Us I-880/2025-6 · Upravni sud u Splitu

Poslovni broj: Us I-880/2025-6

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Vesne Maslov kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja pod 1) CČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] i pod 2) BČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], obojice iz [adresa], zastupanih po opunomoćenicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva JELIČIĆ & PARTNERI d.o.o., Split, Kliška 29, protiv tuženika Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Građevinske inspekcije, OIB: 33706439962, Zagreb, Šubićeva 29, radi uklanjanja građevine, nakon javne i usmene rasprave zaključene 2. srpnja 2025. u prisutnosti tužitelja pod 1) i opunomoćenika tužitelja pod 1) i 2), a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 8. srpnja 2025.,

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja pod 1) i 2) kojim traže poništenje rješenja tuženika Državnog inspektorata, Područnog ureda Split, Službe građevinske inspekcije, Odjela građevinske inspekcije Split, KLASA: UP/I-362-02/25- 02/93, URBROJ: 443-02-03-12-01-25-1 od 11. ožujka 2025., te da se predmet vrati tuženiku na ponovni postupak.

r i j e š i o j e

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja pod 1) i 2) za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1.U pravovremenoj tužbi tužitelja podnesenoj 16. travnja 2025. protiv rješenja tuženika Državnog inspektorata, Područnog ureda Split, Službe građevinske inspekcije, Odjela građevinske inspekcije Split, KLASA: UP/I-362-02/25-02/93, URBROJ: 443-02-03-12-01-25-1 od 11. ožujka 2025., tužitelji u bitnom najprije reproduciraju izreku osporenog rješenja tuženika, nakon čega ističu kako je prvo sporno pitanje je li predmetna nekretnina u obuhvatu Park šume Marjan, s obzirom na to da odluka kojom je određen obuhvat tog zaštićenog područja nije usklađena sa Zakonom o zaštiti prirode niti sa Zakonom o šumama, a bez utvrđivanja ove činjenice u posebnom postupku ili kroz rješavanje prethodnog pitanja nije bilo moguće zaključivati o ovoj činjenici niti je slijedom toga bilo moguće donositi bilo kakvu odluku.

Drugo sporno pitanje je radi li se ovdje o objektu koji je u cijelosti ili samo djelomično izgrađen prije 15. veljače 1968. i prema tome, je li to objekt koji se smatra izgrađenim ili djelomično izgrađenim sukladno građevinskoj dozvoli koji ima uporabnu dozvolu, s obzirom da se radi o građevini koja je građena još 1936. Treće sporno pitanje je jesu li svi objekti čije uklanjanje je naređeno objekti za koje je potrebna građevinska dozvola ili drugi odgovarajući akt kojim se dozvoljava građenje ili se, makar u jednom dijelu, radi o građevinama i radovima koji se mogu graditi i izvoditi bez odgovarajućeg akta za građenje sukladno Pravilniku o jednostavnim i drugim građevinama i radovima.

Četvrto sporno činjenično pitanje je pitanje je li ovaj objekt, zajedno sa svim sličnim objektima u predmetnoj zoni, objekt tradicijske gradnje poljskih kućica koje su po tradiciji služile kao gospodarski objekti vezani za tradicijski način obrade poljoprivrednih zemljišta na području splitskog polja koje se nalazi na južnoj strani Marjana sukladno mišljenju Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja RH, Uprave za prostorno uređenje, pravne poslove i programe Europske unije Klasa: 080- 09/18-01/36 od 25. listopada 2018. te može li se slijedom toga sukladno Zakonu o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama očekivati ozakonjenje tog objekta, a osobito s obzirom na činjenicu da se objekt nalazi u zoni u kojoj je građenje dozvoljeno što proizlazi iz građevne dozvole Klasa:

UP/I-361-03/02-02/00009 od 18. veljače 2022., lokacijske dozvole Klasa: UP/I-350-05/01-02/00345 od 27. prosinca 2001. i izmjene i dopune građevinske dozvole Klasa: UP/II-361-03/03-02/00067 od 3. studenog 2003., kojima je na susjednoj kat. čest. zem. [katastarska čestica] dozvoljena gradnja objekta neto površine 672,88 m2 visine Po2+Po1+Pr-Prvi kat s otvorenim bazenom i parking prostorom. Peto sporno pitanje je pitanje jesu li tužitelji obzirom na društvene okolnosti, činjenicu postojanja objekta koji je bio ruševan i koji je legalno izgrađen te koji je rekonstruiran, rekonstruirali i dogradili objekt u sadašnjem obliku, u kojem stanuju s članovima svojih obitelji te im je to jedini dom, ostvarili jamstvo nepovredivosti doma u smislu odredbe čl.

8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i čl.

34. Ustava RH kao i odredbe čl.

62. Ustava RH koja obitelj stavlja pod osobitu zaštitu države. Ne upuštajući se uopće u razmatranje bitnih činjenica, kršeći pritom načelo materijalne istine, tuženik je donio osporenu odluku i time povrijedio jamstvo prava na pravično odlučivanje, jamstvo mirnog uživanja vlasništva, jamstvo prava na dom i jamstvo jednakosti svih pred zakonom, te je na ovaj način osporenim upravnim aktom počinjena povreda ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Konvencijom i Ustavom RH. Tužitelji potom reproduciraju obrazloženje osporenog rješenja tuženika, nakon čega ističu kako tuženik nije utvrdio niti jednu pravno relevantnu činjenicu koja ide u prilog tužiteljima, a bez kojih činjenica nije moguće zakonito riješiti ovu stvar te da, te da u svom aktu primjenjuje Zakon o gradnji koji nije bio na snazi u vrijeme građenja, što znači da retroaktivno primjenjuje materijalno pravni propis, što je protuustavno jer je Ustavnom izričito zabranjena retroaktivna primjena i protuzakonito jer se ovaj zakon i prema mjerodavnoj odredbi citiranog propisa primjenjuje od dana početka primjene.

