Rev-2056/1989-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2056/1989-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Stanka Hautza, kao članova vijeća, u gradjansko-pravnoj stvari tužiteljice G.P. iz S., koju zastupa punomoćnik Š.K., odvjetnik iz S., protiv tuženika G.Ž. iz S., kojeg zastupa punomoćnik B.M., odvjetnik iz S., radi utvrdjenja i diobe, rješavajući reviziju tužiteljice izjavljene protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 7. srpnja 1989. br. Gž 290/89, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Splitu od 8. rujna 1988. br. IP 604/86, u sjednici održanoj 4. studenog 1992.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužiteljice izjavljena protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od dana 7. srpnja 1989. pod posl. br. Gž 290/89 odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Okružnog suda potvrdjena je presuda Općinskog suda koja glasi:

"Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

Utvrdjuje se da su stranke suvlasnici za po 1/2 dijela osobnog automobila marke "R. 18 TLX" reg. oznake ……. motor kotača marke "T. ", deviznog štednog uloga na knižici "J. " USA 1.900 dolara te Sfrs 1.400 i 1.900 DM pa je dužan tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja pristupiti diobi. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja naknaditi tužiteljici parnični trošak".

Rev 2056/89

Protiv ove pravomoćne presude reviziju je izjavila tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

U smislu odredbe iz čl. 390. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) prvostepeni sud je reviziju tužiteljice dostavio tuženiku i nadležnom javnom tužitelju.

Tuženik nije odgovorio na reviziju tužiteljice, niti se javni tužitelj Hrvatske o reviziji izjasnio. Revizija nije osnovana.

Sporno je i u ranijoj fazi postupka i u revizijskom stadiju postupka, pitanje da li su automobil marke "Renault 18 TLX" reg. oznake …….. motor kotač marke "T. " te devizni štedni ulozi na četiri knjižice na ime tuženika, zajednička imovina stranaka te ako jesu, koji je udio tužiteljice u toj zajedničkoj imovini.

U smislu odredbe iz čl. 271. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine SRH" br. 12/78 i 27/78, u daljnjem tekstu: ZBPO) imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine je njihova zajendička imovina. Dakle, prema ovoj zakonskoj odredbi, zarada bračnih drugova za vrijeme trajanja bračne zajednice ima se smatrati zajedničkom imovinom tih bračnih drugova.

Medjutim, u smislu odredbe iz čl. 273. st. 1. ZBPO bračni drugovi mogu ugovoriti da njihova zarada bude posebna imovina svakog od njih, a prema st. 2. taj ugovor se zaključuje u pismenom obliku time da potpisi bračnih drugova moraju biti ovjereni.

Medju strankama nije sporno da ne postoji pismeni ugovor na kojem bi i njihovi potpisi bili ovjereni o tome da se njihova zarada ima smatrati posebnom imovinom svakog od njih.

Medjutim unatoč tome sudovi smatraju da je zarada predstavljala posebnu imovinu svake od stranaka sve suglasno odredbi iz čl. 273. ZBPO. To stoga što su stranke tokom trajanja bračne zajednice izvršavale svoj medjusobni usmeni dogovor da zaradama samostalno raspolažu, neovisno jedna od druge te na taj način da zarade budu posebna imovina svakog od njih. Upravo izvršenjem otklonjen je nedostatak prema ugovoru da njihove zarade budu posebna imovina svakog od njih, sve u suglasnosti s odredbom čl. 273. st. 1. ZBPO.

U smislu odredbe iz čl. 73. Zakona o obveznim odnosima ("Sl. list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89) ugovor za čije se sklapanje zahtijeva pismena forma smatra se pravovaljanim iako nije zaključen u toj formi ako su ugovorne strane izvršavale u cijelosti ili u pretežnom dijelu, obveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog kojega je forma propisana očito ne proizlazi nešto drugo.

Upravo, prema stanovištu ovog suda, cilj forme koju propisuje odredba iz čl. 273. st. 2. ZBPO a koji je zaštita bračnog imovinskog režima, prema kojem bračni drugovi radom u bračnoj zajednici stječu zajedničku imovinu po samom zakonu, onemogućava da zbog

nedostatka forme ugovor konvalidira izvršenjem usmenog ugovora, u cijelosti ili u pretežnom dijelu. Zbog ovog stava ne može se prihvatiti stanovište nižestepenog suda da su stranke izvršenjem sadržaja ugovora kojeg predvidja odredba iz čl. 273. st. 1. ZBPO konvalidirali odnosno učinili pravovaljanim taj ugovor iako mu nedostaje forma koju zakon predvidja (čl. 273. st. 2. ZBPO).

Istaći je da ovakav stav revizijskog suda ne isključuje pravo na diobu i u pogledu osobnog dohotka za svu stečenu imovinu po tom osnovu.

Naime, odredba iz čl. 278. ZBPO predvidja da bračni drugovi mogu sporazumno podijeliti zajedničku imovinu tako da odrede suvlasničke djelove u čitavom ili u jednom dijelu imovine, ili na pojedinoj stvari, kao i da svakom bračnom drugu pripadnu pojedine stvari ili prava iz te imovine.

Iz utvrdjenja nižestepenih sudova koje ni revident ne dovodi u pitanje u ovom revizijskom stadiju postupka, proizlazi da su stranke svojom zaradom koja se po sili zakona suglasno odredbi iz čl. 271. ZBPO smatra zajedničkom imovinom sa izuzetkom koju predvidja odredba iz čl. 273. ZBPO, raspolagale samostalno, ali u dogovoru jedna sa drugom, da su za vrijeme trajanja bračne zajednice stranke, a prema dogovoru i nespornom ponašanju prilikom sticanja vršile diobu imovine koju su sticale svojom zaradom: bilo da su dio svoje zarade stavljale na štednju, ulagale u nabavu odredjenih stvari ili pak trošili na zadovoljavanje svojih potreba za putovanjem, oblačenjem, provodom i sl.

Stoga novčana sredstva na deviznim knjižicama tuženika, automobil kupljen zajedno sa ocem tuženika kao i motor kotač su imovina koja je stečena tokom trajanja bračne zajednice ali izvršenom diobom, suglasnošću volja samih stranaka, pripala je u isključivo vlasništvo tuženika.

Iz izloženog proizlazi da je valjano odbijen zahtjev tužiteljice, istina iz drugih razloga, na način kao što je to učinjeno u cit. dispozitivu prvostepene presude.

Kako ovaj revizijski sud u ispitivanju pobijane presude kao i postupka koji je prethodio njenom donošenju nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 10. ZPP na koju pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP) to je temeljem odredbe iz čl. 393. ZPP reviziju tužiteljice valjalo odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 4. studenog 1992.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.