Pn-118/2020-93 · Općinski sud u Varaždinu

Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Pn-118/2020-93

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E I P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari 1. tužitelja ŽV, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužitelja STIB d.o.o., OIB: 78528889858, oboje iz [adresa], oboje zastupani po punomoćnici Sanji Smontara, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika Allianz Hrvatska d.d., iz Zagreba, Heinzelova 70, OIB: 23759810849, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kačić & Brbora iz Zagreba, radi naknade štete, nakon zaključene glavne javne rasprave 4. lipnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, te objave presude 17. srpnja 2025.

r i j e š i o j e

Utvrđuje se da je djelomično povučena tužba 1. tužitelja ŽV radi naknade imovinske štete zbog izgubljene zarade za iznos od 115,95 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.

i p r e s u d i o j e

I/ Nalaže se tuženiku Allianz Hrvatska d.d., Zagreb, Heinzelova 70, OIB: 23759810849, da u roku od 15 dana 1. tužitelju ŽV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati:

a) na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti i imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege iznos od 13.891,09 EUR (trinaest tisuća osamsto devedeset jedan euro i devet centi) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. lipnja 2020. do isplate, i to:

- od 5. lipnja 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, b) na ime naknade imovinske štete zbog izgubljene zarade iznos od 1.626,96 EUR (tisuću šesto dvadeset šest eura i devedeset šest centi) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 359,90 EUR od 15. srpnja 2019. do isplate,

- na iznos od 306,94 EUR od 15. kolovoza 2019. do isplate,

- na iznos od 325,28 EUR od 15. rujna 2019. do isplate,

- na iznos od 343,62 EUR od 15. listopada 2019. do isplate,

- na iznos od 291,22 EUR od 15. studenoga 2019. do isplate,

i to:

- od dospijeća svakog iznosa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II/ Odbija se dio tužbenog zahtjeva 1. tužitelja ŽV radi isplate iznosa od 2.035,65 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. lipnja 2020. do isplate s osnova naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti i imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege.

III/ U cijelosti se odbija tužbeni zahtjev 2. tužitelja STIB. d.o.o. Ludbreg, radi naknade štete u iznosu od 674,81 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 139,14 EUR od 1. svibnja 2019. do isplate,

- na iznos od 510,17 EUR od 1. lipnja 2019. do isplate,

- na iznos od 25,51 EUR od 1. srpnja 2019. do isplate,

kao i radi naknade štete u iznosu od 12.278,12 EUR zbog izgubljene zarade sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. studenoga 2019. do isplate.

IV/ Nalaže se tuženiku Allianz Hrvatska d.d., Zagreb, Heinzelova 70, OIB: 23759810849, da naknadi 1. tužitelju ŽV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 8.507,52 EUR (osam tisuća petsto sedam eura i pedeset dva centa) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. srpnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V/ Nalaže se 2. tužitelju STIB d.o.o., OIB: 78528889858, [adresa], da naknadi tuženiku Allianz Hrvatska d.d., Zagreb, Heinzelova 70, OIB: 23759810849, trošak parničnog postupka u iznosu od 1.312,50 EUR (tisuću tristo dvanaest eura i pedeset centi) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. srpnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.1. Tužitelji ŽV i STIB d.o.o. podnijeli su 3. studenog 2020. tužbu protiv tuženika Allianz Hrvatska d.d. radi naknade štete, u kojoj navode da se 21. travnja 2019. u Koprivnici dogodila prometna nesreća u kojoj je ozlijeđen 1. tužitelj ŽV, a povodom koje je okr. JV pravomoćnom presudom Općinskog suda u Koprivnici broj K-245/2019-2 proglašen krivim za kazneno djelo izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu. U ovoj nesreći 1. tužitelj ŽV zadobio je, uslijed pada s motocikla, teške tjelesne ozljede i to: puknuće spoja preponskih kostiju, višedijelni prijelom vanjskog zglobnog nastavka desne goljenične kosti, šok zbog gubitka krvi, razderotinu desne ruke, natučenje glave, upalu desne strane pluća i hipovolemični šok.

Prvotužitelj je 21. travnja 2019. primljen na odjel intenzivnog liječenja, te s obzirom na to da je zbog krvarenja pao u šok u kojem je bio nekoliko dana, 30. travnja 2020. operirano mu je puknuće simfize, a 7. svibnja 2019. operirana mu je goljenična kost. Dana 16. svibnja 2019. otpušten je na kućnu njegu s preporučenom kućnom fizikalnom terapijom. Nakon otpusta nije smio stati na noge sve do 28. lipnja 2019., time da mu je dodatno 17. lipnja 2019. imobilizirano desno koljeno, pa se tako od ozljede 21. travnja 2019. do 28. lipnja 2019. zbog puknuća spoja preponskih kostiju uopće nije smio micati, isključivo je morao ležati kako bi preponska (zdjelična kost) zarasla, tako da je cijeli taj period bio nepokretan i čak je dobio rane/dekubitus od ležanja.

Dana 28. lipnja 2019. kirurg mu je dozvolio puno opterećenje za zdravu nogu, te polovično opterećenje na operiranu nogu. Naime od 28. lipnja 2019. do 2. kolovoza 2019. liječen je u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju Varaždinske toplice te je pregledom utvrđen prisutan dekubitus na desnoj peti veličine kovanice od 5 kuna. Iako je došlo do zarastanja zdjelične kosti, muskulatura mu je uslijed neprekidnog dvomjesečnog mirovanja bila znatno oslabljena, a bolovi su bili izraziti u desnom koljenu zbog čega je 1. tužitelj svakodobno trebao tuđu pomoć i njegu.

