Croatian Supreme Court dismisses appeals in a drug trafficking case, upholding the first-instance conviction and sentencing.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appeals filed by the prosecutor and the defendant against the first-instance judgment convicting the accused of drug trafficking. The court found no error in the factual findings regarding the sale of heroin and heptanone, nor in the imposition of a three-year prison sentence and mandatory drug treatment. Consequently, the original verdict was confirmed as legally sound and properly executed.
Legislator headnote
AI generatedArticles 196, 45, 60, 79, 80, 90 of the Criminal Law of the Republic of Croatia; The Supreme Court may confirm a first-instance judgment if the lower court correctly applied the law and facts, and the imposed sanctions serve the intended purpose of criminal law.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Z A G R E B
Broj: I Kž 390/1997-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Senke Klarić-Baranović, Ane Garačić, Neve Šibl i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak- Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. S. Š. zbog krivičnog djela iz čl. 196. st. 3. OKZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 5. lipnja 1997. godine br. K-121/96, u sjednici održanoj 23. listopada 1997. godine, u nazočnosti zamjenice branitelja optuženika, odvjetnice V. D.-L. te zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vladimira Turka,
p r e s u d i o j e :
Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženika kao neosnovane, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
Pobijanom presudom Županijskog suda u Gradu Zagrebu oglašen je krivim opt. S.Š. da je na način opisan u izreci te presude počinio krivično djelo iz čl. 196. st. 2. OKZRH te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, u koju kaznu mu je po čl. 45. st. 1. OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 8. svibnja 1996. godine, pa dalje.
Po čl. 60. st. 1. OKZRH optuženiku je izrečena i sigurnosna mjera obveznog liječenja narkomana koja će se izvršiti u ustanovi za izvršenje kazne, a po čl. 79. i 80. OKZRH od optuženika je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom u ukupnom iznosu od 180,00 kn.
Konačno, po čl. 90. st. 1. u svezi čl. 87. st. 2. toč. 1. i 5. ZKP optuženik je obvezan da nadoknadi troškove krivičnog postupka koji se odnose na troškove psihijatrijskog i toksikološkog vještačenja kao i troškove liječenja tijekom boravka u pritvoru, u ukupnom iznosu od 6.310,82 kn, dok je oslobođen dužnosti da nadoknadi paušalnu svotu. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženik. Državni odvjetnik se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i predlaže, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili podredno, da se preinači u odluci o kazni i optuženik osudi na kaznu zatvora u duljem vremenskom trajanju.
Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni, sigurnosnoj mjeri i troškovima kaznenog postupka i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Državni odvjetnik Republike Hrvatske vraćajući spis na temelju čl. 360. st. 2. ZKP stavio je pismeni prijedlog, da se žalba državnog odvjetnika uvaži i prvostupanjska presuda ukine odnosno, a za slučaj da se ta žalba ocijeni neosnovanom, da se prvostupanjska presuda preinači u odluci o kazni i optuženiku za presuđeno djelo izrekne adekvatno stroža kazna, a da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a kod takovog je prijedloga ostao i na sjednici vijeća, kojoj je na temelju čl. 361. ZKP bila nazočna i zamjenica optuženikovog branitelja K.K., V.D.-L., odvjetnica iz Z.
Nazočnost opt. S.Š. nije osigurana, jer vijeće postupajući u smislu čl. 361. st. 2. ZKP to nije našlo svrsishodnim.
Žalbe nisu osnovane.
Na žalbu optuženika (osim zbog odluke o kazni)
Ovaj žalitelj ukazuje na dvije bitne postupovne povrede, onu iz čl. 354. st. 1. toč. 8. ZKP i onu iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP.
Bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 8. ZKP optuženik vidi u tomu, što je sud prvog stupnja svoju odluku temeljio na dokazima na kojima se presuda prema odredbama Zakona o krivičnom postupku ne može temeljiti, dakle, na dokazima koji su nevaljali jer proistječu iz protuzakonito izvršene pretrage stana, budući da je ista izvršena bez naloga istražnog suca a nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 197. st. 4. ZKP na koje se sud u obrazloženju svoje presude - pokušavajući "pokriti" protuzakonitost navedene istražne radnje - poziva (radi otklanjanja ozbiljne opasnost po život i zdravlje ljudi).
