I Kž-729/2012-8 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 729/12-8

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U DA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Dražena Tripala, Žarka Dundovića, Ileane Vinja i dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. Š., zbog kaznenog djela iz članka 91. točke 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05. – ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11.; nastavno: KZ/97) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 31. kolovoza 2012. broj K-92/12, u sjednici održanoj 20. studenog 2013. u nazočnosti optuženog D. Š. i branitelja optuženika, odvjetnika H. K.,

p r e s u d i o j e :

I. Povodom žalbe državnog odvjetnika i optuženog D. Š., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odnosu na kazneno djelo iz članka 173. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05. – ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11.; nastavno: KZ/97) zbog kojeg je optuženi D. Š. proglašen krivim pod točkom 2. izreke te presude na način da se na temelju članka 451. točke 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 143/12., 56/13.; nastavno: ZKP/08) izriče da se optuženi D. Š. (s osobnim podacima kao u prvostupanjskoj presudi)

OSLOBAĐA OD OPTUŽBE

da bi:

2. dana 15. listopada 2011. na adresi u Z., protivno članku 3. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga, nedozvoljeno držao 53 komada originalno zapakiranih tableta „Xanax SR“ od 1 mg, koje sadrže alprazolam, koji se na Popisu opojnih droga, psihotropnih tvari i biljaka

I Kž 729/12-8

iz kojih se može dobiti opojna droga, te tvari koje se mogu uporabiti za izradu opojnih droga nalazi na Popisu psihotropnih tvari i biljaka u Odjeljku 4.,

- dakle, da bi neovlašteno posjedovao tvari koje su propisom proglašene opojnom drogom,

- pa da bi time počinio kazneno djelo protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom – zlouporabu opojnih droga – iz članka 173. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05. – ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11.; nastavno: KZ/97).

Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08 troškovi kaznenog postupka u odnosu na ovaj dio optužbe padaju na teret proračunskih sredstava.

II. Uslijed odluke pod točkom I. izreke, prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, kao i po službenoj dužnosti preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kaznenim sankcijama na način da se optuženom D. Š. za kazneno djelo iz članka 91. točke 4. KZ/97 zbog kojega je prvostupanjskom presudom proglašen krivim na temelju te odredbe utvrđuje kazna dugotrajnog zatvora u trajanju 20 (dvadeset) godina, a uzima se utvrđenom kazna zatvora u trajanju 10 (deset) mjeseci izrečena mu opozvanom uvjetnom osudom iz presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 21. prosinca 2010. broj Ko-2465/10, potvrđene presudom Županijskog suda u Zagrebu od 15. ožujka 2011. broj Kž-598/11-3, čije izvršenje je određeno prvostupanjskom presudom, pa se optuženi D. Š., uz primjenu članka 69. stavka 3. u vezi s člankom 60. stavkom 1. i stavkom 2. točkom a) te člankom 53. stavkom 8. KZ/97, osuđuje na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju 20 (dvadeset) godina.

Na temelju članka 63. stavka 1. KZ/97 optuženom D. Š. se u jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 30. srpnja 2010. do 21. prosinca 2010. u kaznenom postupku vođenom pod brojem Ko-2465/10 kao i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru u ovom kaznenom postupku od 15. listopada 2011. pa dalje.

Na temelju članka 69. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; nastavno: KZ/11) optuženom D. Š. izriče se sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o drogi, koja može trajati najdulje 3 (tri) godine.

III. Žalba optuženog D. Š. odbija se kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom optuženi D. Š. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela teškog ubojstva iz članka 91. točke 4. KZ/97 opisanog pod točkom 1. izreke te presude, za koje mu je, na temelju tog propisa, utvrđena kazna zatvora u trajanju četrnaest godina, kao i zbog počinjenja kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz članka 173. stavka 1. KZ/97 opisanog pod točkom 2. izreke te presude, za koje mu je, na temelju tog propisa, utvrđena kazna zatvora u trajanju šest mjeseci. Na temelju članka 69. KZ/97 opozvana je uvjetna osuda izrečena optuženom D. Š. presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 21. prosinca

I Kž 729/12-8

2010. broj Ko-2465/10 te je određeno izvršenje tom presudom mu izrečene kazne zatvora u trajanju deset mjeseci, pa je optuženi D. Š., na temelju odredaba članka 60. KZ/97, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju petnaest godina.

Na temelju članka 63. stavka 1. KZ/97 optuženom D. Š. je u jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 15. listopada 2011. pa dalje.

Na temelju članka 76. KZ/97 optuženom D. Š. izrečena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti, koja ima trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, ali u svakom slučaju do prestanka izvršenje kazne zatvora, time da ne može trajati dulje od pet godina.

