I Kž-901/2007-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 901/07-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. sc. Marijana Svedrovića, kao predsjednika vijeća, te Senke Klarić- Baranović, Ranka Marijana, Ileane Vinja i mr. sc. Branka Brkića, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. D., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ u svezi čl. 41. Zakona o izmjenama i dopunama KZ, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnijetim protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 25. srpnja 2007. godine br. K-28/07, u sjednici održanoj dana 13. prosinca 2007. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinke Orlić,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženika kao neosnovane te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja opt. I. D. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ u svezi čl. 41. Zakona o izmjenama i dopunama KZ, pobliže opisanog u izreci te presude, pa je na temelju istih zakonskih propisa i uz primjenu odredaba o sudskom ublažavanju kazne, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 26. svibnja 2007. godine, pa nadalje.

Na temelju čl. 76. u svezi čl. 75. st. 3. KZ, prema optuženiku je primijenjena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o opojnim drogama.

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženik. Optuženik se žali zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP i iz čl. 367. st. 2. u svezi čl. 9. ZKP, pogrešno i nepotpuno utvrđenog čnog stanja i povrede kaznenog zakona te predlaže, da se prvostupanjska presuda ukine činjeni

i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje odnosno, da se preinači i oglasi krivim za kazneno djelo iz čl. 173. st. 1. KZ.

Državni odvjetnik se žali samo zbog odluke o kazni, budući da je viši državni odvjetnik nakon razgledanja spisa, na temelju čl. 373. st. 1. ZKP, u pismenom podnesku

I Kž 901/07-4

odustao od žalbenih osnova zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona istaknutih u žalbi nižeg državnog odvjetnika, te predložio da se prvostupanjska presuda preinači i optuženik osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju, bez primjene odredbi o ublažavanju kazne.

Kod takovog je prijedloga na sjednici vijeća ostala i zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinka Orlić, uz prijedlog, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalbe optuženika i državnog odvjetnika nisu osnovane.

Optuženik u žalbi tvrdi da je presuda "nepodobna za preispitivanje", i nerazumljiva, da u istoj nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni da su proturječni.

Iako je obrazloženje prvostupanjske presude donekle sumarno, ono sadrži bitne razloge na kojima je sud prvog stupnja temeljio svoje utvrđenje o opstojnosti terećenog kaznenog djela i kaznene odgovornosti optuženika za to djelo. Ti razlozi su jasni i nisu međusobno proturječni, a niti su proturječni izreci presude.

Stoga nije počinjena označena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP.

Optuženik u žalbi ističe da su povrijeđene odredbe čl. 36. Ustava Republike Hrvatske, a time i odredba čl. 9. ZKP, kada je sud izveo dokaz čitanjem zapisnika o pretrazi mobilnog telefona kojeg je koristio optuženik (N. 1600) sa pripadajućom SIM karticom, te čitanje zapisnika o sadržaju SMS poruka i brojeva sa kojih su se iste izmjenjivale, iako se takovo privremeno ograničavanje ustavnih prava i sloboda, ovdje slobode dopisivanja i drugih oblika općenja, moglo ograničiti tek za slučaj da je bila određena mjera nadzora i tehničkog snimanja razgovora odnosno, sredstava za tehničko komuniciranje na daljinu, sukladno čl. 180. st. 1. toč. 1. ZKP, a takova mjera ovdje nije bila određena.

Međutim, nije u pravu optuženik kada tvrdi da su naprijed navedeni zapisnici nezakoniti dokazi, kada nije sporno da je istražni sudac svojim nalogom od 8. lipnja 2007. godine (list 56 spisa) naložio da redarstvene vlasti sukladno s odredbama čl. 211. i 213. ZKP obave pretragu mobilnog telefona optuženika pobliže označenog u nalogu, sa pripadajućom SIM karticom i dostave mu zapisnik. Pretraga mobilnog telefona predstavlja pretragu pokretnih stvari koja se obavlja u skladu s odredbom čl. 211. b) ZKP iz koje proizlazi, da pretraga obuhvaća utvrđivanje sadržaja pokretne stvari, dakle, kod mobilnog telefona sadržaja zapisa koji su u njemu ostali. Kada takovim nalogom istražnog suca to ne bi bilo dopušteno, izdavanje naloga za pretragu ne bi imalo nikakvu svrhu.

