Revr-896/2010-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 896/10-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari I. tužiteljice S. P. iz D., II. tužiteljice Lj. P. iz D., III. tužiteljice M. G. iz D. i IV. tužiteljice S. K. iz D., sve zastupane po punomoćniku A. R., odvjetniku u O., protiv tuženika Osnovna škola D. iz D., zastupane po punomoćniku P. J., odvjetniku u O., radi zaštita prava iz radnog odnosa, odlučujući o reviziji I. do IV. tužiteljica protiv presude i rješenja Županijskog suda u Osijeku posl. broj Gž-4266/09-2 od 21. siječnja 2010., kojima su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog suda u Osijeku posl. broj Pr-60/09-4 od 10. srpnja 2009., u sjednici održanoj 21. travnja 2015.,

p r e s u d i o j e:

Revizija I. tužiteljice S. P., II. tužiteljice Lj. P., III. tužiteljice M. G. i IV. tužiteljice S. K. protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. broj Gž-4266/09-2 od 21. siječnja 2010., odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

I. Revizija I. tužiteljice S. P., II. tužiteljice Lj. P., III. tužiteljice M. G. i IV. tužiteljice S. K. protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku posl. broj Gž-4266/09-2 od 21. siječnja 2010., odbija se kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška podnošenja odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja S. P. koji glasi:

"Utvrđuje se da je I. tužiteljica S. P. u radnom odnosu kod tuženika Osnovna škola D. u neprekidnom trajanju od 1. srpnja 1991. pa nadalje, na neodređeno vrijeme, što je tuženik dužan priznati i s tužiteljicom sklopiti Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, kao i priznati joj sva prava koja iz radnog odnosa proizlaze.

Tuženik OŠ D. dužan je I. tužiteljicu S. P. vratiti na rad na radno mjesto na kojem je radila prije njezinog odjavljivanja kao radnika, odnosno na neko drugo radno mjesto koje odgovara njezinoj radnoj i stručnoj sposobnosti, uplatiti doprinose za mirovinsko - invalidsko i zdravstveno osiguranje za period od odjavljivanja pa do danas, kao i isplatiti tužiteljici S. P. na ime neisplaćenih plaća za period od 1. rujna 1997. do 31. listopada 2007. ukupan iznos od 598.520,36 kn zajedno sa z.z. kamatama na pojedine svako mjesečne iznose od dospijeća do isplate, kao i naknaditi joj prouzročeni parnični trošak, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe,

kao neosnovan,"

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja Lj. P. koji glasi:

"Utvrđuje se da je II. tužiteljica Lj. P. u radnom odnosu kod tuženika Osnovna škola D. u neprekidnom trajanju od 1. srpnja 1991. pa nadalje, na neodređeno vrijeme, što je tuženik dužan priznati i s tužiteljicom sklopiti Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, kao i priznati joj sva prava koja iz radnog odnosa proizlaze, uplatiti joj doprinose za mirovinsko – invalidsko i zdravstveno osiguranje za period od odjavljivanja do sudskog raskida Ugovora o radu.

Određuje se sudski raskid Ugovora o radu II. tužiteljice Lj. P. kod tuženika Osnovna škola D. zbog nemogućnosti daljnjeg rada II. tužiteljice kod tuženika i to s danom zaključenja glavne rasprave.

Nalaže se tuženiku OŠ D. I. tužiteljici Lj. P. na ime naknade štete zbog sudskog raskida Ugovora o radu, isplati novčani iznos od 116.919,54 (iznos 18. prosječnih mjesečnih plaća isplaćenih II. tužiteljici u prethodna 3 mj. prije otkazivanja) sa z.z. kamatom koja na taj iznos teče počev od dana donošenja presude pa do isplate, kao i naknaditi parnični trošak, sve u roku od 8 dana po prijetnjom ovrhe.