U pravu je optuženik kada tvrdi da je pretraga njegovog stana obavljena protuzakonito, budući da je obavljena bez naloga istražnog suca, a nije se radilo o ni jednoj situaciji koju ima u vidu stavak 4. članka 197. ZKP, kada se pretrazi može pristupiti i bez naloga istražnog suca, pa ni onoj, na koju se poziva sud prvog stupnja.
To zato, što upravo utvrđene okolnosti konkretnog slučaja takav zaključak suda prvog stupnja o neophodnosti pretrage radi otklanjanja ozbiljne opasnosti po život i zdravlje ljudi, demantiraju.
Naime, kada je u postupku utvrđeno, da je opservacija optuženikovog stana od strane djelatnika policije vršena dva uzastopna dana, time, da je već prvog dana kod dvije osobe koje su legitimirane po izlasku iz optuženikovog stana nađena droga i to kod jedne osobe heroin u količini od svega 0,06 grama a kod druge osam tableta heptanona, onda se i po nalaženju ovog suda - ni s obzirom na vrijeme trajanja opservacije, ni s obzirom na njezine rezultate, posebice one vezane za količinu nađene droge - ni u kojem slučaju ne može uzeti, da je pretragu bilo neophodno poduzeti upravo radi otklanjanja ozbiljne opasnosti za
I Kž 390/1997-5
život i zdravlje ljudi, već naprotiv.
Prema tomu, nije bio ispunjen zakonski uvjet na koji se poziva sud prvog stupnja, pa je trebalo, da bi pretraga optuženikovog stana bila izvršena na zakoniti način, pribaviti službeni nalog istražnog suca, a ne istu sutradan obaviti na način na koji je to postupljeno.
Međutim, unatoč toga što je pretraga optuženikovog stana provedena na nezakonit način a sud prvog stupnja dokaze do kojih se došlo takovom pretragom cijenio (radi se o zapisniku o pretrazi stana na listu 21 spisa, kao i na predmete koji su pretragom pronađeni i privremeno oduzeti prema potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta na listu 12, 13, 14, 15, 18 i 19 spisa, kao što je to i navedeno u predmetnom zapisniku), nije time ostvarena označena postupovna povreda budući da je očito da bi - s obzirom na druge dokaze - i bez tih dokaza bila donijeta ista presuda.
Dapače, svoju odluku o krivnji optuženika za presuđeno krivično djelo u onom opsegu kako je to navedeno u izreci pobijane presude, sud prvog stupnja nije uopće temeljio na spomenutim dokazima do kojih se došlo pretragom, već su oni imali određenog utjecaja upravo i samo u dijelu u kojem sud ionako nije prihvatio onu kriminalnu količinu i pravnu kvalifikaciju djela, kako je to optuženiku konačno izmijenjenom optužnicom (list 280 spisa) bilo stavljeno na teret, a to znači, bez štete za optuženika.
Nije optuženik u pravu ni kada ističe da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP time, što je u izreci pobijane presude navedeno, da je optuženik N.P. prodao osam komada tableta heptanona za točno neutvrđeni iznos, a u pismenom otpravku presude da je nedvojbeno utvrdio da su tablete prodane po cijeni koja je iznosila najmanje 10,00 kn, budući da "najmanje" upravo znači da ni pojedinačna cijena tablete nije točno utvrđena, pa onda nije mogao biti naveden ni ukupni iznos dobiven prodajom osam tableta, kao što je to sud pravilno i naveo u izreci presude, pa ovaj sud u napadnutom dijelu ne vidi nikakovu, a kamoli znatnu proturječnost između izreke presude i njezinog obrazloženja.
Označeni vid postupovne povrede bio bi ostvaren tek za slučaj, da je visina štete kao element djela utvrđena u izreci a da naknada oštećeniku ili imovinskopravni zahtjev nisu određeni u istom iznosu, ili da je u opisu djela u izreci navedeno, da je otuđena roba točne vrijednosti a kao imovinskopravni zahtjev se dosuđuje manji iznos, a o čemu se ovdje ne radi.
