I Kž-241/2005-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 241/05-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Erike Kocijančić, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak Bosanac, Milivoja Mikora, Josipa Budinskog i Marijana Svedrovića, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Melite Božičević Grbić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. P., zbog kaznenih djela iz čl. 192. st. 2. i dr. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 20. prosinca 2004. godine broj K-54/04-43, u sjednici održanoj dana 07. prosinca 2005. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića,

r i j e š i o j e

I. Prihvaća se žalba opt. M. P., ukida se prvostupanjska presuda u odnosu na kaznena djela pod toč 1. i 3. izreke prvostupanjske presude, te u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

p r e s u d i o j e

II. U povodu žalbi opt. M. P. i državnog odvjetnika, po službenoj dužnosti preinačuje se prvostupanjska presuda u odnosu na točku 2. izreke te se

temeljem čl. 353. toč. 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02 u nastavku ZKP)

protiv opt. M. P. (osobni podaci kao u prvostupanjskoj presudi)

o d b i j a o p t u ž b a

da bi:

2. dana 12. lipnja 1996. godine u Višnjevcu, u pomoćnoj prostoriji kuće, za vrijeme obiteljskog posjeta djevojčice D. B. (rođene …) i njezinih roditelja, pozvao mlt. D. B. u pomoćnu prostoriju kako bi joj tobože pokazao papigu, pa prišavši joj s leđa čvrsto ju obuhvatio rukama i otkopčao joj hlačice, te zavlačeći ruke ispod njene odjeće dirao ju po grudima i spolnom organu i unatoč njenim molbama da ju pusti, gurao prste u njen spolni organ nudeći joj 50 kuna ako mu se nakon puštanja vrati,

dakle, izvršio nasilnu bludnu radnju s djetetom,

pa da bi time počinio kazneno djelo protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa- bludom radnjom iz čl. 193. u vezi s čl. 192. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98).

Na temelju čl. 123. st. 1. ZKP, troškovi kaznenog postupka u odnosu na odbijajući dio ove presude padaju na teret proračunskih sredstava.

III. Uslijed odluke pod toč. I. i toč. II., žalba državnog odvjetnika je bespredmetna.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Osijeku proglašen je krivim opt. M. P., zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 2. KZ, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri godine, zbog kaznenog djela iz čl. 85. st. 1. KZ RH, uz utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, te zbog kaznenog djela iz čl. 193. st. 2. KZ, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Primjenom odredbe čl. 60. st. 2. točka c. KZ, en na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina u koju mu je, na optuženik je osuđ

temelju čl. 63. KZ, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 23. rujna 2004. godine, pa nadalje. Na temelju čl. 132. st. 2. ZKP, ošt. B. H., ošt. D. B. i ošt. A. K., upućene su da imovinskopravni zahtjev mogu ostvarivati u parnici. Na temelju čl. 122. st. 4. ZKP optuženik je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka u cijelosti.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po braniteljici D. P., odvjetnici iz O. zbog svih žalbenih razloga te predlaže da se pobijana presuda u cijelosti ukine i vrati na ponovno suđenje. Žali se i državni odvjetnik zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženiku utvrde strože pojedinačne kazne zatvora uz strožu jedinstvenu kaznu zatvora.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Nakon što je spis na temelju čl. 373. st. 1 ZKP dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske je u svom pismenom mišljenju predložio da se žalba državnog odvjetnika prihvati, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba optuženika je osnovana dok je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni bespredmetna.

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 379 st. 1. ZKP ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon u odnosu na djelo opisano pod toč 2. pobijane presude. Optuženik je proglašen krivim zbog toga što je „dana 12. lipnja 1996.godine … djevojčici D. B.…, zavlačio ruke ispod njene odjeće , dirao ju po grudima i spolnom organu i unatoč njenim molbama da ju pusti gurao prste u njen spolni organ …“ a što je označeno kao kazneno djelo bludne radnje iz čl. 85. st. 1. KZRH. Pravna kvalifikacija kaznenog djela prvenstveno se mora procjenjivati u skladu sa zakonom koji je vrijedio u vrijeme počinjenja djela, a to je ovdje Krivični zakon RH. Nakon tako utvrđene pravne kvalifikacije djela potrebno je ocjenjivati primjenu blažeg zakona prema visini zaprijećene kazne i to sukladno odredbi čl. 3. st. 2 KZ. U konkretnoj pravnoj situaciji za optuženika je blaži Kazneni zakon ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98) u odredbi čl. 193. jer za kazneno djelo bludnih radnji propisuje kaznu zatvora u trajanju do tri godine, za koje je apsolutna zastara kaznenog progona, prema odredbi čl. 19. al. 5. KZ, u svezi sa čl. 20. st. 6. KZ, nastupila protekom šest godine od počinjenja djela. Stoga je prvostupanjsku presudu u tom dijelu trebalo preinačiti i odbiti optužbu kako je presuđeno u toč. II. izreke ove presude, dok se odluka o troškovima kaznenog postupka temelji na citiranim propisima ZKP.