Višedijelni prijelom vanjskog zglobnog nastavka desne goljenične kosti zahtijevao je ugradnju vijaka i pločica te je ta ozljeda izazivala jake bolove, a njene su posljedice bile prisutne sve do kraja liječenja, pa i danas. Nakon liječenja u Varaždinskim Toplicama 1. tužitelj je i dalje većinu vremena mirovao te mu je svakodnevno liječnik dolazio u kućnu njegu obavljati fizikalnu terapiju, te je sve do 9. rujna 2019. imao ortozu i hodao s dvije štake, a potom mu je preporučeno da po kući pokuša hodati s jednom štakom, iako je i dalje za sve ostalo imao dvije štake sve do 21. listopada 2019. od kada hoda bez štaka i pomagala, time da šepa na desnu nogu.

Na pregledu 21. listopada 2019. utvrđeno je da je prijelom kondila zarastao i da je položaj zdjelice bez pomaka, da još malo šepa na desnu nogu i povremeno ima bolove u desnom koljenu. Vratio se na posao 1. studenoga 2019., no i dalje su bili prisutni bolovi. Posljednju kontrolu imao je 13. siječnja 2020. i nakon toga mu nikakve radnje u smislu liječenja nisu indicirane, osim da nastavi s naučenim vježbama snage.

1.2. Prvotužitelj navodi da je zbog zadobivenih ozljeda trpio fizičke bolove jakog intenziteta nakon ozljede i nakon dva veća operativna zahvata, bolove srednjeg intenziteta u vidu postoperativnih bolova nakon dvije operacije, tijekom prve faze liječenja i tijekom dva mjeseca neprekinutog ležanja i tijekom rehabilitacije u Varaždinskim Toplicama, kao i rehabilitacije fizijatra koji ga je posjećivao, te su bolovi bili srednjeg intenziteta sve do 21. listopada 2019., a od tada trpi slabije bolove, te je lake bolove imao sve do 13. siječnja 2020. Fizički bolovi su prisutni i danas i očituju se u smanjenju životne aktivnosti.

1.3. Prvotužitelj je vlasnik trgovačkog društva STIB - d.o.o. (drugotužitelja) koje obavlja djelatnost trgovine biciklima u [adresa], u kojem je društvu bio jedini zaposlenik do trenutka prometne nesreće, a s obzirom na to da svaki dan ima bolove u koljenu i zdjelici, teško mu je dulje sjediti (bilo u trgovini ili u autu) i dulje hodati. Navodi da je pretrpio primarni strah jakog intenziteta zbog straha za svoj vlastiti život, te jaki strah prije i poslije operacija zbog njihova ishoda i posljedica, posebice jer je prije operacija pao u hipovolemični šok. Potom je pretrpio strah srednjeg intenziteta tijekom liječenja i rehabilitacije sve do dovršetka liječenja, osobito je bio zabrinut za ishod liječenja i svoju budućnost te pokretljivost tijekom dva mjeseca strogog mirovanja, no i nakon toga je, s obzirom na bolove u zdjelici i koljenu, strah bio svakodnevno prisutan u vidu neizvjesnosti za ishod liječenja, anksioznosti, zabrinutosti, proživljavanja stresnog događaja, te ponajviše zabrinutosti za mogućnost daljnjeg rada i privređivanja. Naime, kao privatni poduzetnik bojao se da više neće moći obavljati posao i privređivati za sebe i obitelj jer ima i sina kojeg je uzdržavao. Strah slabog intenziteta bio je prisutan i po povratku na posao u vidu straha od vožnje, ali i mogućih daljnjih komplikacija za zdravlje i brige da li će istim intenzitetom moći obavljati posao koji zahtjeva cjelodnevni boravak u trgovini, a zbog nabavke robe i dulju vožnju. Prvotužitelj navodi da će trebati još i barem dva operativna zahvata (radi vađenja fiksatora u zdjelici i koljenu), a koji mu ometaju kretanje i zbog svega toga se boji dokle će moći obavljati svoj posao. Riječ je o relativno mlađoj i izrazito pokretnoj osobi koja se bavila i sportom te sve to utječe na njegov strah za budućnost.

1.4. Prvotužitelj je trebao tuđu pomoć i njegu i to svakodobno jer od dolaska iz bolnice 16. lipnja 2019. do 28. lipnja 2019. nije ni jednom stao na noge, a imao je i imobiliziranu desnu nogu 40 dana, te je isključivo ležao u krevetu, nije mogao ni samostalno uzeti piće ili dohvatiti bilo što, nije smio stati na noge ni prilikom odlaska na toalet te je u tom vremenu trebao tuđu pomoć i njegu cjelodnevno. I nakon 40 dana ležanja u krevetu mogao se tek kratko osloniti na zdravu nogu, hodao je s dvije štake sve do 21. listopada 2019., a imao je i ortozu, tako da mu je i kroz to vrijeme više sati dnevno bila potrebna tuđa pomoć i njega, osobito u vrijeme dok je koristio dvije štake, da bi nakon toga mogao hodati bez pomagala, ali šepajući, pa je još do kraja liječenja trebao tuđu pomoć i njegu. Pomoć druge osobe trebao je prilikom higijene, odlazaka na toalet, umivanja, kupanja i ostalih svakodnevnih životnih potreba, pripreme obroka, oblačenja za vrijeme mirovanja u krevetu, odlaska na fizikalnu terapiju, a i do kraja liječenja, već kad se mogao samostalno kretati, zbog bolova nije mogao dohvatiti neke stvari, nije mogao čučnuti, nije mogao voziti i sam otići ni kod doktora, a posebno ne u nabavku stvari i sl., nije mogao pokositi travu, svaki posao koji je izazivao duže zadržavanje tijela u istom položaju zahtijevao je tuđu pomoć.

