I Kž-63/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 63/1993-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Horvatinović mr. Ružice, kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene, Kocijančić Erike, Primorac Vladimir i Novoselec dr. Petra, kao članova vijeća i sudskog savjetnika Bosanac-Lipnjak Zlate, kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv optuženog P.J., zbog krivičnog djela iz čl. 161. st. 2. u svezi čl. 157. st. 1. KZRH (prije čl. 168. st. 2. u svezi čl. 164. st. 1. KZRH) odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenih protiv presude Okružnog suda u Požegi od 23. studenog 1992. broj K-59/1990, u sjednici održanoj 10. veljače 1994., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske T.V.,

p r e s u d i o j e:

I. Uvažava se djelomično žalba državnog odvjetnika, peinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni, te se optuženi P.J. za djelo iz čl. 161. st. 2. u svezi čl. 157. st. 1. KZRH, za koje je tom presudom oglašen krivim na temelju čl. 161. st. 2. KZRH osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine.

U osalom dijelu žalba državnog odvjetnika a žalba optuženika u cijelosti odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom a ne preinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom Okružni sud u Požegi oglasio je krivim opt. P.J. da je u vrijeme i na način opisan u izreci te presude počinio teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 161. st. 2. u svezi čl. 157. st. 1. KZRH za koje mu je na temelju čl. 161. st. 2. KZRH primjenom čl. 38. toč. 2. u svezi čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH (prije čl. 42. toč. 2. u svezi čl. 43. st. 1. toč. 1. OKZRH) izrekao kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

Na temelju čl. 63. OKZRH (prije čl. 68. OKZRH) optuženiku je izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom A i B kategorije za vrijeme od dvije godine.

Protiv te presude žalbe su podnijeli optuženik po branitelju F.A., odvjetniku iz P., i državni odvjetnik.

Optuženik se žali zbog: bitne povrede odredaba krivičnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik se žali zbog krivičnih sankcija i predlaže da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni i sigurnosnoj mjeri tako da se optuženiku izrekne kazna zatvora i zabrana upravljanja motornim vozilom A i B kategorije u duljem vremenskom trajanju.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske na temelju čl. 360. st. 2. ZKP pismeno je predložio da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a žalba državnog odvjetnika uvaži.

Žalba državnog odvjetnika djelomično je osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

Žalba optuženika drži da je sud provga stupnja ostvario bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP (prije čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP), jer da postoji više proturiječja između izreke i razloga presude.

Tako ova žalba smatra da postoji proturječnost između izreke i razloga pobijane presude, jer se u činjeničnom opisu djela navodi da je optuženik ušavši u desni zavoj prešao na lijevu stranu kolnika, a zatim na desnu zahvativši bankinu, nakon čega je prednjim djelom vozila udario u zadnji dio bicikla kojim je upravljala oštećenica, a to da je u suprotnosti s iskazom svjedoka M.Đ., kojemu sud vjeruje i na njemu zasniva presudu. Prema iskazu ovog svjedoka slijedi, ističe žalba, da optuženik nije zašao na bankinu, a oštećenica da je vozila bicikl prije naleta 30 do 40 cm od ruba ceste.

Daljnja proturječnost se prema ovoj žalbi sastoji u tome što sud prvoga stupnja u izreci presude navodi da se optuženik protivno čl. 45. st. 1. tadašnjeg Zakona o sigurnosti prometa na cestama kretao neprilagođenom brzinom, dok se u obrazloženju presude navodi da optuženik nije imo dovoljan bočni razmak u odnosu na oštećenicu i da brzina od 55 do 60 km/h nije bila velika.

Ovdje, međutim, ne može biti riječi o proturječnosti a napose ne znatnoj između izreke i razloga pobijane presude, dakle, o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka, već o nespretnosti i nepreciznosti u pisanju.

Točno je da iz iskaza svjedoka M.Đ. proizlazi da oštećenica nije prelazila desni rub kolnika, ali je isto tako činjenica da iz zapisnika o uviđaju i skice lica mjesta proizlazi da je optuženik zahvatio svojim desnim kotačima automobila bankinu, jer je nađen trag struganja bicikla i skretanja automobila optuženika koji je počimao uz desni rub kolnika i nastavio se po bankini. Iz ovog materijalnog traga bi slijedilo da je optuženik naletio na oštećenicu dok se ona nalazila uz sami desni rub ceste, iako je u izreci presude navedeno da je optuženik najprije automobilom zašao na bankinu a potom naletio na zadnji dio bicikla.

U ovom krivičnom predmetu jedna od odlučnih činjenica je da je optuženik naletio svojim automobilom na oštećenicu, što je prouzrokovalo njeno povređivanje i smrt. Da li je do toga naleta došlo uz sam desni rub ceste (30 do 40 cm kako to navodi spomenuti svjedok) ili na bankini odmah uz desni rub ceste, je svejedno, odnosno nije odlučno.

Točno je da na 5. pet pobijane presude sud prvog stupnja navodi da optuženik nije zauzeo dovoljan bočni razmak, ali to sud navodi reproducirajući nalaz i mišljenje prometnog vještaka, koji je zaista u svom nalazu to i naveo. Što se tiče navoda žalbe optuženika, da se na istoj strani pobijane presude navodi da utvrđena brzina kretanja optuženika između 55 i 60 km/h "nije velika", u ovom se slučaju žalba optuženika služi metodom tzv. istrgnutog citata, jer se u istoj rečenici gdje je to navedeno, u nastavku iza riječi "nije velika" navodi: "ali nije podešena cestovnim mogućnostima razvučene krivulje u obliku slova S..." (misli se

I Kž 63/93.

na dvostruki zavoj u obliku slova S preko kojega se optuženik kretao prije naleta na oštećenicu). Dakle, u obrazloženju pobijane presude navedeno je nešto sasvim drugo od onoga što se netočno tvrdi u žalbi optuženika.

