Revr-1031/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1031/13-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đure Sesse predsjednika vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. K. iz B., zastupanog po punomoćniku D. Đ., odvjetniku u B., protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, radi isplate, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1029/2013-2 od 25. travnja 2013., kojom je potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-1119/2010-48 od 7. siječnja 2013., u sjednici vijeća održanoj 7. prosinca 2016.,

r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se revizija tužene Republike Hrvatske, te se ukidaju presuda Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1029/2013-2 od 25. travnja 2013. kojom su potvrđeni presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-1119/2010-48 od 7. siječnja 2013. i rješenje Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-1119/2010-48 od 7. siječnja 2013. pod točkom II izreke kao i presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-1119/2010-48 od 7. siječnja 2013. i rješenje Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-1119/2010-48 od 7. siječnja 2013. pod točkom II izreke te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u tom dijelu.

II. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju bruto iznos od 200.274,12 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne mjesečne iznose, kako je pobliže naznačeno u izreci presude. Prvostupanjskim rješenjem pod točkom I. izreke utvrđeno je povlačenje tužbe za isplatu iznosa od 26.874,40 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a pod točkom II. izreke naloženo je tuženoj da naknadi parnične troškove u iznosu od 10.805,60 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužene kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda i rješenje , dok tuženoj nije dosuđen trošak sastava žalbe. Protiv drugostupanjske presude tužena je podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 57/11 - dalje: ZPP). Predlaže da ovaj sud ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje, a podredno preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, odnosno preko utvrđenog iznosa efektivnog prekovremenog rada i donese novu odluku o troškovima postupka, uz naknadu troška revizije.

Tužitelj nije podnio odgovorio na reviziju.

Revizija tužene je osnovana.

Iako je revizija podnesena pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP u kojoj tužena postavlja materijalnopravno pitanje („…ima li djelatna vojna osoba pravo na isplatu razlike plaće na ime ostvarenih prekovremenih sati odrađenih za vrijeme dežurstva, straža i terena te da li ima pravo na isplatu naknade plaće za 24 sata koje je proveo na radnom mjestu neovisno da li je stvarno radio ili se odmarao i spavao, ili kod izračuna ne treba uzimati i one sate koje se odmarao ili spavao“) za koje tvrdi da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni jer je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, ovaj sud je imajući na umu vrijednost predmeta spora (200.274,12 kn), razmotrio reviziju tužene kao redovnu reviziju (čl. 382. st. 1. ZPP).

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora je zahtjev tužitelja kao djelatne vojne osobe za isplatu plaće za prekovremene sate rada ostvarene za vrijeme straže i na terenu u razdoblju od svibnja 2007. do 1. listopada 2009.

Sporno je pravno pitanje da li tužitelj ima pravo na prekovremene za vrijeme straže i terena, te da li kod izračuna treba uzimati u obzir stvarno odrađeno radno vrijeme ili uračunavati u prekovremene sate i one sate u koje se tužitelj odmarao i spavao. Nižestupanjski sudovi su ocijenili da tužitelj ima pravo na naknadu za prekovremeni rad na temelju čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07 - dalje: ZSOSRH/07) supsidijarnom primjenom odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima, općih propisa o radu i kolektivnih ugovora sklopljenih u skladu s njima. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR), Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 92/04, 114/04 i 150/04) i novog Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08, 23/09 i 39/09). Na temelju navedenih propisa sudovi su tužitelju dosudili bruto plaću za prekovremene sate koje su obračunali tako da su u prekovremene sate uračunali, kako efektivne sate rada, tako i slobodne sate (tijekom jednog dana obavljanja straže) koje je tužitelj proveo na odmoru (s time da su od ukupnog broja prekovremenih sati odbijeni sati po iskorištenim slobodnim danima). Pritom su nižestupanjski sudovi izrazili stajalište da se tužitelju kod obavljanja straže (24 sata bez prekida) 8 sati rada treba računati kao redovan rad, a da u prekovremeni rad treba računati preostalih 16 sati tijekom radnog dana, a u neradne dane i dane blagdana da u prekovremeni rad treba računati svih 24 sata, uz obrazloženje da zbog organizacije i načina obavljanja dežurstva ne postoji mogućnost napuštanja mjesta gdje se navedena služba obavlja, već je radnik (tužitelj) stalno na raspolaganju poslodavcu (tuženiku), pa se onda i vrijeme odmora tijekom navedene službe ne može smatrati prekidom rada (dnevnim odmorom) jer nema potrebnu duljinu trajanja bez prekida, već se ima računati u ukupno radno vrijeme koje pored efektivnog rada obuhvaća i vrijeme obvezne prisutnosti na radu.

