Rev-1993/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1993/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog ureda za osiguranje, Z., zastupanog po punomoćniku K. P., odvjetniku u O., protiv I-tuženika E. t. d.o.o. E., i II-tuženika Z. T. iz E., oboje zastupanih po punomoćnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda D. Š., I. K. i B. R., odvjetnicima u O., radi isplate regresnog duga, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-3572/09-2 od 20. siječnja 2011., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2748/07-28 od 6. travnja 2009., u sjednici održanoj 28. prosinca 2016.

p r e s u d i o j e :

I. Prihvaća se revizija tužitelja Hrvatskog ureda za osiguranje te se preinačuje presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-3572/09-2 od 20. siječnja 2011. u dijelu izreke pod točkom b) i sudi:

Odbija se žalba I-tuženika E. t. d.o.o. E. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2748/07-28 od 6. travnja 2009. u dijelu u kojem je naloženo I-tuženiku da tužitelju s II-tuženikom solidarno isplati iznos od 33.866,80 kn sa zateznim kamatama, kao i u dijelu u kojem se nalaže tuženicima da tužitelju isplate parnični trošak u iznosu 10.060,00 kn. II. Nalaže se I-tuženiku da tužitelju na ime naknade parničnog troška nastalog u odnosu na sastav revizije isplati iznos od 1.845,00 kn u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

»Nalaže se I-tuženiku E. t. d.o.o. E., i II-tuženiku Z. T. iz E., da tužitelju Hrvatskom uredu za osiguranje Z., solidarno isplate iznos od 33.866,80 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 10. siječnja 2003. do isplate, a iznos od 7.750,92 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 7. ožujka 2003. do isplate, te mu naknade prouzročeni parnični trošak u iznosu od 10.060,00 kn, sve u roku od 15 dana.«

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

»Žalba se odbija kao djelomično neosnovana i uvažava kao djelomično osnovana, te se presuda prvog stupnja:

a) potvrđuje u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev prema II-tuženiku,

b) preinačuje u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev prema I-tuženiku, tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

Nalaže se tužitelju da I-tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 6.170,00 kn, u roku od 15 dana.«

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na I-tuženika reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 - dalje: ZPP). U reviziji navodi materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i preinači prvostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev u odnosu na I-tuženika, podredno isti ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, te da se I-tuženiku naloži isplata parničnog troška nastalog u povodu sastava revizije.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ovog Zakona, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.

U predmetnoj reviziji revident je postavio sljedeće materijalnopravno pitanje:

Da li vlasnik odnosno korisnik koji nije osigurao vozilo od automobilske odgovornosti, a kojim je nanesena šteta, odgovara Hrvatskom uredu za osiguranje koji je tu štetu isplatio, a prema odredbama čl. 91. Zakona o osiguranju ("Narodne novine" broj 46/97). Kao razlog važnosti ističe da postoji različita praksa županijskih sudova, te navodi odluku Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-699/09 i odluku Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-87/04. Kao razlog navodi činjenicu da je Vrhovni sud Republike Hrvatske o navedenom pravnom pitanju zauzeo pravno shvaćanje, a da je drugostupanjska presuda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno tom pravnom shvaćanju.

Predmet spora pobijanog dijela presude je zahtjev tužitelja Hrvatskog ureda za osiguranje da mu I-tuženik, vlasnik neosiguranog vozila isplati solidarno s II-tuženikom koji je upravljao neosiguranim vozilom i prouzročio štetu, iznos od 33.866,80 kn, kojeg je tužitelj isplatio u skladu s odredbama Zakona o osiguranju.

Prvostupanjski sud je prihvatio u cijelosti tužbeni zahtjev, dok je drugostupanjski sud odbio u odnosu na I-tuženika, navodeći kako prema odredbi čl. 91. st. 4. Zakona o osiguranju Hrvatski zavod za osiguranje ima pravo na naknadu isplaćenog iznosa štete zajedno s pripadajućim kamatama i troškovima samo od osobe koja je odgovorna za štetu; da iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi odgovornost I-tuženika za nastalu štetu, te da nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti da sud prihvati tužbeni zahtjev u odnosu na I-tuženika.

Prema pravnom shvaćanju zauzetom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-444/03-2 od 28. travnja 2005. da Hrvatski ured za osiguranje ima pravo na regres prema osobi koja je odgovorna za štetu za isplaćeni iznos štete, kamatu i troškove. Također je iznesen stav da je šteta prouzročena upotrebom motornog vozila koje tuženik kao vlasnik nije osigurao od automobilske odgovornosti, da u slučaju kad je osiguratelj isplatio štetu trećoj oštećenoj osobi dolazi do prijelaza osiguranikovih prava na osiguratelja, te da on ima pravo regresa prema osobi koja nije bila osigurana od odgovornosti.

U navedenom predmetu je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo stav da postoji solidarna obveza vozača koji je upravljao vozilom i vlasnika neosiguranog osobnog vozila, te da to može biti od utjecaja na međusobni odnos vlasnika motornog vozila koji je sudjelovao u prometnoj nesreći i vozača koji je upravljao u vrijeme nezgode, ali da to nije od značaja za odlučivanje o isplati regresnog duga prema Hrvatskom uredu za osiguranje koji je isplatio navedenu štetu.

Navedeno pravno shvaćanje u skladu je i s odlukama županijskih sudova koje je revident priložio uz reviziju.

Naime, prema odredbi čl. 75. toč. 2. Zakona o osiguranju po ovom Zakonu obvezno se osiguravaju vlasnici odnosno korisnici motornih vozila od odgovornosti za štetu počinjenu trećim osobama.

Prema odredbi čl. 91. st. 1. istog Zakona oštećena osoba kojoj je šteta nanesena uporabom vozila čiji se vlasnik, odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti podnosi odštetni zahtjev Hrvatskom uredu za osiguranje. No, prema odredbi st. 4. istog članka Hrvatski ured za osiguranje ima pravo na naknadu iznosa od osobe koja je odgovorna za štetu, i to za isplaćeni iznos štete, kamate i troškove.

Prema shvaćanju revizijskog suda odgovornost za štetu I-tuženika proizlazi iz činjenice da je I-tuženik imatelj (vlasnik) motornog vozila kojim je nesporno skrivljena prometna nezgoda, a koje nije osigurano u skladu s odredbama Zakona o osiguranju. Zbog toga je pravno shvaćanje zauzeto u drugostupanjskoj odluci u suprotnosti s pravnim shvaćanjem revizijskog suda, te je valjalo odbiti žalbu I-tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu te presuditi kao pod točkom I. izreke presude (čl. 395. st. 1. ZPP).

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP.

Visina troškova nastalih u povodu sastava revizije odmjerena je u skladu s odredbama važeće odvjetničke tarife.

Zagreb, 28. prosinca 2016.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v. r.