1.5. Kod 1. tužitelja prisutne su trajne posljedice:

- bol u području desnog koljena s postupnim razvojem artroze zgloba (radi se o višedijelnom zglobnom prijelomu sa pomakom ulomaka, koji s vremenom dovodi do artroze zgloba), koje pogoršanje dovodi do sve većeg invaliditeta, a u dužem vremenskom periodu i do potrebe za ugradnjom umjetnog koljena (proteza koljena),

- ograničenje kretnji u desnom koljenu koje je sad srednjeg stupnja (s vremenom će doći do pogoršanja opsega pokreta uz jače bolove),

- bol u području preponske kosti, uz otežano ustajanje iz čučnja, nemogućnost dizanja i nošenja teških tereta, a i kod dužeg stajanja (bez opterećivanja) javljaju se bolovi u koljenu i zdjelici,

- izraženije tegobe kod promjene vremena te nakon fizičkih napora u vidu pojačanih bolova te oticanja koljena,

- otežano obavljanje posla u prodavaonici bicikla – otežano dizanje, nošenje, otežani servisi i popravci bicikla (čučanj, sagibanje, dizanje),

- bitno otežana vožnja motora zbog položaja na motoru (savijena koljena, pritisak na zdjelicu) kao i vožnja biciklom zbog bolova u koljenu te ograničenja kretnji,

- otežana duža vožnja autom zbog potrebe za stalnim položajem desne noge (bol u koljenu se javlja i kod dužeg prisilnog položaja noge).

Stoga 1. tužitelj trpi duševne boli zbog smanjenja opće, radne sposobnosti, a koju s obzirom na dob, zanimanje, nemogućnost bavljenja sportom, ocjenjuje za sada kao umanjenje životne aktivnosti u visini od 35% u kojem će obimu 1. tužitelj morati ulagati pojačane napore u svakodnevnim aktivnostima. Kao posljedica ozljede 1. tužitelju su ostali ožiljci, poglavito na koljenu i u dijelu prepona koji su vidljivi u ljetnim mjesecima kod nošenja kratke odjeće ili kupanja na moru i bazenu.

1.6. Prvotužitelj navodi da mu je tuženik naknadio štetu nastalu na motociklu i opremu u cijelosti, a s osnova imovinske i neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti isplatio mu je ukupno 40.000,00 kn, s time da nije navedeno s kojih osnova. Međutim, 1. tužitelj smatra da mu zbog povrede prava osobnosti s osnova pretrpljenih fizičkih bolova, pretrpljenog straha, smanjene životne aktivnosti, naruženosti te tuđe pomoći i njege pripada iznos od 160.000,00 kn, stoga ovom tužbom potražuje razliku od 120.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. lipnja 2020. do isplate.

1.7. Nadalje, prvotužitelj potražuje naknadu imovinske štete s osnova izgubljene zarade za razdoblje kada je bio na bolovanju za koje navodi da mu je u prvih 42 dana 2. tužitelj kao njegov poslodavac na ime naknade plaće isplatio iznos od ukupno 5.084,35 kuna (za razdoblje od dijela travnja do dijela lipnja 2019.), dok je za daljnje razdoblje (počevši od lipnja pa do listopada 2019.) 1. tužitelju isplaćivano 70% neto plaće, pa je prvotužitelj oštećen za razliku od 30% neto plaće, kao i za razliku za poreze i doprinose iz plaće koji nisu isplaćeni i obračunati u tom razdoblju. Po tom osnovu 1. tužitelj potražuje naknadu imovinske štete u iznosu od ukupno 13.131,96 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne mjesečne iznose.

1.8. Što se tiče 2. tužitelja STIB d.o.o. isti navodi kako je za vrijeme bolovanja

1. tužitelja, u kojem periodu isti kao jedini zaposlenik nije mogao raditi, morao zaposliti radnike koji su radili u trgovini, s time da je 2. tužitelj za prvih 42 dana na svoj teret morao isplatiti plaću 1. tužitelju te dodatno plaću za novozaposlenog radnika. Budući da je 2. tužitelj za 1. tužitelja za prvih 42 dana bolovanja isplatio iznos od 5.084,34 kuna, 2. tužitelj STIB d.o.o. ovom tužbom potražuje navedeni iznos koji je 2. tužitelj isplatio iako 1. tužitelj nije obavljao posao. Uz to, 2. tužitelj STIB d.o.o. navodi kako je u istom razdoblju u kojem 1. tužitelj nije bio u mogućnosti raditi, došlo do pada prihoda kao posljedica upravo činjenice da 1. tužitelj nije radio i vodio poslovanje, već su to bili zaposlenici koji za to nemaju stručnih znanja, pa po osnovi izgubljene dobiti 2. tužitelj potražuje iznos od 92.509,50 kuna.

2. U odgovoru na tužbu tuženik priznaje legitimaciju stranaka, nastanak štetnog događaja i odgovornost za isti. Međutim, osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Naime, tuženik navodi da je 1. tužitelju na ime neimovinske i imovinske štete za tuđu pomoć i njegu isplatio iznos od 40.000,00 kn čime je u cijelosti naknadio iznos štete koju je 1. tužitelj pretrpio u predmetnom štetnom događaju, a osobito imajući u vidu kako se zdravstveno stanje 1. tužitelja nakon završenog liječenja stabiliziralo te je stanje cjelovito opisano kao uredno. U cijelosti osporava potraživanje 2. tužitelja.