Tuženik nije u upravnom postupku, prema tome, utvrdio ključnu pravno relevantnu činjenicu koja proizlazi iz pitanja kada je sporni objekt izgrađen. Samo na temelju činjenice što su tužitelji pokrenuli postupak za ozakonjenje i što je nadležno javnopravno tijelo donijelo rješenje kojim se taj zahtjev odbija, kod prigovora stranke da je objekt izgrađen 1936., a tu činjenicu je tuženik sukladno načelu materijalne istine, načelu razmjernosti i načelu pomoći stranci trebao utvrđivati i po službenoj dužnosti, nije bilo moguće donijeti odluku o uklanjanju.

Tuženik je, kako bi istinito i potpuno utvrdio činjenično stanje, osobito nakon očitovanja strane i prigovora da je objekt izgrađen 1936., morao od Državnog arhiva i nadležnog katastra zatražiti ortofotogrametrijske snimke i druge dokaze radi provjere kada je sporni objekt građen i radi provjere je li vidljiv na tim snimkama, a ako ne to, onda je sukladno načelu materijalne istine i načelu pomoći stranci, a osobito načelu zakonitosti morao zaključkom pozvati stranku da u određenom roku sama pribavi ove dokaze i da dokaže svoje tvrdnje, kako bi se tek potom donijela odluka u skladu sa zakonom.

Ovo tim prije i tim više što je u postupku ozakonjenja nespornom utvrđena činjenica da je objekt na terenu u ovoj formi vidljiv iz snimke aerofotogrametrijskog snimanja RH započetog 21. lipnja 2011., što ukazuje na nužnost provjere vremena građenja, ali i nužnost provjere ove činjenice radi primjene mjerodavnog prava. Naime, ako je točno da je objekt sagrađen prije 21. lipnja 2011., a to prihvaća i tuženik kao činjenicu, onda nisu suvlasnici, kao ni njihovi prednici kao investitori mogli izvršiti povredu čl. 106. st.

1. i 2. Zakona o gradnji koji je donesen 2013. Ova činjenica je dostatan razlog za zaključak da je sporni upravni akt nezakonit. Po svemu, osporenu odluku treba poništiti i predmet vratiti prvostupanjskom tijelu radi utvrđivanja ključne činjenice pribavljanjem snimki terena od Državne geodetske uprave i nadležnih arhiva, a podredno, predlaže se da sud zatraži te snimke po službenoj dužnosti radi utvrđivanja ove činjenice. Pravilnikom o jednostavnim i drugim građevinama i radovima određene su jednostavne i druge građevine i radovi koji se mogu graditi, odnosno izvoditi bez građevinske dozvole u skladu s glavnim projektom i bez glavnog projekta.

Za slučaj kada bi se u dokaznom postupku utvrdilo da građevine nisu izgrađene prije 15.veljače 1968., a investitor tvrdi da su izgrađene prije toga datuma, stvar bi trebalo raspraviti i s aspekta ovog materijalno pravnog propisa makar u onom dijelu koji se tiče otvorenog ognjišta i plastične vrtne kućice, osobito s obzirom da se ti pomoćni objekti nalaze na čestici koja je u građevnoj zoni. Stječe se dojam da je tuženik, razmatrajući ovaj pravni odnos isključivo temeljem činjenice podnošenja zahtjeva za ozakonjenje i prvostupanjske odluke kojom je taj zahtjev tužitelja odbijen, zanemarujući činjenicu da ta odluka o odbijanju ozakonjenja nije konačna ni pravomoćna i zanemarujući prigovor da se radi o zakonito izgrađenoj nekretnini, donio osporeno rješenje.

Temeljni razlog za odbijanje zahtjeva stranke u postupku ozakonjenja proizlazi iz tvrdnje da temeljem odredbe čl.

6. st.

1. podst.

1. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama (NN 86/12, 143/13) nije moguće ozakoniti ako se nalazi na području koje je prostornim planom uređenja općine, grada i velikog grada ili generalnim urbanističkim planom određeno kao površina izvan građevinskog područja u nacionalnom parku, parku prirode, regionalnom parku, park-šumi itd., osim zgrade izgrađene u skladu s prostornim planom i zgrade izgrađene unutar tradicijske naseobine određene prostornim planom područja posebnih obilježja ili drugim prostornim planom. Prethodno izneseni prigovor da granica Park šume Marjan nije utvrđena, odnosno da nije usklađena sa Zakonom o zaštiti prirode ni sa Zakonom o šumama rezultira činjenicom da je, makar do pravomoćnog okončanja upravnog postupka za ozakonjenje objekta, bilo nužno donijeti rješenje o prekidu postupka dok se granica Park šume Marjan ne utvrdi, odnosno ne uskladi sa zakonom.

S druge strane, da je proveden postupak utvrđivanja činjenica kako to sugeriraju tužitelji i da je utvrđena činjenica da je na predmetnoj lokaciji objekt bio izgrađen još 1936., što znači da je postojao i prije završetka Drugog svjetskog rata, zaključilo bi se da nema osnove za donošenje rješenja o uklanjanju, ili u najgorem slučaju bilo bi doneseno rješenje o prekidu postupka do okončanja postupka usklađenja granica zaštite sa Zakonom o zaštiti prirode, u situaciji kada je nesporno da je objekt na terenu više od 90 godina, da na terenu postoji niz takvih objekata, kao tradicijska gradnja, da je to tužiteljima jedini dom i da se pozivaju na jamstvo prava na dom te da se objekt ne nalazi u šumi niti na području koji je po Zakonu o šumama definiran kao šumsko područje, a osobito činjenica da granica zaštite prirode nije usklađena sa Zakonom o zaštiti prirode i da je u tijeku taj postupak usklađenja granice sa Zakonom o zaštiti prirode.

