Croatian Supreme Court dismisses appeals in murder case, upholding reduced sentence and cost liability.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appeals of two defendants regarding a conviction for murder and the allocation of criminal procedure costs. The first defendant argued for a lower sentence due to diminished capacity and irrational behavior, while the second challenged the cost liability based on financial hardship. The court rejected these claims, affirming that the first-instance judge correctly applied mitigating circumstances to sentence the defendant below the statutory minimum and that cost liability is assessed at the time of enforcement, not conviction.
Legislator headnote
AI generatedČl. 56. KZ/97; Čl. 57. st. 2. i 4. toč. e) KZ/97; Čl. 148. st. 1. i 6. ZKP/08: The court may reduce a sentence below the statutory minimum when specific mitigating circumstances are present, and criminal procedure costs are assessed based on the defendant's financial situation at the time of enforcement.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 294/14-6
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te Miroslava Šovanja, Damira Kosa, dr. sc. Marina Mrčele i mr. sc. Marijana Svedrovića, kao članova vijeća i sudske savjetnice Martine Ljevačić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. M. i dr., zbog kaznenog djela iz članka 91. KZ/97, odlučujući o žalbama opt. I. M. i opt. Š. K., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zadru od 19. veljače 2014. br. K-16/13, u sjednici održanoj dana 07. listopada 2014.,
p r e s u d i o j e:
Odbijaju se žalbe opt. I. M. i opt. Š. K. kao neosnovane i potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
Pobijanom presudom donijetom u ponovljenom postupku, Županijski sud u Zadru, proglasio je krivim opt. Š. K. da je počinio kazneno djelo teškog ubojstva, iz čl. 91. toč. 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“, br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 105/04, 84/04 i 71/06, nastavno: KZ/97), te je na temelju čl. 461. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 – pročišćeni tekst i 115/06 – dalje u tekstu: ZKP/97), utvrdio da je opt. I. M. u neubrojivom stanju počinio protupravno djelo sa zakonskim obilježjima teškog ubojstva, iz čl. 91. toč. 3. KZ/97, u vezi čl. 40. st. 2. KZ/97, sve na način pobliže opisan u izreci pobijane presude, te je na temelju navedenih zakonskih odredbi, primjenom čl. 57. st. 2. i 4. toč. e) KZ/97, opt. Š. K. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, u koju se na temelju čl. 63. st. 1. KZ/97, uračunava vrijeme uhićenja i pritvora od 07. svibnja 2011., pa nadalje, dok je prema opt. I. M. određen prisilni smještaj u psihijatrijskoj ustanovi u trajanju od šest mjeseci.
Na temelju čl. 462. st. 5. ZKP/97, određeno je da će se kazneni spisi dostaviti sudu nadležnom za postupak prisilnog smještaja opt. I. M. prema Zakonu o zaštiti osoba s
I Kž 294/14-6
duševnim smetnjama („Narodne novine“, br. 111/97, 27/98, 128/99 i 79/02, nastavno: ZZODS).
Na temelju čl. 63. st. 1. KZ/97 opt. Š. K. će se u izrečenu kaznu zatvora uračunati vrijeme uhićenja i pritvora od 07. svibnja 2011. pa nadalje.
Na temelju čl. 122. st. 1. ZKP/97, optuženici su obavezani na naknadu troškova kaznenog postupka i to opt. I. M. u iznosu od 23.910,00 kn i paušalni iznos od 4.000,00 kn, a opt. Š. K. u iznosu od 17.789,00 kn i paušalni iznos od 2.000,00 kn.
Protiv te presude žalbu je podnio opt. I. M. putem supruge N. M., zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da ga se oslobodi obveze da naknadi troškove kaznenog postupka.
Žalbu je podnio i opt. Š. K., putem branitelja B. Z., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, a sadržajno i zbog povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i njega oslobodi optužbe ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Odgovor na žalbe nije podnesen.
Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske, sukladno odredbi čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13 i 145/13 - dalje u tekstu: ZKP/08), spisi su dostavljeni na razgledanje, nakon čega su vraćeni sudu podneskom od 16. svibnja 2014., br. KŽ-DO-611/14.
Sjednica vijeća održana je u odsutnosti opt. Š. K., njegovog branitelja B. Z., odvjetnika iz Z. i državnog odvjetnika, sukladno odredbi čl. 475. st. 5. ZKP/08, budući da nisu pristupili iako su uredno izvješteni o sjednici vijeća, pri čemu nalog za dovođenje opt. Š. K. na sjednicu vijeća iz istražnog zatvora u Zatvoru u Z. nije izvršen jer je optuženik izričito izjavio da ne želi pristupiti na sjednicu iako je to u žalbi zahtijevao.
Žalbe nisu osnovane.
Na žalbu opt. Š. K..
Protivno navodima u žalbi opt. Š. K., u pobijanoj presudi nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. i st. 1. toč. 11. ZKP/97, time što bi izreka pobijane presude bila proturječna razlozima, odnosno što bi izostali razlozi o odlučnim činjenicama, u odnosu na provjeru pojedinih navoda obrane, čime bi sud na glavnoj raspravi i pri donošenju presude povrijedio pravo na obranu optuženika.
