Croatian Supreme Court partially allows appeal, reducing prison sentence for drunk driving due to mitigating circumstances.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia partially upheld the appeal against a first-instance conviction for drunk driving, reducing the prison term from two years to one year and six months. The defendant argued for acquittal based on lack of intent and requested a suspended sentence, but the court found the factual findings regarding the accident and alcohol consumption were supported by evidence. While the court rejected the claim of no intent, it recognized significant mitigating factors such as the defendant's family status and post-accident behavior, leading to a lighter sentence while maintaining the driver's license revocation.
Legislator headnote
AI generatedčl. 168. st. 2. KZRH; čl. 42. toč. 2. i 43. st. 1. toč. 1. OKZRH; čl. 387. st. 1. i 384. ZKP: The appellate court may reduce a prison sentence when mitigating circumstances are not sufficiently weighed, provided the new term still achieves the purpose of punishment.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 1231/1992-3
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr. Novoselec Petra, kao predsjednika vijeća, te Kocijančić Erike, mr. Frančula Rudolfa, Potrebica Ante i Drakulić Vladimira, kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M.Z. zbog krivičnog djela iz čl. 168. st. 2. u svezi s čl. 164. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Karlovcu od 28. listopada 1992. K- 13/91, u sjednici održanoj 27. siječnja 1993., saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske C.B.,
p r e s u d i o j e :
I. Djelomično se uvažava žalba opt. M.Z., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni tako da se opt. M.Z. za krivično djelo iz čl. 168. st. 2. KZRH u svezi s čl. 164. st. 1. KZRH zbog kojeg je tom presudom oglašen krivim po čl. 168. st. 2. KZRH a primjenom čl. na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine 42. toč. 2. i 43. st. 1. toč. 1. OKZRH osudjuje
i 6 (šest) mjeseci zatvora.
II. U ostalom dijelu žalba optuženika odbija se kao neosnovana te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrdjuje presuda suda prvog stupnja.
O b r a z l o ž e n j e
Okružni sud u Karlovcu pobijanom presudom oglasio je krivim opt. M.Z. zbog krivičnog djela iz čl. 168. st. 2. u svezi s čl. 163. st. 1. KZRH pa ga je temeljem čl. 168. st. 2. KZRH uz primjenu čl. 42. toč. 2. i 43. st. 1. toč. 1. OKZRH osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Temeljem čl. 68. OKZRH optuženiku je izrečena i mjera sigurnosti oduzimanja vozačke dozvole "B" kategorije u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.
Protiv te presude žali se optuženik putem svog branitelja M.B.,. odvjetnika iz K., zbog: povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog
I Kž 1231/92
stanja, odluke o kazni i mjeri sigurnosti, te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno sudjenje ili preinači i optuženiku izrekne uvjetna osuda. Ujedno je zatražio da njegov branitelj bude obaviješten o sjednici vijeća.
Odgovor na žalbu nije podnijet.
Izjašnjavajući se o žalbi temeljem čl. 370. st. 2. ZKP javni tužitelj Hrvatske predložio je da ista bude odbijena, kod kojeg prijedloga je zamjenik javnog tužitelja Hrvatske ostao i u sjednici vijeća.
Branitelj optuženika nije obaviješten o sjednici vijeća i to razloga jer prema odredbi čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 73/91) odredbe ZKP o obavješćivanju stranaka o sjednici vijeća ne primjenjuju se.
Žalba je djelomično osnovana.
Prije razmatranja žalbenih osnova ovaj drugostepeni sud je po službenoj dužnosti, temeljem čl. 376. st. 1. toč. 1. ZKP, ispitao je li počinjena koja od bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 1., 5., 6., 8. do 11. ZKP i utvrdio da te postupovne povrede ne postoje.
Protivno žalbenim navodima ovaj drugostepeni sud smatra da je sud prvog stupnja, a temeljem izvedenih dokaza, te njihovom pomnom i kritičkom analizom i ocjenom, kako pojedinačno tako i u njihovoj povezanosti i skupnosti, potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, za svoja stajališta i zaključke dao je u svemu valjane i prihvatljive razloge.
Neosnovan je žalbeni prigovor kako optuženik tempore criminis nije bio u alkoholiziranom stanju, jer je konzumirao tek dvije čašice alkohola, a pogotovo da nije na pouzdan i valjan način utvrdjena koncentracija apsolutnog alkohola u krvi i mokraći optuženika. To zato jer službene osobe (prometni policajci T.D. i N.M. ) daju suprotne konstatacije o njegovoj alkoholiziranosti, a i iskaz dežurnog liječnika (dr. Ž.K. ) koji je pregledao optuženika nakon prometne nezgode suprotan je nalazu Centra za kriminalistička ispitivanja i vještačenja. Konačno, optuženiku, kada je dovezen u bolnicu nakon prometne nezgode, uopće nije uzet uzorak urina pa zato i nije bilo moguće utvrditi koncentraciju alkohola u njegovom urinu, tvrdi optuženik kako u obrani tako i u svojoj žalbi.