Kao kriterij i temeljni propis za zauzimanje ovog, po tužiteljima pogrešnog i pretjerano formalističkog stava, tuženik očito uzima isključivo GUP Grada Splita (SL.GL. Grada Splita broj 1/06, 15/07, 3/08, 3/12, 32/13, 52/13, 41/14, 55/14 – pročišćeni tekst) i PPU Grada Splita (SL.GL. Grada Splita broj 31/05, 38/20 i 46/20 – pročišćeni tekst). No, opet imamo u upravnom aktu povredu ne samo zakona, nego i Ustava RH jer je odredbom čl.

90. izričito zabranjena retroaktivna primjena propisa. U upravnom postupku nije ispitivano, jer to nije bilo pravno pitanje koje se je raspravljalo (uopće nije bilo raspravljanja u smislu odredbe čl.

51. i 52. ZUP-a), kada je predmetni objekt izgrađen. Ako je izgrađen prije usvajanja GUP-a Grada Splita, odnosno PPU-a, odnosno ako je objekt izgrađen prije 2006., a ovdje postoje dokazi da je izgrađen i prije 1940., onda se odluka temelji na propisu koji nije bio na snazi u vrijeme kada je konkretni pravni odnos nastao, odnosno kada je objekt izgrađen. U odredbi čl.

90. st.

4. Ustava RH izraženo je načelo zabrane povratnog djelovanja zakona i propisa državnih i drugih tijela s javnim ovlastima, a iznimka je propisana u čl.

90. st.

5. Ustava RH na način da je propisano da samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje. Smisao ovog načela zabrane povratnog djelovanja propisa je osiguravanje pravne sigurnosti kao jednog od temeljnih principa vladavine prava, a osporeni upravni akt izravno propisuje povratno djelovanje GUP-a i PPU-a, pa je samo ova činjenica dostatna za zaključak da je osporeni upravni akt nezakonit. Pitanje utvrđenja granica zaštite sa Zakonom o šumama i Zakonom o zaštiti prirode je pravno relevantno pitanje prvenstveno za postupak ozakonjenja koje nije raspravljeno, ali i za ovaj postupak jer ga je kao prethodno pitanje trebalo raspraviti. Drugim riječima, ako se u upravnom postupku ozakonjenja utvrdi da nakon usklađenja granica zaštite s citiranim zakonima predmetna čestica nije u sklopu park šume Marjan, onda postoje uvjeti za ozakonjenje i pod uvjetom da se ne može dokazati da je građevina postojala prije 15. veljače 1968. Pred Ministarstvom poljoprivrede RH, u predmetima Klasa: 011-02/24-01/18 i Klasa:

352-02/24-08/02 u tijeku su postupci donošenja prethodnog mišljenja na Odluku o mjerama zaštite i očuvanja Park šume Marjan. Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije vodi postupak vezan za prethodnu suglasnost za plan upravljanja Park- šumom Marjan u predmetu Klasa: 352-02/24-06/2. Odbor za zaštitu okoliša i prirode Hrvatskog sabora je inicirao postupak pred Ministarstvom zaštite okoliša i zelene tranzicije, pred Splitsko-dalmatinskom županijom i Gradom Splitom radi provedbe postupaka usklađenja granice Park šume Marjan sa Zakonom o šumama i Zakonom o zaštiti prirode.

Udruga vlasnici zemljišta na Marjanu je pred Ustavim sudom RH, temeljem odredbe čl.105. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu RH, podnijela prijedlog radi provođenja nadzora nad donošenjem propisa za izvršenje Ustava, zakona i drugih propisa, te je i taj postupak bitan za zakonitu odluku u ovom predmetu obzirom da je nesporno da granice park šume Marjan nisu usklađene s pozitivnim propisima, pa se ne može ni odluka u postupcima pojedinačne zaštite temeljiti na neustavnim i nezakonitim podzakonskim aktima (odluka o granicama). Kat. čest. zem. [katastarska čestica], posjedovni list 18205 k. o. [katastarska općina], kuća [adresa], tlocrtne površine 79 m2, dvor površine 197 m2 i neplodno 275 m2, uredno je evidentirana u katastru nekretnina, nadležno javnopravno tijelo je izdalo potvrdu o kućnom broju te je tužitelje evidentiralo na adresi prebivališta u ovom objektu.

Već desetljećima tužitelji zajedno sa svojim obiteljima koriste ovu nekretninu kao svoj jedini dom. Susjedna nekretnina, koja je kao i ova u građevnoj zoni, u naravi predstavlja obiteljsku stambenu zgradu i nije objekt javne ili društvene namjene, je izgrađena temeljem građevinske dozvole. Ako je za ovu nekretninu, a radi se o međašnim nekretninama, izdana građevinska dozvola, onda pozivom na načelo jednakosti svih pred zakonom te pozivom na legitimna očekivanja jer već više desetljeća nitko nije reagirao u smislu donošenja odluke o uklanjanju objekta, a javnopravna tijela su se ponašala prema prednicima tužitelja i prema tužiteljima kao legalnim graditeljima, tužitelji legitimno očekuju da će im sud pružiti zaštitu stečenih prava.