Na temelju članka 82. KZ/97 i članka 4. stavka 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ broj 145/10.; nastavno: ZPOIK) utvrđeno je da novčani iznos od 7.531,30 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi D. Š. ostvario kaznenim djelom iz članka 91. točke 4. KZ/97, da je taj iznos imovina Republike Hrvatske te je naloženo optuženom D. Š. taj iznos uplatiti u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku petnaest dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

Na temelju članka 148. stavka 5. ZKP/08 optuženi D. Š. u cijelosti je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi D. Š..

Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „pobijanu presudu (…) preinači u dijelu odluke o kazni u odnosu na točku 1. presude, te okrivljeniku izrekne strožu kaznu dugotrajnog zatvora, pa mu i stoga izreče jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora“.

Optuženi D. Š. žali se po branitelju, odvjetniku H. K., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske „preinači presudu na način da optuženika proglasi krivim za ubojstvo na mah“.

Optuženi D. Š. je po branitelju, odvjetniku H. K., podnio i odgovor na žalbu državnog odvjetnika u kojem predlaže njeno odbijanje.

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08 dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Sjednica vijeća održana je u nazočnosti optuženog D. Š. i branitelja optuženika, odvjetnika H. K., a, u skladu s odredbom članka 475. stavka 5. ZKP/08, u odsutnosti glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske koji je o sjednici obaviješten prema odredbi članka 474. stavka 2. istog Zakona.

I Kž 729/12-8

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, žalba optuženog D. Š. nije osnovana, a Vrhovni sud Republike Hrvatske je, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, našao da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.

Ističući bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, optuženi D. Š. tvrdi da „o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili zapisnika o danim iskazima i samih tih isprava ili zapisnika“. Međutim, u nastavku žalbe optuženik ne ističe propuste u obrazlaganju pobijane presude koji bi predstavljali pogrešnu reprodukciju sadržaja dokaza provedenih tijekom rasprave, već upire na one dijelove provedenih dokaza koji, prema njegovom mišljenju, potvrđuju obranu optuženika prema kojoj je on postupao na mah, pri čemu polemizira s razlozima pobijane presude koji se odnose na zaključke prvostupanjskog suda vezane uz točku 1. izreke pobijane presude i utvrđenja subjektivnih i objektivnih elemenata kaznenog djela iz članka 91. točke 4. KZ/97 zbog kojeg je on tim dijelom izreke proglašen krivim. Time optuženi D. Š. zapravo osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, zbog čega su ti njegovi žalbeni navodi i cijenjeni u dijelu ove drugostupanjske presude koji se odnosi na žalbenu osnovu iz članka 470. ZKP/08.

Slijedom iznesenog, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08 koju u žalbi ističe optuženi D. Š., niti koja druga takva povreda na koju drugostupanjski sud, sukladno odredbi članka 476. stavka 1. točke 1.

ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti.

Pobijajući presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženi D. Š. u žalbi prvenstveno upire na nalaz i mišljenje vještaka psihijatra dr. M. G., tvrdeći da iz njega proizlazi da je optuženik u vrijeme usmrćenja D. Ć. bio u stanju jake razdraženosti, da je u takvo stanje doveden bez svoje krivnje te ga je u takvo stanje dovela žrtva.

Iz nalaza i mišljenja ovog vještaka psihijatrijske struke, kojega je prvostupanjski sud opravdano u cijelosti prihvatio kao vjerodostojan, uistinu proizlazi da se optuženi D. Š. tijekom predmetnog događaja nalazio u stanju povišene afektivne tenzije koje je bilo uvjetovano i aktualnom konfliktnom situacijom – njegovim dolaskom u stan žrtve kako bi ishodio povrat duga od 700,00 kuna, kada je između njega i D. Ć. došlo do svađe u kojoj mu je ona, kako je to optuženik opisao u svojoj obrani, opsovala majku i zaprijetila nožem.

Međutim, optuženi D. Š. ne samo da zanemaruje dio nalaza i mišljenja vještaka psihijatra iz kojeg proizlazi da su na njegovu reakciju na odbijanje D. Ć. da mu vrati dug veliko značenje imale i primarne osobine njegove ličnosti, odnosno poremećaj ličnosti disocijalnog tipa s početnim psihoorganskim promjenama, zbog čega je kod optuženog Š. bilo moguće hipertrofirano, neproporcionalno i neprimjereno reagiranje i na povode koje bi neka druga neutralna, prosječna, zdrava osoba označila ne posebno ozbiljnima, nego ispušta iz vida i utvrđenja prvostupanjskog suda koja se odnose na nerazmjernost između gotovo banalne uvrede koju mu je D. Ć. uputila i siline njegovog napada na nju koji je nakon toga uslijedio na način da joj je on zadao 31 ubodnu i 1 reznu ranu u vitalne dijelove tijela – glavu, vrat, prsa i trup te joj zadao smrtonosne ozljede.