Potraživanje tužitelja s naslova prekovremenog rada u ovom postupku dijelom se odnosi na razdoblje do 31. srpnja 2007. odnosno do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 76/07 - dalje: ZSOSRH/07), a dijelom nakon stupanja na snagu navedenih izmjena.

Odredbom čl. 97. st. 1. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03 i 136/04) rad dulji od punoga radnog vremena (u daljnjem tekstu: prekovremeni rad) djelatna vojna osoba, službenik i namještenik obvezan je obavljati:

- kad su zapovjeđene mjere pripravnosti,

- u slučaju uzbune u vojnoj postrojbi,

- tijekom vojne vježbe,

- tijekom elementarnih nepogoda i drugih opasnosti,

- tijekom dežurstva ili slične dužnosti u zapovjedništvu, postrojbi ili ustanovi.

U st. 2. propisano je da se na rad iz stavka 1. ovoga članka ne primjenjuju se vremenska ograničenja propisana općim propisima.

U st. 3. propisano je da su prekovremeni rad djelatna vojna osoba, službenik i namještenik obvezni obavljati i zbog drugih neodgodivih poslova čije bi prekidanje dovelo do štetnih posljedica.

U st. 4. propisano je da rad iz stavka 3. ovoga članka može trajati najdulje 30 radnih dana tijekom kalendarske godine.

U st. 5. propisano je da djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima.

U st. 6. određeno je da pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje se ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena te ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano za kontinuirano obavljanje poslova i zadaća.

Nakon izmjena i dopuna od 13. srpnja 2007. koje su stupile na snagu 31. srpnja 2007. odredbom čl. 97. st. 1. ZSOSRH/07 propisano je da rad dulji od punog radnog vremena (u daljnjem tekstu: prekovremeni rad) djelatna vojna osoba službenik i namještenik obvezan je obavljati:

- kad su zapovjeđene mjere pripravnosti,

- u slučaju uzbune u vojnoj postrojbi,

- tijekom vojne vježbe,

- tijekom elementarnih nepogoda i drugih opasnosti.

U st. 2. propisano je da se na rad iz st. 1. ne primjenjuju vremenska ograničenja propisana općim propisima.

U st. 3. propisano je da su prekovremeni rad djelatna vojna osoba službenik i namještenik obvezni obavljati i zbog drugih neodgodivih poslova čije bi prekidanje dovelo do štetnih posljedica.

U st. 4. je propisano da rad iz st. 3. ovog članka može trajati najdulje 30 radnih dana tijekom kalendarske godine.

U st. 5. je propisano da djelatnoj vojnoj osobi službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima.

U st. 6. određeno je da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena.

U st. 7. propisano je da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo uredit će se posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću.

Dakle, iz navedenih odredbi jasno proizlazi da i za razdoblje prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi o Oružanim snagama Republike Hrvatske (31. srpnja 2007.) djelatnoj vojnoj osobi pripada pravo na naknadu za prekovremeni rad prema općim propisima, a tužena tijekom postupka nije dokazala da je organizirala preraspodjelu radnog vremena na način da su svi odrađeni prekovremeni sati bili kompenzirani slobodnim danima te da je dežurstvo kao poseban uvjet rada bilo vezano za kontinuirano obavljanje poslova i zadaća. Stoga ovaj sud smatra pravilnim pristup nižestupanjskih sudova da tužitelju, djelatnoj vojnoj osobi, pripada pravo na naknadu za prekovremeni rad u razdoblju od svibnja 2007. do srpnja 2007. na temelju općih propisa o radu, Zakona o radu, Zakona o državnim službenicima i namještenicima i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike.