Prema pravnoj praksi Europskog suda za ljudska prava i praksi Ustavnog suda RH, primjerice iz odluke U-III-5989/2013 od 9. veljače 2016.g., propise treba tumačiti u njihovoj ukupnosti polazeći od združenih učinaka koje oni proizvode za stranku u svjetlu osobitih okolnosti samog slučaja, stalno imajući na umu da njihove odluke ne smiju dovoditi do nerazumnog i objektivno neopravdanog ishoda za samu stranku, a ponajmanje kršiti njihova prava ili objektivne vrijednosti hrvatskog ustavnog poretka. Slično, ali u pogledu pretjeranog formalizma, Ustavni sud RH u odluci U-III-3188/2024 od 20. veljače 2025. zaključuje da je sud u svojoj dosadašnjoj praksi iznio stajalište da pretjerani formalizam u odlučivanju postoji onda kada su pravna stajališta proizvod „mehaničke“ primjene pozitivnog prava, bez uzimanja u obzir konteksta i bez sagledavanja pravnog problema kao jedinstvene cjeline.

U toj odluci je Ustavni sud RH osobito naglasio da već godinama uporno ponavlja da su nadležna tijela, uključujući sudove, dužni tumačiti i primjenjivati mjerodavno pravo, uvijek i bez izuzetka, u svjetlu osobitih okolnosti svakog konkretnog slučaja, a u ovom predmetu niti jedna okolnost konkretnog slučaja nije uopće razmatrana niti je uzeta u obzir. Radi toga, jer se ovakve stvari ponavljaju, Ustavni sud RH u odluci U-III-3188/2024 od 20. veljače 2025. opet i posebno uputio na svoju odluku U-III-5989/2013 od 9. veljače 2016.g., koja je citirana u prethodnom stavku.

Slijedom izloženog, tužitelji su tužbenim zahtjevom predložili sudu donijeti presudu kojom će poništiti osporeno rješenje tuženika i predmet mu vratiti na ponovni postupak, a pored toga predložili su i da sud naloži tuženiku naknaditi trošak spora tužiteljima.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu, u bitnom naveo kako osporava tužbene navode tužitelja jer da su u suprotnosti s dokazima i činjenicama koje su utvrđene u osporenom rješenju, slijedom čega da tuženik ostaje u cijelosti kod navoda obrazloženja osporenog akta i predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3.U sporu je održana rasprava 2. srpnja 2025., čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju su pristupili tužitelj pod 1) i opunomoćenik tužitelja pod 1) i 2), dok nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti.

4.U dokaznom postupku sud je pročitao tužbu zajedno sa svim prilozima, odgovor na tužbu tuženika zajedno s prilozima, te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

5.Sud je odbio dokazne prijedloge tužitelja i to da sud po službenoj dužnosti od Državne geodetske uprave, Državnog arhiva i arhiva Grada Splita zatraži, pribavi i pregleda snimke predmetnog terena u razdoblju od 1944. do 21. lipnja 2011., da sud pribavi i pregleda spis Grada Splita, Upravnog odjela za urbanizam i izgradnju Klasa:

UP/I-361-03/12-04/1600, da se obavi očevid na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka geodetske i građevinske struke, da se u svojstvu stranaka saslušaju tužitelji, te da se pribave i pregledaju spisi Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji Klasa:

UP/I-350-05/01-02/00345, UP/I-361-03/02-02/00009 i UP/I-361-03/03-02/00067, to na okolnosti koje su precizirane u tužbi i održanoj raspravi, kao nepotrebne i suvišne, smatrajući da se pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja predloženih dokaza s obzirom na dokaze koji prileže spisu tuženika dostavljenom uz odgovor na tužbu od strane tuženika i spisu upravnog spora, imajući u vidu predmet ovog spora, a to je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

6.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

7.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

8.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

9.Naime, osporenim rješenjem tuženika Državnog inspektorata, Područnog ureda Split, Službe građevinske inspekcije, Odjela građevinske inspekcije Split, KLASA: UP/I-362-02/25-02/93, URBROJ: 443-02-03-12-01-25-1 od 11. ožujka 2025., točkom 1. naređeno je tužiteljima pod 1) i 2) kao suvlasnicima da u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave ovog rješenja uklone stambenu građevinu pravilnog tlocrtnog oblika maksimalnih tlocrtnih dimenzija cca 9,80 x 9,90 m, visine: prizemlje + kat + kosi krov, unutar kojih gabarita je uz sjeverno pročelje građevine izvedeno vanjsko armirano-betonsko jednokrako stepenište tlocrtnih dimenzija 6,40 x 1,20 m za pristup prvom katu, te otvoreno ognjište tlocrtnih dimenzija cca 1,50 x 1,37 m, visine dimnjaka Hmaks=cca 2,40m i plastičnu vrtnu kućicu tlocrtnih dimenzija cca 1,90 x 1,20 m, sa dvostrešnim krovom visine sljemena cca 2,2m, što je sve izgrađeno na lokaciji [adresa], na k. č. [katastarska čestica] (s.č.z. 8139/6) k. o. [katastarska općina], unutar granica obuhvata Generalnog urbanističkog plana Splita, u zoni javne i društvene namjene, te unutar zaštićene prirodne vrijednosti PŠ Park šuma Marjan i zaštićene kulturno- povijesne cjeline Meje, Zona B koja ima svojstvo kulturnog dobra, bez izvršne odnosno pravomoćne građevinske dozvole, dok su točkama od 2. do 4. tužitelji upozoreni o posljedicama ukoliko ne postupe po naredbi iz točke 1. izreke ovog rješenja, sve na način kako je to precizno navedeno u naznačenim točkama izreke osporenog rješenja.

10.Među strankama ovog spora ukazuje se prijepornim je li u provedenom upravnom inspekcijskom postupku činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i potom na isto primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, uslijed čega je sporna zakonitost osporenog rješenja tuženika u cijelosti.

11.Odredbom čl. 106. st. 1. Zakona o gradnji („Narodne novine“, broj: 153/13., 20/17., 39/19. i 125/19.) propisano je da se građenju građevine može pristupiti na temelju pravomoćne građevinske dozvole, a graditi se mora u skladu s tom dozvolom, ako ovim Zakonom ili propisom donesenim na temelju ovoga Zakona nije drukčije propisano.