I Kž 729/12-8

Naime, za ostvarenje kaznenog djela ubojstva na mah iz članka 92. KZ/97 potrebno je da žrtva počinitelja tog djela dovede u stanje jake razdraženosti ili prepasti napadom, zlostavljanjem ili teškim vrijeđanjem.

Iz obrane optuženog D. Š. proizlazi je u psihičko stanje u kojem je nožem zadao ubode D. Ć. on došao zbog vrijeđanja od strane žrtve.

Međutim, vrijeđanje kojim bi počinitelj kaznenog djela ubojstva na mah bio doveden u stanje jake razdraženosti mora i objektivno biti teško, odnosno mora biti takve prirode da bi i prosječnu osobu moglo dovesti u stanje izuzetno jakog afekta. Psovka koju je D. Ć., prema obrani optuženog D. Š., njemu uputila i zbog koje su mu, kako on opisuje, „pale rolete“, izlazi iz granica pristojne komunikacije, ali se ona, objektivno, nikako ne može smatrati teškim vrijeđanjem u smislu citirane odredbe članka 92. KZ/97, jer je izrečena jednom, i to u svađi povodom pozajmice, nakon što je optuženik pokazao spremnost na ime povrata duga uzeti njen televizor, a nije bez značaja niti činjenica da su on i D. Ć., prema optuženikovim tvrdnjama, bili u dobrim odnosima, družili se i bili prisni, zbog čega su, kako to ispravno ističe i prvostupanjski sud, izvjesno i slobodnije komunicirali.

Zbog svega toga se psovka koju bi D. Ć. kritične zgode uputila optuženom Š. ne može smatrati teškim vrijeđanjem kojim bi ona dovela optuženog Š. u stanje jake razdraženosti.

Osim toga, upravo iz dijelova nalaza i mišljenja vještaka psihijatra na koje ukazuje optuženi D. Š. proizlazi da je on, kako se u žalbi to opisuje, „više dana prije počinjena djela bio u stanju povišenog afekta karakteriziranog ljutnjom, nezadovoljstvom, pojavom agresivnih impulsa“, pa je očigledno da se njegovo stanje, koje je kritične zgode kulminiralo izljevom agresije, ne može smatrati pretežito posljedicom uvrede koju mu je D. Ć. tada uputila.

Pokušavajući osporiti utvrđenje prvostupanjskog suda o koristoljublju kao motivu njegovog usmrćenja D. Ć., optuženi D. Š. ukazuje na „činjenicu da je oštećena u svom novčaniku imala novaca, a njega optuženi nije dirao“. Međutim, novčanik D. Ć. u kojem se nalazilo nešto više od 200,00 kuna nije pronađen, kako bi to proizlazilo iz žalbe optuženika, u stanu u kojem je optuženik usmrtio D. Ć., nego tijekom očevida obavljenog 13.listopada 2011. u njenom vozilu marke „V. S.“ registarske oznake … (listovi 35 do 40 spisa). Zbog toga, kada se ima na umu da je optuženik, kako je to sam opisao u obrani, nakon što je ubio D. Ć., iz njenog stana uzeo sve vrjednije tehničke predmete – televizor i prijenosno računalo – i nakit kojega je našao (pri čemu je sat i narukvicu skinuo s tijela žrtve), od kojih je veći dio istog dana i prodao (računalo za 700,00 kuna, narukvicu i ogrlicu za 6.831,30 kuna), a televizor zamijenio za 50 grama marihuane, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je optuženi D. Š. predmetne zgode ubio D. Ć. iz koristoljublja, očigledno stvorivši namjeru po svaku cijenu, pa i njenim usmrćenjem, pribaviti novac, a potraživanje koje je imao prema njoj i koje je vrijednost prisvojenih predmeta višekratno premašivala, kao i njeno otklanjanje plaćanja tog duga, bili su samo povod takvom njegovom postupanju.

Slijedom iznesenog, žalbom optuženog D. Š. nije dovedena u sumnju pravilnost ili pouzdanost utvrđenja odlučnih činjenica, a u toj žalbi se ne ukazuje niti na neke činjenice koje bi prvostupanjski sud propustio utvrditi, a koje bi mogle biti odlučne, pa je neosnovana i

I Kž 729/12-8

njegova žalba podnesena zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. ZKP/08).