Prema tome, sud prvoga stupnja nije ostvario bitnu povredu na koju se ukazuje u žalbi optuženika, a niti neku drugu takvu povredu zakona na koju u smislu čl. 366. ZKP (prije čl. 376. ZKP) sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti kada ispituje pobijanu presudu.

Pobijajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, žalba optuženika pokušava dovesti u sumnju istinitost iskaza svjedoka M.Đ., koji se neposredno prije prometne nezgode kretao traktorom iz suprotnoga smjera od optuženikovog i iz udaljenosti od oko 400 metara promatrao kako je došlo do nezgode, a čiji iskaz obezvrijeđuje obranu optuženika da je oštećenica najprije od desnog ruba kolnika krenula prema sredini ceste, a kada ju je on s desne strane kanio zaobići, da se vratila prema desnoj strani, zbog čega je među njima i došlo do sudara.

U tom se pravcu u žalbi tvrdi da svjedok nije s navedene udaljenosti mogao vidjeti kako je došlo do nezgode, tim više što se on - optuženik - kretao kroz dvostruki zavoj, pa je ovom svjedoku njegov automobil bio okrenut bočno ili polubočnom stranom. Osim toga, tragovi nađeni na licu mjesta ukazuju da se automobil prije nezgode s desnim kotačima kretao po bankini, što je suprotno iskazu ovog svjedoka, o čemu je već bilo riječi. Zbog toga žalitelj tvrdi, da ovaj svjedok ne govori istinu i da je u pravu optuženik koji u svojoj obrani navodi da je ovaj svjedok na mjesto nezgode došao nakon što se ona već bila dogodila, pa je u vrijeme kada se nezgoda dogodila bio balje od 400 m.

Međutim, ovi navodi žable optuženika svode se isključivo na pretpostavke, jer žalba iskaz ovog svjedoka ne može drugčije pokušati dovesti u pitanje.

Iskaz ovog svjedoka je u toj mjeri određen, iscrpan i jasan da nema razloga da mu se ne povjeruje. Ovaj svjedok je uočio gotovo sve detalje ovog događaja npr. da se oštećenica prije naleta automobila još više pomakla prema desnom rubu ceste, (vjerojatno zbog toga što je čula nadolazak automobila), pa nije čudno da nije uočio i taj detalj kako je optuženik automobilom zahvatio bankinu nakon naleta na oštećenicu. Prema iskazu ovog svejdoka optuženik nije mogao svladati dvostruki zavoj, pa je zato najprije prešao na lijevu stranu ceste, potom na desnu i u nastavku vožnje uz desni rub ceste naletio na oštećenicu. Ako se iskaz ovog svjedoka dovede u vezu s nalazom i mišljenjem prometnog vještaka P.D., da brzina od 55 do 60 km/h nije bila primjerena konfiguraciji zavoja kroz koji se optuženik kretao automobilom, te nalaza vještaka za sudsku medicinu M. dr. Z. da su vozačke sposobnosti optuženika zbog alkoholiziranosti bile bitno smanjene (imo je optuženik 2,05‰ apsolutnog alkohola u krvi i 4,08‰ u mokraći), pa uprvo zbog toga nije bio sposoban da s datom brzinom svlada dvostruki zavoj i da spriječi nalet na jedanaest godišnju oštećenicu B.M., koja je mirno i propisno upravljala biciklom.

Zato bi brzina kojom se kretao optuženik bila prmjerena nakon izlaska iz zavoja, što se također ističe u žalbi optuženika, da optuženik nije bio u stanju visoke alkoholiziranosti (bio je prema iskazu svjedoka M.Đ. "mrtvo pijan"), što je osnovni uzrok ove prometne nezgode.

Prema tome, sud prvoga stupnja prvilno je utvrdio činjenično stanje.

U pravu je, međutim, državni odvjetnik kada tvrdi da izrečena kazna optuženiku nije u skladu s onim okolnostima o kojima ovisi visina kazne (čl. 37. st. 1. OKZRH - prije čl. 41. st. 1. OKZRH), dok optuženikova žalba ni zbog odluke o krivičnim sankcijama (čl. 369. ZKP) nije osnovana.

Ispravno je sud prvoga stupnja utvrdio kod optuženika olakotne okolnosti (stariju životnu dob i bolest), međutim, njegov vrlo visoki stupanj ugrožavanja zaštićenog dobra, kao i visoki stupanj krivične

I Kž 63/93.

odgovornosti, uz okolnost da je optuženik već bio osuđivan zbog istovrsnog krivičnog djela, upućuju na zaključak da će se u konkretnom slučaju svrhva kažanjavanja postići jedino kaznom zatvora koja je izrečena ovom presudom.

S druge strane, sud prvog stupnja je u dovoljnoj mjeri utvrdio potrebno trajanje izrečene sigurnosne mjere, za čije su se izricanje ispunile sve zakonske pretpostavke, pa stoga nije u pravu državni odvjetnik da bi optuženiku trebalo sigurnostnu mjeru izreći u duljem trajanju.

Zbog svega navedenog valjalo je na temelju čl. 377. st. 1. i čl. 374. ZKP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 10. veljače 1994.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r.

Horvatinović mr. Ružica, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)