Croatian Supreme Court dismisses State's appeal in civil damages case for police misconduct, upholding lower court's liability finding.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the Republic of Croatia's appeal against a final judgment ordering state compensation for a plaintiff's injuries. The lower courts correctly found that police officers, acting in their official capacity, caused bodily harm through improper use of force without meeting legal prerequisites for coercion. The court rejected the State's argument that liability required proof of regular duty performance, noting that the officers' actions were inherently linked to their official role regardless of specific duty status at the moment.
Legislator headnote
AI generatedčl. 32. st. 1. Zakona o unutarnjim poslovima; čl. 36. st. 1. Zakona o unutarnjim poslovima; čl. 373. Zakona o upravi; čl. 200. Zakona o obveznim odnosima; čl. 189. st. 2. Zakona o obveznim odnosima; čl. 393. Zakona o parničnom postupku: When state agents inflict bodily harm through improper exercise of authorized powers, the state bears liability for damages regardless of whether the agents were strictly performing a specific duty at that moment.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-809/1996-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića, kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i Katarine Buljan, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. C. iz R., kojega zastupa punomoćnik N. K., odvjetnica iz S. B., protiv tuženice Republike Hrvatske (za Ministarstvo unutarnjih poslova Zagreb), koju zastupa Državno pravobraniteljstvo Republike Hrvatske, radi naknade štete, rješavajući reviziju izjavljenu od tuženice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Požegi od 23. studenog 1995. godine, br. Gž-224/95., kojom je žalba tuženice odbijena kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 18. listopada 1994. godine, br. P-2038/93., u sjednici održanoj dana 10. veljače 1999. godine,
p r e s u d i o j e:
Revizija tuženice Republike Hrvatske odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 18. listopada 1994. godine, br. P-2038/93. suđeno je:
"Obvezuje se tužena Republika Hrvatska za Ministarstvo unutarnjih poslova Z. da tužitelju I.C. iz R. , plati na ime naknade štete iznos od 16.400 kn (šesnaesttisućačetiristotine) sa pripadajućom kamatom koja teče od dana presuđenja, pa do isplate, kao i da naknadi parnični trošak u iznosu od 1.878,00 kn, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
S viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog tužitelj se odbija kao neosnovanim." Presudom Županijskog suda u Požegi od 23. studenog 1995. godine, br. Gž-224/95. odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i navedena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i odlučeno o trošku potvrđena s time da je odbijen zahtjev za naknadu troška tužitelja za odgovor na žalbu.
Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predložila da sud reviziju prihvati i pobijanu presudu suda drugog stupnja ukine odnosno preinači.
Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženice sud prvog stupnja dostavio je, pozivom na odredbu čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91. i 91/92. - dalje ZPP), na odgovor tužitelju i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetniku.
U odgovoru na reviziju tuženice tužitelj je pobijao osnovanost revizije i predložio da sud reviziju odbije kao neosnovanu.
Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o izjavljenoj reviziji tuženice.
Revizija nije osnovana.
Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nalazi da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, pozivom na odredbu čl. 386. spomenutog zakona, po službenoj dužnosti.
Tvrdnje revidentice da su razlozi pobijane presude nejasni i proturiječni nisu osnovane, jer ovaj sud cijeni da glede odlučnih činjeničnih utvrđenja nema proturiječnosti između utvrđenja nižestupanjskih sudova i razloga pobijanih presuda, a ocjena da li se radilo o ponašanju pripadnika policije MUP RH u službi ili izvan službe predstavlja pravnu ocjenu (primjenu materijalnog prava).
Zbog navedenih se razloga u ovoj pravnoj stvari nije ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.
Revident neosnovano tvrdi da je pobijana presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te da se zato ostvario revizijski razlog propisan čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.
Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:
- da je 20. ožujka 1993. godine u poslijepodnevnim satima za vrijeme dok su I.L. (policajac) i I.B. (pričuvni policajac) te još neke druge osobe pili piće u gostionici R. u O., I.L. nehotice razbio čašu s time da kad su izlazili na terasi ispred gostionice netko je glasno rekao: "Policija pravi red" na što je tužitelj dodao: "Da li red ili nered",
- da je nakon toga I.B. (pričuvni policajac) prišao tužitelju i započeo prepirku u svezi s primjedbom tužitelja u koju se uključio i I.L. pri čemu je I.B. ošamario tužitelja, a nakon toga da je policajac I.L. zahtijevao od tužitelja da s njim pođe u policijsku postaju što da je tužitelj iz početka odbijao, a onda ipak pristao nakon što su ga L. i B. uhvatili rukama ispod pazuha, te ga odveli u prostorije policijske postaje u O. (50 metara udaljeni od gostionice "RIO"),
- da su u prostorijama policijske postaje tužitelja tukli policajci I.L. i I.B. pri čemu se drugi nisu miješali s time da je takvo postupanje trajalo sve do dolaska zapovjednika I.B.,
- da se tužitelj vratio iz policijske postaje s natečenim licem sa modricama govoreći svjedocima A.T. i I.Š., da je u policijskoj postaji tučen (da dobro tuče L. ) žaleći se pritom na bol u uhu,
- da je presudom Disciplinskog suda PU u S.B. br. DS-14/93. od 27. travnja 1993. godine, I.L. proglašen krivim, što je 20. ožujka 1993. godine u poslijepodnevnim satima sudjelovao u verbalnom, a potom i fizičkom sukobu sa I.C. koji ih je upozorio na njihovo ponašanje, a potom sa pričuvnim policajcem I.B. tužitelja priveo bez potrebe u policijsku ispostavu u O. kojom prilikom je u policijskoj ispostavi tužitelj zadobio tjelesne povrede čime da je I.L. počinio povredu radne discipline iz čl. 82. st. 1. toč. 13. i 14. Zakona o unutarnjim poslovima,
- da je tužitelj zadobio tešku tjelesnu povredu - razdor bubnjiča lijevog uha, zbog višestrukog udarca šakom u predjelu glave, da je zbog zadobijene povrede tužitelj operiran i bio na bolovanju oko 3 mjeseca,
- da je zbog povrijeđivanja tužitelj trpio fizičke boli jakog intenziteta oko 4 do 5 dana, boli srednjeg stupnja 10 do 15 dana i lake boli kontinuirano 1 i pol do 2 mjeseca, s time da i danas ima povremene bolove,
- da je tužitelj pretrpio i strah i to jakog stupnja 4 do 5 sati nakon povrijeđivanja, srednjeg stupnja 2 do 3 dana i lakog stupnja 10 do 15 dana,
- da je kao trajna posljedica iza povrijeđivanja ostalo kod tužitelja smanjenje životne i radne sposobnosti 5% s time da je godinu dana nakon povrijeđivanja iznosila smanjenje 10%,
- da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega 15 do 20 dana za vrijeme kućnog liječenja.
Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili da postoji odgovornost tuženice za štetu tužitelju.
Ovo iz razloga što su I.L. policajac i I.B. pričuvni policajac poduzeli protiv tužitelja u svojstvu ovlaštenih službenih osoba (čl. 32. st. 1. Zakona o unutarnjim poslovima ("Narodne novine", br. 29/91. pročišćeni tekst, 73/91, 19/92. i 33/92.) radnju privođenja u policijsku postaju - čl. 36. st. 1. Zakona o unutarnjim poslovima na koju radnju su ovlašteni u smislu čl. 31. st. 1. spomenutog zakona pod određenim pretpostavkama bez obzira na to da li se nalaze na službenoj dužnosti i da li im je to stavljeno u zadatak. Kada su, dakle, navedeni policajci vršeći radnje na koje su inače zakonom bili ovlašteni, iste obavljali na nepropisan način jer nije utvrđeno da bi bile ispunjene pretpostavke za primjenu sredstava prisile, zbog čega je tužitelj zadobio tjelesne povrede to je Republika Hrvatska dužna naknaditi tužitelju štetu primjenom čl. 373. Zakona o upravi ("Narodne novine", br. 16/78, 50/78, 29/85, 41/90, 47/90 i 53a/91.), jer je nastanak štete posljedica nezakonitog i nepravilnog ponašanja policajaca (tužitelj pretrpio tjelesne povrede od strane policajaca u prostorijama policijske postaje).
Zbog navedenih razloga u situaciji kada su policajci nanjeli tužitelju tjelesne povrede u policijskoj postaji nepravilnim i nepropisnim postupanjem revident neosnovano smatra da ne postoji odgovornost Republike Hrvatske za štetu, jer da nižestupanjski sudovi nisu utvrdili da su policajci bili na redovnom obavljanju dužnosti.
Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91., 73/91, 3/94. i 7/96. - dalje ZOO) kada su dosudili tužitelju naknadu za pretrpljene fizičke boli u iznosu od 6.000,00 kn, sa osnove straha u iznosu od 3.000,00 kn i s osnove duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 7.000,00 kn.
Ovo iz razloga što pri utvrđivanju osnovanosti zahtjeva za naknadu nematerijalne štete, te o visini njezine naknade sud vodi računa kako o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom. Imajući u vidu sadržaj navedene odredbe i sve okolnosti koje su u ovoj pravnoj stvari odlučne prilikom odlučivanja o visini naknade štete s navedenih osnova, a vodeći računa i o tome da se prema odredbi čl. 189. st. 2. ZOO visina naknade štete utvrđuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke (obzirom da za ovakav slučaj zakon što drugo ne naređuje) ovaj sud ocijenio da utvrđene visine naknade štete predstavljaju pravičnu novčanu naknadu.
Trošak tuđe pomoći (trajno povećanih potreba) tužitelju je pravilno dosuđen primjenom čl. 195. ZOO.
Zbog navedenih se razloga u ovoj pravnoj stvari nije ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, te je revizija tuženice primjenom čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.
U Zagrebu, 10. veljače 1999.
Predsjednik vijeća:
Veseljko Šeparović, v.r.