2424/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2424/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića, kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i mr. Jasne Brežanski, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B.C. iz Z., kojega zastupaju punomoćnici T.T. i I.U. odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika "C. o. " d.d. Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 11. siječnja 1994. godine, br. Gž-11024/93., kojom je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 14. rujna 1993. godine, br. Pn-339/92., u sjednici održanoj dana 17. prosinca 1996. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja B.C. odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Zagrebu od 14. rujna 1993. godine, br. Pn-339/92. suđeno je:

"Tuženik "C. o. " d.d. Zagreb, dužan je isplatiti tužitelju C.B. s naslova štete 27.756,000 HRD sa zakonskom kamatom po stopi koju određuje čl. 277. st. 1. ZOO tekućom od 14. rujna 1993. godine, pa do isplate, te nadoknaditi mu parnični trošak u iznosu od 641,000 HRD, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

Tužitelj se odbija sa dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 54.504,000 HRD."

Presudom Okružnog suda u Zagrebu od 11. siječnja 1994. godine, br. Gž-11024/93. odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i u pobijanom dijelu (st. II izreke) navedena prvostupanjska presuda potvrđena.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja, u dijelu kojim je odbijena žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva, reviziju je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predložio da sud reviziju prihvati i u pobijanom dijelu presude preinači tako da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti sve uz naknadu parničnog troška uključujući i parnični trošak za sastav revizije.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja sud prvog stupnja dostavio je primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92. i 100/96. - dalje ZPP), na odgovor tuženom i na izjašnjenje nadležnom Državnom odvjetništvu.

Tuženik nije odgovorio na izjavljenu reviziju tužitelja, niti se o istoj izjasnilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, ovaj je sud ocijenio da ne postoji bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, primjenom odredbe čl. 386. spomenutog zakona, po službenoj dužnosti.

O svim ostalim procesnim povredama, zbog kojih se može izjaviti revizija, bez obzira da li je riječ o povredama apsolutne ili relativno bitnog značenja, revizijski je sud ovlašten voditi računa jedino onda kada se revident na postojanje takvih bitnih povreda odredaba parničnog postupka u reviziji određeno i konkretno poziva.

U ovoj pravnoj stvari revident u navodima revizije ne upućuje na postojanje takvih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te ovaj sud cijeni da revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije ostvaren.

Neosnovana je tvrdnja revidenta da su pobijane presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te da se zbog toga ostvario revizijski razlog propisan čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da je u štetnom događaju - prometnoj nezgodi od 23. siječnja 1992. godine, tužitelj pretrpio tjelesne povrede i to udarno krvne podljeve glave, hematom lijeve strane čela i gornjeg kapka lijevog oka, suspektni potres mozga, trzajnu povredu vratne kralježnice,

- da je zbog pretrpljenih tjelesnih povreda tužitelj trpio fizičke boli jačeg intenziteta kroz 7 dana, boli srednje jakosti u trajanju od 10 dana, a manje bolove u trajanju od 20 dana dok su se manji povremeni bolovi javljali kroz period od 6 tjedana,

- da je tužitelj u štetnom događaju pretrpio strah jačeg intenziteta koji je potrajao 1 - 2 dana do smirenja i regresije akutnih simptoma povređivanja s time da je tijekom liječenja tužitelj imao strah sekundarne naravi zbog brige za stanje zdravlja,

- da su kao posljedica povređivanja ostale kod tužitelja posttraumatske glavobolje, vrtoglavice, omaglice, brzo zamaranje, ukočenost vrata i bolovi u vratu zbog čega je smanjena tužiteljeva životna i radna sposobnost trajno za 10% s time da je tužitelj u vrijeme povređivanja bio star 42 godine,

- da je tužitelju zbog povređivanja bila potrebna tuđa pomoć i njega 6 sati dnevno kroz vrijeme od 30 dana s time da je tužitelju pružena pomoć od treće osobe a ne djelatnika Centra za njegu bolesnika s liječenjem u kući te da za pruženu pomoć tužitelj nije plaćao naknadu.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pravilno primjenili materijalno pravo kad su ocijenili da pravičnu novčanu naknadu štete s osnova fizičkih boli čini iznos od 7.000,00 kn, s osnova straha iznos od 4.000,00 kn i s osnova duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti iznos od 16.000,00 kn.