Naprotiv, ovdje se radi o oduzimanju imovinske koristi odmjerenoj po slobodnoj ocjeni, sukladno čl. 490. ZKP, upravo zato što je - sukladno izreci - točan iznos ostvaren prodajom osam tableta heptanona ostao neutvrđen, pa je sud prvog stupnja bio dužan odmjeriti ga po slobodnoj ocjeni i od optuženika oduzeti.
Radi iznijetog, suprotno žalbenoj tvrdnji, sud prvog stupnja nije počinio označene postupovne povrede.
Presudu suda prvog stupnja ovaj žalitelj pobija i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, ponavljajući pri tomu ono što je već bilo predmet ocjene suda prvog stupnja i ne iznoseći ništa novoga.
Ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, međutim, u cjelini prihvaća vrlo temeljitu ocjenu i analizu kako provedenih dokaza tako i obrane optuženika i u međusobnoj svezi, kao i argumentirane razloge pobijane presude, čemu zapravo nema potrebe gotovo ništa dodavati.
Stoga se žalitelj, a kada je riječ o prodaji droge svjedoku N.P. samo upućuje na razloge suda prvog stupnja sadržane na str. 5. pobijane presude, posebice na pasuse 9 i 11, u kojima je na određen i jasan način iznijeto opredjeljenje suda prvog stupnja glede uvjerljivosti obrane optuženika koju prihvaća u dijelu, da je navedenom svjedoku kritičnog događaja ipak predao osam tableta heptanona, ali ne i u dijelu da se tu radilo o posudbi, pa dakle, uzima, da se radilo o djelomičnom priznanju optuženika, dok je potpuno priznanje
I Kž 390/1997-5
izostalo u cilju umanjenja krivične odgovornosti, kao što je to izričito i navedeno u spomenutim dijelovima prvostupanjske presude. Jednako je tako nedvosmisleno i jasno navedeno, u kojem dijelu i u odnosu na koje činjenice prihvaća iskaz svjedoka N.P. a u kojem dijelu ga ne prihvaća. Konačno, na istom je mjestu valjano obrazloženo na temelju kojih je sve dokaza sud prvog stupnja utvrdio da se radi o prodaji tableta svjedoku, pa žalitelj neopravdano prigovara kako iz presude nije jasno komu sud vjeruje, je li optuženiku ili svjedoku N.P. i da radnja prodaje tableta nije dokazana, istovremeno pokušavajući umanjiti značenje važne činjenice - koja se inače ne poriče - da su kod svjedoka po izlasku iz optuženikova stana nađene sporne tablete, samo zato, što je još kod svjedoka nađena i izvjesna količina hašiša.
Nadalje, ne može se prihvatiti ni stajalište žalitelja da nije dokazana radnja prodaje heroina svjedoku M.G.
Ocjena i analiza provedenih dokaza od strane suda prvog stupnja u tom dijelu, uključujući i obranu optuženika, neovisno što on poriče izvršenje djela, kao i iskaza svjedoka M.G. data pred istražnim sucem u kojem on priznaje da mu je kritičnog događaja optuženik predao paketić heroina kojeg je donio iz svoje sobe, a naročito razlozi suda prvog stupnja kojim on otklanja kasniju izmjenu iskaza ovog svjedoka glede te odlučne činjenice, kao i analiza iskaza svjedoka u dijelu koji se odnosi na davanje optuženiku iznosa od 100,00 kn, za heroin, iznimno su logični i uvjerljivi i stoga za ovaj sud u cijelosti prihvatljivi. Uostalom, u žalbi se samo ponavlja upravo onaj dio izmijenjenog iskaza svjedoka prema kojem je on nabavio heroin prije dolaska kod optuženika i neovisno o optuženiku, a koji je od strane suda prvog stupnja već bio razmatran i pravilno ocijenjen te u presudi - prema gore iznijetom - valjano obrazložen. Radi toga, konačni zaključak suda prvog stupnja, da je optuženik M.G. prodao 0,06 grama heroina za iznos od 100,00 kn je neupitan.
