I Kž-495/1991-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-495/1991-3.

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Svedrović Marijana, kao predsjednika vijeća, te mr Horvatinović Ružice, Primorac Vladimira, Vekić Miroslave i Milošević Vesne, kao članova vijeća, i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. B. I., zbog krivičnog djela pokušaja ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH u svezi s čl. 19. Krivičnog zakona SFRJ, koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine" br. 53/91. kao Zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZJ) odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Bjelovaru od 12. travnja 1991. K-114/9o. u sjednici održanoj 7. studenog 1991., u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske Hranjski Marijana

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovana žalba opt. B. I. i potvrdjuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom prvostepenom presudom Okružnog suda u Bjelovaru oglašen je opt. B. I. krivim da je u vrijeme i na način opisan u izreci te presude učinio krivično djelo pokušaja ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. KZJ, pa je po čl. 35. st. 1. KZH primjenom čl. 42. t. 1. i čl. 43. st. 1. t. 1. KZJ osudjen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Protiv te presude žalbu je po svom branitelju odvjetniku B. D. podnio optuženik zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja i odluke o krivičnim sankcijama. Predložio je da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje ili preinači u pravcu krivičnog djela pokušaja teške tjelesne povrede, odnosno pokušaja ubojstva na mah uz izricanje blaže krivične sankcije.

Odgovor na žalbu nije podnesen, a Republički javni tužilac na temelju čl. 370. st. 2. Zakona o krivičnom postupku, koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91.) kao Zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZKP), predložio je da se pobijana presuda potvrdi.

Žalba optuženika nije osnovana.

I Kž 495/1991-3

Suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud dao je valjane razloge za svoje činjenične zaključke o svim odlučnim činjenicama. Takodjer, prvostepeni sud je na prihvatljiv način obrazložio iz kojih se razloga nije odlučio na provodjenje psihijatrijskog vještačenja optuženika. U pravu je optuženik kada u žalbi tvrdi da se suprotno stajalištu prvostepenog suda iz utvrdjenog stupnja alkoholiziranosti oštećenika, kome je krv vadjena, ne može sa sigurnošću zaključivati i o stupnju alkoholiziranosti optuženika. Medjutim, s obzirom na provedene dokaze i obranu optuženika, koji se dogadjaja sjeća, nakon dogadjaja je biciklom otišao u bolnicu, a inače ne postoji sumnja da bi se kod optuženika radilo o trajnoj ili privremenoj duševnoj bolesti, privremenoj duševnoj poremećenosti ili zaostalom duševnom razvoju u smislu čl. 12. st. 1. KZJ, pravilan je zaključak prvostepenog suda da u konkretnom slučaju nije bilo razloga za provodjenje psihijatrijskog vještačenja optuženika.

Iz iznijetih razloga nije ostvarena apsolutno bitna povreda krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. t. 11. ZKP, a ni bilo koja druga postupovna povreda, na čije postojanje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu čl. 376. st. 1. t. 1. ZKP.

Kako je prvostepeni sud na utvrdjeno činjenično stanje pravilno primijenio krivični zakon to nije ostvarena povreda krivičnog zakona.

Nije, medjutim, ni činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrdjeno. Ono što je nesporno u konkretnom slučaju jeste da su se kritičnog dogadjaja u kući oštećenika popile veće količine alkoholnih pića, u čemu su pored optuženika i oštećenika prisustvovale i ostale osobe iz obitelji, tako da su i optuženik i oštećenik bili alkoholizirani. Kako su oni braća i prije su bili u dobrim odnosima to je očito upravo alkohol bio vinovnik njihovom medjusobnom sukobu.

Provedeni dokazi i utvrdjenja prvostepenog suda, koja su i po ocjeni ovog drugostepenog suda, ispravna, ne dovode u pitanje zaključak prvostepenog suda da se optuženik nije nalazio u nužnoj obrani, te da se ne može govoriti o njegovu postupanju na mah, u smislu čl. 36. KZH, odnosno krivičnom djelu iz čl. 41. st. 4. KZH, za što se pledira u podnesenoj žalbi. Utvrdjeno je u postupku, takodjer da je konačnom sukobu izmedju optuženika i oštećenika prethodio sukob izmedju oštećenika i vanbračne žene optuženika. Prema obrani optuženika oštećenik je ušao u sobu u kojoj je on sjedio i jeo i krenuo prema njemu s ispruženom rukom, a zatim mu se potpuno približio i zamahnuo šakom prema njegovoj glavi, na što je on reagirao, tako da je zamahnuo prema njemu rukom u kojoj je imao nož u namjeri da se obrani. To medjutim, ne potvrdjuje prisutni svjedok I. F., tast oštećenika, koji tvrdi da je optuženik ubo oštećenika u času kad se svjedok nalazio izmedju njih i to upravo u namjeri da ih razdvoji i spriječi sukob, jer je ocijenio da bi do njega moglo doći. Iskaz toga svjedoka žalbom se ne dovodi u pitanje, već da se dapače apostrofira. U žalbi se takodjer posebno ističe da iz iskaza svjedoka I. F. proizlazi da je sukob započeo oštećenik na već opisani način. Medjutim takvo, opisano postupanje oštećenika, koji ništa u rukama nije imao, još ne ukazuje na njega kao napadača na optuženika, od kojeg

I Kž 495/1991-3

bi se napada optuženik u smislu čl. 9. st. 2. KZJ trebao i mogao braniti na utvrdjeni način. To pogotovo, što je upravo svjedok I. F. svojim tijelom pokušao spriječiti i njihov medjusobni obračun. Simptomatično je da je optuženik po svom branitelju (l. 49. spisa) inzistirao na tome da se konstatira da je svjedok O. M. u svom iskazu na glavnoj raspravi stvarno rekla samo to da je oštećenik krenuo prema optuženiku, a ne da je krenuo s namjerom da se tuku. Prema tome u takovoj činjeničnoj situaciji optuženik je rukom u kojoj je imao nož duljine oštrice 12,5 cm zamahnuo prema oštećeniku očito preko svjedoka I. F., te ga ubo u lijevu stranu grudnog koša, tako da mu je zadao i ubodnu ranu srca (ozlijedjena desna predklijetka srca (što je dovelo do izljeva krvi u prsište i hemoragičnog šoka, ali je život oštećenika u postupku reanimacije spašen.

Pravilan je zaključak prvostepenog suda da je optuženik postupajući na taj način pristao da oštećenika liši života. Postupanje oštećenika, kako neposrendo prije nego je bio uboden, tako i prije toga nije bilo prema utvrdjenim odlučnim činjenicama i provedenim dokazima takovo da bi se moglo u smislu čl. 36. KZH govoriti o tome da je optuženik bez svoje krivnje bio doveden u jaku razdraženost napadom oštećenika, odnosno njegovim zlostavljanjem ili teškim vrijedjanjem. Isto tako s obzirom na utvrdjene činjenice i mjesto uboda ne može se govoriti o krivičnom djelu teške tjelesne povrede na mah iz čl. 41. st. 4. KZH.

Prema tome je i činjenično stanje u svemu potpuno i pravilno utvrdjeno. Za učinjeno krivično djelo optuženiku je izrečena najmanja moguća kazna, koja mu se primjenom odredaba o ublažavanju za to krivično djelo mogla izreći, pa nije osnovana ni žalba zbog odluke o kazni.

Iz svih iznesenih razloga trebalo je na temelju čl. 384. ZKP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 7. studenog 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka, v.r.

Svedrović Marijan, v.r.