III Kr-113/2013-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr 113/13-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr. sc. Marina Mrčele, kao predsjednika vijeća, te dr. sc. Zdenka Konjića i Žarka Dundovića, kao članova vijeća i sudske savjetnice Jasmine Sabađija, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog M. S., zbog kaznenog djela iz čl. 193. st. 2. i dr. Kaznenog zakona, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude što je čine presude Općinskog suda u Rijeci od 05. travnja 2010. godine broj: Ksm-10/08 i Županijskog suda u Rijeci od 06. lipnja 2012. godine, broj: Kž-70/11, u sjednici vijeća održanoj dana 13. kolovoza 2013. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se zahtjev osuđenog M. S. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, kao neosnovan.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom što je čine presuda Općinskog suda u Rijeci, broj: Ksm- 10/08, od 05. travnja 2010. godine i presuda Županijskog suda u Rijeci broj: Kž-70/11, od 06. lipnja 2012. godine, M. S. proglašen je krivim zbog kaznenog djela bludnih radnji iz čl. 193. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97; 27/98; 50/00; 129/00; 51/01; 105/04; 84/05 i 71/06; u daljnjem tekstu: KZ/97) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci.

Protiv te pravomoćne presude osuđenik je putem branitelja D. S. R., odvjetnika iz R., u zakonskom roku, dana 07. rujna 2012. godine, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude. U zahtjevu ističe povrede zakona iz čl. 427. toč. 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku - („Narodne novine“ broj 110/97; 27/98; 58/99; 112/99; 58/02; 143/02 i 115/06; u daljnjem tekstu: ZKP/97), a ispravno povrede iz čl. 517. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08; 76/09; 80/11; 121/11; 91/12; 143/12 i 56/13; u daljnjem tekstu: ZKP/08), tvrdeći da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 3. ZKP/08, jer je okrivljenik bez opravdanog razloga bio privremeno udaljen iz sudnice dok je oštećenica davala svoj iskaz, koju povredu vezuje uz povredu Ustava Republike Hrvatske iz čl. 29., kao i povredu načela pravičnog suđenja iz čl. 6.

III Kr 113/13-4

Konvencije za zaštitu temeljnih ljudskih prava. Također prigovara nalazu i mišljenju vještaka psihologa koji dokaz je proveden radi provjere autentičnosti iskaza oštećenice, smatrajući da je taj dokaz sud trebao izdvojiti jer je vještak preuzeo ulogu suda, pa se radi o nezakonitom dokazu iz čl. 10. st. 2 ZKP/08. Osim toga nalazi i povredu okrivljenikova prava na obranu iz čl. 517. st. 1. toč. 3. u vezi čl. 468. st. 3. ZKP/08, smatrajući da je ista nastupila odbijanjem dokaznih prijedloga okrivljenika.

Predložio je ukidanje prvostupanjske i drugostupanjske presude i vraćanje sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, uz prijedlog da se sukladno čl. 518. st. 5. ZKP/08, odgodi izvršenje pravomoćne presude.

Postupajući u skladu s odredbom iz čl. 518. st. 4. ZKP/08, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske. Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske je pod brojem KR-I-DO-314/13, od 23. srpnja 2013., u pisanom očitovanju predložio da se zahtjev osuđenika odbije kao neosnovan.

Zahtjev nije osnovan.