Optuženik smatra da je tvrdnja prvostupanjskog suda o ošt. B. H. kao osobi zaostalog duševnog razvoja proizvoljna i u suprotnosti sa nalazom i mišljenjem stručnog tima Centra za socijalnu skrb Osijek iz kojeg proizlazi da je oštećena orijentirana u prostoru, djelomično u vremenu, kontakt se uspostavlja, ali je općenito sporija, što predstavlja bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP. Nadalje navodi da nije dokazan bitan element kaznenog djela na štetu B. H. tj. njezina nemoć i time nemogućnost pružanja otpora radnjama optuženika. U odnosu na kazneno djelo pod toč. 3. pobijane presude ističe da prvostupanjski sud presudu temelji na posrednom iskazu oca oštećene no da se o kaznenoj odgovornosti optuženika može zaključivati nakon što se provedu svi raspoloživi dokazi.

Preuranjen je za sada zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik počinio kaznena djela iz toč. 1 i 3 pobijane presude. U odnosu na kazneno djelo iz čl. 192. st. 2. KZ na štetu B. H. prvostupanjski sud smatra da je ostvareno obilježje kaznenog djela spolnog odnošaja s nemoćnim djetetom jer kod oštećene postoji granična mentalna zrelost, obitelj je slabijeg imovnog stanja i ograničenih materijalnih mogućnosti pri čemu je optuženik koristio naivnost i povjerenje koje je uživao kod oštećene koja nije bila dovoljno psihički zrela za rasuđivanje o svom spolnom životu. Ujedno se zaključuje da je oštećena dijete graničnih intelektualnih sposobnosti, dakle zaostalog duševnog razvoja. Ova utvrđenja slijede, kako interpretira prvostupanjski sud, iz dokumentacije Centra za socijalnu skrb Osijek i provedenog psihologijskog vještačenja. Međutim ovakav zaključak suda za sada nema uporišta u provedenom vještačenju i dokumentaciji koja se nalazi u spisu.

Nedvojbeno je da je ošt. B. H. osoba s kombiniranim smetnjama u razvoju, graničnih intelektualnih sposobnosti s izraženijim deficitom pažnje i pamćenja jer je takav zaključak psihologa mr. L. H. koja je provela vještačenje oštećene u okviru Centra za socijalnu skrb Osijek. Osim ovog zaključka, iz dokumentacije vještačenja proizlazi da kod oštećene nije nađeno nikakvo tjelesno ni mentalno oštećenje, niti postojanje psihičke bolesti (

noj mentalnoj

list 93 i 94 spisa) pa nije jasno na temelju kojih podataka sud zaključuje o granič zrelosti oštećene i zaostalom duševnom razvoju budući se ne radi o pravnoj kategoriji već ocjeni psihičkog statusa oštećene o čemu se može izjasniti jedino vještak odgovarajuće struke. Stoga je dvojben zaključak prvostupanjskog suda da oštećena zbog zaostalog duševnog razvoja nije bila dovoljno psihički zrela za rasuđivanje o svom spolnom životu.

Naime zanemarena je činjenica da oštećena detaljno opisuje događanja od šeste godine života pa nadalje i jasno smješta zbivanja u odnosu na svoju kronološku dob. Tako opisuje razdoblje između svoje šeste i devete godine života kada ju optuženik samo dodiruje po spolovilu i grudima. Prema izričaju oštećene proizlazi da je u tom periodu, dakle prije inkriminiranog, jednom vidjela spolovilo optuženika kada ju je on tražio da ga dira po spolovilu što nije htjela. Odbijanje oštećene da dodiruje goli spolni organ optuženika nesumnjivo predstavlja verbalno protivljenje, dakle otpor ovoj radnji pa je prvostupanjski sud trebao razjasniti i ocijeniti razlog i smisao ovakve reakcije oštećene. Nadalje, oštećena opisuje da je u dobi od trinaest godina odbila prijedlog optuženika da s njim ima spolni donos pojašnjavajući kako je znala što to znači „spavati sa muškim“ i da to nije htjela. Iskaz oštećene prvostupanjski sud u cijelosti prihvaća jer, kako navodi u razlozima presude, iskazi svih svjedoka, pa tako i ošt. B. H., objektivni su i nepristrani i rezultat su neposrednih opažanja, dakle doživljenog u odnosu na inkriminirane događaje. U takvoj situaciji valjalo je sa više pažnje vrednovati iskaz ošt. B. H. dovodeći ga u vezu sa dokumentacijom Centra za socijalnu skrb Osijek u odnosu na utvrđenje bitne činjenice da li je oštećena u inkriminiranom razdoblju bila nemoćno dijete.

