Croatian Supreme Court increases prison term for drunk driving causing deaths while exempting defendant from procedural costs.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia partially upheld the appeals regarding a defendant convicted of endangering public traffic safety. While the court rejected the defendant's claim for a lighter sentence due to the severity of three fatalities, it accepted the prosecutor's appeal to increase the prison term from three to four years. Conversely, the court granted the defendant's separate request to be exempted from paying procedural costs because his income was insufficient to cover the expenses.
Legislator headnote
AI generatedčl. 161. st. 2. KZRH; čl. 377. st. 1. i 374. ZKP: The court may increase a criminal sentence when the gravity of consequences outweighs mitigating circumstances, but may exempt a defendant from procedural costs if their financial situation prevents payment without jeopardizing their livelihood.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 653/1996-3
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Ante Potrebice, Senke Klarić-Baranović, Ane Garačić i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M. M. zbog krivičnog djela iz čl. 161. st. 2. KZRH u svezi s čl. 156. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika izjavljenim protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 15. srpnja 1996. godine br. K-39/96, u sjednici održanoj 27. veljače 1997. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Slavka Zadnika,
p r e s u d i o j e :
I. Uvažava se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni te se opt. M.M. za krivično djelo za koje je tom presudom oglašen krivim, po čl. 161. st. 2. KZRH osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine.
II. Djelomično se uvažava žalba optuženika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o troškovima krivičnog postupka te se optuženik oslobađa dužnosti da nadoknadi troškove krivičnog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP.
III. U ostalom dijelu žalba optuženika odbija se kao neosnovana te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
O b r a z l o ž e n j e:
Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. M.M. zbog teškog krivičnog djela protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 161. st. 2. KZRH u svezi s čl. 156. st. 1. KZRH, pobliže činjenično opisanog u izreci te presude, te je po čl. 161. st. 2. KZRH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Ujedno mu je po čl. 63. OKZRH izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije za vrijeme od dvije godine.
Po čl. 90. st. 1. u svezi s čl. 87. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP obvezan je na plaćanje troškova krivičnog postupka u iznosu od 5.209,40 kn te 200,00 kn u vidu paušala.
Po čl. 100. st. 2. ZKP oštećenici su sa svojim imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženik.
U žalbi podnijetoj po braniteljici S.D. optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri, te predlaže, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili podredno, da se preinači u odluci o kazni i izrekne mu blaža kazna, dok u osobnoj žalbi naslovljenoj "vanraspravnom vijeću" koja nije bila dostavljena sa žalbom braniteljice, a o kojoj je ovaj sud ovlašten odlučiti, žali se zbog odluke o troškovima krivičnog postupka i predlaže, da se oslobodi dužnosti da iste nadoknadi.
Državni odvjetnik Republike Hrvatske vraćajući spis, stavio je u smislu čl. 360. st. 2. ZKP, pismeni prijedlog da se žalba optuženika (podnijeta po braniteljici) odbije kao neosnovana a žalba državnog odvjetnika uvaži i prvostupanjska presuda preinači u odluci o kazni izricanjem strože kazne.
Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok je žalba optuženika osnovana samo zbog odluke o troškovima krivičnog postupka.
Na žalbu optuženika (osim zbog odluke o kazni)
Uopćena je, pa stoga i potpuno neprihvatljiva žalbena tvrdnja da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka jer da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama.
Suprotno tomu, pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o svim odlučnim činjenicama, pa stoga nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka na koju žalitelj smjera, a ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 366. st. 1. toč. 1. ZKP ovaj sud nije našao ni drugih bitnih postupovnih povreda iz čl. 354. ZKP na čije postojanje pazi po službenoj dužnosti. Stoga žalba optuženika zbog te žalbene osnove nije mogla biti uvažena.
