Gž-1888/2010-2 · Županijski sud u Puli - Pola

Posl. br. Gž-1888/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Marijana Rogića kao predsjednika vijeća, te Ondine Vidulin-Matijević i Dolores Peruško kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. L. iz R., zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda A. Z. i V. Z., odvjetnika iz P., protiv tuženika trg. društva M. d.d. R., iz R., zastupanog po punomoćnici S. Š., dipl. pravnici, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rovinju, posl. br. P-79/08-15 od dana 30. prosinca 2009. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 6. rujna 2010. godine,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rovinju, posl. br. P-79/08-15 od dana 30. prosinca 2009. godine.

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj na ime naknade nematerijalne (neimovinske) štete potražuje od tuženika iznos od 102.000,00 kuna, pripadajuću zateznu kamatu koja teče od dana podnošenja tužbe pa do isplate te nastali parnični trošak.

Istom presudom naloženo je tužitelju, da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 685,00 kuna u roku od 15 dana.

Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj, putem punomoćnika, iz žalbenih razloga pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalbenim navodima ističe da iako između parničnih stranaka, a glede dopuštenosti otkaza kojeg je tuženik dao tužitelju egzistira pravomoćna presuda, ona donijeta pod posl. br. Gž-2634/09 od 14. rujna 2009. godine, kojom je odbijen njegov tužbeni zahtjev radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, smatra da to prethodno pitanje za odluku u ovom predmetu još uvijek nije riješeno, jer je na tu odluku Županijskog suda u Puli izjavio reviziju. Gledišta je da je sud drugog stupnja počinio niz apsolutno i relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka kada je presudu donijetu u prvom stupnju preinačio i odlukom (presudom) posl. br. Gž-2634/09 od 14. rujna 2009. godine odbio tužbeni zahtjev postavljen radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, kao neosnovan. Obzirom da je tužitelj nastavio zakonom predviđeni put pravne zašite smatra da je sud prvog stupnja trebao prihvatiti prijedlog za prekid te parnice do okončanja revizijskog postupka. Tužitelj ne spori da podnošenje izvanrednog pravnog lijeka revizije nema značaj za pravomoćnost te odluke, međutim ukazuje na specifičnost situacije, kao i da je takav prijedlog postavio isključivo iz razloga što postoji mogućnost da revizijski sud donese drugačiju odluku od one koja sada pravomoćno egzistira, a isto tako postoji mogućnost da to ne učini u roku od 5 godina, nakon čega tužitelj ne bi mogao podnijeti prijedlog za ponavljanje ovog pravomoćno okončanog postupka iz razloga što bi protekao objektivni rok. Upravo time motiviran postavio je prijedlog kojeg je sud odbio. Isto tako smatra da je sud propustiti potpuno i pravilno utvrditi činjenično stanje te na isto primijeniti materijalno pravo, pa je žalbeni prijedlog da se odluka ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka.

Sa tom je žalbom postupljeno po čl. 359. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP).

Odgovor nije dostavljen.

Žalba tužitelja nije osnovana.

Tužitelj ovom parnicom od tuženika traži naknadu neimovinske štete zbog povrede ugleda i časti te smanjenja životnog aktiviteta temeljeći zahtjev na činjenici da mu je tuženik nezakonitom i neosnovanom odlukom otkazao ugovor o radu i takvu odluku podveo pod otkazom uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika, sve uz obrazloženje da je radom kod tuženika počinio teške povrede obveza iz radnog odnosa, kao i da je radeći za tuženika, kao poslodavca, za sebe pokušao pribaviti imovinsku korist. Kako smatra da takva odluka nema zakonskog uporišta i on je drugim sudskim postupkom osporava, a istovremeno je negativno utjecala na njegov daljnji život, zdravlje i ugled, gledišta je da postoji obveza tuženika da mu pričinjenu štetu naknadi isplatom utuženog novčanog iznosa.

Sud prvog stupnja taj je zahtjev tužitelja odbio činjenicom što je o odluci tuženika, onoj kojom se otkazuje radni odnos tužitelja (Odluka br. 01-52/2005 od 9. ožujka 2005. godine) pravomoćno odlučeno i to presudom Županijskog suda u Puli, posl. br. Gž-2634/09 od 14. rujna 2009. godine, na način da je zahtjev tužitelja da se odluka tuženika utvrdi nedopuštenom i bez pravnog učinka odbijen, pa kako je tuženik postupao ispravno i zakonito nije tuženiku pričinio štetu koju bi bio dužan naknaditi.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda i dodatno pazeći na bitne povrede odredaba parničnog postupka, one na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a), kao i na ispravnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je gledišta da takve povrede nisu počinjene, već da je na utvrđeno i sudu predočeno činjenično stanje ispravno primijenjeno materijalno pravo.