Neosnovano se u žalbi ističe da su inkriminacije za koje se terete opt. Š. K. i opt. I. M., pod točkama I i III, opisane tako da su proturječne i suprotne jedna drugoj, što izreku presude čini nejasnom i nerazumljivom. Naime, suprotno takvim paušalnim tvrdnjama žalitelja, pobijana presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama koji su potpuno jasni i bez proturječnosti a suglasni su i sa sadržajem dokaza izvedenih tijekom postupka.
I Kž 294/14-6
Isto tako, obveza je suda da pored ostalog iznese i ocjenu vjerodostojnosti obrane optuženika, čime nije povrijeđeno pravo obrane, kako se neosnovano ističe u žalbi, jer je odlučno da je optuženik tijekom postupka pravilno upozoren na sva prava koja ima i slobodno ih je koristio tijekom postupka.
Svi ostali žalbeni prigovori koje žalitelj označava kao bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP/97, predstavljaju zapravo prigovore u pogledu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, koji će se razmotriti i ocijeniti kod obrazlaganja te žalbene osnove.
Nije u pravu žalitelj niti kada se žali zbog povrede kaznenog zakona na način da ističe kako je na temelju rezultata i pravilne ocjene izvedenih dokaza, trebalo zaključiti da bi se zapravo radilo o kaznenom djelu teške tjelesne ozljede s nehatnim prouzrokovanjem smrti, iz čl. 99. st. 3. KZ/97. Time žalitelj zapravo pobija ispravnost utvrđenih činjenica na kojima je prvostupanjski sud temeljio svoje zaključke da je opt. Š. K. počinio kazneno djelo iz čl. 91. toč. 3. KZ/97, na način pobliže opisanu izreci pobijane presude. Međutim, kako se pravilnost primjene odredaba kaznenog zakona cijeni prema onom činjeničnom stanju koje je utvrdio prvostupanjski sud, očito je da se ovdje radi o pobijanju ispravnosti utvrđenih činjenica, a ne o pogrešnoj primjeni kaznenog zakona na ispravno utvrđeno činjenično stanje, pa će se ti razlozi razmotriti nastavno, u dijelu razmatranja žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
Prema tome, protivno navedenim tvrdnjama optuženika, prvostupanjski sud je dao potpune i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama u odnosu na kazneno djelo teškog ubojstva iz čl. 91. toč. 3. KZ/97 za koje je opt. Š. K. proglasio krivim na način opisan u izreci pobijane presude, te pobijana presuda ne sadrži nejasnoće na koje neosnovano ukazuje optuženik, a prvostupanjski sud je pravilno primijenio zakon kada je opisane radnje koje je poduzeo optuženik, pravno označio kao kazneno djelo teškog ubojstva, iz čl. 91. toč. 3. KZ/97.
Protivno navodima opt. Š. K. koji se odnose na prigovore u pogledu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje kada je, nakon svestrane analize obrane optuženika i provedenih dokaza, zaključio da je upravo opt. Š. K. zajedno sa opt. I. M., koji je postupao kao neubrojiva osoba, počinio kazneno djelo teškog ubojstva, iz čl. 91. toč. 3. KZ/97, kada je tijekom noći 06. svibnja 2011. nakon što je ošt. M. D. polio vrućom vodom, zajedno s opt. I. M., u više navrata ga udarao rukama i nogama po cijelom tijelu, bacao ga na pod, povlačenjem za noge izvlačio ga i bacao na dvorište, te ga nastavio udarati nogama po gornjem dijelu tijela, trbuhu, leđima, prsima i glavi, te mu s ciljem daljnjeg iživljavanja, u predio spolnog organa gurao sitno zrnato kamenje, te ga ostavio tako bespomoćnog da leži ispred kuće, a nakon čega se ponovo zajedno s opt. I. M. vratio i nastavio ga udarati snažno rukama i nogama po cijelom tijelu, uslijed čega je oštećenik zadobio brojne tjelesne ozljede, od površinskih ozljeda u vidu oguljotina, krvnih podljeva i rana razderotina, kao tjelesnih ozljeda, do prijeloma rebara s krvnim podljevima stjenke prsišta, razmaknuća zgloba između križne i lijeve crijevne kosti sa krvnim podljevom mekih tkiva oko lijevog bubrega, kao običnih teških tjelesnih ozljeda, sve do razdora jetre s krvnim podljevima trbušne stjenke i mekih tkiva trbuha, kao osobito teške i za život opasne tjelesne
I Kž 294/14-6
ozljede, koje su ozljede u svojoj ukupnosti bile takvog opsega i svojstava da su dovele do razvoja traumatskog šoka s posljedicom smrti oštećenika.
Za istaknute zaključke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, dao iscrpne i valjane razloge, nakon pravilne ocjene vjerodostojnosti izvedenih dokaza, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i na njih upućuje žalitelja radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja.
