Rev-2497/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2497/1997-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Stanka Jesenkovića, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Državnog pravobraniteljstva Županije splitsko-dalmatinske, koga zastupa M. Š., protiv tuženika 1. M. A., koga zastupa A. R., odvjetnik u S. i 2. Doma zdravlja Split, koga zastupa I. Z., radi poništenja ugovora, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 2. travnja 1997. godine, br. Gž-568/96 u sjednici održanoj dana 2. ožujka 1999. godine

p r e s u d i o j e :

Prihivaća se djelomično revizija tuženika M.A. te se preinačuju djelomično presuda Županijskog suda u Splitu od 2. travnja 1997. godine, br. Gž-568/96 i presuda Općinskog suda u Splitu od 21. prosinca 1994. godine, br. P-1442/94 u dijelu kojim je tuženiku M.A. naloženo da plati tužitelju iznos od 8.806,41 kn (stara devizna štednja) i 2.619,24 DEM, tako da se taj dio tužbenog zahtjeva odbija.

U ostalom dijelu revizija tuženika M.A. odbija se kao neosnovana.

Svaka stranka snosi svoje troškove.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Poništava se anex ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo kojeg su zaključili Dom zdravlja Dr. P.V. kao prodavatelj i M.A. kao kupac dana 21. siječnja 1994. godine u odnosu na stan koji se nalazi u zgradi u S., O. …, III kat, stan br. ...

Dužan je tuženik ad.1. u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 8.816,41 kn (stara devizna štednja) i 2.619,24 DEM u deviznoj gotovini.

Dužni su tuženi u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak" te je tužitelju naloženo da na ime naknade parničnog troška plati prvotuženiku iznos od 1.650,00 kn. Odlučujući o žalbi tužitelja sud drugog stupnja je tu žalbu prihvatio te preinačio presudu suda prvog stupnja tako da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti prihvatio i poništio anex ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo koji su tuženici sklopili 25. siječnja 1994. godine uz nalog prvotuženiku M.A. da plati tužitelju iznos od 8.806,41 kn i iznos od 2.619,24 DEM.

Protiv ove pravomoćne drugostupanjske presude tuženik M.A. izjavio je reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ona preinači u smislu revizijskih navoda ili ukine i predmet vrati sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se nadležni Državni odvjetnik izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je djelomično osnovana.

Postupak pred nižestupanjskim sudovima proveden je u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91 i 91/92 - u daljnjem tekstu ZPP) koji, uostalom, revident nije pobliže ni naznačio niti obrazložio.

U odnosu na zahtjev tužitelja za poništenje prijepornog anex ugovora o prodaji stana nije se ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Tužitelj na temelju svog ovlaštenja iz odredbe čl. 21. st. 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine", br. 43/92 - pročišćeni tekst, 69/92, 25/93, 24/93, 2/94 i 44/94 - u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji) jer je utvrdio da je prijepornim anexom ugovora postignuta niža ugovorena cijena stana od utvrđene prema odredbama toga Zakona i jer na njegov poziv u propisanom roku tuženici nisu cijenu uskladili s odredbama Zakona o prodaji.

Sud drugog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je preinakom prvostupanjske presude prihvatio tužbeni zahtjev za poništenje prijepornog ugovora.

I po nalaženju ovog revizijskog suda tom dopunom ugovora, kojom je ugovoren povrat dijela cijene prvotuženiku isplaćen za kupnju stana i to kao ratnom vojnom invalidu IV. grupe iz II. svjetskog rata, a pozivom na odredbu čl. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji ("Narodne novine", br. 69/93 - u daljnjem tekstu: ZID Zakona o prodaji) postignuta ugovorena cijena niža od utvrđene prema odredbama Zakona o prodaji.

Pravo na povrat pri kupnji stana na kojem postoji stanarsko pravo žrtvama rata regulirano je ZID Zakona o prodaji tako da je odredbom čl. 4. izmijenjena odredba čl. 16. Zakona o prodaji te se kupcima stana koje su žrtve rata priznaje popust na cijenu i to 50% kada stan kupuje ratni vojni invalid ili civilni invalid rata IV, V i VI grupe oštećenja organizma.

Ova odredba o popustu odnosi se samo na ratne vojne ili civilne invalide Domovinskog rata, a ne i na ratne vojne ili civilne invalide iz II. svjetskog rata.

Pravo na popust prilikom kupnje stana bilo je priznato određenim kupcima i prije ZID Zakona o prodaji. Tako je odredbom čl. 14. st. 1. al. 5. Zakona o prodaji na osobni popust prilikom kupnje stana bilo priznato supružniku ili maloljetnom djetetu stanara koji je poginuo u obrani suvereniteta Republike Hrvatske ili je smrtno stradao u toj oružanoj agresiji ili kada stan kupuje stanar koji je teški invalid stradao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske.

Iz sadržaja te izvorne odredbe nedvojbeno proizlazi da je pravo na popust prilikom kupnje stana uvijek bilo vezano uz žrtve rata koji su to postali ili u obrani suvereniteta Republike Hrvatske ili stradanjem u oružanoj agresiji na Republiku Hrvatsku. Znači da pravo na popust pri kupnji stana nemaju svi ratni vojni i civilni invalidi rata, već samo oni koji su stradali u Domovinskom ratu.

Da se popust odnosi samo na invalide Domovinskog rata izričito je regulirano Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji ("Narodne novine", br. 58/95), pa se i iz toga može zaključiti, da je Zakon o prodaji od samog početka imao u vidu kada je riječ o popustu invalidima pri kupnji stana samo invalide Domovinskog rata.

Prema tome drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio taj dio tužbenog zahtjeva i poništio prijeporni dodatak ugovoru o prodaji stana sklopljen među tuženicima, jer je tim anexom ugovorena cijena stana niža od utvrđene prema odredbama Zakona o prodaji, kako je to pravilno utvrdio i u ovom sporu s pravom istakao tužitelj u smislu odredbe čl. 21. st. 2. toga Zakona.

Tužitelj, međutim, u ovom sporu neosnovano traži od prvotuženika isplatu dijela cijene koji mu je vraćen poništenim ugovorom, pa u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva revizija je osnovana.

Tužitelj je prema čl. 21. st. 2. Zakona o prodaji mogao jedino u roku od 6 mjeseci od dostave na mišljenje, tražiti poništenje prijepornog ugovora, a ne i isplatu dijela neosnovano vraćene cijene, jer nije ugovorna stranka koja po čl. 113. Zakona o obveznim odnosima može tražiti vraćanje onoga što je ispunila na temelju pobojnog ugovora koji je poništen.

Nema ni drugih propisa kojima bi takvo pravo tužitelju bilo određeno.

Iz izloženih razloga suđeno je na temelju odredbi čl. 393. i čl. 395. st. 1. ZPP, kao u izreci ove presude.

Odluka o trošku cijelog postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP u svezi s čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP.

U Zagrebu, 2. ožujka 1999. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann v.r.