Rev-x-803/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 803/14-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Đure Sessa člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja 1. S. N. (OIB: ...) i 2. tužiteljice J. N. (OIB: ...), oboje iz Z., koje zastupa punomoćnik Z. O., odvjetnik u Z., protiv tuženika Z. N. iz Z., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik I. K., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5966/13-2 od 21. siječnja 2014., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7879/11- 287 od 28. svibnja 2013., u sjednici održanoj 3. svibnja 2017.,

r i j e š i o j e:

1. Ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5966/13-2 od 21. siječnja 2014. i predmet se vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2. Ostavlja se drugostupanjskom sudu svojom konačnom odlukom riješiti i o troškovima revizijskog postupka.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 7879/11-287 od 28. svibnja 2013., odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da im tuženik isplati iznos od 838.891,10 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. studenog 2005. do isplate i da im naknadi troškove postupka (točka I. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da im tuženik isplati iznos od 0,04 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. travnja 1974. do isplate i da im naknadi troškove postupka (točka II. izreke) te je naloženo tužiteljima naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 189.056,25 kn (točka III. izreke).

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5966/13- 2 od 21. siječnja 2014., suđeno je:

"Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 7879/11-287 od 28. svibnja 2013., i sudi:

Nalaže se tuženiku Z. N. isplatiti I. tužitelju S. N. i II. tužiteljici J. N. iznos od 838.891,10 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01. studenoga 2005. do isplate, po kamatnoj stopi koju do 31. prosinca 2007. određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku Z. N. naknaditi I. tužitelju S. N. i II. tužiteljici J. N. parnični trošak u iznosu od 173.850,51 kn, u roku od 15 dana."

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da ovaj sud odbije tužbeni zahtjev uz obvezu nadoknade troškova parničnog postupka, a podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 25/13; dalje: ZPP), revizijski je sud ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U drugostupanjskoj presudi ostvarena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju se u reviziji tuženik ukazuje opširno navodeći nedostatke u obrazloženju presude kojoj nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama (o postojanju kojih je zaključio drugostupanjski sud preinačujući prvostupanjsku presudu) te o primijenjenom materijalnom pravu u odnosu na obvezu vraćanja uloženog u nekretninu koju je stekao temeljem ugovora o darovanja.

Predmet spora je obveznopravni zahtjev tužitelja za isplatu ulaganja izvršenih u nekretninu u Z., u korist prednika tuženika pok. I. N..

U provedenom postupku nižestupanjski sudovi su utvrdili:

- da su tužitelji i prednik tuženika pok. I. N. 1960. godine zajednički započeli gradnju stambenog objekta;

- da je u predmetu Okružnog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2711/69, pravomoćnom presudom od 6. rujna 1976. utvrđeno da su sada pok. S. N. i pok. I. N. suvlasnici u ½ dijela nekretnine u Z.,

- da je prednik (otac) tužitelja (pok. S. N.) ovu parnicu pokrenuo 1. ožujka 1983. protiv prednika (oca) tuženika (pok. I. N.);

- da je Ugovorom o darovanju od 25. ožujka 1985., tuženik (sada pok. I. N.), svoj suvlasnički dio predmetne nekretnine darovao sinu Z. N. (ovdje tuženiku);

- da je tuženik I. N. umro tijekom parnice (19. travnja 1998.) i da je postupak nastavljen u odnosu na njegove zakonske nasljednike: Z. N., B. N. i M. N.;

- da je rješenjem Javnog bilježnika V. G., poslovni broj O-471/07 od 14. siječnja 2008., utvrđeno da se ostavinski postupak iza pok. I. N. neće provoditi jer on nije ostavio pokretnu ni nepokretnu imovinu;

- da su zakonski nasljednici pok. I. N., Sporazumom od 12. ožujka 1999. utvrdili postojanje ove parnice kojim se tuženik Z. N. obvezao platiti evetualni dug koji bi prema tužiteljima proizašao u ovom postupku;

- da je pravomoćnim dijelom presude prvostupanjskog suda, poslovni broj P-1613/94- 242 od 17. ožujka 2009., odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na tuženike B. i M. N., dok je nastavljen u odnosu na tuženika Z. N..

Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev uz obrazloženje da tuženik kao jedan od zakonskih nasljednika iza pok. I. N. nije ništa naslijedio i da ne odgovara za dugove ostavitelja sukladno odredbi čl. 145. st. 1. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 52/71 i 47/78; dalje ZN), kojom je propisano da nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine. Prvostupanjski sud je ocijenio da ne postoji obveza tuženika prema navedenom Sporazumu od 12. ožujka 1999., koji je sklopljen između zakonskih nasljednika pok. I. N., jer taj Sporazum nema značenje preuzimanja duga u smislu odredbe čl. 446. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96 i 112/99; dalje ZOO), niti se radi o preuzimanju ispunjenja iz čl. 453. ZOO. Drugostupanjski je sud, povodom žalbe tužitelja, preinačio prvostupanjsku presudu i presudio tako da je prihvatio tužbeni zahtjev uz obrazloženje "da je nepripadna imovinska korist koju je pok. I. N. stekao na temelju materijalnih ulaganja koja su tužitelji izvršili u njegov suvlasnički dio, prešla na temelju besplatnog pravnog posla (darovanja) upravo na tuženika", zbog čega je taj sud zaključio da je tuženik na temelju odredbe čl. 210. ZOO (stjecanje bez osnove) "u obvezi naknaditi tužiteljima vrijednost ostvarene koristi u ukupnom iznosu od 838.891,10 kn".

Nakon što je na ovaj način formulirao osnovu odgovornosti tuženika prema tužiteljima za materijalna ulaganja koja je otac tužitelja izvršio u suvlasnički dio svoga brata (oca tuženika), drugostupanjski sud je, na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, još utvrdio:

- da su u predmetu Okružnog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2771/69, pravomoćnom presudom od 6. rujna 1976. tužitelj I. N. i tuženik S. N. utvrđeni suvlasnicima nekretnine u Z., svaki u ½ dijela, te da je u toj presudi zaključeno kako različiti iznosi ulaganja u gradnju stambene zgrade (dvojnog objekta) nemaju utjecaja na stvarnopravni odnos stranaka u tom sporu, već da može predstavljati osnovu za obveznopravni zahtjev S. N. u posebnoj parnici;

- da je postojao usmeni sporazum iz 1960. između S. N. i njegova brata I. N. da će zajednički graditi stambenu zgradu - dvojni objekt i u jednakim omjerima ulaganja sudjelovati u toj gradnji;

- da je u gradnji objekta „do pod krov“, koja je trajala tijekom 1960. i 1961. godine, unatoč sporazumu o jednakom ulaganju u gradnju objekta, I. N. uložio manje sredstava,

- da je u predmetu Okružnog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2771/69, I. N. na raspravi 6. ožujka 1974. priznao da je uložio manje sredstava od brata S. N. i da je voljan isplatiti vrijednost izvršenih ulaganja u visini tadašnje vrijednosti onoga što je brat uložio u njegov suvlasnički dio,

- da vrijednost ulaganja izvršenih tijekom 1960. i 1961. godine, prema nalazu i mišljenju građevinskog vještaka Z. Š., koji je vrijednost ulaganja izračunao prema cijenama rada i materijala iz 2005. godine, odnosno tržišnoj vrijednosti zemljišta iz 2005. godine, iznosi 838.891,10 kn.

Iz navedenih odluka, također, proizlazi da su tužitelji vodili protiv tuženika parnicu radi pobijanja pravnih radnji (ugovora o darovanju) te da su s tim zahtjevom pravomoćno odbijeni.

Polazeći od sveukupnih činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova te imajući u vidu obrazloženje ovih odluka, sadržaj žalbe koju su tužitelji podnijeli protiv prvostupanjske presude kao i sadržaj predmetne revizije ovaj sud drži potrebnim, prije svega, ocijeniti neprihvatljivim, nejasnim i kontradiktornim obrazloženje primjene materijalnog prava u drugostupanjskoj presudi.

Naime, drugostupanjski sud uopće nije objasnio zbog čega smatra da bi činjenica što je nepripadna imovinska korist koju je pok. I. N. stekao na temelju materijalnih ulaganja koja je prednik tužitelja izvršio u njegov suvlasnički dio, prešla na temelju besplatnog pravnog posla (darovanja) na tuženika dovela do njegove odgovornosti u smislu odredbe čl. 210. ZOO. Tužba s temelja stečenog bez osnove (kondikcijska) tužba osobna je tužba kojom samo osiromašeni i njegovi univerzalni sljednici (što tužitelji u odnosu na svog oca jesu) mogu tražiti protiv stjecatelja - obogaćenog i njegovih univerzalnih pravnih sljednika (što tuženik u odnosu na svog oca jest) mogu tražiti povrat stečenog bez osnove (u ovom slučaju izdatka za drugog).