Zbog svega naprijed izloženog, žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije mogla biti uvažena.
Na žalbu državnog odvjetnika (osim zbog odluke o kazni)
Obrazlažući žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja državni odvjetnik ustraje u stajalištu, da je optuženik počinio krivično djelo iz čl. 196. st. 3. OKZRH, jer je kontinuirano (a to znači tijekom 1996. godine do uhićenja tj. do dana 8. svibnja 1996. godine) od određene osobe, s kojom je imao sklopljeni izričit ili konkludentni dogovor o kupnji odnosno daljnjoj prodaji droge, nabavljao heroin i heptanon, dakle, da je djelo učinjeno od dvije osobe koje su se udružile radi neovlaštene nabave i prodaje tih droga.
Također prigovara, da je sud prvog stupnja neopravdano iz činjeničnog opisa ispustio prodaju opojne droge heroin konzumentima Č.S., B.D. i V.A., iako je imao dovoljnu činjeničnu podlogu za zaključak, da je optuženik izvršio i te prodaje.
Međutim, suprotno iznijetim stajalištima ovog žalitelja, pravilno je sud prvog stupnja uzeo da nema nikakovih dokaza da je optuženik počinio terećeno krivično djelo i da nisu dokazane radnje prodaje heroina i navedenim osobama, te je u obrazloženju svoje presude naveo logične i argumentirane razloge koji su rezultat potpune i brižljive ocjene obrane optuženika i provedenih dokaza i u njihovoj međusobnoj svezi.
Naime, i ovaj sud prihvaća, da se unatoč toga, što u obrani optuženika i iskazima svjedoka S.Č., D.B. i V.A., koji svi kategorički poriču bilo kakvu međusobnu svezu glede prodaje i kupnje heroina, ima onih proturječnosti na koje se - i to prvenstveno oslonom na "papirić" - poziva državni odvjetnik, i uslijed kojih se obrana optuženika i iskazi svjedoka doista ne čine sasvim uvjerljivim - ne može samo zbog toga, a u pomanjkanju drugih dokaza, izvoditi za optuženika nepovoljni zaključak i uzeti, da se na "papiriću" koji je I Kž 390/1997-5
pronađen pretragom optuženikova stana između više imena (šest) nalaze i njihova imena upravo zato što su kod optuženika kupovali heroin (a ne zato što su od optuženika pozajmljivali novac), kao što je to optuženik bio terećen i kao što to sada državni odvjetnik kategorički zaključuje u žalbi, pa dakle, i uzeti, da je optuženik i tim osobama kroz inkriminirano razdoblje prodavao heroin, jer je povrh svega, takva kategorična tvrdnja državnog odvjetnika u očitom neskladu sa uopćenim i nekonkretiziranim terećenjem optuženika u tom dijelu, kao što je to već pravilno uočio i obrazložio sud prvog stupnja.
Stoga je zaključak suda prvog stupnja o nedokazanosti navedenih prodaja potpuno pravilan. Ovo sve tim prije, da je sud prvog stupnja pravilno postupio pa iz analize dokaza, odnosno obrane optuženika i iskaza navedenih svjedoka, izuzeo sporni "papirić", koji je, makar kao indicij ukazivao na kakvu-takvu njihovu međusobnu povezanost, budući da se do njega došlo nezakonito obavljenom pretragom stana, tako da bi - kao sada - preostali samo obrana optuženika i iskazi navedenih svjedoka - da im optuženik kroz inkriminirano razdoblje nije prodavao nikakovu drogu.
Navedeno se jednako tako odnosi i na isti način u optuženikovom stanu pronađenih 19 plastičnih kutijica tzv. "kinder jaja" od kojih je kod deset nađeno tragova heroina, u čemu državni odvjetnik nalazi potvrdu svoje teze da je optuženik drogu, u ovom slučaju heroin, (ali i heptanon) redovito nabavljao od jedne te iste neidentificirane osobe s kojom se udružio "tako da je vjerojatno u određenim periodima optuženik kod kuće imao i veće količine droge koje je držao unaprijed pripremljene u tim kutijicama za konzumente koji su mu svakodnevno dolazili i koje je očekivao, a ne za vlastitu upotrebu kako se to on branio, jer bi mu u tom slučaju bila dovoljna jedna takva kutijica", dakle, da je počinio teži, kvalificirani oblik krivičnog djela.
