Gž-3806/2013-2 · Županijski sud u Puli - Pola



Posl. br. Gž-3806/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Mirne-Nade Terlević Sebastijan kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RZ iz [adresa] (ranije [adresa]) protiv tuženika DOMA ZA DECU I OMLADINU SOMBOR, radi naknade štete, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Puli posl. br. P-249/89-37 od 17. rujna 1991., u sjednici održanoj 16. prosinca 2013.,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se prihvaća tuženikova žalba pa se presuda Općinskog suda u Puli posl. br. P-249/89-37 od 17. rujna 1991. preinačuje i sudi:

1. Nalaže se tuženiku Domu za decu i omladinu Sombor isplatiti tužitelju RZ iz [adresa] na ime naknade štete iznos od 37,61 kunu (tridesetsedamkuna i šezdesetjednulipu) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 17. rujna 1991. do isplate (najprije na iznos od 37.610,00 dinara i potom od 25. prosinca 1991. na iznos 37.610 hrvatskih dinara a od 30. svibnja 1994. na iznos od 37,61 kunu), kao i nadoknaditi mu parnični trošak u iznosu od 6,40 kuna (6.400,00 dinara odnosno 6.400 hrvatskih dinara), sve u roku od 15 dana.

2. U preostalom se dijelu – za iznos od 16,12 kuna (16.120,00 dinara) i za preostali zahtjev za plaćanje kamata – odbija tužbeni zahtjev, kao i zahtjev za naknadu parničnog troška za iznos od 61,21 kunu (61.211,80 dinara).

II. U preostalom se dijelu tuženikova žalba odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku Domu za decu i omladinu Sombor naknaditi tužitelju RZ iz [adresa] štetu isplatom iznosa od 53.726,60 dinara zajedno s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 19. srpnja 1991. do isplate, kao i nadoknaditi mu parnični trošak u iznosu od 67.611,80 dinara.

Pravovremenom i dopuštenom žalbom ovu presudu pobija tuženik, zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga, smatrajući kako je trebalo utvrditi prava i obveze prema odgovarajućim zakonima koji važe za područje tuženika i Centra za socijalni rad u Sarajevu da bi se uopće moglo nešto zaključiti o vršenju ili nevršenju obaveza od strane tuženika u odnosu na djelovanje maloljetnog OZ. U svakom slučaju smatra kako postoji granica odgovornosti ustanova za djelovanje maloljetnika koji imaju nedostatke u odgoju i ponašanju pa u skladu s tim nije utvrđena nikakva odgovornost tuženika, već bi sve okolnosti trebalo utvrditi u novom postupku. Posebno ističe kako je prvostupanjski sud pogrešno odbio prigovor podijeljene odgovornosti iako je utvrdio sve činjenice na kojima je tuženik zasnivao svoje prigovore, pa tako i činjenicu je li vozilo bilo zaključano ili nije te u slučaju ako je vozilo bilo otključano uzeti da je time vlasnik djelomično pristao na nastanak štete. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva, odnosno ukidanje presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

Žalba je djelomično osnovana.

Predmet spora je tužiteljev zahtjev da mu tuženik kao ustanova pod čijim je nadzorom bio maloljetni OZ naknadi štetu koju mu je taj maloljetnik prouzročio 24. siječnja 1991. u Puli kada je protupravno uzeo tužiteljev osobni automobil i oštetio ga.

Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti temeljeći svoju odluku na odredbi članka 167. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", Službeni list Republike Hrvatske, br. 53/91 – dalje u tekstu: ZOO/91), a visinu štete utvrdio je vještačenjem. Radilo se o totalnoj šteti u visini od 37.610,00 dinara (tzv. konvertibilnih dinara).

Presuda je ispitana u granicama razloga iz tuženikove žalbe a i po službenoj dužnosti u pogledu zakonom propisanih bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pravilne primjene materijalnoga prava (članak 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", Službeni list Republike Hrvatske, br. 53/91 i izmjene – dalje u tekstu: ZPP).

Ovaj žalbeni sud ocjenjuje da prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te da ne postoje ni druge apsolutno bitne povrede odredaba procesnoga prava na koje pazi po službenoj dužnosti (one iz članka 354. stavka 2. ZPP).

