Rev-809/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 809/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Đorđa Bjegovića, Radomire Felicijan-Maoduš, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića kao članova vijeća, u pravoj stvari tužiteljice B.M. iz Đ., … , koju zastupa M.P., odvjetnik u Đ., protiv tuženog Republičkog fonda zdravstvenog osiguranja i zdravstva Hrvatske, radi poništenja odluka tuženika o raspoređivanju na drugo radno mjesto, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Osijeku br. Gž-943/92 od 8. listopada 1992. godine, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Đakovu br. P-16/92 od 24. ožujka 1992. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 8. travnja 1993. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Đakovu br. P-16/92 od 24. ožujka 1992. godine tužiteljica je odbijena sa zahtjevom da se ponište odluke direktora tuženika od 30. srpnja 1991. godine i Komisije za rad i radne odnose tuženika od 4. studenog 1991. godine, te tuženiku naloži da tužiteljicu vrati na radno mjesto u Đ. na poslove koje je obavljala do izvršenja odluke direktora.

Drugostupanjskom presudom Okružnog suda u Osijeku br. Gž-943/92 od 8. listopada 1992. godine, odbijanjem žalbe tužiteljice, navedena je presuda potvrđena.

Protiv pravomoćne presude donesene u drugom stupnju tužiteljica je pravovremeno izjavila reviziju (odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku, koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine" br. 53/91 - kao zakon Republike Hrvatske) i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava, pa predlaže, da se obje nižestupanjske presude preinače i tužbenom zahtjevu udovolji, odnosno ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tužiteljica u reviziji navodi samo to da joj je tuženik, protivno odredbi čl. 139. st. 2. Pravilnika o radnim odnosima, propustom pozivanja, onemogućio prisustvovanje na sjednici gdje je raspravljano o njezinom prigovoru o raspoređivanju u drugo mjesto rada, te da tuženik nije zatražio mišljenje sindikata, dakle, da je postupio protivno odredbi čl. 140. istog Pravilnika.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud - u smislu odredbe čl. 390. Zakona o parničnom postupku - dostavio protivnoj stranci i javnom tužitelju nadležnom za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, međutim, protivna stranka nije odgovorila na reviziju, niti se republički javni tužitelj izjasnio o podnesenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Kada je riječ o sudskom postupku i revizijskim razlozima na koje se tužiteljica poziva, onda valja istaći da revizijski sud, po službenoj dužnosti, pazi jedino na bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku. Ta bitna povreda, nedvojbeno, nije ostvarena. O svim ostalim procesnim povredama, i to bez obzira na to da li je riječ o onima relativno ili onima apsolutno bitnoga značaja, a sve što se navodi proizlazi iz odredbe čl. 386. Zakona o parničnom postupku, revizijski je sud ovlašten voditi računa samo onda kada se revident na takve povrede, zbog kojih se revizija i inače može izjaviti, izričito i određeno poziva. Revident to ne čini, dakle, revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije ostvaren.

Pobijana je odluka zakonito donesena, dakle, revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije ostvaren.

Nadležna tijela u radnoj organizaciji nesumnjivo su dužna, kada se odlučuje o povredi ili zaštiti radnikovih pojedinačnih prava odnosno obveza, u potpunosti primjenjivati (i) postupovna pravila, ona predviđena važećim zakonom i odgovarajućim pravilnikom.

Tako su tijela tuženika bila dužna primijeniti:

- (a) odredbu čl. 81. st. 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (jednaku onoj iz čl. 139. st. 1. Pravilnika o radnim odnosima tuženika), prema kojoj, radnik ima pravo prisustvovati sjednici na kojoj se raspravlja .... o njegovom prigovoru i izjasniti se o činjenicama koje su važne za donošenje odluke, te - (b) odredbu čl. 82. st. 1. istog zakona (odgovarajuća onoj iz čl. 140. st. 1. Pravilnika), prema kojoj je, nadležni organ, prije donošenja odluke .... o prigovoru radnika, dužan zatražiti mišljenje sindikata i obavezno ga razmotriti i o njemu se izjasniti, ako ga je sindikat dostavio. Naprijed navedena postupovna pravila nadležna tijela tuženika nisu pravilno primijenila. Naime, nije sporno da tužiteljica na sjednicu nadležnog drugostupanjskog tijela nije bila pozvana, odnosno da mišljenje sindikata uopće nije zatraženo. Ocjenjujući pravnu prirodu (značaj i posljedice) povrede ovih pravila neophodno je imati u vidu karakter radnopravnog odnosa u užem smislu, tj. voditi računa o konkretnoj odluci kojom je (eventualno) i kakovo pravo povrijedjeno. Pobijane su odluke donesene i utemeljene na primjeni odredbe čl. 19. st. 1. Zakona o radnim odnosima:

"Radnika se može bez njegovog pristanka rasporediti iz jednog u drugo mjesto rada ako je udaljenost manja od pedeset kilometara i ako je osiguran prijevoz na rad i s rada sredstvima javnog saobraćaja ili sredstvima organizacije odnosno poslodavca". Razmatrajući ovu odredbu zakonodavac je omogućio organizaciji odnosno poslodavcu da samostalno i slobodno donese odluku o rasporedu na rad u drugo mjesto uz ostvarenje samo dviju traženih pretpostavki: (1) da je udaljenost izmedju mjesta manja od pedeset kilometara i (2) da je osiguran odgovarajući promet. Valja kazati da ostvarenje traženih pretpostavki nije sporno.

Spomenute postupovne povrede ostvarene u organizaciji, u navedenim uvjetima i po svojoj pravnoj prirodi, prema shvaćanju ovog suda, nisu takove da bi same po sebi dovele do ništavosti, nevaljanosti pobijanih odluka nadležnih tijela organizacije tuženika. Uobičajeno je kazati da u takovom slučaju povrede nisu apsolutnog značaja. Dakle, valja ih ocijeniti bitnim povredama samo onda kada su utjecale ili barem mogle utjecati na zakonitost donesenih odluka. Ostvarene i ovdje navedene okolnosti dovoljne su za zaključak da navedeni propusti nisu ni mogli utjecati na zakonitost rješenja o ovakovom rasporedu radnika, posebno zato što tužiteljica, u toku čitavog postupka, nije navela niti jednu okolnost koja bi, da je bila upotrijebljena, mogla dovesti do za nju povoljnije odluke.

Prema tome, revizijski razlozi nisu ostvareni, pa je reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu i to temeljem odredbe čl. 393. Zakona o parničnom postupku.

U Zagrebu, 8. travnja 1993.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

U zamjeni voditelja daktilobiroa:

(Štefica Klepac)