Neosnovana je nominalna tvrdnja osuđenika da je ostvarena povreda zakona iz čl. 517. st. 1. toč. 2. u vezi čl. 468. st. 1. toč. 3. ZKP/08. Naime, ovdje prije svega valja naglasiti da se zahtjev za izvanredno preispitivanje zbog ove bitne povrede ne može ni podnositi, jer istaknuta povreda kod ovog izvanrednog pravnog lijeka nije zakonom predviđena, osim u dijelu koji se odnosi na uporabu jezika u postupku, što ovdje nije slučaj. Međutim, očigledno je da sadržajno osuđenik djelomično pobija i tzv. pogrešnu primjenu čl. 338. ZKP/97, tvrdeći da je po sudu prvog stupnja ta odredba pogrešno primijenjena, jer za njezinu primjenu nisu bile ostvarene procesne pretpostavke. U odnosu na ovu tvrdnju treba istaknuti da je sud prvog stupnja vodio računa o svim zakonskim pretpostavkama, kada je odlučio okrivljenika privremeno udaljiti iz sudnice, dok je oštećenica davala svoj iskaz. Sud drugog stupnja, takvu odluku prvostupanjskog suda prihvaća kao na zakonu osnovanu i detaljno i dostatno obrazlaže svrhu njezine primjene i osnovanost razloga za privremeno udaljenje okrivljenika pri čemu posebno nalazi kako je okrivljeniku nakon povratka na glavnu raspravu pročitan iskaz oštećenice, na koji on nije imao pitanja, nego je stavio svoju primjedbu, koja je zapisnički i konstatirana. Prema tome navedena zakonska odredba ispravno je primijenjena, pa slijedom toga nije ostvarena istaknuta povreda zakona, a niti naznačena povreda Ustava i Konvencije.

U odnosu na istaknuti prigovor iz zahtjeva da se presuda temelji na nezakonitom dokazu (nalaz i mišljenje vještaka psihologa), koji dokaz je proveden radi autentičnosti iskaza oštećenice, pa onda i ocjene vjerodostojnosti takvog iskaza, treba reći da ta zakonska povreda nije ostvarena. Vještak psiholog, suprotno prigovoru iz zahtjeva, u konkretnom slučaju nije preuzeo ulogu suda, već je iznio svoje stručno mišljenje o psihičkom statusu oštećenice, koje je dano kroz izvršenu analizu iskaza procijenjenog posebnom psihološkom metodom po standardnim kriterijima za analizu sadržaja iskaza, što je kasnije bilo od pomoći sudu kod analize i ocjene njegove vjerodostojnosti. Sud je konačno izrazio svoju kritičnost i kroz ocjenu nalaza i mišljenja vještaka psihologa kao stručnog pomoćnika u postupku. Stoga, nalaz i mišljenje vještaka psihologa ne predstavlja nezakonit dokaz, kako to pogrešno smatra podnositelj zahtjeva.

III Kr 113/13-4

Konačno, u pogledu prigovora osuđenika o povredi prava obrane zbog odbijanja nekih dokaznih prijedloga okrivljenika, a što je imalo za posljedicu i povredu načela o pravičnom suđenju, kroz kršenje Ustava Republike Hrvatske, kao i međunarodne Konvencije za zaštitu temeljnih ljudskih prava, Vrhovni sud Republike Hrvatske nalazi da podnositelj zahtjeva također nije u pravu. U odnosu na istaknuti prigovor valja naglasiti da sud nije dužan izvesti svaki predloženi dokaz, već samo one za koje ocijeni da su važni za utvrđivanje odlučnih okolnosti u pojedinoj konkretnoj situaciji. Prema tome, odlukom suda kojom se odbija provođenje dokaza ne dovodi se u pitanje pravo obrane, već se ta odluka može odraziti samo na kakvoću utvrđenog činjeničnog stanja, što zapravo u ovom slučaju predstavlja suštinu osuđenikova zahtjeva, a činjenična utvrđenja sudova u smislu čl. 517. ZKP/08, nisu osnova za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Ostali prigovori osuđenika istaknuti u zahtjevu, također su prigovori utvrđenom činjeničnom stanju, a činjenično stanje ne može biti osnova za ovaj izvanredni pravni lijek, kako je već prethodno istaknuto.

Zbog navedenog je zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan trebalo odbiti, te presuditi kao u izreci, na temelju čl. 512. u vezi 519. ZKP/08.

Budući je odlučeno o zahtjevu os. M. S. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, to nema osnove za rješavanje njegova prijedloga za odgodu izvršenja pravomoćne presude.

U Zagrebu 13. kolovoza 2013.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Jasmina Sabađija, v.r.

mr. sc. Marin Mrčela, v.r.