I Kž-115/1993-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 115/1993-4

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Pavišić dr. Berislava, kao predsjednika vijeća, te Primorac Vladimira, Drakulić Milene, Svedrović Marijana i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. P.J. zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. i 2. KZRH, odlučujući o žalbama javnog tužitelja i optuženika podnesenih protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 5. siječnja 1993.g. br. K 252/92, u sjednici održanoj 24. ožujka 1993.g. saslušavši zamjenika javnog tužitelja Republike Hrvatske P.B.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe javnog tužitelja i opt. P.J., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Okružni sud u Zagrebu je kao sud prvog stupnja presudom od 5. siječnja 1993.g. K 252/92 opt. P.J. oglasio krivim zbog počinjenja kriv. djela iz čl. 35. st. 1. i 2. KZRH i uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od osam godina, u koju kaznu je po čl. 50. st. 1. OKZRH uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 31. prosinca 1991. do 15. svibnja 1992. i od 6. srpnja 1992. nadalje, a po čl. 98. st. 1. ZKP odlučio da optuženik nadoknadi troškove krivičnog postupka oštećenom Š.V. u iznosu od 100.000 HRD, te ga po čl. 98. st. 4. ZKP oslobodio od obaveze nadoknade ostalih troškova krivičnog postupka.

Protiv te presude prvog stupnja žalbe su podnijeli javni tužitelj i optuženik. Javni tužitelj presudu prvog stupnja pobija zbog odluke o kazni i predlaže da se ona preinači tako da se optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Optuženik u žalbi podnesenoj po branitelju G.V., odvjetniku iz Z., presudu prvog stupnja pobija zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i

I Kž 115/93

nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i odluke o kazni, a u žalbi koju je osobno podnio izričito ne ističe žalbene osnove, ali iz njenih navoda i razloga proizlazi da presudu pobija iz istih gore navedenih osnova. Predlaže da se pobijana presuda preinači tako da se optuženika oslobodi optužbe, odnosno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili preinači tako da mu se izrekne blaža kazna.

U žalbi zahtijeva da se optuženika i branitelja obavijesti o sjednici vijeća.

Sud prvog stupnja po čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske žalbu javnog tužitelja nije dostavljao optuženiku i branitelju, odnosno optuženikova žalba javnom tužitelju na odgovor.

Javni tužitelj Republike Hrvatske je po čl. 370. st. 2. ZKP u podnesku od 2. ožujka Ktž 240/93 predložio da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a žalba javnog tužitelja uvaži i pobijana presuda preinači u odluci o kazni u predloženom pravcu.

Sud drugog stupnja po čl. 20. naprijed citirane Uredbe optuženika i branitelja nije obavještavao o sjednici vijeća.

Žalbe javnog tužitelja i optuženika nisu osnovane.

Povodom podnesenih žalbi sud drugog stupnja ispitao je pobijanu presudu po službenoj dužnosti i nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka ili povrede krivičnog zakona koje su predviđene u odredbi čl. 376. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP.

Na žalbu optuženika.

Žalba nije osnovana.

Žalitelj ističe bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 5. ZKP, koja da bi bila počinjena time što je krivični postupak proveo redovni sud povodom optužnice vojnog tužitelja.

Po ocjeni suda drugog stupnja takva bitna povreda odredaba krivičnog postupka nije počinjena.

Naime, iako prema stanju stvari proizlazi da je nakon provedene istrage kod Okružnog suda u Zagrebu vojni tužitelj u Zagrebu 30. ožujka 1992. podigao optužnicu pred Vojnim sudom u Zagrebu (list 151-160), taj se sud prije započinjanja glavne rasprave oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovom krivičnom predmetu rješenjem od 7. svibnja 1992.g. (list 185-186) i nakon njegove pravomoćnosti ustupio predmet Okružnom sudu u Zagrebu (list 201), koji je nadležnost prihvatio. Glavna rasprava je započela čitanjem optužnice Kt 664/91 (ranije Ktv 582/92) koju je od početka i tokom cijele glavne rasprave zastupao zamjenik okružnog javnog tužitelja. Po čl. 22. st. 2. Zakona o javnom tužiteljstvu Okružno javno tužiteljstvo nadležno je da postupa pred okružnim sudom, a po čl. 45. st. 1.

I Kž 115/93

i 2. toč. 2. ZKP javni tužitelj ima osnovno pravo i dužnost za progon počinitelja krivičnih djela i nadležan je da (između ostaloga) podiže i zastupa optužnicu pred nadležnim sudom, time da se po čl. 47. ZKP mjesna nadležnost javnog tužitelja određuje prema odredbama koji važe za nadležnost suda onog područja za koje je tužitelj postavljen. Predmetni krivični postupak provođen je zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. i 2. KZRH, dakle takvog djela za koje se goni po službenoj dužnosti.