3. Na pripremnom ročištu 1. rujna 2021. tuženik ističe prigovor promašene aktivne legitimacije u odnosu na 2. tužitelja koji je pravna osoba budući da je osnov potraživanja naznačen u tužbi narušenje zdravlja 1. tužitelja, te 2. tužitelju nije oštećena imovina. Osporava i uzročnu vezu između pada prihoda i ozljeđivanja 1. tužitelja.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu, pročitao je zapisnik od 17. siječnja 2022. s iskazima svjedoka AV, MV, PV, CV i ĆV, saslušao je svjedoka OV, proveo je medicinsko vještačenje po stalnim sudskim vještacima dr. Marku Hlebaru i dr. Mirni Zagrajski Brkić, pročitao je nalaz i mišljenje medicinskih vještaka dostavljen 18. lipnja 2024. te pisano očitovanje vještaka dr. Hlebara od 5. rujna 2024., proveo je financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić i pročitao njezin nalaz i mišljenje od 5. studenoga 2024. te dopune nalaza od 11. prosinca 2024. i 15. siječnja 2025., te je saslušao tužitelja kao i medicinske vještake. Odbijen je kao nepotreban dokazni prijedlog 2. tužitelja za provođenje financijskog vještačenja na okolnost visine štete 2. tužitelja kao i za pribavu u tu svrhu dodatne dokumentacije, dokazni prijedlog 1. tužitelja za provođenje dopunskog saslušanja 1. tužitelja, dokazni prijedlog tužitelja da se izvrši uvid u spis Općinskog suda u Koprivnici broj K-245/2019, te dokazni prijedlozi tuženika da se izvrši uvid u poslovne knjige 2. tužitelja i aktuarsko vještačenje kao i novo vještačenje po drugom vještaku ortopedu, budući da je sud ocijenio kako se ne radi o potrebnim dokazima, što će niže biti obrazloženo.

5. Temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio kao u izreci.

6. Predmet spora je potraživanje pravične novčane naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti 1. tužitelja ŽV po kriteriju pretrpljenih fizičkih bolova, pretrpljenog straha, duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti i zbog naruženja, kao i naknade imovinske štete po osnovi pružene tuđe pomoći i njege te po osnovi izgubljene zarade za vrijeme bolovanja, kao i potraživanje imovinske štete 2. tužitelja STIB d.o.o. i to obične štete kao i izgubljene zarade, sve uslijed štetnog događaja – prometne nesreće od 21. travnja 2019. u kojoj je ozlijeđen 1. tužitelj.

7. Među strankama nije sporan nastanak predmetne prometne nezgode, aktivna legitimacija 1. tužitelja te pasivna legitimacija tuženika i njegova odgovornost za štetu. Zbog navedenog sud je kao nepotreban odbio dokazni prijedlog da se izvrši uvid u spis Općinskog suda u Koprivnici broj K-245/2019 (tim više što je u spis priložena i pravomoćna presuda donesena u tom postupku). Nije sporno niti da je tuženik 1. tužitelju isplatio iznos od 40.000,00 kuna s osnova štete nastale uslijed predmetnog štetnog događaja (što je vidljivo i iz priloženih naloga za isplatu od 25. kolovoza 2020. na iznos od 15.000,00 kn i 24. rujna 2020. na iznos od 25.000,00 kn), ali je sporno je li tim iznosom 1. tužitelju u cijelosti naknađena šteta koju potražuje ovom tužbom, a slijedom navedenog sporna je visina štete 1. tužitelja. Sporna je aktivna legitimacija 2. tužitelja, a time i njegovo potraživanje u cijelosti, kao i uzročno-posljedična veza između potraživane štete 2. tužitelja i ozljeđivanja 1. tužitelja.

8.1. Prema odredbi čl. 1072. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) kad je šteta prouzročena pogonom dvaju ili više vozila, svu štetu snosi vlasnik vozila koji je isključivo kriv za štetni događaj. Nadalje, na temelju odredbe čl. 965. st. 1. ZOO u slučaju osiguranja od odgovornosti oštećena osoba može zahtijevati neposredno od osiguratelja naknadu štete koju je pretrpjela događajem za koji odgovara osiguranik, a koje pravo oštećene osobe proizlazi i iz odredbe čl. 11. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje: ZOOP).

8.2. Prema čl. 1046. ZOO šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Odredbom čl. 1095. st. 1. ZOO propisano je da je onaj tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje dužan naknaditi oštećeniku troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja.

8.3. Prema odredbi čl. 19. st. 1. ZOO fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom, a prema čl. 19. st. 2. ZOO pod pravima osobnosti u smislu tog zakona razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr. Odredbom čl. 1100. st. 1. ZOO propisano je da će sud u slučaju povrede prava osobnosti ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju dosuditi pravičnu novčanu naknadu nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema, dok će prema st. 2. istog članka pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom.

9. S obzirom na spornu visinu tužbenog zahtjeva 1. tužitelja s osnova neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti te imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege, na te okolnosti provedeno je medicinsko vještačenje po vještacima dr. Marku Hlebaru, stalnom sudskom vještaku s područja ortopedije i traumatologije te dr. Mirni Zagrajski Brkić, stalnoj sudskoj vještakinji s područja psihijatrije.