Optuženi D. Š. i povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08 obrazlaže tvrdnjama da je prvostupanjski sud na temelju onog činjeničnog stanje koje po stajalištu žalitelja proizlazi iz provedenih dokaza – a ne na temelju onih činjenica koje je taj sud utvrdio – trebao donijeti drugačiju odluku o njegovoj kaznenopravnoj odgovornosti, odnosno proglasiti ga krivim zbog počinjenja kaznenog djela ubojstva na mah iz članka 92. KZ/97, dakle, ističe takozvanu „posrednu povredu kaznenog zakona“. Međutim, postojanje povreda kaznenog zakona iz članka 469. točaka 1. do 4. ZKP/08 ocjenjuje se samo u okvirima onog činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud i koje je opisano u izreci presude, a ne prema onim činjenicama koje, po ocjeni žalitelja, proizlaze iz provedenih dokaza. Dakle, i ovi žalbeni navodi u suštini se svode na pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, pa su u ovoj drugostupanjskoj odluci oni i ocijenjeni kod obrazlaganja te žalbene osnove.

Stoga ovdje valja odgovoriti da sud prvog stupnja, proglašavanjem krivim optuženog D. Š. zbog kaznenog djela teškog ubojstva iz članka 91. točke 4. KZ/97, nije počinio povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08, jer su u činjeničnom opisu radnji pod točkom 1. izreke pobijane presude sadržani svi bitni subjektivni i objektivni elementi bića tog kaznenog djela, a ne onog iz članka 92. KZ/97.

Međutim, ispitujući pobijanu presudu povodom žalbi državnog odvjetnika i optuženog D. Š. po služenoj dužnosti, Vrhovni sud Republike Hrvatske našao je da je proglašavanjem optuženika krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 173. stavka 1. KZ/97 opisanog pod točkom 2. izreke pobijane presude, s obzirom da je u međuvremenu – 1. siječnja 2013., dakle, nakon donošenja te presude – stupio na snagu KZ/11, počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP/08.

Naime, KZ/11 odredbama članka 3. propisuje da se prema počinitelju primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme kad je kazneno djelo počinjeno (stavak 1.), ali da će se, ako se zakon nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta, primijeniti zakon koji je najblaži za počinitelja (stavak 2.). Stavkom 3. članka 3. KZ/11 propisano je da će sud, ako se u slučaju izmjene zakona izmijeni naziv ili opis kaznenog djela, ispitati postoji li pravni kontinuitet tako da činjenično stanje podvede pod biće odgovarajućeg kaznenog djela iz novog zakona pa će ako utvrdi da postoji, primijeniti zakon koji je blaži za počinitelja, a da nema kaznenog djela ako pravni kontinuitet ne postoji.

Radnja kaznenog djela iz članka 173. stavka 1. KZ/97 – neovlašteno posjedovanje tvari koje su propisom proglašene drogom, kada one nisu namijenjene neovlaštenoj prodaji ili stavljanju na drugi način u promet – nema pravni kontinuitet u nekom od oblika kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz članka 190. KZ/11. Zbog toga radnje opisane pod točkom 2. izreke pobijane presude više nisu kazneno djelo.

Stoga je na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/97 valjalo povodom žalbi državnog odvjetnika i optuženika preinačiti prvostupanjsku presudu i optuženog D. Š. na temelju članka 451. točke 1. ZKP/08 osloboditi od optužbe da bi počinio kazneno djelo iz članka 173. stavka 1. KZ/97 kako mu je ono bilo stavljeno na teret, a na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08

I Kž 729/12-8

odlučeno je da troškovi kaznenog postupka u odnosu na ovaj dio optužbe padaju na teret proračunskih sredstava, kako je i presuđeno pod točkom I. izreke ove drugostupanjske odluke.

Osim toga, odredbom članka 69. stavka 3. KZ/11 propisano je da sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora ili rada za opće dobro, proteka roka provjeravanja primjenom uvjetne osude, odnosno do isteka vremena kazne zatvora koja odgovara izrečenoj novčanoj kazni, a najdulje tri godine.

Budući da je moguće trajanje navedene sigurnosne mjere citiranom odredbom KZ/11 (tri godine) kraće od onog koje je propisano odredbom članka 76. stavka 2. u vezi s člankom 75. stavkom 3. KZ/97 (pet godina), valja zaključiti da je KZ/11 u ovome dijelu blaži za optuženika, pa da taj Zakon, sukladno citiranoj odredbi članka 3. stavka 2. KZ/11, treba primijeniti u odnosu na sigurnosnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti i istu izreći na temelju odredbe članka 69. KZ/11, čime se otklanja povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 5. ZKP/08.

