I Kž-44/2001-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-44/01-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Josipa Budinskog, kao predsjednika vijeća, te Senke Klarić-Baranović i Erike Kocijančić, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Jasmine Dolmagić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. S. S. zbog kaznenog djela iz čl. 79. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 22. studenog 2000. godine, br. Kzm 15/98, u sjednici održanoj 30. listopada 2003. godine, u nazočnosti optuženika i njegovog branitelja V. M., odvjetnika iz Z., te zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Božice Cvjetko,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba opt. S. S., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kaznenoj sankciji, pa se optuženik za kazneno djelo silovanja iz čl. 79. st. 1. KZRH, za koje je pobijanom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 79. st. 1. KZRH osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci.

II. U ostalom se dijelu žalba optuženika, a žalba državnog odvjetnika u cijelosti, odbijaju kao neosnovane, te se u pobijanom i nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom, donesenom u ponovljenom postupku, opt. S. S. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo silovanja iz čl. 79. st. 1. KZRH, pa je za isto na temelju čl. 79. st. 1. KZRH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine.

Protiv te presude žalbu su podnijeli optuženik (dva podneska i dopunu žalbe) i državni odvjetnik.

Kako optuženik u obje žalbe, jednako kao i u dopuni, ističe iste žalbene osnove i to zbog bitne povrede odredba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kaznenoj sankciji, i iste žalbene razloge te predlaže, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno, da se preinači i on za terećeno kazneno djelo oslobodi od optužbe, to je sa žalbama postupljeno kao sa jednom žalbom.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni i predlaže, da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni i optuženiku za presuđeno kazneno djelo izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

U odgovoru na žalbu državnog odvjetnika optuženik je predložio, da se ta žalba odbije, dok na žalbe optuženika nije odgovoreno.

Sukladno zahtjevu iz žalbe, sjednici vijeća bio je nazočan optuženik i njegov branitelj, V. M., odvjetnik iz Z., te zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, Božica Cvjetko.

Žalba optuženika je djelomično osnovana, dok žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

U okviru žalbene osnove zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP optuženik ističe, da je izreka presude djelomično nerazumljiva, proturječna razlozima presude, razlozi presude da su nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, a u odlučnim činjenicama da postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika. Nadalje se tvrdi, da je sud prvog stupnja neistinito naveo, da je iskaz oštećenice pročitan uz suglasnost stranaka.

Nasuprot iznesenih prigovora, kojima se nabrajaju svi vidovi kojima se može ostvariti označena postupovna povreda, izreka pobijane presude je posve razumljiva, suglasna je s razlozima presude koji su jasni i dostatni, bez ikakve proturječnosti o odlučnim činjenicama, a kamoli da bi ta proturječnost bila znatna. Kako je i sadržaj isprava zapisnika o iskazima danim u postupku, u presudi korektno i vjerodostojno reproduciran, odnosno, suglasno njihovom stvarnom sadržaju, to nije ostvarena navedena postupovna povreda a niti neka druga povreda zakona na koju ovaj sud, kao sud drugog stupnja, u smislu čl. 379. ZKP pazi po službenoj dužnosti.

Što se pak tiče žalbene tvrdnje, da je iskaz oštećenice pročitan bez suglasnosti stranaka, treba reći, da ta tvrdnja nije točna. Na zapisniku glavne rasprave od 22. studenog 2000. godine, kada je i donesena pobijana presuda izričito je navedeno da se čitaju iskazi svjedoka uz suglasnost stranaka, pa je tako između ostalih iskaza, pročitan i iskaz oštećenice J. N. (list 225 spisa).

Nadalje, suprotno žalbenim tvrdnjama i opširno obrazloženim stajalištima, u ovoj kaznenopravnoj stvari činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno, tako da nije potrebna nikakva dopuna dokaznog postupka, a najmanje provođenje djelomične rekonstrukcije kako bi se utvrdilo je li ili nije spolni odnos bio moguć, budući da je ta činjenica neprijeporno već pozitivno utvrđena.