Nalaže se tuženiku da II. tužiteljici Lj. P. na ime neisplaćenih plaća plati ukupan iznos od 567,06 kn sa z.z. kamatom na svako mjesečne dospjele iznose od dospijeća do isplate, kao i da joj naknadi parnični trošak, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe,

kao neosnovan.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja M. G. koji glasi:

"Utvrđuje se da je III. tužiteljica M. G. u radnom odnosu kod tuženika Osnovna škola D. u neprekidnom trajanju od 1. srpnja 1991. pa nadalje, na neodređeno vrijeme, što je tuženik dužan priznati i s tužiteljicom sklopiti Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, kao i priznati joj sva prava koja iz radnog odnosa proizlaze.

Tuženik OŠ D. dužan je III. tužiteljicu M. G. vratiti na rad na radno mjesto na kojem je radila prije njezinog odjavljivanja kao radnika, odnosno na neko drugo radno mjesto koje odgovara njezinoj radnoj i stručnoj sposobnosti, uplatiti doprinose za mirovinsko - invalidsko i zdravstveno osiguranje za period od odjavljivanja pa do danas, kao i isplatiti tužiteljici M. G. na ime neisplaćenih plaća za period od 1. rujna 1997. do 31. listopada 2007. ukupan iznos od 342.965,77 kn zajedno sa z.z. kamatama na pojedine svako mjesečne iznose od dospijeća do isplate, kao i naknaditi joj prouzročeni parnični trošak, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe,

kao neosnovan,"

IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja S. K. koji glasi:

"Utvrđuje se da je IV. tužiteljica S. K. u radnom odnosu kod tuženika Osnovna škola D. u neprekidnom trajanju od 1. srpnja 1991. pa nadalje, na neodređeno vrijeme, što je tuženik dužan priznati i s tužiteljicom sklopiti Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, kao i priznati joj sva prava koja iz radnog odnosa proizlaze.

Tuženik OŠ D. dužan je IV. tužiteljicu vratiti na rad na radno mjesto na kojem je radila prije njezinog odjavljivanja kao radnika, odnosno na neko drugo radno mjesto koje odgovara njezinoj radnoj i stručnoj sposobnosti, uplatiti doprinose za mirovinsko - invalidsko i zdravstveno osiguranje za period od odjavljivanja pa do danas, kao i isplatiti tužiteljici S. K. na ime neisplaćenih plaća za period od 1. rujna 1997. do 31. listopada 2007. ukupan iznos od 419.440,35 kn zajedno sa z.z. kamatama na pojedine svako mjesečne iznose od dospijeća do isplate, kao i naknaditi joj prouzročeni parnični trošak, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe,

kao neosnovan.""

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba I. do IV. tužiteljica te je potvrđena prvostupanjska presuda.

Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

"Odbacuje se tužba S. P., Lj. P., M. K. i S. K. u dijelu kojim traže da sud utvrdi da su u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme i to:

- tužiteljica S. P. od 5. studenog 1976. g. do 1. srpnja 1991. g.,

- tužiteljica Lj. P. od 15. studenog 1978. g. do 1. srpnja 1991. g. - tužiteljica M. G. od 21. svibnja 1981. g. do 1. srpnja 1991. g.

- tužiteljica S. K. od 16. travnja 1981. g. do 1. srpnja 1991. g. kao nedopuštena.

Nalaže se tužiteljicama da tuženiku naknade prouzročeni parnični trošak u iznosu od 70.763,70 kn, u roku od 8 dana."

Drugostupanjskim rješenjem odbijena je kao neosnovana žalba I. do IV. tužiteljice, te je potvrđeno prvostupanjsko rješenje.

Protiv drugostupanjske presude i protiv drugostupanjskog rješenja reviziju su u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 - dalje: ZPP), a koja se odredba u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 84/08), podnijele I. do IV. tužiteljice iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

Tuženik u odgovoru na reviziju osporava osnovanost revizije. Zahtjeva naknadu troška podnošenja odgovora na reviziju.

Revizija I. do IV. tužiteljica nije osnovana.

Postupajući sukladno odredbi čl. 392. st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga zakona ispituje pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenim u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. toga Zakona.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, a na koju povredu revizijski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 392. a st. 1. ZPP.

Suprotno revizijskim navodima I. do IV. tužiteljica u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Ni prvostupanjske odluke suda niti drugostupanjske odluke suda nemaju nedostatke radi kojih se ne bi mogle ispitati. Izreke tih odluka su razumljive i nisu u proturječnosti sa jasno i potpuno navedenim razlozima u obrazloženju tih odluka.