10.1. U nalazu i mišljenju od 18. lipnja 2024. vještak dr. Marko Hlebar utvrđuje, temeljem priložene medicinske dokumentacije, da je 1. tužitelj kritične zgode zadobio povrede: puknuće spoja preponskih kostiju, višedijelni prijelom vanjskog zglobnog nastavka desne goljenične kosti, upalu desnog plućnog krila, cirkulacijski urušaj uzrokovan iskrvarenjem, ranu razderotinu/nagnječotinu desne šake i natučenje glave. Nadalje, iznosi tijek liječenja naveden u medicinskoj dokumentaciji te iznosi svoj nalaz nakon pregleda 1. tužitelja obavljenog 10. ožujka 2024.

Navodi da je liječenje 1. tužitelja akutno završeno 1. studenog 2019. u vrijeme njegovog povratka na posao. S obzirom na narav povreda i provedeno liječenje postojala je mogućnost potrebe dodatnih kirurških zahvata, uklanjanja osteosintetskog materijala iz zdjelice i goljenične kosti. Isto tako višedijelni unutarzglobni prijelom goljenične kosti s velikom će vjerojatnošću uzrokovati pogoršanja posttraumatske artroze koljena. U međuvremenu je 1. tužitelj podvrgnut operacijskim zahvatima uklanjanja osteosintetskog materijala koji nisu obuhvaćeni ovim vještačenjem (podatak dobiven od 1. tužitelja tijekom pregleda, u spisu nema zapisa o njima).

Vještak navodi da je 1. tužitelj pretrpio bolove jakog intenziteta u trajanju od 12 dana kumulativno (vrijeme od povređivanja do operativnog zbrinjavanja prijeloma zdjelice te operacije prijeloma goljenične kosti), bolove srednjeg intenziteta u trajanju od 30 dana kumulativno (vrijeme po operacijskom liječenju prijeloma zdjelice i goljenične kosti) te lagane bolove u trajanju od 90 dana kumulativno. Vještak utvrđuje da je kod 1. tužitelja došlo do smanjenja životne aktivnosti čemu pridonosi u odnosu na zdjelicu ruptura simfize s dislokacijom, lagana artroza koljena (10%) te umjereno naruženje zbog ožiljaka, povremeno vidljivim drugim osobama (5%), a ukupno smanjenje životne aktivnosti po navedenim povredama i posljedicama liječenja uporabom Balthasar metode vještak ocjenjuje u omjeru od 23%.

Vještak navodi i kako je 1. tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega u trajanju od 43 dana po 8 sati dnevno i to u vrijeme nepokretnosti tužitelja, odnosno u razdoblju od otpuštanja iz bolnice do dolaska na stacionarnu rehabilitaciju, u koje je vrijeme 1. tužitelju dozvoljeno samo posjedanje, preporučeno nošenje pelena, te je bio pokretan samo u invalidskim kolicima. Nadalje, 1. tužitelju je u trajanju od 54 dana (od 2. kolovoza do 25. rujna 2019.) bila potrebna tuđa pomoć i njega u trajanju od po 6 sati dnevno, a radi se o razdoblju kada je hodao uz dvije štake odnosno jednu štaku.

U daljnjem periodu od 25. rujna do 1. studenoga 2019., kada je hodao bez štaka uz nemogućnost punog opterećenja, 1. tužitelju je bila potrebna tuđa pomoć i njega u trajanju od 2 sata dnevno za obavljanje težih poslova te nošenje predmeta.

10.2. Vještakinja dr. Mirna Zagrajski Brkić u nalazu iznosi psihijatrijski dio vještačenja temeljem medicinske dokumentacije, iznosi tijek liječenja i pretraga relevantan sa stajališta psihijatrijske struke kao i propisane lijekove, sadržaj iskaza svjedoka saslušanih tijekom postupka kao i sadržaj svojeg psihijatrijskog pregleda 1. tužitelja obavljenog za potrebe ovog vještačenja te daje svoj nalaz s obzirom na sve navedeno. Tako psihijatrijska vještakinja navodi da je ispitanik je osoba u 61-oj godini života. Bez anamneze ranijih psihičkih poremećaja, iznosi period žalovanja nakon smrti kćeri.

Takvo stanje ne smatra se psihičkim poremećajem, već emocionalnim reakcijama u sklopu prilagodbe na izniman gubitak. Kao posljedica štetnog događaja stradavanja u prometnoj nesreći bile su prisutne akutne psihičke posljedice u vidu promijenjene svijesti, dezorijentiranosti, psihomotornog nemira, inkoherentnog mišljenja. Takvo stanje je direktna posljedica stanja mozga uslijed tjelesno poremećenog stanja, postavljena je sumnja na traumatsko krvarenje u mozgu od strane neurologa, koje nije sa sigurnošću opisano na kompjuteriziranog tomografiji glave koja je rađena u dva navrata.

Ta akutna psihička dekompenzacija je prolazno stanje. U medicinskoj dokumentaciji vezano uz liječenje na traumatologiji u psihijatrijskom pregledu navedena je dijagnoza F05 i F06, koje označavaju gore opisano psihičko stanje. Nakon oporavka stanja svijesti, daljnjim tijekom liječenja u psihičkom stanju javlja se protrahiran strah, zabrinutost za moguće ishode liječenja, neizvjesnost vezano uz dva operativna zahvata, emocionalne reakcije na nepokretnost i potrebu stalnog mirovanja. Prisutna su brigovanja i strahovi o egzistencijalnim pitanjima, ujedno i financijskim radi vlastite poslovne djelatnosti i financijskog uzdržavanja sina.