Naime, između stranka ovog postupka egzistirao je ugovorni odnos ugovora o radu sklopljen između tužitelja i pravnog prednika tuženika 30. travnja 2001. godine, da bi tuženik dana 9. ožujka 2005. godine donio odluku kojom taj ugovorni odnos otkazuje zbog kršenja radnih obveza od strane tužitelja, a takvo postupanje podveo pod zakonsku odredbu čl. 113. st. 1. toč. 3. Zakona o radu, točnije radi se o otkazu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem radnika. Naravno da takva odluka može izazvati različite reakcije, kako na psihofizičko stanje čovjeka, tako i na povredu njegovog dotadašnjeg ugleda i časti, neovisno bila ona zakonski utemeljena ili ne, jer svaki čovjek svoje ponašanje ili postupanje sagledava kroz prizmu određenog subjektivnog pristupa i to ovaj sud prihvaća. Međutim, o tome da li je postupanje tuženika, pa i odluka koju je donio zakonita i osnovana odlučeno je u sudskom postupku, onom kojeg je tužitelj inicirao jer je tu odluku htio proglasiti nedopuštenom i bez pravnog učinka. To konkretno znači da je tako postavljeni tužbeni zahtjev pravomoćno odbijen i to presudom Županijskog suda u Puli, posl. br. Gž-2634/09 od 14. rujna 2009. godine, što pak nadalje znači da je odluka koju je tuženik donio o otkazu ugovora o radu ispravna i zakonita, a time i da svi problemi te neugodnosti tužitelja, nisu nešto što bi tuženik trebao naknaditi.

Zakonske pretpostavke odgovornosti za štetu su te da moraju postojati subjekti određenog odnosa što bi bili štetnik i oštećeni, zatim mora postojati štetna radnja štetnika, šteta, uzročna veza ili kauzalni neksus (radnja kao uzrok mora proizvesti određenu štetu kao posljedicu te radnje) i protupravnost (da je štetna radnja protivna nekom pravnom pravili, a i da je radnja počinjena krivnjom štetnika). Obzirom da je o postupanju tuženika pravomoćno odlučeno, a pravomoćne odluke vezuju stranke tog postupka i sud, treba zaključiti da u postupanje tuženika, ma kako ono bilo teško za tužitelja nije bilo nezakonitosti i protupravnosti, a time i da nisu ispunjene osnovne pretpostavke koje bi tužbeni zahtjev tužitelja, u ovom predmetu, činile osnovanim.

Što se pak tiče žalbenog navoda tužitelja iz kojeg proizlazi da je pravomoćna presuda kojom je odlučeno o dopuštenosti konkretnog otkaza ugovora o radu i dalje predmet sudskih postupaka jer je nezadovoljan odlukom nastavio put pravne zaštite podnošenjem izvanrednog pravnog lijeka revizije što znači da i konkretna odluka suda prvog stupnja može biti dovedena u pitanje ovaj sud ponovno navodi da pravomoćne odluke obvezuju i stranke i sudove, kao i da nastavak pravne zaštite zakonom predviđenim pravnim sredstvima je nešto što svaka stranka može koristiti, ako smatra da za to ima osnove. Sam institut pravomoćnosti odluke ima onaj značaj koji je zakon takvim odlukama dao, a to znači da se po pravomoćnoj odluci treba postupati i ona obvezuje jer je njome riješeno određeno pravno pitanje između određenih stranka. Da li je pri tom sud počinio neke bitne povrede procesnog postupanja kako to žalba navodi, izjasnit će se onaj tko je o tome nadležan da odlučuje, a to je viši sud. Stoga, ma kako tužitelj bio nezadovoljan odlukom – presudom, posl. br. Gž-2634/09, do eventualne drugačije odluke višeg suda postojeća obvezuje i ona je osnov za sve pravne odnose između ovih stranka, vezane uz odluku o otkazu ugovora o radu od 9. ožujka 2005. godine. S tim u svezi ispravno je odlučeno i o prijedlogu za prekid parnice do okončanja revizijskog postupka. Naime, tužitelj takav prijedlog obrazlaže činjenicom da je ponavljanje pravomoćno okončanog postupka moguće tražiti u objektivnom roku od 5 godina, ne i nakon toga, a postoji mogućnost da revizijski sud do tada ne odluči o podnijetoj reviziji, međutim zanemaruje čl. 10. st. 1. ZPP-a, kao i činjenicu da su radni sporovi, sporovi hitne naravi u kojim se tako i postupa. To znači da istaknuto ne može biti zakonski razlog za određivanje prekida postupka i sve to jer tužitelj i nadalje drži prijepornim osnovnost otkaza.

Stoga, kako provedenim postupkom nisu počinjene bitne povrede postupka, već je na utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenjeno materijalno pravo, žalbu tužitelja valjalo je odbiti i odlučiti kao u izreci, po čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na čl. 166. st. 1. ZPP-a.

U Puli - Poli, 6. rujna 2010. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA:

Marijan Rogić, v.r.