U spisu nema podataka, a niti se u tom pravcu nešto u žalbi spominje, da bi javni tužitelj za predmetnu optužnicu trebao pribaviti odobrenje nadležnog organa, ili da bi na glavnoj raspravi (ili prije) prepustio krivični progon oštećenom kao tužitelju. Zbog toga sud prvog stupnja nije povrijedio propise krivičnog postupka u pitanju postoji li optužba ovlaštenog tužitelja ili odobrenje nadležnog organa.

Zatim žalitelj ističe bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 2. ZKP koju nalazi u tome što je sud prvog stupnja odbio dokazni prijedlog obrane da se na mjestu događaja provede rekonstrukcija.

Po ocjeni suda drugog stupnja time što je u toku glavne rasprave sud prvog stupnja odbio dokazni prijedlog obrane nije bila povrijeđena odredba čl. 322. ZKP, jer po st. 2. tog članka dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud smatra da su važne za pravilno presuđenje, a sud odlučuje i koje će dokaze izvesti. Zbog toga time nije ostvarena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, a o tome da li je to odbijanje ovog dokaznog prijedloga imalo utjecaja na potpuno i pravilno utvrđenje činjeničnog stanja razlozi u ovoj odluci uslijedit će kod razmatranja slijedećeg žalbenog osnova.

Neosnovano žalitelj pobija presudu suda prvog stupnja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Sud drugog stupnja nalazi da su u postupku koji je prethodio donošenju pobijane čne i druge (dokazno) važne činjenice, te da su presude pravilno i potpuno utvrđene sve odlu

izvedeni i pravilno ocijenjeni svi potrebni dokazi. To je omogućilo da se odlučne činjenice utvrde pouzdano. Za svoja utvrđenja sud prvog stupnja iznio je u pobijanoj presudi jasne, dostatne i uvjerljive razloge koji žalbom nisu dovedeni u sumnju.

Suština u žalbi svodi se na osnovni prigovor da je sud prvog stupnja neosnovano odbio dokazni prijedlog obrane da se provede rekonstrukcija na mjestu događaja i da je to onemogućilo, najprije valjanu ocjenu ostalih dokaza (prije svega iskaza ispitanih svjedoka), a zatim valjano zaključivanje o odlučnoj činjenici, o situaciji nužne obrane u kojoj da se tempore criminis optuženik nalazio (i tijekom cijelog postupka na takvu situaciju pozivao). Slijedom toga da je pogrešno utvrđena i daljnja odlučna činjenica - umišljaj optuženika na počinjenje krivičnog djela iz čl. 35. st. 2. toč. 2. KZRH van okvira nužne obrane.

Za ocjenu pravilnosti pobijane presude, odnosno osnovanosti žalbe (zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja) sud drugog stupnja smatra bitnim da se najprije odgovori na pitanje da li se optuženik nalazio u situaciji na temelju koje se može pozivati na nužnu obranu, jer to određuje krug činjenica koje se kao odlučne moraju utvrđivati.

I Kž 115/93

Optuženik se, međutim, prema stanju stvari nije imao pravo pozivati na nužnu obranu, jer je utvrđeno da je on namjerno provocirao napad na sebe da bi u navodnoj nužnoj obrani oštećenog C.B. lišio života. Uvažavanje nužne obrane u takvom slučaju značilo bi sankcioniranje zloupotrebe prava na nužnu obranu.

Naime, rezultati izvedenih dokaza pokazali su da je optuženik, došavši u lokal "M. " s puškom, gestom dao oštećeniku C. do znanja da ga poziva napolje radi obračuna, a sve nakon događaja u kući B.Z. gdje je (to je nesporno utvrđeno) oštećenik C. (kao napadač) istukao i ozlijedio optuženika, iza čega je optuženik otišao kući, uzeo pušku i došao za oštećenikom u taj lokal. Na tu provokaciju je oštećeni C. reagirao pucanjem iz pištolja u strop, a potom su obojica i to prvo optuženik, a iza njega oštećenik, izašli napolje i tu je optuženik počinio inkriminirane radnje.

Pravilno je sud prvog stupnja zaključio da između situacije u kojoj je oštećeni C. bio napadač, a optuženik napadnuti (u kući B.Z. ) i ove situacije u lokalu "M. " nema kontinuiteta u kojem bi te pozicije bile održane tako da bi se optuženikove radnje mogle shvatiti kao otklanjanje napada započetog u B. .. Više je nego očigledno da je napad ošt. C. već bio prestao, jer je optuženik slobodno iza toga otišao svojoj kući, uzeo pušku i tek tada potražio ovog oštećenika na drugom mjestu, u lokalu "M. ".

Zbog toga zbivanje u ovom lokalu i ispred njega zaslužuje posebnu analizu.