Predmet spora su tužbeni zahtjevi I. do IV. tužiteljica za utvrđenje da su u radnom odnosu kod tuženika, vraćanje na rad, za uplatu doprinosa te za isplatu plaća, a sve na način kako je pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude i prvostupanjskog rješenja. Predmet spora je i tužbeni zahtjev II. tužiteljice za sudski raskid Ugovora o radu, te za dosudu naknade štete radi sudskog raskida Ugovora o radu.

Nižestupanjski sudovi utvrdili su slijedeće činjenice:

- da je I. tužiteljica zasnovala radni odnos sa tuženikom 1976., da je II. tužiteljica zasnovala radni odnos s tuženikom 1978., da je da je III. tužiteljica zasnovala radni odnos sa tuženikom 1971., da je IV. tužiteljica zasnovala radni odnos sa tuženikom 1981.,

- da I. tužiteljica, II. tužiteljica i IV. tužiteljica nakon okupacije iz ljeta 1991. više nisu dolazile na rad kod tuženika, jer im to nije dopuštala okupacijska uprava škole, a da je III. tužiteljica nastavila s radom sve do 1995.,

- da se tuženik nakon okupacije preselio u O.,

- da su I. do IV. tužiteljice nakon okupacije nastavile živjeti na okupiranom području,

- da je tuženik 1992. donio odluke o prestanku radnog odnosa I. do IV. tužiteljicama sa srpnjem ili kolovozom mjesecom 1991.,

- da tuženik navedene odluke nije dostavljao I. do IV. tužiteljicama,

- da su I. i III. tužiteljice početkom 1998., preuzele radne knjižice iz kojih im je bilo vidljivo da im je tuženik zaključio radni odnos 1991. (I. tužiteljici) odnosno 1993. (III. tužiteljici),

- da su II. i IV. tužiteljice saznale da im je radni odnos kod tuženika zaključen 1991. i to iz izlista Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 22. ožujka 1999., koje su preuzele u travnju 1999.,

- da su I. do IV. tužiteljice uručenjem radnih knjižica odnosno uručenjem izlista Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje saznale da je tuženik donio odluke o prestanku njihovih radnih odnosa, a radi čega su se nakon reintegracije usmeno obraćale tuženiku i nadležnim tijelima u županiji radi zadržavanja radno-pravnog statusa,

- da su I. do IV. tužiteljice i na ročištu od 9. rujna 1999. upoznate sa odlukama tuženika o prestanku njihovog radnog odnosa,

- da su te odluke i uručene punomoćniku I. do IV. tužiteljica na raspravi u ovom predmetu od 27. travnja 2007.,

- da I. do IV. tužiteljice tuženiku nisu podnosile pisane zahtjeve za zaštitu prava povodom odluka o prestanku radnog odnosa,

- I. do IV. tužiteljice odluke o prestanku radnih odnosa nisu pobijale niti u sudskom postupku, te

- da odluke tuženika o prestanku radnog odnosa I. do IV. tužiteljicama nisu mijenjane, poništavane, ukidane niti na drugi način stavljane izvan snage.

Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo.

Prema odredbi čl. 126. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95 i 65/95) radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava.

Prema st. 2. istog zakonskog članka ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz st. 1. toga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

Prema st. 3. i 4. istog zakonskog članka zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz st. 1. toga članka.

Budući da su I. do IV. tužiteljice 1998. odnosno 1999. saznale da je tuženik donio odluke o prestanku njihovog radnog odnosa, i nakon toga nisu tuženiku podnosile pisane zahtjeve za zaštitu prava (čl. 126. st. 1. ZR), niti su u sudskom postupku pobijale te odluke (čl. 126. st. 2. ZR), a ni na koji drugi način nisu stavljene izvan snage, onda te odluke i nadalje proizvode pravne učinke. Odnosno, kada je I. do IV. tužiteljicama kod tuženika prestao radni odnos i to pravomoćnim odlukama tuženika iz 1992., onda su pravilno nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbene zahtjeve I. do IV. tužiteljica za utvrđenje da su u radnom odnosu i nakon što im je navedenim odlukama prestao radni odnos. Posljedično tome, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo i kada su odbili i preostale tužbene zahtjeve I. do IV. tužiteljica (zahtjeve za vraćanje na rad, uplatu doprinosa, isplatu plaća, sudski raskid ugovora o radu te naknadu štete).

