Rev-954/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 954/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Augusta Husineca, Ilije Čuljata, Gordane Gasparini i Vladimira Drakulića, kao članova vijeća, u građansko- pravnoj stvari tužitelja L. S. iz D., koga zastupa Z. C., advokat iz V., protiv tuženih ZOIO C. Filijala V. i Poduzeće za ceste iz O., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Osijeku od 6. lipnja 1991. br. Gž-1797/91-2, kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima od 23. studena 1990. br. P-1230/90-42, u sjednici održanoj dana 14. srpnja 1992.

p r e s u d i o j e:

Djelomično se prihvaća revizija tužitelja te se preinačuje presuda Okružnog suda u Osijeku od 6. lipnja 1991. godine br. Gž-1797/91-2 u dijelu kojim je žalba tužitelja djelomično odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda u stavu I. izreke (osim u dijelu o parničnom trošku) i stavu II. izreke, te se u tom dijelu preinačuje i prvostepena presuda i sudi:

"Drugotuženik "Poduzeće za ceste" O., dužno je isplatiti tužitelju L. S. iz D. na ime naknade štete 4.761,30 austrijskih šilinga u dinarskoj protuvrijednosti prema tečaju važećem na dan isplate, sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 23. studenog 1990. godine do isplate, sve u roku od 15 dana."

U preostalom dijelu revizija tužitelja se odbija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Okružnog suda u Osijeku od 6. lipnja 1991. g. br. Gž-1797/91-2 žalba tuženika Hrvatske ceste ispostava Osijek odbijena je kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda, osim u dijelu o parničnom trošku gdje se ukida i predmet vraća istom sudu na ponovnu odluku, a žalba tužitelja je djelomično odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda u stavu I. izreke (osim u dijelu o parničnom trošku) i stavu II. izreke, dok je uvažena žalba i ukinuta prvostepena presuda u st. III i IV odluke i vraćena istom sudu na ponovno odlučivanje.

Protiv citirane drugostepene pravomoćne presude u dijelu kojim je njegova žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda pravodobno je izjavio reviziju tužitelj iz oba revizijska razloga, te predložio ukidanje odnosno preinačenje nižestepenih presuda.

Na reviziju tužitelja nije odgovoreno, niti se nadležni javni tužitelj izjasnio o reviziji.

Revizija tužitelja je djelomično osnovana.

Prvostepeni sud je utvrdio da je tužitelj 25. XI 1986. godine upravljajući svojim automobilom marke "Mercedes" inozemne registracije i oznake uslijed neprilagodjene brzine kretanja preko mosta na Savi kod mjesta Orašje, pretrpio prometnu nezgodu u kojoj je nastala šteta na automobilu u visini od 15.871 austrijskih šilinga.

Sud je na temelju saobraćajnih vještačenja utvrdio da je tužitelj vozio brzinom od 66 km na sat na mjestu gdje je dozvoljena brzina svega 30 km, da je na mostu iznenada naletio na rasute rezance šećerne repe i da je uslijed toga došlo do poklizavanja i zanošenja, udaranja u ogradu mosta, udaranja u automobil koji je nailazio iz suprotnog pravca i prevrtanja na krov. Sud je ocijenio da je tužitelj svojom nepažnjom i nepropisnom vožnjom odgovoran za nastanak štetnog događaja u omjeru od 70%, pa mu je od utvrđene visine štete dosudio 30%, time da je tuženoga obavezao da plati dinarsku protuvrijednost prema tečaju važećem na dan presuđenja i zakonske zatezne kamate od toga dana do isplate.

Ovako utvrđeno činjenično stanje i pravnu ocjenu spora u cijelosti je prihvatio i drugostepeni sud u pobijanoj presudi i potvrdio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu.

Tužitelj neosnovano tvrdi da je odgovornost za nastali štetni događaj u omjeru 50% prema 50%.

Naime, imajući u vidu da je tužitelj vozio brzinom dvostruko većom od dozvoljene i da bi uz primjerenu brzinu, od 30 km/sat, koja je dozvoljena na tom mjestu, mogao izbjeći nezgodu, nižestepeni sudovi su pravilnom primjenom materijalnog prava utvrdili omjer podijeljene odgovornosti tako da je odgovornost tužitelja 10%.

Prema propisu čl. 189. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (koji se primjenjuje kao zakon Republike Hrvatske - "NN" 53/91) visina naknade materijalne štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.

Iz navedenog razloga prvostepeni sud je pravilnom primjenom materijalnog prava utvrdio visinu naknade štete prema odredbi navedenog zakonskog propisa i od toga dana obvezao da tuženi plaća zakonske zatezne kamate. Stoga nema pravnog osnova zahtjev tužitelja da mu se dosude kamate od dana štetnog događaja, pa je u tom dijelu valjalo odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

Novčana obaveza tuženoga izražena u stranoj valuti u skladu je sa zakonom, ali ju je dozvoljeno ispuniti samo u HRD, pa se stoga strana valuta preračunava u HRD prema tečaju koji će važiti na dan ispunjenja.

Iz navedenih razloga valjalo je temeljem čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku (koji se primjenjuje kao zakon Republike Hrvatske - "NN" br. 53/91) preinačiti nižestepene presude i obavezati tuženoga da isplati tužitelju dinarsku protuvrijednost za 4.761,30 austrijskih šilinga prema tečaju koji bude važio na dan isplate.

U Zagrebu, 14. srpnja 1992.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.