Točno je da u iskazima ispitanih svjedoka, na kojima sud uz postojeće materijalne tragove i na temelju rezultata provedenih vještačenje, zapravo temelji svoje zaključke o kaznenoj odgovornosti optuženika, postoje određene proturječnosti na koje se ukazuje u žalbi, ali je isto tako činjenica da je iste uočio i prvostupanjski sud, ali ih je otklonio pravilno ocijenivši da nisu odlučne za ocjenu vjerodostojnosti iskaza u cjelini, te da su očekivano nastale kao posljedica činjenice da je svj. Z. G. bio pod utjecajem alkohola, te da su svjedoci D. G. i M. O. osobe starije životne dobi koje u danim iskazima odstupaju u pojedinim detaljima s obzirom na protek vremena od događaja do ispitivanja, pri čemu sud pravilno ističe i činjenicu da odlučne tvrdnje iz njihovih iskaza da su optuženi I. M. i Š. K., zajedno u više navrata rukama i nogama po cijelom tijelu udarali oštećenika, potvrđuju i činjenice zabilježene u zapisniku o očevidu, fotodokumentaciji, zapisniku o obdukciji, nalazima provedenih vještačenja (biološko kontaktnom, sudsko medicinskom, psihijatrijskom).
Prema tome, prvostupanjski sud je potpuno utvrdio činjenično stanje, te za svoje zaključke dao jasne i valjane razloge i pravilno primijenio kazneni zakon, kada je radnje koje je poduzeo opt. Š. K. pravno označio kao kazneno djelo iz čl. 91. toč. 3. KZ/97, počinjeno s neizravnom namjerom (svjestan da takvim postupanjem ugrožava život oštećenika, nanosi mu veliku bol i patnju i pristajući na to), pa njegova žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, nije osnovana.
Optuženik se žali i zbog odluke o kazni, smatrajući da mu je, s obzirom na smanjenu ubrojivost u znatnoj mjeri i ukupno iracionalno ponašanje, trebalo odmjeriti kaznu ispod propisanog zakonskog minimuma.
Protivno istaknutim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio sve okolnosti koje u skladu s odredbom čl. 56. KZ/97, utječu na vrstu i mjeru kazne te ih je ispravno cijenio prilikom odmjeravanja kazne, pri čemu je i postupio upravo onako kao što se predlaže u žalbi, odnosno cijeneći utvrđene olakotne okolnosti (neosuđivanost, primjereno držanje pred sudom tijekom postupka, sudioništvo u Domovinskom ratu sa višestrukom ranjavanošću i pohvalama, te smanjenu ubrojivost u znatnoj mjeri), kao osobito olakotne okolnosti, primjenom odredbi o ublažavanju kazne, iz čl. 57. st.2. i 4. toč. e) KZ/97, optuženika je osudio na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina što je izvjesno ispod zakonom propisanog minimuma od deset godina zatvora za kazneno djelo iz čl. 91. toč. 3. KZ/97.
Stoga se i prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, kazna zatvora u trajanju od sedam godina, posebno uz činjenicu da je ubrojivost optuženika bila znatno smanjena, ukazuje kao potpuno primjerena i počinjenom djelu i
I Kž 294/14-6
osobnosti počinitelja, te je opravdano očekivati da će se u ovom slučaju upravo takvom mjerom kazne ostvariti sve zakonom predviđene svrhe kažnjavanja iz čl. 6. i 50. KZ/97.
U odnosu na žalbu opt. I. M. zbog odluke o troškovima kaznenog postupka.
U žalbi koju je zbog odluke o naknadi troškova kaznenog postupka u ime opt. I. M. podnijela njegova supruga N. M., navodi se da optuženik kao HRVI VII skupine ima osobnu invalidninu od 229,49 kn mjesečno, te mirovinu od 3.660,00kn, te da bi plaćanjem troškova od 23.910,00 kn i paušalnog iznosa od 4.000,00 kn, bilo dovedeno u pitanje uzdržavanje optuženika i osoba koje je dužan uzdržavati.
Protivno tome, optuženiku se ukazuje na odredbu čl. 148. st. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13 i 145/13 - dalje u tekstu: ZKP/08), koju je trebalo primijeniti već u pobijanoj presudi, po kojoj se optuženiku koji je proglašen krivim, obvezno nalaže da podmiri troškove postupka, a istaknuto imovinsko stanje optuženika cijeni se tek u vrijeme izvršenja odluke o troškovima kaznenog postupka, kada predsjednik vijeća može, na obrazloženi zahtjev osuđenika, posebnim rješenjem osloboditi ga dužnosti naknade troškova, ako bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje uzdržavanje osuđenika ili osoba koje je dužan uzdržavati.
Budući da ne postoje razlozi zbog kojih opt. I. M. i opt. Š. K. pobijaju prvostupanjsku presudu, niti su pri ispitivanju pobijane presude nađene povrede odredaba kaznenog postupka ili povrede kaznenog zakona, iz čl. 476. st. 1. ZKP/08, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08, žalbe optuženika odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci ove presude.
U Zagrebu, 07. listopada 2014.
Zapisničar:
Predsjednica vijeća:
Martina Ljevačić, v.r.
Ana Garačić, v.r.