Ovdje je za ukazati da usmeno obraćanje I. do IV. tužiteljica tuženiku te nadležnim tijelima županije (nakon integracije Podunavlja) nema značaj podnošenja zahtjeva za zaštitu prava protiv odluka tuženika o prestanku radnog odnosa iz čl. 126. st. 1. ZR. No, okolnost da li su I. i IV. tužiteljice podnosile tuženiku pisane zahtjeve za zaštitu prava povodom odluka tuženika o prestanku radnog odnosa, nije niti odlučno za ishod spornog odnosa među strankama. Ovo stoga što je I. do IV. tužiteljice u sudskom postupku iz čl. 126. st. 2. ZR nisu pobijale te odluke.

Isto tako, za ishod spornog odnosa među strankama povodom predmetnih tužbenih zahtjeva nije odlučno da li je tuženik I. do IV. tužiteljicama na valjan način dostavio odluke o prestanku radnog odnosa (na koju okolnost u reviziji ukazuju I. do IV. tužiteljice). Ovo stoga što su I. do IV. tužiteljice, već samim saznanjem za sadržaj tih odluka, imale mogućnost pokretanja postupka zaštite prava iz radnog odnosa u rokovima i na način propisan odredbama čl. 126. st. 1., st. 2. i st. 4. ZR.

S obzirom na revizijske navode I. do IV. tužiteljica da bi odluke tuženika o prestanku radnog odnosa bile protivne odredbi čl. 8. Uredbe o radnim odnosima, zapošljavanju, socijalnoj skrbi, mirovinskom i invalidskom osiguranju, dječjem doplatku i zaštiti žrtava u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti ili jedinstvenosti Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 55/91) za ukazati je na slijedeće. Zakonitost odluka tuženika o prestanku radnog odnosa mogla se ispitivati samo u postupku koji bi bio pokrenut sukladno odredbi čl. 126. st. 2. ZR, tj. u postupku u kome bi I. do IV. tužiteljice pobijale odluke tuženika o prestanku radnog odnosa. Sud nije ovlašten odlučivati o nezakonitosti (nedopuštenosti) otkaza kao o prethodnom pitanju, već se tek kada se otkaz utvrdi nezakonitim (nedopuštenim) mogu ostvarivati prava iz radnog odnosa (vraćanje na rad i isplata plaće). Stoga u ovom postupku sud nije niti smio ispitivati zakonitost odluka tuženika o prestanku radnog odnosa I. do IV. tužiteljicama.

Konačno, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su tuženiku dosudili naknadu troška zastupanja po odvjetniku i to imajući pritom u vidu vrijednost predmeta spora (prema tužbenim zahtjevima I. do IV. tužiteljica) u vrijeme poduzimanja svake pojedine radnje u postupku, jer se radi o procjenjivoj vrijednosti predmeta spora pa se primjenjuje Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 91/04, 37/05 i 59/07). S obzirom na revizijski navod I. do IV. tužiteljica, samo je za ukazati, da okolnost što su nižestupanjski sudovi odbili (i) I. do IV. tužiteljice za isplatu plaća, ne znači da pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora nije trebalo uzeti u obzir i te tužbene zahtjeve.

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena revizija I. do IV. tužiteljica, a niti razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 392. a st. 1. ZPP, to je tu reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu i to na temelju odredbe čl. 393. ZPP odnosno na temelju odredbe čl. 393. u vezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP.

Zahtjev tužene za naknadu troška davanja odgovora na reviziju je odbijen na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP, jer je ocjenjeno u smislu odredbe čl. 155. st. 1. toga zakona da ta radnja u postupku nije bila od utjecaja na donošenje odluke povodom revizije.

Zagreb, 21. travnja 2015.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.