Međutim, kada državni odvjetnik u osvrtu na inače dopušten način optuženikove obrane (u istrazi poricao djela a na glavnoj raspravi se branio šutnjom), a objašnjavajući kako nije nikakovo čudo da je ta osoba snabdjevača ostala neidentificirana, navodi, da ona nije dolazila u doticaj sa drugim konzumentima koji su od optuženika kupovali heroin, budući da ga je optuženik za njih sam spremao (misli se u one kutijice), dakle, kada i sam žalitelj priznaje da u pripremi za preprodaju i samoj preprodaji droge od strane optuženika ta osoba nije učestvovala, onda to nije nikakav argument u prilog žalbene teze da se radi o izričitom ili konkludentnom dogovoru između optuženika i te osobe o kupovini odnosno prodaji droge, već upravo obrnuto, u prilog stajališta suda, da nema nikakovih dokaza da je optuženik drogu nabavljao uvijek od iste osobe s kojom je zaključio opisani dogovor, posebice što je i sam optuženik ovisnik i što nije isključeno da je drogu nabavljao i od više osoba, kada je postojanje takovog dogovora još manje vjerojatno, kao što je to sve pravilno uzeo sud prvog stupnja.
S tim u svezi, treba reći, da je i za ovaj sud prihvatljivo u žalbi iznijeto stajalište, da je za postojanje ovog kvalificiranog oblika krivičnog djela zlouporabe opojne droge iz čl. 196. st. 3. OKZRH dovoljno, da jedna osoba snabdjeva drugu kontinuirano većim količinama opojne droge od onih koji su ovome potrebni za osobno konzumiranje, pa da kod te prve osobe doista i postoji svijest da druga osoba tu drogu osim što je sama konzumira i dalje preprodaje, ali za sve to treba imati valjanog uporišta u spisu, treba dokazati, što ovdje međutim nije slučaj.
Slijedom svega naprijed izloženog i usvajajući sve činjenične zaključke suda prvog stupnja koji se odnose na opstojnost presuđenog krivičnog djela i krivične odgovornosti optuženika, žalba državnog odvjetnika u kojoj se doista barata pretpostavkama i vjerojatnostima, nije mogla biti uvažena.
Na žalbe stranaka zbog odluke o kazni
Odlučujući o kazni, sud prvog stupnja je optuženiku cijenio kao olakotnu okolnost smanjenu uračunljivost a od otegotnih okolnosti povećanu društvenu opasnost djela i optuženika kao počinitelja,
I Kž 390/1997-5
budući da je do sada pet puta osuđivan, od toga jednom zbog istovrsnog krivičnog djela.
Optuženik smatra da mu je izrečena prestroga kazna s obzirom na njegovu bolest ovisnosti, korektno držanje pred sudom i činjenicu, da je do sada bio uredno zaposlen, da ima ukupno 14 godina radnog staža a uzdržava i vanbračnu suprugu, dok državni odvjetnik smatra, da je društvena opasnost upravo optuženika kao počinitelja podcijenjena s obzirom na njegovu dosadašnju višestruku osuđivanost. Razmatrajući ovako suprotstavljene žalbene navode stranaka, ovaj sud nalazi da ocjena i značaj svih utvrđenih okolnosti koje po čl. 37. st. 1. OKZRH utječu na to da kazna bude veća ili manja, koji je dao sud prvog stupnja žalbenim navodima stranaka nije došla u pitanje, jer se one u žalbi zapravo samo ponavljaju. To se jednako odnosi, kako na specifičnu bolest optuženika (narkomanija) koju je, kao olakotnu okolnost sud prvog stupnja cijenio kroz njegovu smanjenu uračunljivost, i koju optuženik apostrofira u svojoj žalbi, kao i na povećanu društvenu opasnost optuženika zbog njegove osuđivanosti, koju u svojoj žalbi apostrofira državni odvjetnik.