Odredbom čl. 101. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu („Narodne novine“, broj: 115/18., 117/21. i 67/23.) propisano je da u provedbi inspekcijskog nadzora građevinski inspektor ovlašten je utvrditi zakonitost građenja i uporabe građevina te provedbu stručnog nadzora građenja, održavanja i uporabe građevina te narediti mjere propisane ovim Zakonom.

Odredbom čl. 106. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu („Narodne novine“, broj: 115/18., 117/21. i 67/23) propisano je da inspekcijske i druge mjere propisane ovim Zakonom naređuju se rješenjem investitoru, vlasniku građevine odnosno drugoj stranki određenoj ovim Zakonom.

St. 2. da ako se investitor odnosno vlasnik građevine ne može utvrditi, rješenje o uklanjanju građevine i obustavi građenja donosi se protiv nepoznate osobe. St. 3. da rješenje na temelju ovoga odjeljka donosi građevinski inspektor. St. 4. da ako građevinski inspektor u provedbi inspekcijskog nadzora utvrdi povredu propisa čije izvršenje je ovlašten nadzirati, može donijeti rješenje i bez saslušanja stranke.

St. 5. da protiv rješenja koje donosi građevinski inspektor ne može se izjaviti žalba, ali se može pokrenuti upravni spor.

St. 6. da kada je protiv rješenja koje je donio građevinski inspektor pokrenut upravni spor, on može do okončanja spora poništiti ili izmijeniti svoje rješenje zbog onih razloga zbog kojih bi sud mogao poništiti takvo rješenje.

Odredbom čl. 108. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu („Narodne novine“, broj: 115/18., 117/21. i 67/23) propisano je da u provedbi inspekcijskog nadzora građevinski inspektor ima pravo i obvezu u skladu s ovim Zakonom strankama narediti poduzimanje sljedećih inspekcijskih mjera: 1. otklanjanje nepravilnosti tijekom građenja, 2. zabranu ugradnje građevnog proizvoda, 3. otklanjanje oštećenja na postojećoj građevini, 3. usklađivanje građenja, 4. uklanjanje građevine, 5. zabranu uklanjanja građevine i 6. obustavu građenja.

Odredbom čl. 113. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu („Narodne novine“, broj: 115/18., 117/21. i 67/23) propisano je da u provedbi inspekcijskog nadzora građevinski inspektor rješenjem naređuje investitoru odnosno vlasniku uklanjanje građevine odnosno njezina dijela, u određenom roku: 1. ako se gradi ili je izgrađena bez izvršne građevinske dozvole, 2. ako se gradi ili je izgrađena bez glavnog projekta odnosno drugog akta, s tim da se smatra da se gradi odnosno da je građevina izgrađena bez glavnog projekta ako je glavni projekt izrađen protivno prostornom planu, 3. ako tijekom građenja utvrdi neotklonjive nepravilnosti zbog kojih je ugrožena stabilnost građevine, stabilnost okolnih građevina, stabilnost tla ili je na drugi način ugrožen život ljudi, 4. koja nije uklonjena u roku propisanom posebnim zakonom kojim se uređuje gradnja i 5. u drugim slučajevima propisanim ovim Zakonom (članak 110. stavak 2., članak 111. stavak 2. i članak 112. stavak 3.).

Odredbom čl. 114. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu („Narodne novine“, broj: 115/18., 117/21. i 67/23) propisano je da rješenje kojim se naređuje uklanjanje građevine odnosno njezina dijela izvršava se putem treće osobe.

St. 2. da rok u kojem je izvršenik obvezan postupiti po rješenju iz stavka 1. ovoga članka ne može biti kraći od devedeset dana niti duži od sto dvadeset dana. St. 3. da prije pristupanja izvršenju rješenja iz stavka 1. ovoga članka putem treće osobe izvršenika se na izvršenje prisiljava izricanjem tri novčane kazne. Odredbom čl. 115. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu („Narodne novine“, broj: 115/18. , 117/21. i 67/23) propisano je da u rješenju kojim se naređuje uklanjanje građevine, odnosno njezina dijela, koja se gradi ili je izgrađena izvan granica građevinskog područja ili na posebno zaštićenom području i u rješenju o uklanjanju donesenom nepoznatoj osobi, bez obzira na kojem se području građevina nalazi, rok u kojem je izvršenik obvezan postupiti po rješenju ne može biti duži od 15 dana. Stavkom 3. istog članka propisano je da rješenjem kojim se naređuje uklanjanje građevine odnosno njezina dijela, koja se gradi ili je izgrađena izvan granica građevinskog područja ili na posebno zaštićenom području i rješenje o uklanjanju nepoznatoj osobi bez obzira na kojem se području građevina nalazi, izvršava se putem treće osobe bez prethodnog izricanja novčane kazne iz članka 114. stavak 3. ovog Zakona.

12.Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju, a imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe tuženik pravilno i zakonito donio rješenje kojim je naredio tužiteljima kao suvlasnicima da u roku od 15 dana od dana zaprimanja ovog rješenja uklone predmetne građevine pobliže opisane točkom 1. izreke rješenja, ovo stoga što i ovaj sud drži da su u konkretnom slučaju bile ispunjene sve pretpostavke da bi se tužiteljima naredila citirana inspekcijska mjera s obzirom da je u upravnom postupku nedvojbeno utvrđeno kako su oni suvlasnici konkretnih građevina koje su izgrađene bez potrebnog akta za građenje, u konkretnom slučaju bez pravomoćne građevinske dozvole, što pak predmetnu gradnju čini nezakonitom, uslijed čega sud nalazi da osporenim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, kao i da su u konkretnoj upravnoj stvari pravilno primijenjene mjerodavne materijalno pravne odredbe.