Odredbama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 6/03, 75/03, 34/05 i 50/08) propisani su dodaci na plaću i način isplate plaće za pripadnike Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Odlukom o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj 9/03) propisana je duljina tjednog radnog vremena od 40 sati tjedno koje se raspoređuje u pravilu od ponedjeljka do petka, s time da dnevno radno vrijeme u pravilu se raspoređuje od 8,00 do 16,00 sati, a u dnevno radno vrijeme uključen je i dnevni odmor od 30 minuta koji se u pravilu koristi između 11,00 do 14,00 sati. Iznimno je propisano da se djelatnim vojnim osobama raspoređenim u Ministarstvu obrane dnevno radno vrijeme traje od 8,30 do 16,30 sati za koji koriste dnevni odmor na isti način kao prije naveden.

Naime, navedenom odredbom čl. 97. ZSOSRH/07 propisana su prava za djelatne vojne osobe koje oni imaju s osnove prekovremenog rada, te posebno prava s osnove dežurstva. Prema tome, za zaključiti je da se radi o različitim kategorijama koje podrazumijevaju različitu regulaciju prava koja djelatnim vojnim osobama pripadaju za rad dulji od punog radnog vremena kada oni rade prekovremeno, od onih prava koje oni imaju kad rade u dežurstvu.

U konkretnom slučaju potraživanje tužitelja odnosi se i na razdoblje nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 76/07) koji je propisao da se u čl. 97. iza stavka 6. dodaje stavak 7. koji određuje da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo odredit će se posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću.

Taj posebni provedbeni propis donesen je tek Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“, broj 118/09) i koji Pravilnik je stupio na snagu 1. listopada 2009. te je raniji Pravilnik izmijenjen na način da su dodane u čl. 4. nove točke i to dodatak za dežurstvo i dodatak za obavljanje stražarske službe, kao što su i dodani novi članci 17.a do 17.b koji pobliže propisuju način određivanja naknade djelatnoj vojnoj osobi u stražarskoj službi. Dakle, u spornom dijelu razdoblja do 1. listopada 2009., a sukladno čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07 nije postojao provedbeni propis koji bi regulirao pitanje naknade plaće za dežurstvo odnosno za obavljanje stražarske službe.

Naime, provedbeni propis (izmjene Pravilnika) ne mogu se retroaktivno primjenjivati, stoga su nižestupanjski sudovi pravilno u spornom razdoblju primijenili odredbu čl. 14. ZSOSRH/07, kao i odredbu čl. 39. Kolektivnog ugovora, odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora iz 2008. Naime, ne može činjenica da država nije donijela provedbeni propis ići na štetu tužitelja, već naprotiv, u takvoj situaciji se primjenjuju opći propisi na čiju supsidijarnu primjenu upućuje i čl. 14. ZSOSRH/07. Tako je i Europski sud za ljudska prava u presudi Gashi protiv Republike Hrvatske od 13. prosinca 2007. (paragraf 40.) naveo da rizik svake greške što ju napravi državno tijelo trebala snositi država, a propusti države se ne smiju ispravljati na štetu građana, pa stoga revizijski navodi tužene u tom dijelu nisu osnovani.

Tužena je tužitelju u spornom razdoblju samo djelomično na ime prekovremenog rada, pa tako i za stražu i teren, priznavala slobodne dane, te nije sporno da tužitelju u navedenom razdoblju nije u cijelosti omogućila korištenje slobodnih dana niti mu je isplatila naknadu.

Međutim, osnovano tužena ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane nižestupanjskih sudova koji su tužitelju u spornom razdoblju za obavljanje stražarske službe i terena kao prekovremeni rad priznali i razdoblje osmosatnog odmora u okviru 24 sata. Imajući u vidu da tužitelj kao djelatna vojna osoba za vrijeme stražarske službe i terena, obzirom na specifičnost ovakve službe djelatnih vojnih osoba, nema mogućnost napuštanja radnog mjesta tijekom višednevnog boravka na terenu, životno je i logično da ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno određenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata. Stoga se rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata. (tako i ovaj sud u odluci Revr 753/09 od 17. studenoga 2009.).

Stoga su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kad su tužitelju kao prekovremeni sate priznali i vrijeme kada je tužitelj bio nazočan na mjestu rada, ali stvarno nije radio, već se odmarao.

Obzirom na to da nižestupanjski sudovi, zbog pogrešnog pravnog pristupa, nisu utvrdili odlučne činjenice, stvarno odrađene sate rada tužitelja kroz utuženo razdoblje s obzirom na njegovo radno mjesto, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju tužene, ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 7. prosinca 2016.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.