Relevantno činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno, ali je prvostupanjski sud djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor podijeljene odgovornosti a to je pretpostavka za djelomično preinačenje prvostupanjske presude.

U konkretnoj je parnici nesporno da je maloljetni OZ prouzročio tužitelju štetu i da je u to vrijeme, 24. siječnja 1989., bio smješten kod tuženika odakle je pobjegao te je ponovno vraćen kod tuženika gdje je bio do 15. veljače 1989.

Štetu je dakle počinio maloljetnik dok je bio pod nadzorom tuženika kao ustanove. Radi se o odgovornosti druge osobe za maloljetnika, prema odredbi članka 167. stavka 1. ZOO/91, a krivnja te druge osobe, u konkretnom slučaju tuženika, se pretpostavlja tako da tuženik odgovara za štetu jer nije dokazao da je nadzor obavljao na način na koji je obvezan ili da bi šteta nastala i pri brižljivom obavljanju nadzora.

Teret dokaza je isključivo na tuženiku koji nije ni pokušao dokazati da je nadzor obavljao na način na koji je bio obvezan ili da bi šteta nastala i pri brižljivom obavljanju nadzora, pa tako ni u žalbi nije naveo nove činjenice niti ponudio nove dokaze.

Činjenica da je tuženik dječji dom otvorenoga tipa sama po sebi ne otklanja njegovu odgovornost za štetu koju je njegov štićenik maloljetni OZ počinio za vrijeme kada je bio u bijegu, tim više što maloljetniku to nije bio prvi bijeg od tuženika.

Tuženikova je žalba ipak djelomično osnovana jer je prvostupanjski sud djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zanemario nespornu činjenicu da je tužitelj ostavio ključ u kontakt bravi, budući da takvo ponašanje tužitelja kao oštećenika predstavlja rizik koji se može okarakterizirati kao doprinos vlastitoj šteti u smislu odredaba članka 192. ZOO/91, a uzimajući u obzir sve okolnosti ovaj žalbeni sud ocjenjuje da taj doprinos iznosi 30%.

Prvostupanjski je sud stoga pogrešno primijenio materijalno pravo podcijenivši skrivljeni doprinos tužitelja nastanku štetnog događaja (ulazak tuženikova maloljetnog štićenika u automobil i vožnju koja je završila oštećenjem automobila) pa je prvostupanjska presuda djelomično preinačena odbijanjem tužbenog zahtjeva za 16,12 kuna.

Kako se radilo o totalnoj šteti, dakle nenovčanoj materijalnoj šteti, zatezne kamate teku od dana presuđenja bez obzira kada je šteta procijenjena, pa je i u tom dijelu prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo (članci 189. stavak 2. i 277. stavak 1. ZOO/91).

Prvostupanjska je presuda zato djelomično preinačena, s tim što je zbog proteka vremena i promjene novčanih jedinica novčana tražbina izražena u aktualnoj valuti Republike Hrvatske, a o žalbi je odlučeno tek sada jer je spis bio u prekidu zbog razloga iz članka 213. stavka 1. točke 2. ZPP a potom i greškom arhiviran budući da stranke nisu reagirale glede nastavka postupka pa je prvostupanjski sud to učinio po službenoj dužnosti (članak 215. stavak 4. ZPP).

Preinačena je i odluka o troškovima postupka jer tužitelju pripada nagrada za zastupanje po punomoćniku – odvjetniku samo za četiri radnje (tužbu i tri ročišta) u iznosu od 6,40 kuna (6.400,00 dinara – za 100 bodova prema vrijednosti boda 64,00 dinara sukladno mjerodavnoj Odvjetničkoj tarifi – "Narodne novine" 16/90), budući da sudske pristojbe nije platio a zahtjev za troškove vještačenja nije određeno postavio kako je to nužno prema odredbi članka 164. stavka 2. ZPP.

Iz navedenih je razloga, a na temelju odredaba članaka 368. stavka 1. i 373. točke 3. ZPP, odlučeno kao u izreci.

Pula – Pola, 16. prosinca 2013.

Predsjednik vijeća

Igor Rakić