Sud drugog stupnja prihvaća utvrđenje pobijane presude i njenu ocjenu da se optuženik, došavši u lokal s puškom i dajući ošt. C. do znanja da ga poziva van, našao u poziciji izazivača. To zato jer je oštećenik izvadio pištolj i pucao u strop tek nakon takovog poziva. Naime, nasuprot obrane u kojoj je optuženik tvrdio da je ošt. C. pucao koso gore prema njemu čim je on s puškom ušao u lokal, svj. K.B. (koji do tada ni jednog od njih nije poznavao) iskazao je da je optuženik ovog oštećenika gestom i riječima pozvao napolje, a tek enik ispalio hitac u strop, zatim svj. P.Ž. opisao je da je optuženik pušku čak i tada je ošteć

repetirao prije nego što je oštećenik pucao u strop, a samo svj. B.Z. rekao je da je oštećenik ustao odmah nakon optuženikovog dolaska i pucao u zrak, time da je i u zapisniku o uviđaju (između ostaloga) opisano oštećenje žbuke na stropu i to lijevo u blizini ulaznih vratiju. Ti dokazi i po ocjeni suda drugog stupnja pokazuju da je optuženik svojim ponašanjem izazvao napad na sebe. Uz to ti dokazi pokazuju još i da ošt. C. nije neposredno odgovorio na tu provokaciju radnjom koja bi se mogla označiti kao napad. Naime, pucanjem u strop (što potvrđuju svi svjedoci pa čak i sam optuženik, a na to ukazuje i zapisnik o uviđaju) pa makar i koso prema optuženiku, oštećenik je zapravo tek manifestirao spremnost da oružjem odgovori na isti takav izazov oružjem, no sa svoje strane još nikakav napad stvarno nije započeo.

Nadalje, iskazi prethodno spomenutih svjedoka uz ostalo potvrđuju i obranu optuženika da je on, odmah nakon ispaljenog hica iz pištolja u strop, hitro izašao van iz lokala, a oštećenik C. trčeći za njim. Tako opisano ponašanje učesnika zahtijeva pomniju analizu daljnjeg slijeda zbivanja, jer otvara pitanje da li je optuženik izašao van iz lokala bježeći ispred oštećenika, znači odustajući od toga da na isprovocirani napad i u navodnoj

I Kž 115/93

nužnoj obrani ovoga liši života, ili pak zato da bi napolju na takav isprovocirani napad poduzeo radnje s ciljem da ga liši života.

Sud drugog stupnja prihvaća ocjenu pobijane presude i u njenom daljnjem dijelu, prema kojem od strane oštećenog C. nije bio poduzet od provokacije neovisni napad i da se optuženik zato nije nalazio u situaciji zbiljske nužne obrane (što zapravo implicite proizlazi iz te presude).

Naime, optuženik se branio da je iz lokala pobjegao van, da se vani normalnim korakom uputio prema mostu, a nakon pređenih 15 do 20 koraka da je začuo kako netko trči po daskama podija ispred lokala, okrenuo se i spazio ošt. C. kako s obje ruke podiže pištolj, nišani i govoreći "ubit ću te" i psujući ispaljuje dva do tri hica, a tek nakon toga da je on repetirao i podigao svoju pušku, ispaljujući rafal bez gledanja, držeći pušku samo jednom rukom, a drugom, lijevom da je prekrio oči.

Prije osvrta na sadržaj izvedenih dokaza u tom dijelu zbivanja valja ukazati na nelogičnost takvog optuženikovog prikaza. Teško je naime prihvatiti, jer to nije životno, da bi netko na koga je usmjeren pištolj i prijeti mu se da će ga se ubiti, opalio iz puške nasumce ne gledajući. Kakva bi svrha ispaljivanja hitaca bila ako ne da se time otkloni po optuženiku opisana neposredna opasnost koja bi prijetila. Takva nelogičnost obrane već sama za sebe izaziva sumnju u njenu istinitost.

Sud prvog stupnja je na temelju provedenih dokaza dao valjan odgovor na prethodno postavljeno pitanje: kako protumačiti optuženikovo napuštanje lokala? Ti dokazi naime nedvojbeno upućuju na zaključak da optuženik nije iz lokala pobjegao, odustajući od toga da na provocirani napad odgovori lišenjem života oštećenika. Sama činjenica da je optuženik izlazio natraške s pripremljenom puškom za pucanje još ne znači da se radilo o takovoj situaciji u kojoj bi se on tako ponašao zbog toga što je oštećeni C. započeo neki svoj novi, od ovoga naprijed rečenog izazivanja neovisni napad, dakle braneći se od takvog novog napada. S druge strane, niti činjenica da je oštećenik istrčao za optuženikom iz lokala s pištoljem spremnim za pucanje nedvosmisleno ne znači da je on time novi napad i započeo, već se to može tumačiti i njegovim odgovorom na provokaciju, bilo u smislu manifestiranja spremnosti da na provokaciju odgovori ili već neposrednim odgovorom na istu. U razmatranju njihovih ponašanja značajno je naglasiti okolnost da se čitav događaj odvijao brzo i da je imao logični kontinuitet, o čemu su gotovo identično iskazivali svi svjedoci koji su glede tih okolnosti ispitani. O...C. prema rezultatima ispitivanja svjedoka na poziv da izađe van odmah je krenuo prema izlazu, time da je u lokalu ispalio hitac u strop i bez zaustavljanja i dalje s pištoljem u ruci trčao napolje za optuženikom, iza čega je, praktički odmah, uslijedio rafal iz optuženikove puške.

