Revr-1448/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1448/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika (u daljnjem tekstu: tužitelj) B. S. iz B., OIB: ..., zastupanog po punomoćima odvjetnicima iz ZOU J. D., M. B., P. M., N. K. i B. D. iz G., protiv tuženika- protutužitelja (u daljnjem tekstu: tuženik) H. I. d.o.o., iz Z., OIB: ..., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-262/2016 od 31. svibnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1247/15-12 od 14. siječnja 2016., u sjednici održanoj 5. prosinca 2017.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da nije dopušten izvanredni otkaz tužiteljevog ugovora o radu, koji je tuženik donio odlukom od 9. srpnja 2014. i koja je potvrđena po zahtjevu za zaštitu prava, da radni odnos tužitelja nije prestao, kao i da ga se vrati na posao, na radno mjesto prometnik-vlakova u kolodvoru K. te isplati naknada bruto plaće u iznosu od 12.100,27 kn mjesečno, počevši od prestanka radnog odnosa pa ubuduće, sve to s pripadajućim zateznim kamatama. Odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13, u daljnjem tekstu: ZPP). Reviziju podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava predlažući ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Na temelju članka 392.a stavak 1. ZPP-a, revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U reviziji se tvrdi da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito zato jer nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

Protivno takvim navodima, nižestupanjske presude sadrže jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama i nemaju nedostataka koji onemogućavaju njihovo ispitivanje pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu i zahtjev za vraćanje na prijašnje radno mjesto, uz naknadu plaće s pripadajućim zateznim kamatama, s tim da je tuženik („podredno“) postavio protutužbeni zahtjev za sudski raskid ugovora o radu.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj ... dana 1. srpnja 2014. za radno mjesto prometnik vlakova,

- da je tuženik otkazao tužiteljev ugovor o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, odnosno gubitka povjerenja u radnika, budući je 24. veljače 2015. (kada je o tome primio dopis Fakulteta prometnih znanosti u Z.) saznao da tužiteljeva diploma o završenoj VSS sa zvanjem „diplomirani inženjer prometa“, nije vjerodostojna, iako se tužitelj u svim radno pravnim evidencijama tuženika vodi sa stručnom spremom VSS i zvanjem diplomirani inženjer prometa,

- da su primijenjene sve zakonske odredbe koje se odnose na postupak otkazivanja jer je tužitelju bilo omogućeno iznijeti obranu, te se tuženik o namjeri otkazivanja ugovora o radu savjetovao s radničkim vijećem, sindikatom odnosno sindikalnim povjerenikom, koji su iskazali suglasnost s namjerom poslodavca za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužitelju.

Polazeći od takvih činjeničnih utvrđenja, nižestupanjski sudovi su, primjenom odredbi članka 116. stavak 1. i 2., članka 119. stavak 2. i članka 150. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, u daljnjem tekstu: ZR), zaključili da je izvanredni otkaz ugovora o radu dopušten, odnosno zakonit i opravdan.

Pritom je, odgovarajući na žalbene navode, drugostupanjski sud istaknuo da se tužitelj u radno-pravnoj evidenciji poslodavca vodio kao inženjer prometa sa završenom VSS, iako nema vjerodostojnu diplomu kojom bi dokazao da je završio potreban stupanj obrazovanja i da ima navedeno zvanje pa je uslijed takvog postupanja, tuženik opravdano izgubio povjerenje u njega, zbog čega uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć.

Neosnovano se revizijom tužitelja osporava primjena materijalnog prava uz tvrdnje da tijekom postupka nije dokazano da bi davanje lažne diplome tuženiku bilo od utjecaja na donošenje poslovnih odluka poslodavca, odnosno da bi tuženiku nastupila bilo kakva šteta. Protivno tome, za egzistenciju razloga koji izvanredni otkaz čine opravdanim, u ovom je slučaju bilo dovoljno utvrditi postojanje osobito važne činjenice (podnošenje nevjerodostojne diplome) zbog koje uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

U situaciji kad je pravilno utvrđeno da je predmetni otkaz zakonit i dopušten nema ni pravne osnove za prihvaćanje preostalog dijela tužbenog zahtjeva, odnosno zahtjeva za vraćanje na posao te isplatu naknade plaće, kao niti za donošenje odluke o protutužbenom zahtjevu tuženika na sudski raskid ugovora o radu.

U reviziji se navodi da je tuženik u odnosu na druge radnike, koji su mu također predali krivotvorene diplome i lažne podatke, postupao drugačije jer da im nije dao izvanredni otkaz i da su vraćeni na posao. Takvo postupanje tuženika revident smatra diskriminacijom iz članka 9. stavak 1. u vezi s člankom 17. stavak 3. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj 85/08 i 112/12, u daljnjem tekstu: ZOSD), stoga tvrdi da su te okolnosti nižestupanjski sudovi morali uzeti u obzir.

Međutim, prema sadržaju tužbe i tužbenog zahtjeva, tužba u ovoj pravnoj stvari nije podnesena iz diskriminacijskih razloga, dakle, kako tužitelj ne tvrdi da je bio žrtva diskriminacije po odredbama ZOSD-a, a niti je tužba sastavljena sukladno odredbama tog zakona, tj. članka 17. ZSSD-a, to se nižestupanjski sudovi u ovom sporu (u kojem je osporavana odluka o otkazu ugovora o radu), sukladno odredbama članka 2. stavak 1. ZPP-a, nisu bili dužni baviti činjeničnim i pravnim pitanjima vezanim za možebitno diskriminacijsko ponašanje poslodavca.

Prema tome, materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

Iz navedenih je razloga, na temelju članka 393. ZPP-a, reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 5. prosinca 2017.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.