Prema tome, do sadržaja SMS poruka se došlo na zakonit način i njihov je sadržaj sud mogao koristiti kao zakonit dokaz, kao što i jeste koristio, bez obzira što se na sadržaj istih izrijekom u obrazloženju presude nije pozvao.

Slijedom iznijetog proizlazi, da u presudi nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. u svezi čl. 9. ZKP.

I Kž 901/07-4

Pravilna je i ocjena suda prvog stupnja da je drogu pobliže označenu u presudi, a koju je optuženik držao kod sebe i u svom stanu, što je pretragom i pronađeno i što nije sporno, posjedovao radi daljnje prodaje. Radi se o više vrsta droge (marihuane, amfetamin, hašiš, tablete "ecstasy"), a neke i u većim količinama (više od 500 gr marihuane, oko 14 gr amfetamina, 91 tabletu "ecstasy") a pronađena je i digitalna vaga. Te činjenice, uz činjenicu da je optuženik nezaposlen i da nema sredstava za nabavku droge, bez da je ne prodaje, i po ocjeni ovog suda dovoljno govore, da je droga bila namijenjena prodaji, neovisno o tomu što je optuženik, prema neuropsihijatrijskom vještačenju, duže vrijeme uzimao razne vrste droga, kada iz nalaza vještaka istovremeno proizlazi, da je optuženik nakon uhićenja bio samo u lakšoj, a ne teškoj apstinencijskoj krizi, koja se mogla očekivati za slučaj da je njegova obrana o redovitom trošenju veće količine droge, istinita.

Slijedom iznijetog proizlazi, da je sud prvog stupnja ispravno postupio kada je učin optuženika pravno označio kao kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ, a ne kao osnovno kazneno djelo iz čl. 173. st. 1. KZ i za isto mu izrekao primjerenu kaznu.

Iako optuženik nije obrazložio zbog čega smatra da mu je izrečena prestroga kazna, odluka o izrečenoj kazni ispitana je sukladno čl. 382. ZKP, i povodom žalbe državnog odvjetnika koji smatra da je optuženiku trebalo izreći strožu kaznu, odnosno bez primjene odredbi o ublažavanju kazne.

Međutim, kazna zatvora u trajanju od dvije godine koju je sud prvog stupnja izrekao optuženiku uz primjenu odredbi o sudskom ublažavanju kazne (u izreci se pogrešno pozvao na odredbe o zakonskom ublažavanju kazne) s obzirom na njegovu mlađu životnu dob, izraženo kajanje i smanjenu ubrojivost, koje je u njihovoj ukupnosti ocijenio kao osobito izražene olakotne okolnosti, unatoč dosadašnjoj osuđivanosti optuženika za istovrsno kazneno djelo iz čl. 173. st. 1. KZ, predstavlja adekvatnu i dostatnu kaznu da utječe na optuženika da više ne čini ovakva i slična kaznena djela, kao i na druge, potencijalne počinitelje ovakvih kaznenih djela, da se kane izvršenja istih.

Stoga žalbe optuženika i državnog odvjetnika zbog odluke o kazni nisu mogle biti prihvaćene.

Kako, dakle, žalbe stranaka nisu osnovane i kako ispitivanjem pobijane presude u smislu čl. 379. st. 1. ZKP nije nađeno povreda zakona na koje ovaj sud, kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, sa žalbama stranaka postupljeno je kao u izreci, na temelju čl. 387. ZKP.

U Zagrebu, 13. prosinca 2007. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zdravko Stojanović, v.r.

Marijan Svedrović, v.r.