Rev-404/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 404/1996-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Ivana Mikšića i Stanka Jesenkovića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. S. S. d.o.o., zastupanog po punomoćniku G. B., protiv tuženice M. Č. iz S., sada u Z., Dom umirovljenika M. zastupane po K. N. iz S., a ovaj po odvjetnicima I. K. i R. P. iz Z., radi otkaza stanarskog prava, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Sisku od 31. ožujka 1994. godine br. Gž-139/1994-3, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Sisku od 22. listopada 1993. godine br. P-536/93, u sjednici održanoj dana 3. travnja 1996. godine,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se revizija, preinačuje se presuda Županijskog suda u Sisku od 31. ožujka 1994. godine br. Gž-139/1994-3, te se sudi:

Žalba tuženice protiv presude Općinskog suda u Sisku od 22. listopada 1993. godine br. P-536/93 odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje ista presuda.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"Usvaja se otkaz stanarskog prava tuženoj M. Č. na stan u S., a koji se sastoji od 4 sobe, kuhinje i nusprostorija, ukupne površine 77,38 m te se nalaže tuženoj ovaj stan slobodan od osoba i stvari predati u posjed tužitelju, kao i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 1.600.- HRD, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja."

Presudom suda drugog stupnja preinačena je prvostupanjska presuda, tako da je tužbeni zahtjev prihvaćen.

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija je osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava istaknutog u reviziji, a pazeći po službenoj dužnosti i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku - ZPP ("Narodne novine", br. 53/91 i 91/92), sukladno odredbi čl. 386. ZPP, ovaj revizijski sud je utvrdio da rečena bitna povreda ne postoji, a da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao davatelja stana na korištenje usmjeren protiv tuženice kao nositelja stanarskog prava radi otkaza stanarskog prava.

Rečeni tužbeni zahtjev tužitelj temelji na pravnoj osnovi iz čl. 99. st. 1. Zakona o stambenim odnosima - ZSO ("Narodne novine", br. 51/82, 42/86, 22/92 i 70/93).

Prema odredbi st. 1. navedenog članka stanaru se može dati otkaz stanarskog prava kad on i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim stanuju prestanu koristiti stan neprekidno duže od šest mjeseci, a prema odredbi st. 2. istog članka otkaz stanarskog prava ne može se dati osobi koja stan ne koristi zbog toga što se nalazi na liječenju, izvršavanju vojne obveze ili iz drugih opravdanih razloga.

U postupku su utvrđene sve činjenice koje su od odlučnog značaja za pravilnu primjenu navedenih materijalnopravnih odredaba.

Tako je utvrđeno da je tuženica nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu a da je tužitelj vlasnik i davatelj istog stana na korištenje, da je tuženica, koja je nakon smrti svoga supruga stan sama koristila, od 1. VI. 1990. godine smještena u Domu umirovljenika, te da je tijekom Domovinskog rata u rujnu mjesecu 1991. godine u stan uselila prognanička obitelj, pa je poslije toga tuženici bilo onemogućeno vratiti se u stan. Slijedi dakle da je tuženica prestala koristiti predmetni stan neprekidno duže od šest mjeseci (od 1. VI. 1990. do rujna 1991.).

Osporavajući osnovanost tužbenog zahtjeva tuženica je istakla prigovor postojanja opravdanog razloga nekorištenja stana navodeći da je njezin smještaj u Domu umirovljenika bio uvjetovan smrću supruga, jer da je ostala sama, a da se u Zagrebu nalaze njezini prijatelji i rođaci. Ocjenjujući ovaj prigovor tuženice prvostupanjski sud je zaključio da boravak tuženice u Domu umirovljenika, a kod činjenica koje je sama tuženica navela u svom stranačkom iskazu da joj nije potrebna stalna liječnička pomoć i da je u mogućnosti sama o sebi u potpunosti voditi brigu, ne predstavlja opravdan razlog nekorištenja stana.

Drugostupanjski sud ovakav zaključak suda prvog stupnja ocjenjuje pogrešnim te smatra da privremeni boravak u Domu umirovljenika predstavlja opravdan razlog nekorištenja stana u smislu odredbe čl. 99. st. 2. ZSO.

Po shvaćanju ovoga suda smještaj u Domu umirovljenika makar on bio i privremenog karaktera sam za sebe ne može predstavljati opravdan razlog za nekorištenje stana u smislu rečene odredbe ZSO, već samo u slučaju kada je taj smještaj uvjetovan potrebom liječenja i tuđom pomoći.

Kako u konkretnom slučaju smještaj tuženice u Domu umirovljenika nije bio uvjetovan navedenim, a niti nekim drugim objektivnim razlozima koji bi opravdavali nekorištenje stana, to su ostvarene pretpostavke za otkaz stanarskog prava, pa je stoga drugostupanjski sud materijalno pravo pogrešno primijenio kada je preinačio prvostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev odbio.

Slijedom izloženog, a na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP, pobijana drugostupanjska presuda je preinačena tako da je odbijena žalba tuženice protiv prvostupanjske presude kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

U Zagrebu, 3. travnja 1996.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin v.r.