Prvostepeni je sud, medjutim, na posve pouzdan i nedvojben način utvrdio i zaključio da je optuženik kritične zgode bio u alkoholiziranom stanju sa koncentracijom alkohola u krvi od 1,90‰ i mokraći 2,18‰ (u momentu vadjenja) i da je u trenutku prometne nezgode optuženik bio u takovoj mjeri pod utjecajem alkohola da su njegove vozačke sposobnosti zbog toga bile bitno smanjene, a što prije svega proizlazi iz nalaza i mišljenja Centra za kriminalistička ispitivanja i vještačenja (list 13 spisa). Prvostepeni je sud, prvenstveno temeljem iskaza svjedoka dr. Ž.K., utvrdio da je isključena mogućnost kako optuženiku nije uzeta mokraća radi analize i utvrdjivanja koncentracije alkohola, i to zato jer se u svim takovim slučajevima postupa na isti način, pa je tako učinjeno i u konkretnom
I Kž 1231/92
slučaju. Uostalom, s pravom ukazuje prvostepeni sud na neprihvatljivost i neutemeljenost prigovora optuženika kako bi na vještačenje bio poslan urin neke druge osobe a ne njegov. Konačno i iz utvrdjene koncentracije apsolutnog alkohola u krvi optuženika proizlazi da je on u kritično vrijeme bio u alkoholiziranom stanju. To što dr. Ž.K. prilikom pregleda optuženik nije djelovao da bi bio pod utjecajem alkohola, nije od odlučnog značaja, jer je to njegova subjektivna ocjena, odnosno opažanje, a alkoholiziranost optuženika utvrdjena je vještačenjem na objektivan i pouzdan način. To isto odnosi se i na navodne kontradikcije u odnosu na policijske djelatnike, odnosno njihove konstatacije u zapisnicima, pogotovo jer spomenuti djelatnici policije uopće nisu niti saslušani kao svjedoci a nije niti jasno o kakovim se kontradikcijama u zapisnicima radi, a ti zapisnici, na koje se poziva optuženik nisu niti izvedeni kao dokaz na glavnoj raspravi. Usput se napominje, ono isto što je kazano glede iskaza svjedoka dr. K.Ž., ako su ti djelatnici i nešto različito naveli glede alkoholiziranosti optuženika to je ipak samo njihovo subjektivno osobno zapažanje i mišljenje koje se ne mora poklapati sa objektivnim stanjem stvari.
Na prigovor optuženika kako je on tempore criminis vozio primjerenom brzinom, što je utvrdjeno i prometnim vještačenjem, treba napomenuti da njemu nije ni stavljeno na teret prekoračenje brzine niti kršenje nekih drugih prometnih propisa izuzev onog iz čl. 164. st. 1. i 2. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama, a što jasno proizlazi iz činjeničnog opisa krivičnog djela, odnosno izreke presude.
Osnovano sud prvog stupnja otklanja obranu optuženika, koju ponavlja i u žalbi, i u onom dijelu u kojem tvrdi kako je do skretanja i slijetanja automobila došlo zbog oštećenja na kolniku i nagle pojave jednog (crvenog) osobnog automobila ispred njegovog. Što se tiče oštećenja kolnika, odnosno izbočine na kolniku kako tvrdi optuženik, treba ukazati da u zapisniku o očevidu (list 4-5 spisa) nigdje se ne navode izbočine rupe odnosno neka veća oštećenja kolnika i sl., a kada bi takova oštećenja, koja nisu uobičajena i koja bi ometala normalno odvijanje prometa, postojala ona bi sigurno bila i opisana (konstatirana) u tom zapisniku.
Istina, iz iskaza svjedoka M.M., a donekle i iz fotoelaborata, proizlazilo bi da je rub kolnika bio oštećen (nalazila se jedna rupa odnosno oštećenje), ali se radilo o starom oštećenju koje nije uzrokovalo slijetanje vozača van kolnika, a kako se optuženik kretao često i tom ulicom pa je i tog dana ranije prošao tuda, dobro je znao kolnik pa i eventualno oštećenja.
Nadalje, nije utvrdjeno da bi optuženik skrenuo automobilom u lijevo zato što bi mu u susret (po "njegovoj" strani kolnika) dolazilo vozilo. Naime, pravilno prvostepeni sud ukazuje na kontradikciju u obrani optuženika, kada je riječ o ovoj činjenici, jer na glavnoj raspravi (29. travnja 1991. godine, list 31 spisa) optuženik je kazao kako je primijetio da mu u susret dolazi vozilo koje sa desne strane ceste prelazi na lijevu stranu i počinje se kretati po njegovom traku, da bi na glavnoj raspravi 4. svibnja 1992. godine (list 36 spisa), nakon iskaza svjedoka M.M., izjavio kako je primijetio vozilo na svojoj desnoj traci, ali ne može tvrditi da li se kretalo, odnosno polazilo, ili zaustavljalo. Očigledno je, što ispravno uočava prvostepeni sud, svoju obranu optuženik na drugoj glavnoj raspravi prilagodio je iskazu spomenutog svjedoka, koji je kazao kako je prije prometne nezgode vidio - 4 - I Kž 1231/92
jedan automobil crvene boje koji je stao ispred trgovine na lijevu stranu, gledajući prema Kamenskom, te je vozač ušao u trgovinu, vratio se, ušao u kola, ali ne zna da li je bio krenuo ili ne kada je čuo udarac. Optuženiku taj crveni automobil nije bio prepreka i razlog skretanja, možda se njemu učinilo da je na njegovoj strani, jer je bio pijan, ali nije utvrdjeno da bi objektivno to vozilo prouzrokovalo neadekvatno reagiranje optuženika.