Konačno, pobijanom presudom povrijeđene su na štetu optuženika i odredbe o uračunavanju pritvora (članak 469. točka 6. ZKP/08).

Naime, prema podacima iz spisa Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj Ko- 2465/10, optuženi D. Š. je u tom kaznenom postupku bio u pritvoru od 30. srpnja 2010. do 21. prosinca 2010., a pravomoćnom presudom istog broja od 21. prosinca 2010., potvrđenom presudom Županijskog suda u Zagrebu od 15. ožujka 2011. broj Kž-598/11-3, određeno je da će se u slučaju opoziva izrečene mu uvjetne osude to vrijeme uračunati u kaznu zatvora na koju je osuđen.

Budući da je pobijanom presudom opozvana navedena uvjetna osuda, propuštanjem uračunavanja optuženom D. Š., sukladno odredbi članka 63. stavka 1. KZ/97, i navedenog vremena provedenog u pritvoru u tom postupku u jedinstvenu kaznu zatvora izrečenu mu pobijanom presudom, počinjena je na njegovu štetu i povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 6. ZKP/08.

Napominje se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, razmotrio i je li KZ/11 blaži za optuženog D. Š. i u odnosu na kazneno djelo koje je pobijanom presudom pravno označeno kao kazneno djelo teškog ubojstva iz članka 91. točke 4. KZ/97, pri čemu je imao na umu da je za kazneno djelo članka 91. KZ/97 u bila propisana kazna zatvora najmanje deset godina (dakle, s obzirom na odredbu članka 53. stavka 1. KZ/97, do petnaest godina) ili kazna dugotrajnog zatvora, a da je za odgovarajuće kazneno djelo teškog ubojstva iz članka 111. KZ/11, (u čijoj točki 4. opstoji pravni kontinuitet inkriminiranog oblika ovog kaznenog djela), s obzirom na odredbu članka 44. stavka 1. tog Zakona, moguće izreći kaznu zatvora od deset do dvadeset godina ili kaznu dugotrajnog zatvora.

Osim toga, primjenom odredaba o stjecaju iz članka 51. stavka 2. KZ/11, optuženom D. Š. trebalo bi, nakon utvrđenja kazne zatvora u trajanju dvadeset godina za kazneno djelo koje bi bilo pravno označeno po članku 111. stavku 4. KZ/11 i uzimanja utvrđenom kazne zatvora u trajanju deset mjeseci iz opozvane uvjetne osude, izreći jedinstvenu kaznu zatvora koja bi bila viša od dvadeset godina, ali ne bi smjela doseći dvadeset godina i deset mjeseci,

I Kž 729/12-8

dok bi kazna dugotrajnog zatvora izrečena mu također u trajanju dvadeset godina na temelju članka 91. točke 4. KZ/97, s obzirom na odredbu članka 60. stavka 2. točke a) KZ/97 te članka 53. stavka 8. KZ/97 prema kojoj se kazna dugotrajnog zatvora izriče samo na pune godine, apsorbirala kaznu zatvora u trajanju deset mjeseci iz opozvane uvjetne osude. Zbog iznesenog, KZ/97 se ovdje ukazuje blažim za optuženika.

Žaleći se zbog odluke o kazni, državni odvjetnik ukazuje na upornost koju je optuženi D. Š. pokazao prilikom počinjenja kaznenog djela teškog ubojstva, zadajući žrtvi višestruke ubodne i rezne rane po cijelom tijelu, kao i raniju osuđivanost optuženika koji je i predmetno kazneno djelo počinio u vremenu provjeravanja određenom izrečenom mu uvjetnom osudom, a to da pokazuje da sankcije koje su mu ranije izricane nisu utjecale na odvraćanje od činjenja kaznenih djela te smatra da niti mlađa dob optuženika, s obzirom na raniju osuđivanost, ne može biti značajnija olakotna okolnost, a da se takvim ne može cijeniti niti njegovo priznanje kaznenog djela, jer se on o optužbi nije očitovao na način da se smatra krivim, te da niti verbalizirano žaljenje nije iskreno.

Optuženi D. Š. ne obrazlaže žalbu zbog odluke o kazni koja je, sukladno odredbi članka 478. ZKP/08, sadržanu u njegovoj žalbi podnesenoj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog povrede kaznenog zakona.

U pravu je državni odvjetnik kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud precijenio značaj olakotnih okolnosti, a da značaj onih otegotnih nije cijenio u dovoljnoj mjeri.