Svj. B.Z.,.P.Ž. .K.B. koji su bili u lokalu, te H.V. i Š.V. koji su bili vani, nisu potvrdili obranu u onom dijelu u kojem je optuženik tvrdio da je ošt. C. njemu vani najprije prijetio da će ga ubiti, niti da je oštećeni ispalio dva do tri hica. Doduše, sva trojica svjedoka koji su inače bili u lokalu, opisali su da je oštećenik istrčao napolje s pištoljem u rukama, a tako su to opisala i dvojica svjedoka koji su inače bili vani (štoviše, svj. H. rekao je da je oštećenikov pištolj bio podignut i usmjeren prema optuženiku) tako su potvrdili dio prikaza obrane. Međutim,

I Kž 115/93

svj. Š. je opisao da je ošt. C. optuženiku dobacio riječi "baci to" i "ne pucaj", nakon čega je odmah uslijedio rafal iz puške, a svi ovi svjedoci suglasni su u tome da se rafal začuo odmah nakon izlaska ove dvojice iz lokala, ili kako to kaže svj. B., za 20-30 sekundi. Kada se ti iskazi uzmu u razmatranje povezano, onda iz njih kao zajedničko proizlazi da je oštećenik istrčao iz lokala na poziv optuženika, neprekidno držeći pištolj još od vremena ispaljenja hica u strop, ali da vani nije prijetio da će optuženika ubiti, niti je pucao (potonje proizlazi još i iz zapisnika o uviđaju), odnosno da je optuženik pucao praktički odmah po izlasku oštećenika iz lokala. Sadržaj tih dokaza zbog prikazanog kontinuiteta zbivanja ima značaj i kod ocjene značenja ostalih izvedenih dokaza, prije svega nalaza i mišljenja balističkog, sudskomedicinskog, pa i psihijatrijskog vještaka. To je od značenja i za ocjenu potrebe da se provede rekonstrukcija na mjestu događaja, čemu je žalba prigovorila, jer ta radnja nije bila provedena.

Zbog tih razloga niti sud drugog stupnja ne nalazi da bi rezultati izvedenih dokaza ukazivali na to da je u iznijetom slijedu zbivanja došlo do takvog prekida zbog kojeg bi ona prethodna situacija u lokalu u kojoj je optuženik kao izazivač očekivao napad (da bi onda postupio u navodnoj nužnoj obrani) prestala, a da bi se pojavila nova, samostalna cjelina u tom zbivanju vani, u kojoj bi ošt. C. i to neovisno od prethodne provokacije otpočeo sa svojim napadom (tada bi optuženik bio stvarno u situaciji nužne obrane na koju bi imao pravo). Znači, izvedeni dokazi pokazuju da se optuženik nije nalazio u onakovoj situaciji kako ju je prikazivao, tj. u nužnoj obrani na koju se cijelo vrijeme poziva, već naprotiv, da je napad na sebe provocirao zato da bi pucao na oštećenika C. i tako ga lišio života.

Tako utvrđeni slijed zbivanja pokazuje da je i zaključak pobijane presude o postojanju direktnog umišljaja optuženika da oštećenog C. (i to izvan granica dopustive nužne obrane) liši života, pravilan. Zbog toga razlozi i navodi žalbe nisu opravdali ovdje razmatrani žalbeni osnov, već naprotiv za sud drugog stupnja uvjerljivi su i opravdani razlozi pobijane presude (in fine iznijeti na str. 9 pasus I-IV).

Naime, doista se u konkretnoj situaciji ne pokazuje važnim da li su neki projektili ispaljeni iz optuženikove puške ošt. C. pogodili neposredno ili nakon što su se odbili od tla, već je važno to da je optuženik projektile usmjerio u pravcu oštećenika na takav način da je

đali

bilo izvjesno da ga može usmrtiti. Nevažno je i to kojim redoslijedom su projektili poga oštećenika, da li najprije direktni a onda odbijeni ili obratno, da li je optuženik pušku držao samo jednom rukom (i tako je teže kontrolirao) i koliko se puška pri ispaljivanju rafala pomjerala, kao i da li je optuženik jednom rukom prekrio oči. Prethodne okolnosti i to utvrđena blizina s koje je optuženik pucao, broj ispaljnih projektila i njihov smjer, te konačni ishod pokazuju da on nije pucao nasumce i bez svijesti, odnosno htijenja da ovoga oštećenika pogodi i usmrti. Nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka P. dr. R. takvo zaključivanje samo još više osnažuje.