13.Prvenstveno je za naglasiti kako u upravnom postupku tužitelji nisu osporavali da su oni suvlasnici predmetnih građevina u odnosu na koje im je naređeno uklanjanje, što predstavlja prvu pretpostavku da bi im se mogla narediti predmetna inspekcijska mjera u smislu odredbe čl. 106. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu, a isto tako tužitelji nisu osporavali da za konkretne građevine nisu ishodili potrebni akt za građenje tj. pravomoćnu građevinsku dozvolu , koja činjenica nije ni prijeporna, što pak predstavlja drugu pretpostavku za naređivanje inspekcijske mjere kakvu u vidu ima odredba čl. 108. st. 1. t. 4. istog Zakona, pa kod neprijepornog utvrđenja da su u konkretnoj upravnoj stvari na strani tužitelja kumulativno ispunjene obje navedene pretpostavke, to je jasno kako je tuženik pravilno postupio kada je svojim rješenjem tužiteljima naredio uklanjanje predmetnih građevina, zbog čega je isto zakonito.

14.Vezano za tužbene prigovore u kojima tužitelji kao prvo sporno pitanje navode kako je prijeporno nalazi li se predmetna nekretnina u obuhvatu Park šume Marjan, s obzirom na to da odluka kojom je određen obuhvat tog zaštićenog područja nije usklađena sa Zakonom o zaštiti prirode niti sa Zakonom o šumama, za kazati je kako sud ovakve navode ne nalazi osnovanima. Naime, iz podataka upravnog spisa, kojeg je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu, nedvojbeno proizlazi da su građevine u odnosu na koje je tužiteljima naređena inspekcijska mjera uklanjanja izgrađene u granicama obuhvata Generalnog urbanističkog plana Grada Splita („Službeni glasnik Grada Splita broj: 1/06, 15/07, 3/08, 3/12, 32/13, 52/13, 41/14 i 55/14-pročišćeni tekst), izvan građevinskog područja, i to u zoni javne i društvene namjene, te unutar zaštićene prirodne vrijednosti PŠ Park šuma Marjan i zaštićene kulturno-povijesne cjeline Meje, Zona B koja ima svojstvo kulturnog dobra. Također, za istaknuti je kako predmet ovog spora nije, niti može biti ocjena zakonitosti Generalnog urbanističkog plana Grada Splita, s obzirom da su prvostupanjski upravni sudovi isključivo nadležni za ocjenjivanje zakonitosti pojedinačnih upravnih akata, dakle u konkretnom slučaju osporenog rješenja tuženika od 11. ožujka 2025., slijedom čega ukoliko tužitelji smatraju da bi Generalni urbanistički plan Grada Splita kao opći akt bio nezakonit, imaju na dispoziciji pokrenuti postupak ocjene zakonitosti istog pred za to nadležnim Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske, dok takve prigovore nije s uspjehom moguće isticati u ovom sporu.

15.U svezi prethodno izloženog, dodatno je za navesti kako pitanje jesu li građevine izgrađene izvan granica građevinskog područja ili na nekom drugom posebno zaštićenom području uopće nije relevantno za utvrđenje radi se o zakonitoj ili nezakonitoj gradnji, već je takvo što relevantno isključivo za određivanja roka u kojem je investitor dužan ukloniti nezakonito izgrađene građevine te kod donošenja rješenja o izvršenju rješenja o uklanjanju, o čemu se ovdje ne radi jer je osporenim aktom tuženika tužiteljima tek naređena inspekcijska mjera uklanjanja, te će se rješenje o izvršenju donijeti samo ukoliko tužitelji ne postupe po inspekcijskom rješenju. Stoga, imajući u vidu da je odredbom čl. 115. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu propisano da u rješenju kojim se naređuje uklanjanje građevine, odnosno njezina dijela, koja se gradi ili je izgrađena izvan granica građevinskog područja ili na posebno zaštićenom području rok u kojem je izvršenik obvezan postupiti po rješenju ne može biti duži od 15 dana, kao i da je odredbom stavka 3. istog članka propisano da rješenjem kojim se naređuje uklanjanje građevine odnosno njezina dijela, koja se gradi ili je izgrađena izvan granica građevinskog područja ili na posebno zaštićenom području izvršava se putem treće osobe bez prethodnog izricanja novčane kazne iz članka 114. stavak 3. ovog Zakona, to je nedvojbeno da je rok od 15 dana za uklanjanje predmetnih građevina iz točke 1. izreke osporenog rješenja sukladan odredbi čl. 115. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu, kao i da je točka 2. izreke osporenog rješenja kojom su tužitelji upozoreni da će se izvršenje naredbe o uklanjanju provesti putem treće osobe na njihovu odgovornost i trošak, ako ne postupe po naredbi iz točke 1. izreke, bez prethodnog izricanja novčanih kazni, u cijelosti u suglasju s odredbom stavka 3. istog članka spomenutog Zakona.