Naime, stupanj optuženikove krivnje visok je, a nije najviši samo zbog njegove smanjenje ubrojivosti, dok koristoljublje, koje je bilo motiv počinjenja ovog kaznenog djela, a koje je i njegov kvalifikatorni element, zbog toga ne može biti cijenjeno i otegotnom okolnošću.

Međutim, stupanj povrede zaštićenog dobra vrlo je visok: optuženi Š. usmrtio je D. Ć. s kojom je, kako je sam opisao, ranije bio u dobrim odnosima, usmrtio ju je u njenom domu, i to na način koji sadrži određeni stupanj okrutnosti, jer joj je nožem zadao 31 ubodnu i 1 reznu ranu, nakon čega je i s njenog tijela uzeo sat i narukvicu, čime je pokazao izuzetnu bezosjećajnost.

Optuženi Š. mlada je osoba (u vrijeme počinjenja kaznenog djela imao je 21 godinu), ali je, usprkos tome, ranije činio kaznena djela: presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 2. rujna 2008. broj Kmp-146/08 osuđen je zbog kaznenog djela pokušaja krađe iz članka 216. stavka 1. u vezi s člankom 33. KZ/97 na kaznu zatvora u trajanju pet mjeseci, presudom Županijskog suda u Zagrebu od 20. prosinca 2010. broj Kmp-19/10 zbog kaznenog djela zlouporabe droga iz članka 173. stavka 2. KZ/97 na kaznu zatvora u trajanju dvije godine i dva mjeseca, a presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 21. prosinca 2010. broj Ko-2465/10 zbog kaznenog djela teške krađe iz članka 217. stavka 1. KZ/97 za koje mu je izrečena uvjeta osuda (opozvana pobijanom presudom), a predmetno kazneno djelo počinio je u roku provjeravanja određenom mu tom uvjetnom osudom. Dakle, osuđeniku su do sada bile izricane kaznene sankcije (i kazne zatvora i uvjetna osuda kao mjera upozorenja), ali one očigledno nisu utjecale na njega u pravcu usklađenja njegovog ponašanja s društvenim normama.

I Kž 729/12-8

Iako je optuženi D. Š. tijekom ovog kaznenog postupka verbalizirao žaljenje zbog usmrćenja D. Ć., a to je učinio i izravno njenoj majci, njegovo ponašanje neposredno nakon počinjenja kaznenog djela – zamjena televizora za marihuanu i prodaja prijenosnog računala te dijela nakita – pokazuje odsustvo stvarnog i iskrenog kajanja.

Konačno, iako je optuženi D. Š. u svojoj obrani opisao kako je usmrtio D. Ć., nije se očitovao krivim o optužbi (pa niti nakon izmjene optužnice kojom je ispušten drugi kvalifikatorni element teškog ubojstva koji mu je ranije također bio stavljen na teret), pa se takva njegova obrana ne može ocijeniti priznanjem počinjenog kaznenog djela koje bi, da je postojalo, izvjesno predstavljalo značajniju olakotnu okolnost.

Zbog toga se, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, samo kazna dugotrajnog zatvora, i to ona odmjerena na donjoj granici te vrste kazne, dakle, u trajanju dvadeset godina, ukazuje primjerenom kako počinjenom kaznenog djelu iz članka 91. točke 4. KZ/97, tako i ličnosti počinitelja te pogodnom da ostvari i opću svrhu kaznenopravnih sankcija iz članka 6. KZ/97 – da svi građani poštuju pravni sustav i da nitko ne počini kazneno djelo te da se počinitelji kaznenih djela ubuduće tako ponašaju – i svrhu kažnjavanja iz članka 50. KZ/97 – da se izrazi društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utječe na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, utječe na sve ostale da ne čine kaznena djela i da se primjenom propisanih kazni utječe na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

Zbog iznesenog, prihvaćena je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, pa je prvostupanjska presuda, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08 preinačena u odluci o kaznenoj sankciji na način da je optuženom D. Š. za kazneno djelo iz članka 91. točke 4. KZ/97 utvrđena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju dvadeset godina.

Uslijed toga, a i zbog odluke pod točkom I. izreke ove drugostupanjske presude, optuženom D. Š. izrečena je, usprkos opozivu uvjetne osude koji je, prema odredbi članka 69. stavka 1. KZ/97, obligatoran, primjenom odredaba o stjecaju iz članka 69. stavka 3. u vezi s člankom 60. stavkom 1. i stavkom 2. točkom a) KZ/97, jedinstvena kazna dugotrajnog zatvora također u trajanju dvadeset godina.

Naime, člankom 53. stavkom 8. KZ/97 propisano je da se kazna dugotrajnog zatvora odmjerava i izriče samo na pune godine, dakle, ne i na mjesece, pa je pravilnom primjenom odredbe članka 60. stavka 2. točke a) KZ/97 bilo moguće izreći samo takvu jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora.