Nije osnovana ni žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Žalitelj, naime, smatra da je za prosudbu dinamike prometne nezgode u konkretnom slučaju od odlučujućeg značenja pitanje je li vozač skupa vozila J.D. mogao i morao kočiti u trenutku kada je uočio opasnu situaciju koja je nastala pred njim na kolniku i svoje vozilo zaustaviti prije nego što je došlo do sudara njegovog vozila sa vozilom oštećenih, što sud prvog stupnja nije uopće utvrđivao, iako je - smatra žalitelj - sigurno, da je do smrti oštećenih došlo upravo u tom (drugom) sudaru iz čega dalje zaključuje, da optuženik nije jedini i isključivi uzročnik nastale prometne nezgode i njezinih teških posljedica. Iako se pobijanom presudom posebice ne eliminira postojanje eventualne odgovornosti vozača skupa vozila D.J., ovaj sud nalazi, da su činjenična utvrđenja do kojih je došao sud prvog stupnja a prema kojima je optuženik isključivi krivac nastale prometne nezgode, tako jasna, da ona nisu ni zahtijevala takovu obvezu suda prvoga stupnja.
Točno je naime, da je teretno vozilo s priključnim vozilom (vozilo marke "MAN" ili skup vozila) bilo udaljeno oko 51,3 metra od mjesta sudara osobnog vozila (vozilo optuženika) i teretnog vozila "Zastava 508", kada je došlo do tog sudara, i da je brzina kretanja skupa vozila iznosila oko 47 km/sat što bi ukazivalo, da je vozač skupa vozila (D.J. ) uz pravovremeno poduzeto kočenje kasniji sudar mogao izbjeći ili makar ublažiti, međutim, radi se samo o prividu, budući da žalitelj gubi iz vida da se prometna nezgoda dogodila u noćnim uvjetima i da do sudara tih vozila nije došlo "pred njim na kolniku" u doslovnom smislu, kako to žalitelj sugerira, već "pred njim na kolniku" ali na lijevoj kolovoznoj traci, što svakako nije isto, pa se već iz tog razloga i nije moglo zahtijevati od vozača skupa vozila da on već tada unaprijed predvidi prelazak vozila "Zastava 508" na njegovu kolovoznu traku i s tim u svezi promptno poduzme kočenje. Osim toga, iz mišljenja vještaka prometne struke koje je on iznio na glavnoj raspravi (list 97) decidirano proizlazi, da je vozač skupa vozila mogao reagirati na nastali sudar ispred sebe, nakon razdvajanja tih vozila, a to znači nakon tog sudara kada su na njega počela djelovati svjetla "Zastave 508", a što više i nije iznosilo oko 51,3 metra.
Radi toga se u opisanim okolnostima, nasuprot žalbenoj tvrdnji, od vozača D.J., koji je inače u svemu propisno vozio (svojom desnom kolovoznom trakom i primjerenom brzinom), doista nije moglo zahtijevati da na situaciju ispred sebe reagira na način na koji to žalitelj zahtijeva, a niti bi - prema gore iznijetom - uz poduzeto kočenje nezgodu mogao izbjeći, pa ne može biti govora o bilo kakovom njegovom doprinosu nastanku prometne nezgode i njezinih teških posljedica, makar da su one i nastupile tek u sudaru između njegovog vozila i vozila "Zastave 508".
Prema tomu, a kada je sud prvog stupnja - što inače žalitelj u žalbi i ne pobija - temeljem na glavnoj raspravi dopunjene obrane optuženika u kojoj on dozvoljava mogućnost da je u vožnji blagim desnim
I Kž 653/96
zavojem dijelom prešao na lijevu kolovoznu traku - utvrdio, da je optuženik svojim vozilom u cijelosti prešao na lijevu kolovoznu traku tako da je došlo do sudara između njegovog vozila i vozila "Zastave 508" koje je dolazilo iz suprotnog pravca propisno svojom desnom stranom, pa to vozilo zbog sudara u daljnjem kretanju prešlo na lijevu prometnu traku upravo u trenutku kada je naišao skup vozila kojim je upravljao vozač D.J., što je za posljedicu imalo da je došlo do sudara između tih vozila, onda se odgovornost optuženika za nastalu prometnu nezgodu ukazuje nedvojbenom.
