Rev-669/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 669/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Petra Milasa, Ivke Zlokić i Nenada Perina kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. P. ml. iz A., koga zastupa O. Š., odvjetnik u R., protiv tuženika Z. i K. O., oboje iz C., koje zastupa mr. N. V., odvjetnik u R., radi utvrđenja i činidbe, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Rijeci od 1. rujna 1999. godine, br. Gž 1246/97, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Crikvenici od 18. srpnja 1991. godine, br. P 43/89-28, u sjednici održanoj dana 19. prosinca 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda utvrđeno je da je raskinut ugovor o zakupu stana pobliže označenog pod toč. I. izreke te presude, dok je odbijen tužiteljev zahtjev za utvrđenje da su raskinuta dva kupoprodajna ugovora pobliže označena pod toč. II. izreke te presude glede istoga stana, te da su tuženici dužni isprazniti taj stan te predati ga na slobodno raspolaganje tužitelju.

Tužitelj je dužan tuženicima naknaditi parnični trošak.

Drugostupanjski sud je potvrdio presudu prvostupanjskog suda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev kao i u odluci o parničnom trošku, dok je u preostalom dijelu tu presudu preinačio i tužbeni zahtjev odbio.

Protiv presude drugostupanjskog suda tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizije ili da ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tuženici su odgovorili na reviziju poričući njezine navode i predloživši da ona kao neosnovana bude odbijena.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Protivno tvrdnji u reviziji izreke presuda nižestupanjskih sudova ne proturječe razlozima koji se odnose na odlučne činjenice u sporu, a isto tako glede tih činjenica ne postoji proturječje između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

Jednako tako razlozi presuda tih sudova, koji se odnose na utvrđenje odlučnih činjenica nisu međusobno proturječni. Stoga nije došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene u čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – ZPP).

Tužitelj je zahtjevom svoje tužbe tražio da sud utvrdi da je raskinut ugovor o zakupu stana označenog pod toč. I. izreke presude prvostupanjskog suda, te dva ugovora o prodaji istoga stana navedena pod toč. II. izreke te presude, pa da su tuženici dužni isprazniti taj stan i predati ga tužitelju.

Kao razlog za utvrđenje da je ugovor o zakupu raskinut, tužitelj je naveo da je u njegovo ime kao zakupodavca ugovor zaključio njegov otac J.P. st. temeljem punomoći koju je on tužitelj, kao vlastodavac, prije zaključenja toga ugovora opozvao, te što je ugovor zaključen pod psihičkim pritiskom od strane tuženika na punomoćnika, koji je tada bio stara i nemoćna osoba.

Za ugovor o prodaji od 16. ožujka 1987. godine tužitelj je tvrdio da je ovaj zaključen uz klauzulu da se uknjižba prava vlasništva u korist kupaca, tj. tuženika može provesti tek kad tužitelj osobno taj ugovor odobri, što nije uslijedilo, pa da zato taj ugovor ne obvezuje. Zbog istih razloga smatra da ne obvezuje ni ugovor o prodaji od 14. ožujka 1987. godine kao raniji,

en kasniji ugovor od 16.

a koji nije sadržavao spomenutu klauzulu zbog čega je upravo zaključ ožujka 1987. godine, kojim je utoliko izmijenjen ranije spomenuti ugovor. Nižestupanjski sudovi su utvrdili da su stranke u ugovoru o prodaji od 16. ožujka 1987. godine pod toč. IV. unijele slijedeću klauzulu:

"Ukoliko prodavalac ne osigura kupcu prijenos nekretnina opisanih u st. 1. ovog ugovora, kupac ima pravo da mu se vrati isplaćena kapara, te da prodavalac ne može upisane nekretnine prodati, odnosno otuđiti drugoj osobi, osim da po istoj dogovorenoj cijeni ponudi kupcu iz ovog ugovora."