Pritom je, sukladno svemu što je ranije izneseno u odnosu na povrede kaznenog zakona počinjene na štetu optuženika, na temelju članka 63. stavka 1. KZ/97 optuženom D. Š. u jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 30. srpnja 2010. do 21. prosinca 2010. u kaznenom postupku vođenom pod brojem Ko-2465/10 kao i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru u ovom kaznenom postupku od 15. listopada 2011. pa dalje, dok mu je na temelju članka 69. KZ/11 izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o drogi te je određeno da ista može trajati najdulje tri godine.

I Kž 729/12-8

Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08 preinačiti pobijanu presudu na način kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude.

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženi D. Š. pobija prvostupanjsku presudu, valjalo na temelju članka 482. ZKP/08 žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu i u nepreinačenom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno pod točkom III. izreke ove presude.

U Zagrebu 20. studenog 2013.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Marijana Kutnjak Ćaleta, v.r.

Vesna Vrbetić, v. r.

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude u dijelu u kojem je izrečena kazna dugotrajnog zatvora stranke imaju pravo žalbe u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Zagrebu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o njoj u trećem stupnju odlučuje Vrhovni sud Republike Hrvatske.

I Kž 729/12-8

Na temelju članka 164. stavka 5. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 143/12., 56/13.; nastavno: ZKP/08) pisanoj presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 20. studenog 2013. broj I Kž-729/12-8 prilažem

PISANO OBRAZLOŽENJE IZDVOJENOG GLASA

Prilikom donošenja drugostupanjske presude glasovao sam protiv dijela te odluke kojom je preinačena prvostupanjska presuda u odluci o kaznenim sankcijama i na način da je na temelju članka 69. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; nastavno: KZ/11) optuženom D. Š. izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o drogi, koja može trajati najdulje tri godine.

Naime, prvostupanjskom presudom optuženi D. Š. proglašen je, između ostalog, krivim zbog počinjenja kaznenog djela teškog ubojstva iz članka 91. točke 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05. – ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11.; nastavno: KZ/97) opisanog pod točkom 1. izreke te presude, za koje mu je, na temelju tog propisa, utvrđena kazna zatvora u trajanju četrnaest godina, a na temelju članka 76. KZ/97 optuženom D. Š. izrečena je i sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti te je određeno da ona ima trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, ali u svakom slučaju do prestanka izvršenje kazne zatvora, time da ne može trajati dulje od pet godina.

Drugostupanjskom presudom nije preinačena prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci ovog kaznenog djela, jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske, razmatrajući, kao drugostupanjski sud, povodom žalbi državnog odvjetnika i optuženika, po službenoj dužnosti, a sukladno odredbi članka 476. stavka 1. točke 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 143/12., 56/13.; nastavno: ZKP/08), je li Kazneni zakon („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; nastavno: KZ/11) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013., dakle, nakon donošenja prvostupanjske presude, blaži za optuženog D. Š., našao da je u ovom konkretnom slučaju, s obzirom na odredbe Općih dijelova tih Zakona o općim maksimumima kazni zatvora (članku 53. stavku 1. KZ/97 i članku 41. stavku 1. KZ/11) te odredbe o stjecaju (članku 60. stavku 2. točki a) KZ/97 i članku 51. stavku 2. KZ/11), za optuženika blaži KZ/97.

Usprkos tome, drugostupanjskom presudom je većinom glasova članova vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske preinačena prvostupanjska presuda u odluci o sigurnosnoj mjeri obveznog liječenja od ovisnosti o drogi na način da je optuženom D. Š. ta mjera izrečena na temelju članka 69. KZ/11, dakle, primjenom novog KZ-a, te je određeno da ona može trajati najdulje tri godine.

Smatram da je ovakva odluka, iz koje proizlazi da je optuženik proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz KZ/97, a da mu je jedna od kaznenopravnih sankcija – sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti – izrečena na temelju odredaba KZ/11, suprotna načela alternativiteta[1] koje proizlazi iz odredbe članka 3. stavka 2. važećeg KZ/11, 1 „Načelo alternativiteta zahtijeva da se primijeni ili stari ili novi zakon, a ne (djelomično) stari i

I Kž 729/12-8

kojom je propisano da će se, ako se zakon nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta, primijeniti zakon koji je najblaži za počinitelja.