Zbog toga nije bilo potrebno da se provodi rekonstrukcija na mjestu događaja radi provjere iskaza svjedoka i zato nemaju opravdanja žalbeni prigovori na to da se u obrazloženju pobijane presude navodi da je veći broj projektila upućen direktno u visini tijela ošt. C., iako je to protivno mišljenju balističkog vještaka M.V. (koji dopušta mogućnost da je 9 projektila bilo u rikošetu), odnosno obdukcionom zapisniku i nalazu i mišljenju sudskomedicinskog vještaka Š. dr. J. (prema kojima je osam ozljeda u

I Kž 115/93

donjem, a samo pet u gornjem dijelu tijela oštećenika, odnosno da su projektili kod ustrijelnih rana bili rikoširani, dok se za druge ne može sa sigurnošću to tvrditi).

Prije svega valja istaći da sudskomedicinski i balistički vještak nisu kategorički tvrdili da je od ukupno 13 projektila koji su pogodili ošt. C. čak 9 bilo rikoširanih. Tako je vještak sudske medicine Š. zaključio na temelju fragmenata projektila i dužine strijelnih kanala da je do pojave fragmentacije projektila moralo doći prije ulaska u tijelo oštećenika i to kod onih projektila kojima su izazvane ustrijelne rane (u skici uz obdukcioni zapisnik označene pod br. 2, 3 i 12), dok se to sa sigurnošću ne može zaključiti kod prostrijelnih rana, jer projektili nisu bili dostupni vještačenju (iznimka je kod rane u skici označene s brojem 11). Balistički vještak M.V. također je iskazao, da obzirom na to da vještak sudske medicine na temelju ozljeda ne može utvrditi da li se radi o rikoširanim projektilima, niti on to ne može utvrditi na temelju oštećenja odjeće i udaljenosti pucanja, time da ovaj vještak na temelju nađenih kratera na asfaltnoj podlozi, ozljeda tijela i oštećenja odjeće dopušta mogućnost da je oštećeni C. pogođen s 9 projektila koji su se prethodno odbili od tla. No, ako bi se i uzelo sigurnim da je 9 projektila bilo prethodno u rikošetu, onda još uvijek preostaju 4 direktna projektila, pa i to predstavlja veći broj, kako je to obrazložio sud prvog stupnja. Sve to još uvijek ne dovodi u sumnju zaključak pobijane presude o postojanju direktnog umišljaja na lišenje života. Treba naime uzeti u obzir da je optuženik s blizine do najviše 10 m ispalio cijeli rafal od 30 projektila usmjerivši pušku prema ošt. C. i da ga je direktnim i indirektnim projektilima pogodio na trinaest mjesta, time da je od jednog projektila nastala prostrijelna rana koja je bila teška tjelesna ozljeda po život opasna i koja je dovela do njegove smrti, a taj rafal optuženik je ispalio neposredno nakon što je oštećenika gestom s puškom pozvao da izađe van iz lokala i ovaj se tome odazvao, a sve se to desilo nakon što je ošt. . optuženika u B. kući istukao. Sve te utvrđene okolnosti potvrđuju da se nije radilo o nekom pucanju iz puške s razlogom kako ga prikazuje obrana, odnosno sada žalba i nasumce, a osobito ako se pri tome uzme u obzir i mišljenje vještaka psihijatrijske struke kojim je razjašnjena unutarnja logika optuženikovog ponašanja tempore criminis (smisao agresivnosti bio je uklanjanje izvora frustracija).

Također nemaju opravdanja niti daljnji žalbeni prigovori da sud prvog stupnja nije uzeo u obzir (navodne) kontradikcije u iskazima svj. Š. i H., odnosno da dio iskaza svj. K.B. uopće nije konstatiran u obrazloženju presude, znači niti pravilno ocijenjen. Netočno se u žalbi ukazuje na kontradikcije u iskazima svj. Š.V. i H.V.. Naime, ta dvojica svjedoka suglasno su iskazala, tj. da se optuženik iz lokala vratio krečući se "okrenut leđima" (H. ), odnosno "u rikverc" (Š. ), zatim da se ošt. C. za njim kretao s usmjerenim podignutim pištoljem prema optuženiku (H. ), odnosno spremnim za pucanje (Š. ), kao i da "nije čuo pucanj iz pištolja" (H. ), odnosno da ošt. C. "nije pucao iz pištolja". U takvim iskazima nema proturječja, a to što svjedok H. nije čuo da li je oštećenik nešto doviknuo, a svj. Š. je čuo da ošt. C. dovikuje "ne pucaj budalo" i "baci to", to ne predstavlja proturječje. Zato predložena procesna radnja rekonstrukcije nije bila potrebna da bi se njome provjerila istinitost iskaza ove dvojice svjedoka, jer oni nisu nepodudarni. Zbog toga nije niti značajno i pitanje da li je svj. Š., kao oštećenik imao razloga biti pristran i što bi po žalbi trebalo izazvati sumnju u istinitost njegovog iskaza.

