Rev-1228/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1228/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević, mr. sc. Jadranka Juga, Đure Sesse i Damira Kontreca, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. S. iz P., kojeg zastupa punomoćnica I. Z., odvjetnica u L., protiv prvotuženinka C. o. d.d., Podružnica P. i drugotuženika A. o. d.d. Z., kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda J. & I. iz P., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli posl. br. Gž-1940/07-2 od 22. rujna 2008., kojom je preinačena međupresuda Općinskog suda u Pazinu posl. br. P-195/05 od 8. prosinca 2006., u sjednici vijeća održanoj dana 23. ožujka 2011.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Međupresudom suda prvoga stupnja utvrđeno je da su tuženici odgovorni za naknadu štete tužitelju nastalu u prometnoj nezgodi koja se dogodila dana 31. srpnja 2002. na cesti T. – S.. I. i to svaki u omjeru od 20%, dok je tužitelj odgovoran 60%.

Drugostupanjskom presudom preinačena je međupresuda suda prvoga stupnja na način da je utvrđeno da tuženici nisu odgovorni za štetu koju trpi tužitelj zbog gore navedene prometne nezgode, te je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbijen. Ujedno je tužitelj obvezan prvotuženiku nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 1.220,00 kn, te drugotuženiku u iznosu od 18.910,00 kn.

Protiv pravomoćne presude suda drugoga stupnja reviziju je pravodobno podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže da se revizija prihvati i da se preinači pobijana presuda na način da se potvrdi prvostupanjska presuda.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija tužitelja nije osnovana.

U smislu odredbe čl. 392. a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Drugostupanjski sud je preinačujući presudu suda prvoga stupnja utvrdio tužitelja isključivo odgovornim za štetni događaj koji se dogodio dana 31. srpnja 2002. godine, a u kojem je tužitelj sudjelovao kao vozač motocikla i u kojem je isti zadobio tjelesne povrede.

Naime, tijekom prvostupanjskog postupka bilo je utvrđeno da je tužitelj kritične zgode upravljao motorkotačem bez položenog vozačkog ispita za upravljanje tom kategorijom vozila, da je motorkotač u trenutku nezgode bio neregistriran, da je do nezgode došlo na dijelu ceste gdje je brzina kretanja vozila ograničena na 40 km/h, da je tužitelj u trenutku poduzimanja radnje kočenja vozio brzinom od 83,23 km/h, dok mu je naletna brzina bila 59,52 km/h. Isto tako nižestupanjski sudovi su utvrdili da bi tužitelj mogao zaustaviti svoje vozilo laganim kočenjem da se kretao brzinom nižom od 58,68 km/h, a oštrim kočenjem kod svih brzina manjih od 69,83 km/h. Osiguranici tuženika su pak vozili jedan drugom u susret, time da je jedno vozilo bilo zaustavljeno, dok se drugo vozilo nalazilo u fazi zaustavljanja.

Za razliku od prvostupanjskog suda koji je utvrdio suodgovornost osiguranika tuženika i to svakoga u omjeru od 20%, drugostupanjski sud je zaključio da je za predmetnu prometnu nezgodu isključivo odgovoran tužitelj.

Navedeno stajalište drugostupanjskog suda pravilnim prihvaća i ovaj sud. Naime, tužitelj je kritične zgode upravljao motorkotačem bez položenog ispita za tu vrstu vozila i to brzinom dvostrukom većom od dozvoljene. Da je kritične zgode upravljao dozvoljenom brzinom, tada bi isti mogao zaustaviti svoje vozilo bez ikakvih problema i to laganim kočenjem. Suprotno tome isti je kritične zgode počeo kočiti i namjeravao proći između dva vozila, vozila osiguranika tuženika, koja su se kretala jedan drugome u susret, a što nije uspio da je udario u automobil i preletio preko automobila i pao. Sama činjenica da je ograničenje brzine na određenoj cesti 40 km/h ukazuje na potrebu da se tom cestom vozi s posebnim oprezom, što na strani tužitelja nije bio slučaj.

Prema odredbi čl. 26. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ br. 84/92, 5/93, 6/93, 26/93, 29/94, 43/96, 46/96, 54/96, 59/96) vozač je dužan brzinu kretanja vozila prilagoditi osobinama i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta, gustoći prometa tako da vozilo može pravovremeno zaustaviti pred svakom zaprekom koju, u konkretnim uvjetima, može predvidjeti, odnosno da može pravovremeno postupiti po prometnom znaku ili pravilu.

Ovaj sud pravilnim prihvaća utvrđenje drugostupanjskog suda da činjenica da su osiguranici tuženika zaustavili svoja vozila radi sigurnijeg mimoilaženja (širina kolnika od 4 metra), nije u uzročno posljedičnoj vezi sa samom nezgodom, već je uzrok same nezgode neprilagođena brzina kretanja vozila tužitelja. Tužitelj je bio dužan prilagoditi brzinu kretanja svog vozila stanju i uvjetima na cesti, a kako bi mogao pravovremeno zaustaviti svoje vozilo ukoliko bi naišao na bilo kakvu prepreku.

Tužitelj u reviziji ponavlja tvrdnju iznesenu i u ranijem tijeku postupku da su vozači vozila osiguranika tuženika zaustavili svoja vozila i međusobno razgovarali, a koju činjeničnu tvrdnju nižestupanjski sudovi nisu prihvatili i za to su dali svoje razloge.

Prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija se može izjaviti zbog bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP koja je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom, odnosno zbog pogrešne primjene materijalnog prava, što znači da se zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja revizija ne može izjavljivati.

Zbog toga nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je na temelju čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 23. ožujka 2011.

Predsjednica vijeća:

Mr. sc. Jasna Brežanski, v.r.