I Kž-160/1997-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 160/1997-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Neve Šibl, kao predsjednice vijeća, te mr. Branka Zmajevića, Katice Jelić, Ane Garačić i Marijana Hranjskog, kao članova vijeća i više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. M., zbog kaznenog djela iz čl. 272. st. 3. KZ, odlučujući o žalbi optuženog podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 9. siječnja 1997. godine, br. K 114/96, u sjednici održanoj 12. svibnja 1999. godine, u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,

p r e s u d i o j e :

U povodu žalbe optuženog po službenoj dužnosti, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u pravnoj oznaci djela, te se presuđuje da je opt. D.M. činjenjem zbog kojeg je proglašen krivim presudom suda prvog stupnja počinio kazneno djelo izazivanja prometne nesreće iz čl. 172. st. 3. KZ, pa se po istom zakonskom propisu osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.

Žalba opt. D.M. odbija se kao neosnvoana, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim opt. D.M. zbog kaznenog djela iz čl. 161. st. 2. KZRH, te mu uz primjenu čl. 38. st. 2.i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Protiv te presude žali se optuženi zbog svih žalbenih osnova iz čl. 353. ZKP, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženi oslobodi od optužbe, odnosno da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, predložio je, da se žalba optuženog odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Optuženi nije u pravu kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP.

I Kž 160/1997-5

Tvrdnja optuženog da postoji pogreška u obrazlaganju pobijane presude jer se u obrazloženju nalazi vještaka "tretiraju" drugačije, nego što su stvarno dati na raspravi, točnije optuženik želi reči, da obrazloženje netočno reproducira sadržaj nalaza vještaka. Pri tome se u žalbi ne navodi o nalazu kojeg se vještaka radi, te u kojem dijelu nalaza postoji proturiječje. Protivno takovoj paušalnoj neobrazloženoj tvrdnji u sastavu i obrazlaganju pobijane presude suda prvog stupnja, ovaj sud drugog stupnja, ispitujući presudu po službenoj dužnosti, nije našao da bi postojala znatna proturiječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju nalaza vještaka i samih tih nalaza. Očito žalitelj iz nalaza vještaka dolazi do suprotnih zaključaka nego sud, ti se zaključci njemu mogu činiti prihvatljivima, sa pozicija optuženika, ali tada nije riječ o povredi postupku nego o žalbenoj osnovi pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ne može se zaključke suda, uz ispravno reproduciran sadržaj nalaza vještaka, podvoditi pod ovu povredu postupka.

Prema tome, optuženi nije u pravu kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Optuženi bez osnova nastoji dovesti u sumnju i pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.

Optuženom se stavlja na teret da zbog stanja u kojem se nalazio nije obratio pažnju na oštećenog pješaka, koji se je kretao po kolniku u istom smjeru kao i vozilo, te da je zbog toga vozilom naletio na oštećenog.

Točno je, da je oštećenik bio u pijanom stanju, ali prema ozljedama koje je zadobio vozilo je na njega naletilo u trenutku kada je vozilu bio okrenut leđima, prema tome, prije naleta oštećenik nije teturao niti iskoračio ulijevo ili desno ili zanosio se, kako se to špekulira u žalbi oštećenog. Navodi žalbe, kako se oštećenik nije mogao kretati u pravcu, samo su pretpostavke iznesene u žalbi, a ničim potvrđene.

Kako se oštećeni kretao leđima okrenut nailasku vozila, optuženik je imao dovoljno vremena obzirom na brzinu vožnje da zaobiđe oštećenog (prometni vještak). Pri svome proračunu, te konačnom zaključku, vještak je doista baratao sa najpovoljnijim elementima za optuženog (vrsta svjetala).

U pravu je optuženi kada tvrdi, da je kretanje pješaka po kolniku u pijanom stanju prekršajm, međutim, neposredni uzrok ove prometne nesreće je okolnost što je optuženi propustio obratiti pažnju na pješaka koji se nalazio na kolniku, te u vremenu, kojeg je imao dovoljno, zaobići pješaka vozeći lijevom trakom kolnika.

I Kž 160/1997-5

Alkoholizirano stanje optuženika - poodmakla faza eliminacije, dovelo je do toga, da optuženi opasnost nije uočio da su mu rekacije bile produžene, da je precijenio svoje vozačke sposobnosti, koje su bile smanjene, i upravo je zbog takovih vozačkih sposobnosti došlo do prometne nesreće. S pravom, dakle, sud prvog stupnja utvrđuje postojanje uzročne veze između alkoholiziranog stanja optuženika i činjenice ugrožavanja prometa u konkretnom slučaju. Upravo stanje alkoholiziranosti u kojem se optuženik nalazio, ukazuje se uzrokom u odnosu na nastupjelu posljedicu.

Obzirom na utvrđene ozljede oštećenika, način njegovog kretanja neposredno prije naleta vozila nebi se mogao preciznije odrediti saslušanjem svjedoka G.M., koji se predlaže u žalbi.

Iz svega izloženog proizlazi, da je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je od važnosti za ocijenu je li učinjeno predmetno krivično djelo i je li optuženik krivično odgovoran. Stoga nije osnovana optuženikova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Budući je stupio na snagu novi Kazneni zakon (1. siječnja 1998. godine) koji je blaži za počinitelja, to je ovaj sud drugog stupnja po službenoj dužnosti preinačio pobijanu presudu u pravnoj oznaci djela i utvrdio da je optuženi činjenjem opisanim u izreci pobijane presude počinio kazneno djelo izazivanja prometne nesreće iz čl. 272. st. 3. KZ.

Optuženi ne obrazlaže svoju žalbu zbog odluke suda o kazni, a ovaj sud drugog stupnja je našao, da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve okolnosti, koje su relevantne u procesu odmjeravanja kazne i pravilno ih cijenio, pa se izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine ukazuje primjerenom društvenoj opasnosti djela i ličnosti samog optuženika.

Zbog svega navedenog, trebalo je, temeljem čl. 387. i 390. ZKP odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 12. svibnja 1999. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

Neva Šibl, v.r.