Dapače, sud prvog stupnja je u ovom ponovljenom postupku, vrlo temeljito i ozbiljno proveo postupak, izveo je sve dokaze, čak je proveo i kombinirano sudsko-medicinsko i prometno vještačenje vezano za moguće položaje sjedišta u optuženikovom vozilu u vrijeme događaja, te koristeći te rezultate i izložene mogućnosti, dovodeći ih u svezu sa iskazom oštećenice kojoj je s pravom u cijelosti vjerovao, nedvojbeno utvrdio, da je optuženik protiv volje oštećenice, nakon što je više puta ponovio da se ne zeza, da ima pištolj, potpuno slomio njezin otpor, obavio spolni odnos u okolnostima dok je prednje desno sjedište u vozilo bilo u krajnjem stražnjem odmaknutom položaju, a naslon tog sjedišta pod kutom od 75°, tj. u položaju sjedenja na uobičajen način. Uostalom, položaj naslona sjedišta, onako kako su ga prikazali vještaci, podudaran je sa iskazom svjedoka I. Z., sa onim što je iskazala oštećenica (kosi položaj), ali i s onim što je iskazao sam optuženik (pod kutom od oko 80°) dok se u vozilo, za slučaj da je sjedište bilo pomaknuto u krajnjem prednjem položaju, kao drugoj varijanti, (uz čitav niz međupoložaja u kojima je spolni odnos bio manje ili više moguć), gotovo ne bi ni moglo uči i sjesti na takovo sjedište, pa je logično, da se u tom slučaju ne bi mogao niti obaviti spolni odnos. Međutim, jednako se tako, u takovom slučaju ni oštećenica ne bi mogla ponašati onako kako to optuženik pokušava prikazati u svojoj obrani da se ponašala prema njemu – agresivno i da ga je u stvari napastvovala – što optuženik očito previđa, pa je ova varijanta o krajnjem prednjem položaju već sama po sebi ali i obrani optuženika, isključena.

Slijedom toga i prigovor optuženika, kako je sud trebao postupiti in dubio pro reo, odnosno uzeti, kao da spolni odnos između optuženika i oštećenice nije bio moguć "jer mi ne znamo u kojem se položaju nalazilo prednje suvozačko sjedalo" potpuno je promašen, budući da je, prema svemu naprijed iznijetom, evidentno, da se nalazio u svakom slučaju u položaju u kojem je spolni odnos bio moguć, kao što je to sud i utvrdio i u kojem je optuženik, prethodno slomivši otpor oštećenice ozbiljnom prijetnjom, protiv njezine volje, iako uz njezinu pomoć, kako se to navodi u prvostupanjskoj presudi, i obavio.

Pri tomu je pravno irelevantno je li oštećenica vidjela pištolj, odnosno, je li ga optuženik stvarno imao ili nije, budući da već i sama verbalna prijetnja pištoljem, i bez njegovog pokazivanja, u postojećim okolnostima osamljenog mjesta i noći, te imajući u vidu i dotadašnje grubo ponašanje optuženika prema oštećenici, koji viče na nju, a ona plače, po svom intenzitetu itekako predstavlja ozbiljnu prijetnju kao obilježje kaznenog djela silovanja i koja je podobna da oštećenicu zbog straha potpuno pasivizira i liši volje da pruži adekvatni otpor i tako se odupre obljubi, čega je optuženik itekako bio svjestan.

Nadalje, ni činjenica da optuženik već dvadesetak godina boluje od lumboišijalgije, nije okolnost koja bi optuženiku onemogućavala ostvarenje spolnog odnosa u postojećim okolnostima, ukoliko je bolest bila u fazi remisije, a očito da jeste, jer da je kojim slučajem u inkriminirano vrijeme bio u fazi akutnog pogoršanja, nije za očekivati da osoba sa takovim izraženim smetnjama uopće vozi i automobil, kako je to izjavio prof. dr. J. Š.. U ostalom, optuženik u svojoj obrani, koju je iznosio više puta tijekom postupka, nije ni spominjao postojanje akutnih lumboišijalgičnih tegoba, već se pozivao da je impotentan uslijed bolesti prostate.

Isto tako okolnost, što na odjeći i tijelu oštećenice nije nađeno tragova mehaničkog oštećenja odnosno, ozljeda, kao ni tragova biološkog porijekla, ni ukoliko ne znači da spolnog odnosa nije bilo. Optuženik je kazneno djelo počinio ozbiljnom prijetnjom a ne silom, a oštećenica je iskazala da je u strahu izvršavala naredbe optuženika, pa je tako sama skinula lijevu nogavicu svojih hlača, a iskazala je i da uopće ne zna je li optuženik i gdje ejakulirao, međutim, optuženik je sam iskazao da je ejakulirao i da su tragovi sperme ostali na njegovim hlačama i prednjem lijevom sjedištu vozila, što je prikazano i na foto-elaboratu.