Kod takovog stanja stvari, dakle, kada je sud prvog stupnja utvrdio da je optuženik prešavši na lijevu kolovoznu traku prouzrokovao sudar sa nailazećim vozilom "Zastava 508", a utvrdio je i da je takova njegova vožnja uzrokovana njegovom nesposobnošću za sigurno upravljanje uslijed visokog stupnja alkoholne opijenosti, onda je za opstojnost krivičnog djela i optuženikove krivične odgovornosti, potpuno irelevantno je li se optuženik našao na lijevoj kolovoznoj traci zato što je pretičući skup vozila "upao u škare" ili je to preticanje već bio završio, pa je nakon što je neko vrijeme vozio po svojoj desnoj kolovoznoj traci, u vožnji kroz desni zavoj ponovno prešao na lijevu kolovoznu traku na kojoj se našao i u trenutku sudara, jer se i u jednom i u drugom slučaju radi o nepropisnom postupanju optuženika, pa se žalbena razglabanja u tom pravcu ukazuju potpuno suvišnim.
Osim toga, nisu ni točne žalbene tvrdnje, da je vještak prometne struke "pošao od pretpostavke da je optuženik upao u tzv. škare", budući da je i vještak prometne struke - upravo imajući u vidu prije spomenutu udaljenost skupa vozila od mjesta sudara, i koju udaljenost, prema prije iznijetom, upravo žalitelj apostrofira i uzima točnom - tu situaciju analizirao, odnosno analizirao je, je li optuženik mogao završiti pretjecanje tog skupa vozila i vratiti se na svoju desnu stranu, pa je tu mogućnost dozvolio, naglasivši da je optuženik u vožnji po svojoj desnoj kolovoznoj traci a prije ponovnog prelaska na lijevu kolovoznu traku kada je došlo do sudara sa vozilom "Zastava 508", mogao voziti oko deset metara, pa samo u tomu postoji razlika između mišljenja vještaka te obrane optuženika i iskaza vozača D.J. koji su međutim tvrdili, da je pretjecanje skupa vozila optuženik završio prije 500 metara, a što je, ne samo irelevantno, nego je, usput rečeno i malo vjerojatno.
Uostalom ako bi se i uzelo da su tvrdnje optuženika i svjedoka D.J. točne, to bi samo moglo ukazivati, da je vozač D.J., kroz tih 500 metara, nakon što je optuženik završio pretjecanje njegovog skupa vozila, kontinuirano "pratio" vozilo optuženika sve dok optuženik ponovno nije prešao na lijevu kolovoznu traku, kada je već neprijeporno utvrđeno, da se vozač J. u trenutku sudara vozila optuženika sa nailazećom "Zastavom 508" od mjesta tog sudara nalazio udaljen oko 51,3 metra.
Konačno, nisu ni točne žalbene tvrdnje, da vještak prometne struke "uopće nije sačinio tzv. sudarni dijagram niti prvog niti drugog sudara", jer je vještak prometne struke, uz svoj pismeni nalaz i mišljenje priložio skicu (list 65 spisa) na kojoj je vrlo zorno i pregledno prikazana cjelokupna prometna situacija kao i oba sudarna položaja, pa nije bilo potrebito, a nema ni sada, da se dokazni postupak upotpunjava provođenjem rekonstrukcije događaja, odnosno ponovnim provođenjem prometnog vještačenja uz suradnju vještaka medicinske struke, pa je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je takav dokazni prijedlog obrane (za provođenjem rekonstrukcije) odbio i to je valjano obrazložio.
Slijedom svega naprijed izloženog, a jer žalitelj zapravo, odlučnim utvrđenjima suda prvog stupnja temeljenim na nalazu prometnog vještaka ne prigovara, zaključiti je, da je sud prvog stupnja potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje koje je bilo odlučno za donošenje zakonite odluke u ovom krivičnom predmetu, uključujući i objektivnu činjenicu optuženikove alkoholiziranosti (1,56 gram/promila apsolutnog alkohola u krvi) kao i uzročnu vezu između takove njegove alkoholiziranosti i nastale prometne nezgode, te je na tako činjenično stanje pravilno primijenio odgovarajući propis krivičnog zakona kada je optuženika oglasio krivim zbog krivičnog djela činjenično opisanog i pravno označenog u izreci pobijane presude, radi čega, žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije mogla biti uvažena. Osnovana je međutim žalba optuženika zbog odluke o troškovima krivičnog postupka, jer prema
I Kž 653/96
podacima iz spisa predmeta, na koje se optuženik poziva i u žalbi, optuženik ostvaruje primanja samo kao nezaposleni hrvatski branitelj i to počevši od 14. studenog 1995. godine pa do 12. svibnja 1997. godine u visini od 810,00 kn mjesečno, pa neće moći naknaditi troškove krivičnog postupka koji iznose preko 5.000,00 kn, a da ne dovede u pitanje svoje uzdržavanje ili uzdržavanje osoba koje je on dužan uzdržavati, dok vlastite imovine nema.