Opisano stanje bilo je najintenzivnije u periodu bolničkog liječenja i mjesec dana nakon otpusta. Nakon povratka s rehabilitacije u toplicama u kolovozu 2019. prisutna su negativna emocionalna stanja u oscilirajućem obliku, uz okupiranost tjelesnim ograničenjima. Javljaju se karakteristični posttraumatski simptomi u vidu simptomatike izbjegavanja i pojačane pobudljivosti, nesigurnosti, teškoće prosnivanja, socijalne deprivacije. Imao je teškoće u svakodnevnom funkcioniranju, odnosno bilo mu je potrebno pojačano ulaganje napora za izvršavanje uobičajenih aktivnosti, uzimao je lijekove zbog nesanice, imao je teškoće u samozbrinjavanju, teškoće u kretanju u prometu u odnosu na raniji period, uz sniženu socijalnu interakciju i prisutnu emocionalnu nesigurnost.

Zadovoljeni su kriteriji za dijagnozu prema MKB-10 Klasifikaciji F43.1 Posttraumatski stresni poremećaj. Pojavljuje se kao zakašnjeli ili produljeni odgovor na stresni događaj ili situaciju izuzetno ugrožavajuće ili katastrofalne naravi, koji će vjerojatno u gotovo svakoga uzrokovati pervazivni distres. Predisponirajući čimbenici kao što su crte ličnosti ili prijašnja neurotička bolest mogu sniziti prag razvoja sindroma ili njegov tijek učiniti težim, ali oni nisu ni nužni ni dovoljni da objasne njegovu pojavu. Tipična obilježja uključuju epizode ponovnog proživljavanja traume u kratkotrajnim sjećanjima ili snovima koje nastaju usprkos perzistirajućemu općem osjećaju obamrlosti i emocionalne tuposti, odvojenosti od ostalih ljudi, nereagiranja na okolinu, anhedonije i izbjegavanje aktivnosti i okolnosti koje podsjećaju na traumu.

Obično postoji stanje autonomne prepodražljivosti s pretjeranom budnošću pažnje, pojačanom reakcijom uplašenosti i nesanicom. Postojanje duševne boli ispitanika jest objektivno i kroz kliničku psihijatrijsku simptomatiku reprezentirano, te je uzročno-posljedično povezano isključivo sa stradavanjem u prometnoj nesreći. ŽV je u trenutku predmetnog štetnog događaja proživio primarni strah jakog intenziteta kratkog trajanja te je proživio sekundarni strah koji je dominantno vezan uz osjećaj neizvjesnosti u vezi sa zdravstvenim stanjem kao posljedicom traume i ishodima liječenja i to strah jačeg intenziteta u trajanju oko mjesec dana, srednjeg intenziteta oko tri mjeseca, nakon toga manjeg intenziteta oko dva mjeseca.

Smanjenje životne aktivnosti zbog psihičkih teškoća vještakinja utvrđuje u omjeru oko 10% privremeno kroz period od godinu dana.

11. U podnesku od 19. srpnja 2024. prvotužitelj traži da se vještak dr. Hlebar dodatno očituje na jačinu i trajanje fizičkih bolova kao i na smanjenje životne aktivnosti te da se izrazi ukupna procjena smanjenja životne aktivnosti. Naime, 1. tužitelj smatra da su bolovi jakog intenziteta trajali dulje od trajanja koje je utvrdio vještak, pri čemu ukazuje i na to da je psihijatrijska vještakinja utvrdila strah prisutan u tom periodu u većem intenzitetu i duljem trajanju, a koji strah 1. tužitelj smatra djelomično posljedicom i prisutnih bolova. Prigovara i ocjeni trajanja bolova srednjeg kao i lakšeg intenziteta, za koje bolove ističe da ih je trpio i nakon 1. studenog 2019. Navodi da, kada se zbroji broj dana na bolovanju s trajanjem fizičkih bolova po vještaku, ispada da 1. tužitelj još za vrijeme bolovanja nije trpio fizičke bolove što on osporava jer ih je trpio i po povratku na posao. Navodi da je upravo i psihijatrijska vještakinja za cijelo vrijeme liječenja utvrdila prisutnost straha koji 1. tužitelj smatra posljedicom prisutnih bolova jer se zbog bolova i nemogućnosti pokretljivosti kod njega javljao strah za egzistenciju uz ostale oblike straha. U odnosu na ocjenu smanjenja životne aktivnosti 1. tužitelj predlaže dodatno očitovanje vještaka jer za zdjelicu nije utvrdio koliki je postotak smanjenja životne aktivnosti. Smatra kako je potrebno i dati ukupnu procjenu smanjenja životne aktivnosti kako zbog psihičkih poteškoća, tako i zbog zadobivenih fizičkih povreda te smatra da je 1. tužiteljeva životna aktivnost smanjena za ¼ odnosno više od 25%, odnosno za minimalno 35% jer isti ne može raditi brojne stvari koje je mogao prije nesreće, a osobito ne intenzitetom kojim ih je mogao obavljati prije nesreće, pri čemu mu koljeno stvara veće teškoće u pokretljivosti od zdjelice.

12. U podnesku od 27. srpnja 2024. tuženik prigovara nalazu i mišljenju medicinskih vještaka smatrajući da su u preširokom opsegu procijenili posljedice štetnog događaja, kako u pogledu intenziteta, tako i u pogledu trajanja, a posebno osporava utvrđenje smanjenja životne aktivnosti u omjeru od 23%.