Oštećenica je također više puta tijekom postupka ispitivana, svaki put je iskreno i okolnosno opisivala događaj, opisala je pod kojim je okolnostima ušla u vozilo optuženika (izgledao je ozbiljan, stariji gospodin) i nije mislila da joj se nešto može dogoditi. Njezino obrazloženje da je uzela 400,00 kn što joj je optuženik na kraju dao, držeći da će ga time ostaviti u uvjerenju da je sve u redu i da ga neće prijaviti, za ovaj je sud posve prihvatljivo i odgovara onom naivnom i donekle lakomislenom razmišljanju i ponašanju koje je svojstveno i drugim osobama njezine dobi. Konačno, iskaz oštećenice ima potvrdu i u iskazima njezinih roditelja, a osobito u mišljenju socijalnog pedagoga mr. M. G. da je oštećenica krhka osoba koja, unatoč velikom proteku vremena od događaja, isti još uvijek doživljava traumatično i sa puno uzbuđenja "na rubu plača", a ima potvrdu i u onome što je oštećenica napisala u svome dnevniku, koji očito predstavlja i vid njezinog rasterećenja.

Stoga je pokušaj optuženika, da iskaz oštećenice obezvrijedi i istu prikaže kao nemoralnu osobu koja je od početka postupala smišljeno i bila motivirana materijalnim razlozima, kao i njezini roditelji, te da je djelo prijavila po njihovom nagovoru, nagovoru ujaka policajca ili čak drugih osoba koje su samo optuženiku poznate, potpuno neprihvatljiv i bez uporišta u spisu predmeta.

Prema tome, sud prvog stupnja je imao dovoljnu činjeničnu podlogu da u cijelosti prihvati iskaz oštećenice, a ne obranu optuženika, pa se konačni zaključak suda prvog stupnja o počinjenju presuđenog kaznenog djela i kaznene odgovornosti optuženika za to djelo, ukazuje posve ispravnim.

Ovo i bez obzira što nije izvršeno suočenje između optuženika i oštećenice za koje se optuženik sada u žalbi po prvi put zalaže, pogotovo što je tijekom postupka imao dovoljno mogućnosti i prilike da se suprotstavlja iskazu oštećenice i što je on, prema stanju spisa, i činio, mada bezuspješno.

Budući da je sud prvog stupnja potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na isto pravilno primijenio kazneni zakon, to žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede kaznenog zakona nije mogla biti prihvaćena.

Osnovana je međutim žalba optuženika zbog odluke o kazni.

U pravu je optuženik da se obilježja kaznenog djela ne mogu cijeniti kao otegotna okolnost, pa ne mogu biti ni podloga za izricanje strože kazne, jer bi se ista okolnost dva puta vrednovala, i to prilikom propisivanja kazne za to kazneno djelo i pri njezinom odmjeravanju. Zbog toga sud prvog stupnja nije mogao optuženiku uzeti kao otegotno okolnost da je djelo ustvari izvršio ozbiljnom prijetnjom, jer je to vid prinude koji uz silu, predstavlja obilježje kaznenog djela silovanja.

No mogao je uzeti, da je djelo počinio na štetu mlt. oštećenice koju je prisilio i na "oralni koitus" što je kod iste izazvalo dodatno poniženje i odvratnost i što predstavlja daljnju kriminalnu količinu, te ukazuje na bezobzirnost optuženika, pa je očito, da je te okolnosti sud imao u vidu kada je našao "da je djelo počinjeno s potpunom krivičnom odgovornošću", a u stvari našao, da je stupanj krivnje optuženika visok.

Međutim, unatoč toga kao i činjenici, na koju u svojoj žalbi s pravom ukazuje državni odvjetnik, da je optuženik načinom svoje obrane, kojom je svjesno i neopravdano pokušao moralno diskreditirati oštećenicu i njezinu obitelj, riskirao, da se u slučaju neuspjeha, takova njegova obrana u sferi vrednovanja njegove ličnosti ocijeni negativno, čime se ne povrjeđuje njegovo pravo da se brani na način za koji smatra da je za njega najpovoljniji, ovaj sud nalazi, da je optuženiku ipak izrečena prestroga kazna.

Prije svega, optuženik je sada u dobi od 65 godina i do sada nije dolazio u sukob sa zakonom. Prema obimnoj medicinskoj dokumentaciji koja prileži spisu, ozbiljno je narušenog zdravlja i obiteljski je čovjek, pa te olakotne okolnosti, uz višegodišnji protek vremena od izvršenja kaznenog djela (preko devet godina), po ocjeni ovoga suda opravdavaju prihvaćanje žalbe optuženika a ne državnog odvjetnika, te izricanje blaže kazne od one koju mu je izrekao sud prvog stupnja. Stoga je ovaj sud ocijenio, da je sada izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci primjerena kazna svim okolnostima konkretnog slučaja i da je dovoljna da se istom ostvare svi vidovi zakonske svrhe kažnjavanja.

Slijedom svega naprijed izloženog presuđeno je kao u izreci, na temelju čl. 390. st. 1. i 387. ZKP.

U Zagrebu, 30. listopada 2003. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Jasmina Dolmagić, v. r.

Josip Budinski, v. r.