Nemoćnim djetetom treba smatrati ono dijete koje zbog svojih fizičkih ili/i psihičkih nedostataka, koji nisu svojstveni normalnoj dječjoj populaciji iste dobi, nije u stanju pružiti otpor obljubi (radnjama spolne zlostave). Materijalni status oštećene i njeni loši uvjeti odrastanja za ovaj oblik kaznenog djela nisu relevantni već jedino mogu imati utjecaja pri odmjeravanju kazne kao okolnosti počinjenja kaznenog djela. U konkretnom slučaju valja procjenjivati i razlikovati kronološku dob oštećene prije i unutar inkriminiranog perioda i u okviru toga njezinu svijest o seksualnosti, kako cijeneći cjelokupnu dokumentaciju Centra za socijalnu skrb Osijek u kojoj je sadržan i psihologijski nalaz oštećene, istovremeno vodeći računa o postupcima oštećene prema radnjama koje optuženik poduzima u inkriminirano vrijeme. Nemoć kao bitno obilježje ovog kaznenog djela valja uvijek utvrditi u odnosu na konkretnog oštećenika, njegovu kronološku dob u korelaciji sa psihofizičkim statusom. Činjenica postojanja određenih smetnji u razvoju i ograničenja mentalnih sposobnosti ne znači sama po sebi izostanak svijesti o seksualnosti i nemogućnost izražavanja vlastitog stava, time i otpora prema radnjama koje zadiru u sferu seksualnosti. Tek nakon što prvostupanjski sud razjasni dvojbu o navedenoj odlučnoj činjenici može zaključivati o pravnoj kvalifikaciji djela.

U odnosu na kazneno djelo pod toč. 3 pobijane presude žalba indirektno prigovara prvostupanjskom sudu da je proglasio krivim optuženika za kazneno djelo na štetu malodobne A. K. bez da je kao svjedoka ispitao oštećenu koja jedina ima neposrednih saznanja o inkriminacijama. Presuda se temelji na iskazima svjedoka po čuvenju (oca oštećene i snahe optuženika) pa iako ZKP ne sadrži zabranu da se na osnovu iskaza takvih svjedoka utvrđuju činjenice, kod takovih iskaza uvijek postoji mogućnost pogrešaka u reprodukciji sadržaja i nužno je stoga u svakom sudskom postupku ustrajati u ispitivanju oštećenika kao svjedoka koji ima neposredna saznanja o činjenicama. U pravnoj situaciji ne postojanja eksplicitnog prijedloga stranaka za ispitivanjem ošt. A. K. sud je po službenoj dužnosti bio dužan neposredno ispitati oštećenu djevojčicu, pogotovo što tijekom postupka nije bilo nikakvih indikacija koje bi provođenje ispitivanja otklanjali. Upravo odredba čl. 119. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine" broj 111/97, 27/98, 12/02 u nastavku ZSM) traumatiziranje oštećenih niske kronološke dobi svodi na najnižu moguću mjeru pa je prvostupanjski sud, zbog spora o odlučnim činjenicama (poricanja djela po optuženiku), bio u obvezi provesti ispitivanje malodobne A. K.. Tek tada bi imao mogućnost valorizirati njen iskaz sa iskazima svjedoka P. K. i G. P. te sa obranom optuženika i donijeti zaključak da li je optuženik počinio kazneno djelo iz toč. 3. optužnice.

Slijedom navedenog činjenično stanje je za sada pogrešno ( toč. 1 pobijane presude) i nepotpuno (toč. 3 pobijane presude) utvrđeno te je prvostupanjska presuda u tom dijelu ukinuta, uslijed čega je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni bespredmetna.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud je dužan izvesti sve potrebne dokaze i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozoren ovom odlukom te nakon provedenog postupka pažljivo i savjesno analizirati kako svaki dokaz posebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, nakon čega će donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu, koju će valjano obrazložiti.

Iz svega izloženog, na temelju čl. 388. st. 1. i čl. 390. st. 1. ZKP odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 07. prosinca 2005. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Melita Božičević Grbić, v.r.

Erika Kocijančić, v.r.