I Kž 115/93

Žalitelj zatim citira dio iskaza svj. K.B. koji je naveden u istražnom zapisniku i to: "U trenutku kada je poginuli pucao ja sam se bio djelomično zaklonio rukama i maknuo od prozora, a nakon prestanka pucanja pogledao sam kroz prozor i primijetio sam samo kako se pokojnik zateturao i pao na kolnik". Time se u žalbi nastoji osporiti utvrđenje da ošt. C. izvan lokala nije pucao iz pištolja, jer da kraj takvog iskaza svjedoka, kojem sud inače poklanja vjeru, sama okolnost da pri vršenju uviđaja nisu pronađene pištoljske čahure nije predstavljala dokaz da vani iz pištolja nije pucano. Međutim, ovdje se radi o pogrešnoj interpretaciji tog dijela iskaza u žalbi. Više je nego jasno, ako se analizira tekst tog zapisnika i zapisnika s glavne rasprave, da je svjedok opisao da je odmah po izlasku ošt. C. iz lokala začuo rafalnu paljbu, zaklonio se rukama i odmaknuo od prozora i tek kada je prestala pucnjava da je pogledao van. Iz njegovog iskaza ne proizlazi da bi on čuo pištoljski hitac nakon izlaska oštećenika iz lokala ili da bi vidio da ovaj vani iz pištolja puca. Takvo nešto nije proizašlo niti iz bilo kojeg drugog provedenog dokaza. Uz to valja ponoviti i posebno naglasiti da zbog kontinuiteta u oštećenikovoj reakciji na optuženikovu provokaciju u lokalu niti njegovo eventualno pucanje iz pištolja vani ne bi bilo od značaja, jer se optuženik u datoj situaciji više nije imao pravo pozivati na nužnu obranu.

Niti ostali prigovori žalitelja protiv utvrđenja direktnog umišljaja nisu opravdani.

Naime, nitko od saslušanih svjedoka nije potvrdio obranu optuženika o tome da je ošt. C. po izlasku iz lokala ispalio ma i jedan hitac iz pištolja, a kamoli dva do tri hica. Prilikom vršenja uviđaja na mjestu događaja ispred lokala nije pronađena niti jedna pištoljska čahura. Zbog toga, a i naprijed razmotrenih okolnosti iz kojih je utvrđeno da je optuženik ovog oštećenika provocirao na napad, nije značajno to da li je u pištolju oštećenika bilo metaka i koliko, pa zato nije niti važno da li je svj. P.Ž. prije dolaska policije na mjestu događaja praznio ili punio taj pištolj. Isto tako, ne bi bilo značajno za odlučivanje u ovom predmetu da li je ošt. C. vani ispaljivao pištolj u vremenskom intervalu dok je optuženik već ispaljivao rafal na njega iz puške, pa je zato i nevažna primjedba žalitelja da svjedoci pištoljski hitac u tim okolnostima nisu mogli niti razaznati.

Također se kraj dovoljne podudarnosti svjedočkih iskaza onih svjedoka koji su opisivali zbivanje u lokalu i ispred njega, kao i dovoljne podudarnosti tih iskaza s ostalim izvedenim dokazima kao što su zapisnik o uviđaju, zapisnik o obdukciji i nalazi i mišljenja sudsko-medicinskog i balističkog vještaka, za ocjenu iskaza istinitosti tih iskaza pokazuje nevažno to što su neki svjedoci tada bili pod utjecajem alkohola, što bi prema žalitelju izazivalo sumnju u vjerodostojnost njihovih iskaza.

Agresivnost u ponašanju ošt. C. prema rezultatima provedenih dokaza dovoljno je

ći

bila utvrđena. Iz obrane i iskaza preslušanih svjedoka koji su svjedočili o zbivanju u B. ku proizlazi nedvojbeno da je optuženik bio upoznat s takvim ponašanjem oštećenika. Međutim, ta okolnost, kraj dovoljno pouzdanog utvrđenja činjenice da je optuženik ovog oštećenika provocirao da ga napadne, samo pojačava ispravnost uvjerenja suda prvog stupnja da je optuženik realno mogao očekivati da će se oštećenik na njegov poziv da izađe van radi obračuna odazvati, dakle da će se stvoriti prilika da ga u tako isprovociranom napadu liši života.