Ti sudovi su po mišljenju ovoga suda pravilno protumačili ovaj uglavak kao osiguranje prava kupca u slučaju da mu prodavatelj onemogući zemljišnoknjižni upis, a ne kao što tvrdi tužitelj da bi trebalo postojati njegovo osobno odobrenje ugovora kao vlasnika, kako bi taj ugovor mogao proizvesti pravne učinke, a u protivnom da taj ugovor kao i ugovor od 14. ožujka 1987. godine ne bi obvezivao tužitelja (čl. 88. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO).

Pored toga tužitelj je i glede ugovora o prodaji naveo isti razlog zbog kojeg traži da ga sud utvrdi raskinutim, kao i za ugovor o zakupu, tj. da punomoćnik koji je u njegovo ime zaključio ugovor nije za to imao ovlaštenje, odnosno da su postojale mane njegove volje, što nisu pretpostavke da bi se ugovor smatrao raskinutim. Do raskida ugovora bi naime moglo doći zbog drugih razloga, tj. neispunjenja obveze od ugovorne strane (čl. 124-132. ZOO). Zbog mana volje pak se može tražiti poništenje ugovora u određenim rokovima (čl. 60. ZOO), koji zahtjev međutim tužitelj nije postavio.

Iz navedenih razloga su sudovi nižega stupnja pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev za utvrđenje da su raskinuti spomenuti ugovori o prodaji ocijenili neosnovanima.

Kako su, dakle, tuženici kupili navedeni stan temeljem postojećeg ugovora o prodaji, koji čini osnov za stjecanje prava vlasništva na tom stanu, pravilan je zaključak tih sudova da je došlo do sjedinjenja (čl. 353. ZOO), pa da stoga nema svrhe utvrđivati raskinutim ugovore o zakupu stana budući da tuženici kao kupci a ranije zakupoprimci imaju osnov za stjecanje prava vlasništva na tom stanu, odnosno da su ugovori o zakupu prestali važiti činjenicom zaključenja ugovora o prodaji.

Glede tužiteljevih tvrdnji da je sporne ugovore u njegovo ime zaključila neovlaštena osoba, nižestupanjski sudovi su utvrdili da postoje pretpostavke iz čl. 93. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kojem stajalištu tužitelj posebno ne prigovara u reviziji.

Drugostupanjski sud je ocijenio tužiteljev žalbeni prigovor da je jedan od spornih ugovora o zakupu ovjeren nakon zaključenja ugovora o prodaji, što da bi značilo da su ugovori o prodaji faktično raskinuti kasnijim zaključenjem ugovora o zakupu, dakle, suglasno voljom stranaka. Taj prigovor je drugostupanjski sud kao neosnovan odbio navodeći za to valjane razloge.

Iz prije navedenih razloga sudovi nižega stupnja su također pravilno odlučili kada su ocijenili neosnovanim tužiteljev zahtjev za ispražnjenje stana i predaju.

Tužitelj je postavio i zahtjev za poništenje spomenutih ugovora o prodaji zbog prekomjernog oštećenja (čl. 139. ZOO).

O tom zahtjevu su raspravljali nižestupanjski sudovi. Ovdje se ukazuje na odredbu čl. 139. st. 2. ZOO po kojoj pravo da se zahtijeva poništenje ugovora zbog prekomjernog oštećenja prestaje istekom godine dana od njegova sklapanja.

Rok od godine dana u kojem oštećena strana ima pravo zahtijevati poništenje ugovora zbog očitog nerazmjera uzajamnih davanja prekluzivne je naravi, na čiji istek sud pazi po službenoj dužnosti.

Predmetni ugovori su zaključeni 14. odnosno 16. ožujka 1987. godine dok je tužitelj podnio tužbu 10. siječnja 1989. godine. Prema tome, on je to učinio nakon proteka navedenog prekluzivnog roka, pa su stoga sudovi nižega stupnja također pravilno primijenili materijalno pravo kad su eventualni zahtjev za poništenje ugovora iz tog razloga ocijenili neosnovanim.

Iz svih navedenih razloga revizija nije osnovana, pa ju je kao takvu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 19. prosinca 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.