Ovo iz razloga što utvrđena visina naknade nematerijalne štete po nižestupanjskim sudovima i po ocjeni ovog suda, a uzimajući u obzir vrstu i težinu pretrpljenih povreda, duljinu trajanja i intenzitet fizičkih boli, te straha koje je tužitelj trpio zbog zadobivenih tjelesnih povreda, kao i opseg smanjenja životne aktivnosti i pojavne oblike u kojima se smanjenje životne aktivnosti svakodnevno očituje kao i godine života tužitelja, a time i činjenicu da će tužitelj imati smanjenje životnih aktivnosti predvidivo još dugo vremena predstavljaju i po ocjeni ovog suda pravičnu novčanu naknadu utvrđenu uz uzimanje u obzir svih kriterija i mjerila propisanih 200. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 3/94. i 7/96. - dalje ZOO).

Zbog navedenih razloga neosnovane su tvrdnje revidenta da su naknade nematerijalne štete utvrđene u iznosima koji su niži od iznosa koji bi predstavljali pravičnu novčanu naknadu.

Pritom valja navesti da je ovaj sud imao u vidu i odredbu čl. 189. st. 2. ZOO, prema kojoj se naknada nematerijalne štete utvrđuje prema okolnostima kakve su postojale u vrijeme donošenja presude suda prvog stupnja.

Revident neosnovano smatra da su nižestupanjski sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo kad su ocijenili neosnovanim dio tužbenog zahtjeva za naknadu štete s osnova tuđe pomoći i njege. Ovo iz razloga što je odredbom čl. 195. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisano da tko drugome nanese tjelesnu povredu dužan je nadoknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s time u svezi. Tužitelj kao oštećenik ima pravo na naknadu troškova tuđe pomoći bez obzira tko je tužitelju pružao usluge tuđe pomoći jer su to izvanredne usluge koje je prouzročio štetnik i koje ni najbliži srodnici nisu dužni činiti bez naknade. Kako tužitelj u ovom slučaju nije dokazao da bi plaćao naknadu za tuđu pomoć nižestupanjski sudovi nisu primijenili materijalno pravo na štetu tužitelju kad su visinu troškova tuđe pomoći dosudili u iznosu od 126,00 kn. Pritom valja navesti da revident ni u žalbi ni u reviziji nije naveo okolnosti koje bi dovele u sumnju pravilnost ocjene po nižestupanjskim sudovima.

Revident se neosnovano poziva na cjenik Centra za njegu bolesnika s liječenjem u kući kao osnovu za utvrđivanje visine naknde s osnova tuđe pomoći i to iz razloga što djelatnici Centra tužitelju nisu ni pružali usluge tuđe pomoći. Također treba reći da prema podacima Centra (list 24 spisa) cjene usluga Centra za razdoblje kad je tužitelju bila neophodna tuđa pomoć za jedan sat usluge iznosila je tadašnjih 120 dinara, što iznosi u ukupnom iznosu manje od iznosa koji je kao naknadu štete dosuđen tužitelju s tog osnova. Pritom valja navesti da se naknada materijalne štete s osnova troškova tuđe pomoći i njege utvrđuje u nominalnom iznosu tih troškova u vrijeme njihovih nastanka, odnosno u vrijeme pružanja usluge.

Kako se, dakle, zbog navedenih razloga nije ostvario niti jedan od revizijskih razloga na koje sud pazi po službenoj dužnosti, a koje revident navodi u reviziji to je revizija tužitelja primjenom čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 17. prosinca 1996.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.