I Kž 115/93

Posve je neuvjerljiva žalbena tvrdnja da optuženik tempore criminis nije znao kako je njegova puška podešena, na pojedinačnu ili rafalnu paljbu. Već i iz obrane proizlazi, a to se ponavlja i u žalbi, da je optuženik poznao svojstva puške jer je prethodno bio na ratištu, a ostale utvrđene okolnosti (tj. da ga je ošt. C. prethodno istukao, da je potom optuženik otišao kući po pušku i s puškom došao u lokal, pozvao oštećenika da izađe napolje i nakon što je ovaj ispalio hitac iz pištolja u strop, natraške izlazio s puškom iz lokala van, spreman za pucanje, prošavši 20-ak koraka i odmah nakon što je oštećenik s pištoljem u ruci također spremnim za pucanje izašao za njim, kako to opisuju svj. Š. i H., ispalio rafal), doista takovu žalbenu tvrdnju čine neuvjerljivom.

Dovoljno pouzdano je utvrđena i okolnost koja predmetno kriv. djelo kvalificira po čl. 35. st. 2. toč. 2. KZRH.

U tom pravcu žalitelj iznosi samo tvrdnju da se inkriminirani događaj zbio u noćno doba, da su ulice bile puste, da se tramvajska stanica nalazi podalje i da su u to vrijeme bile učestale uzbune zbog zračne opasnosti (potonja okolnost uopće nije utvrđena niti se za nju nude novi dokazi, a nije ni odlučna).

O svim tim okolnostima već je raspravljao sud prvog stupnja i dao je za svoja utvrđenja prihvatljive razloge, zaključivši da je optuženik lišio života ošt. C.B. u takvim okolnostima da je pri tome i to jednom radnjom, s umišljajem, doveo u opasnost život i drugih osoba.

Naime, dovođenje u opasnost života jedne ili više osoba je objektivna okolnost, kod takvog djela ima karakter uzgredne posljedice i u odnosu na nju počinitelj postupa s umišljajem, dakle svjestan da lišavajući života jednu osobu dovodi u opasnost i život drugih osoba, to hoće ili na to pristaje. Oba ova elementa, objektivni i subjektivni, pouzdano su bila utvrđena.

Optuženik je u obrani iznio da već od ranije zna da je ispred lokala "M. " taxi stanica, a podalje tramvajska i autobusna stanica. Prema obrani i prema iskazima saslušanih svjedoka (B.,.P.,.K.,.H. .Š. ) optuženik je ušao u lokal neposredno prije poduzimanja inkriminiranih radnji i odmah nakon što je ošt. C. pozvao da izađe, izašao van. Dakle, vidio je da su u lokalu ljudi, a ispred lokala taxi auto. Osim toga utvrđeno je da su kod taxi automobila bila dvojica ljudi (Šaš i H. ). I sam optuženik kaže da pozna svojstva automatske puške koja pri ispaljivanju rafala trza i pomjera se, osobito ako se drži samo jednom rukom. Nedvojbeno se projektilima iz takve puške i s relativne blizine mogu nanijeti smrtonosne ozljede, pa to znači da je rafalnim pucanjem i to pražnjenjem cijelog okvira i držanjem puške s jednom rukom, a puška je usmjerena u pravcu ošt. C., u prostoru na kojem u blizini ima ljudi, ujedno izazvana i konkretna opasnost za život tih ljudi. Ta mogućnost lišavanja života drugih osoba je u utvrđenim okolnostima bila stvarna i istovremena, što je već bilo dostatno da se utvrdi kvalifikatorna okolnost, a ozljeđivanje ošt. Š.V. koji je pogođen jednim projektilom u stopalo desne noge, takovu opasnost samo je potvrdila. U konkretnim okolnostima nastajanje tražene posljedice, tj. dovođenje u opasnost života druge osobe bilo je relativno sigurno. Zato je sud prvog stupnja pravilno zaključio da je kod optuženika postojala i svijest i htijenje da se pri lišenju života ošt. C. - 10 -

I Kž 115/93

izazove i opasnost po život drugih osoba, dakle da je postupao s direktnim umišljajem i spram te kvalifikatorne okolnosti.

Posve je izvan rezultata provedenih dokaza žalbeni prigovor da nije utvrđeno od čijeg je projektila ošt. Šaš ozljeđen, da li optuženikovog ili C.. Naime, ni jedan dokaz ne potvrđuje da bi ošt. C. pucao izvan lokala u pravcu ošt. Š.V.. Konačno, kako je već prethodno obrazloženo, kvalifikatornu okolnost ovdje čini već samo dovođenje u opasnost života druge osobe, tako da do ozljeđivanja te druge osobe ne treba ni doći. Tragovi projektila na ogradi i automobilu ispred lokala dovoljno potvrđuju valjanost zaključka suda prvog stupnja da je do izazivanja takove opasnosti objektivno došlo.