Smatram da već iz općih načela kaznenog prava, a izvjesno i iz citirane odredbe članka 3. stavka 2. KZ/11 (koja u tom dijelu odgovara onoj iz članka 3. stavka 2. KZ/97), jasno proizlazi da svaki Kazneni zakon treba primjenjivati u cjelini[2] te da nije moguće kombinirati niti odredbe Posebnog dijela jednog Kaznenog zakona s odredbama Općeg dijela drugog Kaznenog zakona, a pogotovo ne primjenjivati na jedno kazneno djelo i njegovog počinitelja neke odredbe Općeg dijela jednog Kaznenog zakona, istovremeno s pojedinim odredbama Općeg dijela nekog drugog Kaznenog zakona.[3]

Opseg novosti koje je KZ/11 uveo u brojne institute Općeg dijela – prekoračenje nužne obrane, krajnju nuždu, namjeru, pokušaj, pomaganje, a posebno u sustav kaznenopravnih sankcija, i to novčanu kaznu, kaznu zatvoru, naročito ublažavanje kazne, stjecaj kaznenih djela, kažnjavanje za produljeno kazneno djelo, rad za opće dobro, uvjetnu i djelomičnu uvjetnu osudu, sigurnosne mjere i oduzimanje predmeta – od kojih su neke novote povoljnije za počinitelje, a druge ih stavljaju u teži položaj, nameće obvezu dosljedne primjene opisanog načela alternativiteta, čije iznimke više ne mogu biti opravdavane parcijalnim izmjenama kaznenog materijalnog prava koje nisu ovako korjenito dirale njegove temeljne institute.

Zbog toga smatram pogrešnim izricanje optuženom D. Š. sigurnosne mjere obveznog liječenja od ovisnosti o drogi primjenom odredbe članka 69. KZ/11 kao kaznenopravne sankcije za kazneno djelo iz članka 91. točke 4. KZ/97.

U Zagrebu 20. studenog 2013.

Sudac:

Dražen Tripalo, v. r. (djelomično) novi.“ V. Novoselec/Bojanić, Opći dio kaznenog prava, Četvrto, izmijenjeno izdanje, Sveučilište u Zagrebu, Pravni fakultet, Zagreb, 2013., str. 78

2 „Formulacija obveze “primjene blažeg zakona za počinitelja” upućuje na dva načela: načelo konkretnosti i načelo alternativiteta. Dosadašnja je sudska praksa u primjeni takve odredbe kod ranijih izmjena zakona prihvatila određena odstupanja od oba načela, ali u situaciji opsežnih promjena koje je novi KZ unio i u opći dio bilo bi nužno ustrajati na ocjeni koji je od zakona čija primjena dolazi u obzir povoljniji za počinitelja određenog kaznenog djela (…). Tek usporedbom svih tih sastavnica odluke o kaznenoj odgovornosti počinitelja po svakom od zakona čija primjena dolazi u obzir (bez njihova “miješanja”) moguće je doći do ocjene koji je zakon za njega povoljniji.“ V. Turković i drugi, Komentar Kaznenog zakona, Narodne novine d.d., Zagreb, travanj 2013., str. 29

3 „Prilikom izbora koji je između dva zakona blaži uvijek se mora odlučiti za jedan od njih, i to u cjelini.“ V. Garačić, Pravna shvaćanja u kaznenom pravu 1956 - 2008, Zagreb, 2008., str. 95

I Kž 729/12-8

Izdvojen glas suca dr. sc. M. M.

Na temelju članka 164. stavak 5. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12., 143/12. i 56/13.; dalje u tekstu: ZKP/08), prilažem pisano obrazloženje izdvojenog glasa.

Smatram da je odluka većine pogrešna, a slažem se s pravnim stavom i raščlambom suca T.. Osim toga, treba napomenuti i ovo.

Primjena dva kaznena zakona na jedno kazneno djelo i jednog optuženika suprotna je načelu alternativiteta te je neprihvatljiva iz još najmanje tri razloga. Prvo, takvom primjenom dva kaznena zakona zapravo se umjetno stvara treći, nepostojeći zakon koji nikada nije bio na snazi. Drugo, postojanje iznimki od načela alternativiteta otvara mogućnost nedosljednog slaganja i miješanja kaznenopravnih instituta. Treće, takvo postupanje može smanjiti povjerenje u sudbenu vlast, a i vjerodostojnost pravnog poretka uopće.

Zato smatram da je izricanje sigurnosne mjere prema KZ/97 uz istovremenu primjenu KZ/11 pogrešno i da je trebalo primijeniti jedan kazneni zakon prihvaćanjem načela alternativiteta (i načela konkretnosti) dosljedno i u cijelosti.

U Zagrebu 20. studenog 2013.

Sudac:

Marin Mrčela, v.r.