13. U pisanom očitovanju od 5. rujna 2024. vještak dr. Marko Hlebar u odnosu na prigovore 1. tužitelja navodi da su fizički bolovi u nalazu izneseni kumulativno; obuhvaćaju razdoblja prije operacija te neposredno poslije operacija kada su jaki. Tijekom kasnijeg poslijeoperacijskog oporavka kao i tijekom rehabilitacije bolovi su umjereni i slabi. Smatra da vještačen intenzitet i trajanje bolova odgovaraju ozljedama oštećenog kao i tijeku njegovog liječenja. Duljinu trajanja istih odredio je iz zapisa u spisu, te konkretno navodi nalaz od 9. rujna 2010. OB Koprivnica u kojem stoji: „pacijent uredno hoda s dvije štake. Nema bolova, povremeno zatezanje s prednje strane desne preponske regije“. Vještak navodi kako 1. tužitelj nesporno i dalje ima bolove, a moguće je i pogoršanje istih uslijed razvoja artroze koljena, no to ulazi u smanjenje životne aktivnosti. Vještačen strah i trajanje istog nije nužno posljedica bolova te ne moraju imati jednako trajanje. Prilikom vještačenja trajnog smanjenja životne aktivnosti uvažena je i povreda zdjelice koja sama uzrokuje 15% smanjenje životne aktivnosti, kumulativno s povredom i posljedičnom artrozom koljena 10% te naruženjem zbog ožiljaka 5% koji zajedno rezultiraju smanjenjem životne aktivnosti od 23% po Balthasar metodi. U odnosu na prigovore tuženika vještak navodi da je smanjenje životne aktivnosti procijenjeno temeljem zapisa u spisu te temeljem pregleda oštećenika uporabom adekvatne metode te je mišljenja da je točno, a razmatrani uzroci istog detaljno su opisani u nalazu.

14. U podnesku od 8. listopada 2024., a u odnosu na navod vještaka kako 1. tužitelj i dalje ima bolove te da je moguće njihovo pogoršanje, no da to ulazi u smanjenje životne aktivnosti, 1. tužitelj ističe da bolovi do završetka liječenja ulaze u kategoriju pretrpljenih fizičkih bolova jer prije nego što je liječenje završeno ne može se ni podnijeti tužba, a nakon toga trajni bolovi ulaze u kategoriju smanjene životne aktivnosti. Kod toga ukazuje da jedini dokaz nije samo liječnički karton pacijenta nego i iskazi svjedoka i 1. tužitelja te ukazuje na njihov sadržaj iz kojeg je vidljivo, između ostaloga, da se 1. tužitelj vratio na posao 1. studenoga 2019. unatoč bolovima i teškoj pokretljivosti jer je do nesreće sam vodio poslovanje i jedini se u to i razumio te su svjedoci i 1. tužitelj davali veoma detaljan opis bolova od vremena nesreće do povratka na posao i nakon toga. Ukazuje i na povijest bolesti od 21. listopada 2019. kada je prilikom 5. pregleda utvrđeno i da 1. tužitelj povremeno ima bolove u desnom koljenu. Stoga 1. tužitelj i nadalje ustraje u prigovorima na nalaz i mišljenje vještaka dr. Hlebara u odnosu na duljinu trajanja i intenzitet fizičkih bolova kao i u odnosu na smanjenje životne aktivnosti, te predlaže da vještaci daju zbirni postotak smanjenja životne aktivnosti.

15. U podnesku od 17. listopada 2024. tuženik prigovara i očitovanju vještaka dr. Hlebara od 5. rujna 2024. ustrajući kod ranijih prigovora na nalaz i mišljenje vještaka. Dodatno ističe da je prema RTG nalazima uredan položaj ulomaka i što se tiče zdjelice i koljena, da se u niti jednom nalazu ne spominje artroza te da vještak ne može na ovaj način cijeniti nešto što će se eventualno dogoditi u budućnosti. Iz navoda vještaka jedino je eventualno relevantno utvrđenje da je u koljenu umanjena pokretljivost u odnosu na drugo koljeno za 20 stupnjeva, međutim ostaje nejasno je li takvo stanje definitivno ili ne. Tuženik smatra kako se ožiljci ne cijene u obliku postotka (dr. Hlebar navodi 5%), nego kao eventualno naruženje, pa stoga već samo iz ovog razloga nije osnovano utvrđenje smanjenja životne aktivnosti od 23%. Pri tome, s obzirom na to da se radi samo o operativnom rezu, tuženik smatra kako se može eventualno govoriti samo o estetskom ožiljku, odnosno o eventualnom lakom naruženju. Ističe i da vještakinja dr. Mirna Zagrajski-Brkić cijeni smanjenje životne aktivnosti samo na osnovu onog što je 1. tužitelj rekao, budući da u medicinskoj dokumentaciji nema ni jednog nalaza psihijatra niti psihologa, kao ni dokaza da je 1. tužitelj primao ikakvu terapiju za psihičke bolesti. U pogledu uznemirenosti u tijeku bolničkog liječenja navodi da ista kasnije nije evidentirana te navedeno, prema mišljenju tuženika, ne daje osnove za utvrđenje nekakvog kroničnog stanja.