16.Vezano za navode tužitelja kako su predmetne građevine izgrađene prije 15. veljače 1968. pa da se iste mogu smatrati izgrađenima na temelju građevinske dozvole, za kazati je kako su sami tužitelji kada su pristupili u Ured građevinske inspekcije i kada su saslušani u svojstvu stranaka, o čemu je sastavljen zapisnik KLASA: 362-01/24-01/446, URBROJ: 443-02-03-12-01-25-2 od 17. siječnja 2025., te kada im je pročitan i uručen zapisnik o inspekcijskom pregledu KLASA: 362-01/24- 01/446, URBROJ: 443-02-03-12-01-24-1 od 12. prosinca 2024., a na čija utvrđenja nisu imali primjedbi, u bitnom izjavili kako je predmetnu kuću izgradila pok. ŠČ u razdoblju 1992. do 1993. bez građevinske dozvole, da je kuću naslijedila njihova majka pok. EČ, a nakon njene smrti kuću da su naslijedili oni te da u navedenoj nekretnini žive dvije obitelji (sedam članova od čega dvoje djece), da je predmetna kuća izgrađena u građevinskom području u zoni javne i društvene namjene, te da su protiv rješenja Grada Splita, Upravnog odjela za urbanizam i izgradnju, Odsjeka za izdavanje akata prostornog uređenja i gradnje, KLASA: UP/I-361-03/12- 04/1600, URBROJ: 2181-1-10-3/26-23-10, od 11. listopada 2023. kojim je odbijen zahtjev za izdavanje rješenja o izvedenom stanju podnijeli žalbu koja još nije riješena, a nakon čega su predmetni zapisnik vlastoručno i bez primjedbi potpisali. Stoga, uzimajući u obzir iskaze tužitelja koje su dali pred tuženikom kada su saslušani u svojstvu stranaka, potpuno je jasno da se ne radi o građevinama koje bi bile izgrađene prije 15. veljače 1968. u obliku i dimenzijama u kakvom su zatačene prilikom inspekcijskog nadzora, što također proizlazi i iz zapisnika o obavljenom inspekcijskom nadzoru od 12. prosinca 2024. koji prileže upravnom spisu, kojem su priložene fotografije predmetnih građevina iz kojih je razvidno da se radi o građevinama novijeg datuma gradnje, a da je tome tako ukazuje i činjenica što su tužitelji nadležnom tijelu podnijeli zahtjev za izdavanje rješenja o izvedenom stanju u odnosu na predmetne građevine, pa da su iste bile izgrađene prije navedenog datuma, tada tužitelj zasigurno ne bi podnosili zahtjev za izdavanje rješenja o izvedenom stanju, no kako je takav zahtjev podnesen, to pak znači da su građevine naknadno izgrađene, odnosno da su dograđivane, tj. rekonstruirane nakon 15. veljače 1968.

17.U odnosu pak na tužbene navode u kojima se tužitelji u odnosu na građevine za koje im je inspekcijskim rješenjem naređeno uklanjanje pozivaju na Pravilnik o jednostavnim i drugim građevinama i radovima, najprije je za kazati kako je odredbom čl. 2. st. 1. tog Pravilnika propisano da se bez građevinske dozvole i glavnog projekta mogu graditi pomoćne građevine koje se grade na građevnoj čestici postojeće zgrade, odnosno na građevnoj čestici zgrade za koju postoji akt kojim se odobrava građenje, za potrebe te zgrade, o čemu se ovdje ne radi s obzirom da se ne radi o građevnoj čestici postojeće zgrade, odnosno o građevnoj čestici zgrade za koju postoji akt kojim se odobrava građenje. Pored toga, za navesti je i kako tužitelji zanemaruju odredbu čl. 1. st. 2. citiranog Pravilnika kojom odredbom je pak propisano da u projektiranju i građenju građevina te izvođenju radova iz stavka 1. ovoga članka investitor, projektant i izvođač dužni su pridržavati se svih propisa i pravila struke koji se odnose na njihovo građenje te se iste ne smiju projektirati, graditi, odnosno izvoditi ako je to zabranjeno prostornim planom ili na drugi način protivno prostornom planu, pa s obzirom da su predmetne građevine nedvojbeno izgrađene u granicama obuhvata Generalnog urbanističkog plana Grada Splita („Službeni glasnik Grada Splita broj: 1/06, 15/07, 3/08, 3/12, 32/13, 52/13, 41/14 i 55/14-pročišćeni tekst), izvan građevinskog područja, i to u zoni javne i društvene namjene, te unutar zaštićene prirodne vrijednosti PŠ Park šuma Marjan i zaštićene kulturno-povijesne cjeline Meje, Zona B koja ima svojstvo kulturnog dobra, to je pak potpuno jasno da u konkretnom slučaju nikako nema mjesta primjeni Pravilnika na koji se tužitelji neosnovano pozivaju, te su stoga tužitelji prije početka građenja bili u obvezi ishoditi pravomoćnu građevinsku dozvolu, a kako tužitelji, kao ni njihovi pravni prednici takav akt nisu ishodili, nedvojbeno je da se ovdje radi o nezakonitoj gradnji, kod kojeg nespornog stanja stvari je tuženik pravilno postupio kada je osporenim rješenjem tužiteljima naredio inspekciju mjeru uklanjanja, na koji način nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

18.Glede pak tužbenih navoda u kojima tužitelji ističu da kada se uzme u obzir tuženikovo utvrđenje iz provedenog inspekcijskog upravnog postupka o vremenu građenja predmetnih građevina, da u tom slučaju nema mjesta primjeni zakonskih odredbi na koje se tuženik pozvao u osporenom rješenju s obzirom da u vrijeme gradnje spornih građevina na snazi nije bio Zakona o gradnji („Narodne novine“, broj: 153/13., 20/17., 39/19. i 125/19.), u svezi s čim problematiziraju retroaktivnu primjenu zakona, za navesti je kako je tuženik kao nadležno tijelo kada donosi rješenje kojim se investitoru ili vlasniku naređuje inspekcijska mjera uklanjanja dužan primijeniti onaj propis koji je na snazi u vrijeme provođenja inspekcijskog postupka, na koji način je tuženik u konkretnom slučaju i postupio, s tim da je tuženik dužan utvrditi radi li se o nezakonitoj gradnji koja bi bila nezakonita i u vrijeme građenja građevina, koji kriterij je ovdje isto tako zadovoljen s obzirom da ni sukladno mjerodavnim odredbama ranijih propisa i to Zakona o prostornom planiranju i uređivanju prostora (»Narodne novine«, br. 54/80., 16/86., 18/89., 47/89., 34/91., 61/91., 49/92., 26/93., 59/93., 14/94., 29/94. i 30/94.), Zakona o prostornom uređenju (»Narodne novine«, br. 30/94., 68/98., 61/00., 32/02. i 100/04.) te Zakona o prostornom uređenju i gradnji (»Narodne novine«, br. 76/07., 38/09., 55/11., 90/11., 50/12. i 55/12.) gradnja građevina koje su u suvlasništvu tužitelja nije bila moguća bez prethodno ishođenog akta za građenje, kojeg tužitelji, odnosno njihovi pravni prednici nesumnjivo nisu ishodili, kako sukladno navedenim zakonskim propisima, tako niti u smislu Zakona o gradnji, pa je nedvojbeno da se u konkretnom slučaju radi o nezakonitoj gradnji, kao i da u konkretnoj upravnoj stvari nije došlo do retroaktivne primjene zakona.