Kao mogući (treći) uzrok skretanja i slijetanja automobilom optuženik navodi zaledjeni kolnik upravo u tom kritičnom zavoju. Mada svjedok M. kaže da je na tom mjestu bilo leda, koji se stvarao izbacivanjem vode od točkova vozila iz jedne rupe, osnovano prvostepeni sud ne prihvaća ovakovu obranu, pa ni iskaz svjedoka, zato jer u zapisniku o očevidu (a očevid je započet svega 10-tak minuta nakon nezgode), konstatirano je: "... na tom dijelu cesta je bila mokra od lokava vode koje potječu od odvodnih kanala a koju su vozila raznijela po cesti u dužini od 15-20 m a inače je cesta bila suha...". Iz fotoelaborata (posebno fotografije br. 3) takodjer je vidljivo da na kolniku nema leda, već da je na dijelu kolnik mokar, vide se lokve vode.
Optuženik prigovara i utvrdjenju suda prvog stupnja kako je on osnovno krivično djelo učinio sa eventualnim umišljajem, pogotovo jer on nije pristao na ugrožavanje javnog prometa, pa prema tome nema voljnog dijela umišljajnog postupanja. Nije, medjutim, ni taj prigovor osnovan. Optuženik je konzumirao veću količinu alkohola, a znao je da mu predstoji vožnja i da će sa njime u kolima biti G.V.. To, medjutim, njega ne sprečava da se dovede u tako alkoholizirano stanje zbog kojeg su njegove vozačke sposobnosti bile bitno smanjene. Upravo u njegovoj alkoholiziranosti nalazi se i odgovor zbog čega on poduzima radnju (naglo skreće, koči i ne može zaustaviti vozilo) koje su strane trijeznom vozaču, i bez stvarnog razloga, pa je on u takvom stanju bio svjestan da može poduzeti neke radnje u upravljanju vozilom zbog kojih vozilo može sletiti i koje mogu ugroziti život drugim osobama, pa na takvu posljedicu (ugrožavanje) on i pristaje.
S pravom je sud prvog stupnja odbio prijedlog optuženika, kojeg ponavlja i u žalbi, da se izvrši djelomična rekonstrukcija i to iz razloga jer je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrdjeno izvedenim dokazima. Iz tog razloga nije potrebno ni izvodjenje drugih dokaza - saslušanje svjedoka B.N., što predlaže žalitelj u žalbi.
Iz navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja.
Oglašavajući krivim optuženika za krivično djelo iz čl. 168. st. 2. u svezi s čl. 164. st. 1. KZRH na utvrdjeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno je primijenio krivični zakon, pa zbog toga nije utemeljena ni žalba optuženika zbog povrede krivičnog zakona.
Žalba optuženika zbog odluke prvostepenog suda o kazni osnovana je.
Po ocjeni ovog drugostepenog suda sud prvog stupnja nije u dovoljnoj mjeri cijenio utvrdjene olakotne okolnosti na strani optuženika kao što su; neosudjivanost, da je otac dvoje malodobne djece i da mu je pokojni G.V. bio kolega sa posla. Obzirom na navedene okolnosti, te ponašanje optuženika nakon prometne nezgode, ovaj sud nalazi da će i kazna odmjerena u kraćem trajanju (jedna godina i šest mjeseci zatvora) od one koju je izrekao sud
I Kž 1231/92
prvog stupnja (dvije godine zatvora) postići svrhu kažnjavanja iz čl. 5. st. 2. i čl. 33. OKZRH. Naravno, prilikom odmjeravanja kazne ovaj sud je imao na umu težinu počinjenog krivičnog djela i stupanj krivičnopravne odgovornosti optuženika.
Obzirom na visoku koncentraciju alkohola u krvi i urinu optuženika tempore criminis težinu počinjenog krivičnog djela, ovaj drugostepeni sud ocjenjuje da je mjera sigurnosti iz čl. 68. OKZRH zakonito izrečena.
Iz navedenih razloga temeljem čl. 387. st. 1. i 384. ZKP odlučeno je kao u izreci presude.
U Zagrebu, 27. siječnja 1993.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Lipnjak-Bosanac Zlata v.r.
dr. Novoselec Petar v.r.
Suglasnost
ovog prijepisa s izvornikom ovjerava:
Viši
stručni referent:
(Vladimir
Vuletin)