Zbog toga, ovaj sud ne nalazi, da je potrebna preocjena utvrđenih okolnosti od strane suda prvog stupnja, pa kako je sud prvog stupnja očito vodio računa i o svrsi krivične sankcije, kada je optuženiku izrekao kaznu zatvora u trajanju od tri godine, ali i dodatnu krivičnu sankciju - sigurnosnu mjeru obveznog liječenja narkomana - onda je i po stajalištu ovog suda za očekivati, da će te sankcije polučiti svrhu propisanu u čl. 4. i 31. OKZRH, kako u odnosu na ovog optuženika tako i u odnosu na druge, potencijalne počinitelje ovakovih ili sličnih krivičnih djela.
Optuženik je još pobijao prvostupanjsku presudu i zbog odluke o izrečenoj sigurnosnoj mjeri iz čl. 60. OKZRH, smatrajući, da se njegovo liječenje može provesti i u ambulantnim uvjetima jer da kod njega više nema nikakove tjelesne ovisnosti.
Međutim, pobijana sigurnosna mjera pravilno je i zakonito izrečena te žalbenim navodima nije osporena. Odlučna je činjenica, da je optuženik predmetno krivično djelo počinio zbog ovisnosti o stalnoj upotrebi opojnih droga, a u žalbi se poziva da se radi o bolesti od koje se on očito nije izliječio, pa je stoga opravdana ocjena suda, da postoji opasnost da će on zbog te ovisnosti i nadalje činiti krivična djela, što je sve dalo valjanu osnovu za izricanje navedene sigurnosne mjere obveznog liječenja narkomana iz čl. 60. st. 1. i 2. OKZRH.
Osim toga, a jer je optuženik osuđen na zatvorsku kaznu, nema zakonske mogućnosti da se naredi njegovo liječenje na slobodi, budući da se ono može izreći samo uz uvjetnu osudu u smislu čl. 60. st. 3. OKZRH, jer bi u protivnom, na štetu optuženika bio povrijeđen krivični zakon u pitanju je li odlukom o sigurnosnoj mjeri prekoračeno ovlaštenje koje sud ima po zakonu.
Optuženik pobija presudu i zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi, pri čemu ne obrazlaže zbog čega smatra da ta odluka nije pravilna i zakonita.
Ovaj sud međutim nalazi, da je ta odluka u svemu pravilno donijeta, pa kako žalba ne sadrži određenije navode ovom sudu preostaje samo žalitelja ponovno uputiti na razloge prvostupanjske presude i podvući, da je sud prvog stupnja suglasno odredbi čl. 490. ZKP prema stanju stvari, bio ovlašten i dužan imovinsku korist odmjeriti prema slobodnoj ocjeni, što je u konkretnom slučaju i postupio, oslonom na iskaz svjedoka N.P. kada je riječ o imovinskoj koristi pribavljenoj prodajom osam tableta heptanona, koju je odmjerio u visini od 80,00 kn, dok se 100,00 kn odnosi na prodaju 0,06 grama heroina G.M.
Konačno, sud drugog stupnja, suprotno žalbenim navodima optuženika nalazi, da je pravilna odluka suda prvog stupnja kada je optuženika obvezao na plaćanje troškova krivičnog postupka. Optuženik ističe,
I Kž 390/1997-5
da je više godina bio zaposlen a očito je zarađivao dostatne iznose, kad je novac mogao odvajati i za nabavku droge i vršiti pozajmnice. Dakle, prema stanju stvari, uzdržavanje optuženika koji je u pritvoru neće biti dovedeno u pitanje plaćanjem troškova, a osoba koje je on dužan udržavati, nema.
Slijedom svega naprijed iznijetog, sa žalbama državnog odvjetnika i optuženika postupljeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude, na temelju čl. 374. ZKP.
U Zagrebu, 23. listopada 1997.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Zlata Lipnjak-Bosanac v.r.
Katica Jelić v.r.