19.Također, vezano za prethodno obrazloženo, dodatno je za navesti kako su tužitelji kada su u svojstvu stranaka saslušani u Uredu građevinske inspekcije između ostalog izjavili da je predmetnu građevinu, koju su oni naslijedili, izgradila pok. ŠČ i to u razdoblju 1992. do 1993. godine bez građevinske dozvole, dakle nisu naveli da bi dotična istu rekonstruirala, s čim u vezi iz upravnog spisa kojeg je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu proizlazi da je u provedenom inspekcijskom postupku izvršen uvid u preris katastarskog plana KLASA: 935-06/95-01/784, URBROJ: 2181- 05-95-2 od 9. ožujka 1995., koji je kod tuženika zaprimljen pod KLASOM: 362-01/24- 01/446, na kojem je pak ucrtana građevina na sjeveroistočnom dijelu predmetne čestice zemlje, a radi se o građevini izgrađenoj prije 15. veljače 1968., nakon čega je izvršeno preklapanje stambene građevine koja je bila predmet inspekcijskog postupka sa postojećom građevinom izgrađenom prije 1968. (što je označeno crvenom bojom), nakon čega je utvrđeno da u konkretnom slučaju nije izvršena rekonstrukcija postojeće građevine, već da je građevina izgrađena prije 1968. uklonjena i potom izgrađena potpuno nova građevina, što samo dodatno ukazuje da je ovdje riječ o nezakonitoj gradnji i da je tuženik pravilno postupio kada je osporenim aktom tužiteljima naredio inspekcijsku mjeru uklanjanja.

20.Konačno, vezano uz tužbene navode u kojima tužitelji ističu kako su oni protiv rješenja kojim im je odbijen zahtjev za izdavanje rješenja o izvedenom stanju izjavili žalbu, o kojoj da još nije donesena odluka, slijedom čega da to rješenje nije pravomoćno, za kazati je kako takva okolnost nije od utjecaja na zakonitost rješenja čija ocjena zakonitosti je predmet ovog spora, to pak stoga što je predmet ovog spora isključivo ocjena zakonitosti rješenja tuženika od 11. ožujka 2025. kojim je tužiteljima naređena inspekcijska mjera uklanjanja, s tim da je takva mjera naređena iz razloga što se ovdje radi o nezakonitoj gradnji s obzirom da tužitelji, odnosno njihovi pravni prednici prije početka građenja nisu ishodili potreban akt za građenje, dok okolnost vođenja postupka izdavanja rješenja o izvedenom stanju u smislu odredbe članka 42. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama (Narodne novine br. 86/12, 143/13, 65/17, 14/19) može samo biti od utjecaja na izvršenje rješenja o uklanjanju, o čemu ovdje nije riječ, s tim da sud primjećuje kako upravnom spisu prileže rješenje tuženika KLASA: UP/I-362-02/25-02/93, URBROJ: 443-02-03-12-01-25-6 od 4. travnja 2025. kojim je prekinut postupak izvršenja rješenja o uklanjanju do pravomoćnog završetka postupka izdavanja rješenja o izvedenom stanju, što pak znači da su tužitelji u konkretnom slučaju podnijeli zahtjev u smislu citirane odredbe, kao i da je tuženik donošenjem naznačenog rješenja postupio u smislu iste odredbe.

21.Naposljetku, sva ostala pitanja koja tužitelji problematiziraju u tužbi kao što je postojanje drugih građevina u Park šumi Marjan, te razloge zbog kojih su predmetne građevine izgrađene i druga pitanja su potpuno pravno irelevantna za predmetnu upravnu stvar, to kod nespornog stanja stvari i to da su tužitelji suvlasnici predmetnih građevina za koje prije njihovog građenja nije ishođena pravomoćna građevinska dozvola, slijedom čega navedeni razlozi nisu, niti mogu biti od utjecaja na drugačije rješenje konkretne upravne stvari, s tim da je predmet ovog spora isključivo ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika od 11. ožujka 2025., a ne bilo kojih drugih pojedinačnih ili općih upravnih akata.

22.Slijedom navedenog, s obzirom na odredbe mjerodavnih materijalnih i procesnih zakonskih odredbi te utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud zaključuje kako osporenim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa kako tužitelji u ovom sporu ne iznose pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari sud nije našao osnove za usvajanje njihove tužbe.

23.Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanog rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 47. stavak 3. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS- a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

24.Naposljetku, s obzirom da sukladno odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njihov zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.

U Splitu, 8. srpnja 2025.

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- opunomoćenicima tužitelja odvjetnicima iz Odvjetničkog društva JELIČIĆ & PARTNERI d.o.o., Split, Kliška 29, uz zapisnik o objavi,

- tuženiku Državnom inspektoratu Republike Hrvatske, Građevinskoj inspekciji, Zagreb, Šubićeva 29, uz zapisnik od 2. srpnja 2025. i zapisnik o objavi,

- u spis.