Radi toga, ovaj sud je našao opravdanim uvažiti žalbu optuženika u tom dijelu, te ga osloboditi dužnosti da nadoknadi troškove krivičnog postupka koji su mu bili nametnuti pobijanom presudom.
Na žalbe stranaka zbog odluke o kazni
Nije osnovana žalba optuženika zbog odluke o kazni, već je osnovana žalba državnog odvjetnika.
Optuženik, naime, smatra da je sud prvog stupnja podcijenio kao olakotne okolnosti činjenicu što je bio dragovoljac domovinskog rata i to od 1991. godine do kolovoza 1995. godine, a nije u dovoljnoj mjeri cijenio ni njegovo kajanje i žaljenje zbog počinjenog krivičnog djela.
S druge pak strane, državni odvjetnik smatra, da su te olakotne okolnosti kao i olakotna okolnost dosadašnje neosuđivanosti optuženika, precijenjena, a da je podcijenjena otegotna okolnost koja se sastoji u teškim posljedicama djela, budući da su tri osobe izgubile život a još je jedna osoba bila dovedena u opasnost.
Razmatrajući tako oprečno iznijeta stajališta, ovaj sud je našao da su argumenti državnog odvjetnika takovi, da opravdavaju usvajanje te žalbe, a ne žalbe optuženika, unatoč postojanju navedenih olakotnih okolnosti, posebice one koja se odnosi na optuženikovo višegodišnje aktivno učešće u obrani domovine, čime je pokazao veliko domoljublje i radi čega je i odlikovan Spomenicom domovinskog rata.
Naime, a kako to s pravom u svojoj žalbi ističe državni odvjetnik, trebalo je u konkretnom slučaju doista u većoj mjeri cijeniti kao otegotnu okolnost činjenicu što su u prometnoj nezgodi - koju je svojim ponašanjem i bez imalo skrivljenog ponašanja drugih sudionika u prometu, skrivio alkoholizirani optuženik - čak tri osobe izgubile život, tako da to ne opravdava izricanje zakonom najniže predviđene kazne za ovo teško krivično djelo, za čiju je opstojnost dovoljno već kada dođe do smrti jedne osobe.
Radi toga se ne može prihvatiti ocjena izražena u žalbi optuženika da mu je izrečena prestroga kazna, već naprotiv, pa je trebalo žalbu državnog odvjetnika uvažiti i optuženiku za predmetno krivično djelo pravilnom ocjenom svih utvrđenih okolnosti izreći kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, kao primjerenu i težini krivičnog djela i stupnju krivične odgovornosti optuženika, kao i svim ostalim okolnostima konkretnog slučaja, te kao takovu podobnu, da u okviru opće svrhe krivičnih sankcija iz čl. 4. st. 2. OKZRH ostvari svrhu kažnjavanja iz čl. 31. OKZRH.
Iako optuženik nije iznio razloge iz kojih pobija odluku suda prvog stupnja o izrečenoj sigurnosnoj mjeri, kao dodatnoj krivičnoj sankciji, ovaj sud je ispitao pobijanu presudu i u tom pravcu, te je našao, da je sigurnosna mjera iz čl. 63. OKZRH u trajanju od dvije godine koju je optuženiku izrekao sud prvog stupnja pravilno izrečena, i da je vrijeme njezinog trajanja primjereno.
Zbog svih iznijetih razloga, sa žalbama stranaka postupljeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude na temelju čl. 377. st. 1. i 374. ZKP.
U Zagrebu, 27. veljače 1997.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Ileana Vinja v.r.
Katica Jelić v.r.