U ovoj parnici tuženik se nalazi u specifičnoj poziciji – on kao univerzalni pravni sljednik (zakonski nasljednik) u ovoj parnici ima procesnu poziciju tuženika, međutim u materijalnopravnom smislu nema njegove odgovornosti za očeve obveze s obzirom na to da od njega nije ništa naslijedio (odredba čl. 145. st. 1. ZN - nasljednik odgovara za dugove ostaviteljeva do visine vrijednosti naslijeđene imovine), kako je to prvostupanjski sud pravilno zaključio.

Ulaganje izvršeno u suvlasnički dio oca tuženika postalo je dio imovine njegovog oca, a na tuženika je prešlo s osnovom – ugovorom o darovanju, koja nije prestala niti otpala, pa on nije ništa stekao bez osnove. On je suvlasništvo kuće stekao kao daroprimac, pa je u odnosu na tu sada svoju imovinu postao singularni sukcesor iza darodavca i kao takav ne odgovara za njegove obveze (osim ako takva obveza ne proizlazi iz nekog drugog pravnog posla).

Konačno, okolnost da je tuženik stekao nekretninu besplatno, općenito sama za sebe ne dovodi do odgovornosti za obveze darovatelja, pa ni za vraćanje stečenog bez osnove.

Zbog ovog pogrešnog pravnog pristupa drugostupanjski sud je propustio odlučiti o ostalim odlučnim žalbenim prigovorima (čl. 375. st. 1. ZPP), zbog čega pravilnost primjene materijalnog prava nije moguće ispitati.

Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku drugostupanjski sud će ponovno odlučiti o žalbi tužitelja protiv prvostupanjske presude, a u obrazloženju koje odluke će iznijeti ocjenu žalbenih navoda tužitelja koji prihvaćaju zaključak prvostupanjskog suda po kojem tuženik ne odgovara za dugove prednika koji nije ostavio imovinu, ali osporavaju ocjenu prvostupanjskog suda po kojoj ne postoji obveza tuženika jer smatraju da odgovornost proizlazi iz Sporazuma od 12. ožujka 1999. Pritom sud treba ocijeniti ima li predmetni Sporazum značenje preuzimanja duga u smislu odredbe čl. 446. ZOO, odnosno preuzimanja ispunjenja iz čl. 453. ZOO (može li tuženik kao preuzimatelj preuzeti dug ili ispunjenje duga suugovaratelja B. i M. N. koji objektivno ne postoji jer suugovaratelji nisu ništa naslijedili od I. N. kao dužnika budući je on umro bez imovine) ili taj Sporazum (zajedno s drugim okolnostima) ima eventualno neko drugo pravno značenje (izjava tuženika o priznanju duga, pristupu dugu ili nešto drugo).

Ako utvrdi obvezu tuženika sud će voditi računa i o prigovorima tuženika istaknutim u ovoj reviziji u pogledu visine duga. Poglavito je potrebno voditi računa o tome da visinu ulaganja treba utvrditi prema cijenama kada su ti izdaci učinjeni, a ne na način da se vrijednost ulaganja izvršenih tijekom 1960. i 1961. obračuna prema cijenama iz 2005. godine. Pritom treba voditi računa da prema ranijoj ocjeni ovog suda u Rev 1957/1992-2 od 15. prosinca 1993. nije nastupila zastara za potraživanje tužitelja koje čini iznos po njima utuženih novčanih sredstava u dio kuće tuženika prema "tadašnjoj vrijednosti" - dakle u vrijeme davanja izjave prednika tuženika o priznanju duga u ožujku 1974.

Sud, također, treba imati na umu da pravna osnova tužbenog zahtjeva nije nadoknada vrijednosti koristi ostvarene bez pravne osnove, već se radi o zahtjevu za isplatu revalorizirane vrijednosti uloženih sredstava u zgradu - obiteljsku kuću, i to u onaj dio kuće, koji sada pripada tuženiku, u koju je pravni prednik tužitelja uložio umjesto prednika tuženika (prema stanju spisa postupajući kao poslovođe bez naloga) prema cijenama iz 2005. godine (prvi tužbeni zahtjev).

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 3. svibnja 2017.

Predsjednica vijeća

Davorka Lukanović-Ivanišević, v. r.