Legislator Case Law & Legislation
Rev-319/1999-2 AI generated

Rev-319/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Case Number Rev-319/1999-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Presuda

Legislator summary

AI generated

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, Marijana Ramušćaka, Petra Milasa i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. T. iz Z., koga zastupa punomoćnik K. B., odvjetnik iz Z., protiv 1. tuženika Fond Grada Zagreba, Z., i 2. tuženika Z. c. - Z., oboje zastupani po D. R. i M. M., odvjetnicima iz Z., 3. tuženika K. K. - Z., koga zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik iz Z., te 4. i 5. tuženika P. T. i P. R., oboje iz Z., radi naknade štete, odlučujući o revizijama 3, 4. i 5. tuženika izjavljenim protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu br. Gž-10061/93 od 26. travnja 1994. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu br. Pn-1480/89 od 05. ožujka 1992. godine, u sjednici održanoj dana 15. siječnja 2003. godine,

Legislator headnote

AI generated

Rev-319/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92 i 112/98 – dalje ZPP) na koju temeljem odredbe čl. 386. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, a niti ona iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP na koju, kako iz sadržaja revizije proizlazi, upućuju 4. i 5. tuženici, jer je drugostupanjski sud u obrazloženju svoje presude dao valjane razloge, te ne postoje proturječnosti u razlozima u obrazloženju pobijane presude, pa se ona može ispitati.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-319/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, Marijana Ramušćaka, Petra Milasa i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. T. iz Z., koga zastupa punomoćnik K. B., odvjetnik iz Z., protiv 1. tuženika Fond Grada Zagreba, Z., i 2. tuženika Z. c. - Z., oboje zastupani po D. R. i M. M., odvjetnicima iz Z., 3. tuženika K. K. - Z., koga zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik iz Z., te 4. i 5. tuženika P. T. i P. R., oboje iz Z., radi naknade štete, odlučujući o revizijama 3, 4. i 5. tuženika izjavljenim protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu br. Gž-10061/93 od 26. travnja 1994. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu br. Pn-1480/89 od 05. ožujka 1992. godine, u sjednici održanoj dana 15. siječnja 2003. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizije 3, 4. i 5. tuženika odbijaju se kao neosnovane.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Gradu Zagrebu br. Gž-10061/93 od 26. travnja 1994. godine, potvrđena je presuda Općinskog suda u Zagrebu br. Pn-1480/89 od 05. ožujka 1992. godine u dijelu pod I izreke, kojom je naloženo 1. – 5. tuženicima da solidarno plate tužitelju iznos od 442.744 HRD sa pripadajućim kamatama na taj iznos od 05. ožujka 1992. godine pa do isplate i troškovima postupka u iznosu od 56.103 HRD.

Protiv tog dijela drugostupanjske presude kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod I izreke reviziju su izjavili 3, 4. i 5. tuženici.

3. tuženik je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava smatrajući da ne postoji odgovornost 3. tuženika za štetni događaj, te predlaže da se preinače pobijane odluke nižestupanjskih sudova i u odnosu na 3. tuženika odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. i 5. tuženici su izjavili reviziju zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlažu da se pobijana presuda preinači i u odnosu na 4. i 5. tuženike odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, jer također smatraju da nisu odgovorni za nastalu štetu i štetni događaj.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a nadležni državni odvjetnik o reviziji se nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92 i 112/98 – dalje ZPP) na koju temeljem odredbe čl. 386. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, a niti ona iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP na koju, kako iz sadržaja revizije proizlazi, upućuju 4. i 5. tuženici, jer je drugostupanjski sud u obrazloženju svoje presude dao valjane razloge, te ne postoje proturječnosti u razlozima u obrazloženju pobijane presude, pa se ona može ispitati.

Nije ostvaren niti revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

U provedenom postupku utvrđeno je da je dana 25. srpnja 1985. tužitelj upravljajući svojim vozilom marke Renault 4 reg. oznake… cestom B. ispred kućnog broja…, vozeći se brzinom od oko 40-44 km/h upao desnim kotačem svoga vozila u prekop na cesti koji je bio širine 1,5 m od desnog ruba kolnika i koji nije bio obilježen znakovima koji upozoravaju na oštećenje na kolniku ili izvođenja radova na cestama, uslijed čega je došlo do klizanja i zanašanja vozila, sve do naleta na električni stup 18 m južnije od prekopa, uslijed čega je na vozilu tužitelja nastala totalna šteta čija visina je utvrđena vještačenjem u iznosu od 590.325 HRD i koja visina nije sporna.

Utvrđeno je da je navedeni prekop izvršen od strane 3. tuženika K., a na zahtjev 4. i 5. tuženika, kao investitora, u svrhu priključka kanalizacije na objekt 4. i 5. tuženika, te da je u tu svrhu izdano Odobrenje od strane 1. tuženika Fond Grada Z. od 20. ožujka 1985. godine kao i Suglasnost od strane 2. tuženika GRO C., kao prednika Z. cesta, od 18.ožujka 1985. godine, radi prekapanja javne prometnice.

Utvrđeno je na temelju navedenih Odobrenja i Suglasnosti, da je investitorima (4. i 5. tuženiku) naloženo da prekapanje javne prometnice povjere 3. tuženiku kao izvođaču radova, a saniranje prometnice nakon izvršenih radova 2. tuženiku. Utvrđeno je također da je na temelju navedenih Odobrenja i Suglasnosti naloženo revidentima kao izvođaču i kao investitorima spornih radova, da prekapanje i održavanje javne površine do konačne sanacije vrše tako da ta površina bude u stanju podobnom za odvijanje pješačkog i kolnog prometa, da prekop propisno ograde prometnim znacima i zabranama, te da do konačne sanacije sporni prekop održavaju s krupnim i sitnim kamenim materijalom.

Utvrđeno je da je tužitelju sporni prekop bio uočljiv na udaljenosti od najmanje 30 m, te da tužitelj, iako je mogao zaustaviti vozilo prije dolaska do iskopa, nije smanjio brzinu već je započeo zaobilaženje prelaskom u lijevu polovicu kolnika, u kojem trenutku je iz suprotnog smjera naišlo vozilo, pa je tužitelj morao skrenuti u desno i tako naletio na prekop.

S obzirom na sva navedena utvrđenja, po ocjeni ovoga suda i suprotno revizijskim prigovorima 3, 4. i 5. tuženika, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 442.744 HRD, jer su pravilno ocijenili da je suodgovornost 3, 4. i 5. tuženika za štetni događaj u omjeru od 75%, a tužitelja u omjeru od 25%, te proporcionalno tome dosudili tužitelju navedeni iznos.

Naime, pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da je postupanje 3, 4. i 5. tuženika na način da su propustili sporni prekop na cesti označiti i ograditi tako da omoguće sigurno odvijanje prometa doprinijelo nastanku štete u omjeru od 75%, a da je tužitelj kao vozač motornog vozila bio dužan, nakon što je uočio oštećenje na cesti smanjiti brzinu tako da po potrebi može i zaustaviti vozilo ispred spornog prekopa ukoliko mu prometne okolnosti ne bi dozvoljavale zaobilazak prekopa, te da zbog takvog postupanja tužitelja postoji i njegova suodgovornost za štetu u omjeru od 25%.

Suprotno revizijskim prigovorima 3, 4. i 5. tuženika njihova solidarna odgovornost kao izvođača radova i naručilaca proizlazi iz odredbe čl. 207. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» 53/91 i dr. ).

Iz navedenih razloga temeljem odredbe čl. 393. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 15. siječnja 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.