U žalbi se ističe i osnov povrede krivičnog zakona, a obrazloženje žalbe pokazuje da žalitelj ima u vidu tzv. posrednu povredu krivičnog zakona, jer se u njoj osporava utvrđenje pobijane presude kao pogrešno i nepotpuno, ne prihvaća se zaključak da je optuženik provocirao napad da bi u navodnoj nužnoj obrani ošt. C. lišio života, već se naprotiv i dalje tvrdi da je taj oštećenik nastavio raniji, odnosno započeo novi napad na optuženika, koji se u toj situaciji samo branio.

Međutim, sud drugog stupnja našao je da je činjenično stanje u pobijanoj presudi potpuno i pravilno utvrđeno tj. da se optuženik nije nalazio u situaciji nužne obrane na koju bi imao pravo.

Zbog toga je pravilno postupio sud prvog stupnja kada je otklonio primjeniti odredbu čl. 9. st. 1. i 2. OKZRH.

Utvrđeno djelo optuženika sud prvog stupnja pravilno je označio po čl. 35. st. 2. KZRH.

Nije osnovana žalba optuženika niti zbog odluke o kazni.

Sud prvog stupnja optuženiku je izrekao kaznu zatvora u trajanju od osam godina, dakle uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, jer je inače za kriv. djelo iz čl. 35. st. 2. KZRH propisana minimalna kazna zatvora u trajanju od deset godina.

Na taj način uzeta je u obzir okolnost koja po zakonu može dovesti do ublažavanja kazne, a uz to su i ostale olakotne okolnosti u dovoljnoj mjeri uzete u obzir (bitno smanjena uračunljivost, odnosno svojstvo roditelja dvoje maloljetne djece koju optuženik uzdržava, te učešće optuženika u domovinskom ratu, kao i ponašanje ošt. C.B. koji ga je prethodno fizički napao).

Žalitelj, osim što ukazuje na svoj navodno besprijekorni predživot (što nije točno, jer je 1969.g. bio kao maloljetnik krivičnopravno tretiran, a 1991.g. mu je izrečena uvjetna osuda zbog kriv. djela protiv sigurnosti javnog prometa), u žalbi niti ne ukazuje na druge okolnosti samo traži da se ove utvrđene okolnosti u većoj mjeri koje bi imale značaj olakotnih, već

uzmu u obzir kod odmjere kazne. To po ocjeni suda drugog stupnja nije opravdano, jer se blažom kaznom za ovako teško kriv. djelo ne bi postigla svrha krivičnih sankcija kako je predviđena u čl. 5. i 33. OKZRH.

I Kž 115/93

U izrečenu kaznu sud prvog stupnja pravilno je i zakonito po čl. 50. st. 1. OKZRH uračunao vrijeme koje je optuženik proveo u pritvoru.

Zbog tih razloga trebalo je žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu.

.

Na žalbu javnog tužitelja

Žalba nije osnovana.

Žalitelj prigovara da sud pri izricanju kazne nije dovoljno vodio računa o društvenoj opasnosti djela i okolnostima da je ošt. C.B. bio aktivni pripadnik HV, tada na dopustu, kao i da je njegova obitelj ostala bez hranitelja i sada ovisi o socijalnoj pomoći.

Međutim, sud drugog stupnja, obzirom na zaštitni objekt ovog kriv. djela, navedene okolnosti ne smatra otežavajućim okolnostima.

Suprotno stanovištu žalbe ovaj sud smatra da su utvrđene olakotne okolnosti opravdale izricanje kazne blaže od one koja je zakonom propisana kao minimalna, jer je među utvrđenim okolnostima i okolnost bitno smanjene uračunljivosti počinitelja, koja u smislu čl. 12. st. 2. predstavlja po čl. 42. toč. 1. KZRH zakonski osnov ublažavanja kazne, time da i ostale olakotne okolnosti, kraj odsustva značajnijih otegotnih okolnosti (utvrđena je jedina otegotna okolnost da je ispaljen cijeli rafal i izazvan veliki stupanj ugroženosti sigurnosti ljudi) ne bi opravdale izricanje kazne zatvora u duljem vremenskom trajanju od osam godina, koju je izrekao sud prvog stupnja.

Zbog tih razloga žalbu javnog tužitelja trebalo je odbiti kao neosnovanu.

Kako žalbe javnog tužitelja i optuženika nisu osnovane, a u presudi prvog stupnja nisu ostvarene bitne povrede odredaba krivičnog postupka ni povrede krivičnog zakona koje se ispituju po službenoj dužnosti, trebalo je obje žalbe odbiti i pobijanu presudu potvrditi (čl. 384. ZKP).

U Zagrebu, 24. ožujka 1993.g.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka, v.r.

Pavišić dr. Berislav, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši

stručni referent:

/Vladimir

Vuletin/