16. Saslušana na glavnoj raspravi 4. lipnja 2025. vještakinja dr. Mirna Zagrajski Brkić u cijelosti je ostala kod pisanog nalaza i mišljenja od 18. lipnja 2024. i ocjene straha te smanjenja životne aktivnosti koje je ocijenila s postotkom od 10% privremeno kroz period od godine dana. Na pitanje suda može li konkretno objasniti u kojem smislu je uslijed psihičkih teškoća došlo do smanjenja životne aktivnosti kod 1. tužitelja odgovara da je u nalazu opisala kako je za vrijeme boravka u bolnici, a taj boravak je bio od dana predmetnog događaja, dakle 21. travnja 2019. do 16. svibnja 2019. u medicinskoj dokumentaciji opisano prolazno pogoršanja psihičkog stanje koje je bilo posljedica stanja mozga i očitovalo se u vidu promijenjene svijesti, dezorijentiranosti, nemira i promijenjenog mišljenja.

Takvo stanje u medicinskoj dokumentaciji označeno je dijagnozama F05 i F06 prema medicinskoj klasifikaciji. Vezano uz daljnje događaje kao posljedice stradavanja u prometnoj nesreći kod ispitanika se razvija posttraumatski stresni poremećaj što joj je poznato iz sadržaja intervjua za potrebe vještačenja, a u medicinskoj dokumentaciji vidljivo je da mu je propisivana terapija anksiolitikom i hipnotikom, dakle lijekovima za smirenje i spavanje, zadnji zapis izdanih lijekova je 23. listopada 2019. Temeljem simptomatike u okviru opisanog posttraumatskog poremećaja koja joj je poznata prema samo iskazivanju ispitanika dala je ocjenu intenziteta i perioda trajanja strahova i posljedično perioda intenziteta smanjenja životne aktivnosti koja je uključivala potrebu veće prilagodbe uobičajenim aktivnostima i nadalje određene simptome u izbjegavanju situacija vezanih uz promet te isto tako i daljnji doživljaj ustrašenosti.

U pogledu navoda tuženika da u pogledu uznemirenosti u tijeku bolničkog liječenja isto kasnije nije evidentirano te nema osnove za utvrđenje nekakvog kroničnog stanja, ističe kako je obrazložila da je to stanje koje je opisala bilo privremeno, dakle nije nikakvo kronično stanje. Vezano uz farmakoterapiju za psihičke bolesti 1. tužitelja posljednji je nalaz od 23. listopada 2019. koji je vještakinja imala na uvid. Period smanjenja životne aktivnosti zbog psihičkih poteškoća koji je ocijenila s 10% privremeno na godinu dana počinje se računati od trenutka prometne nesreće. U odnosu na zadovoljene kriterije za dijagnozu PTSP te na pitanje tuženika da li u tome sudjeluje i ranija prometna nesreća i obiteljska tragedije koje je opisala u svom nalazu, vještakinja odgovara da je ispitanik u vrijeme intervjua uslijed vještačenja bio u dobi od 61 godine te je naveo da je imao prometnu nesreću kada je imao 25 godina.

PTSP je većinom prolazno psihičko stanje i stoga nije smatrala da je događaj od prije 35 godina imao ikakav utjecaj na tadašnje psihičko zbivanje, već je opisala da je isto posljedica proživljene prometne nesreće 2019. Što se tiče žalovanja nakon smrti kćeri, opisala je da su to uobičajene emocionalne reakcije na izniman gubitak i ne smatra da su povezane sa dijagnosticiranjem PTSP nakon prometne nesreće. Napominje da određena vulnerabilnosti ili osjetljivost s obzirom na bilo koje, pa i navedene događaje može biti predispozicija za razvoj određenog poremećaja, pa u ovom slučaju i PTSP, no predispozicija je jedno, a povezanost ili uzročnost je nešto sasvim drugo, pa smatra da su psihičke posljedice koje je opisala vezane upravo uz predmetni događaj prometne nesreće. Navodi i da joj je 1. tužitelj iskazivao o svojim psihičkim poteškoćama, neizvjesnosti, strahu vezano u posao, uz vožnju, koje je kod njega bilo prisutno i nakon listopada 2019. te je i to uzela u obzir prilikom svoje ocjene smanjenja životne aktivnosti.

Na pitanje tužitelja može li se očitovati o jednoj, zbirnoj ocjeni smanjenja životne aktivnosti s obzirom na to da je svaki od vještaka dao svoj postotak, odgovara da je ona dala ocjenu smanjenja životne aktivnosti kao privremenog smanjenja životne aktivnosti, dok je vještak dr. Hlebar dao ocjenu trajnog smanjenja životne aktivnosti te nije uobičajeno da se takvi postoci zbrajaju.

17. Vještak dr. Hlebar također je, prilikom usmenog saslušanja 4. lipnja 2025., ostao kod pisanog nalaza i mišljenja od 18. lipnja 2024. kao i pisanog očitovanja na prigovore stranaka od 5. rujna 2024. Što se tiče njegove ocjene trajanja jakih bolova kod tužitelja od 12 dana, a to od vremena povređivanja do operacije prijeloma zdjelice te operacije prijeloma goljenične kosti, ovu je ocjenu trajanja dao kumulativno, dakle nije samo zbrajao dane od same povrede do učinjenih operacija jer bol varira tijekom dana i postupaka, tretira se analgeticima, nije uvijek jednaka, zato su izraženi dani trpljenja bolova kumulativni, a što se odnosi i na bolove srednjeg te laganog intenziteta.

Navodi da je liječenje 1. tužitelja akutno završeno 1. studenoga 2019. te se to onda može uzeti i kao datum stabilizacije zdravstvenog stanja 1. tužitelja, zaostale posljedice uzrokuju smanjenje životne aktivnosti od 23%, a moguće je daljnje pogoršanje u smislu razvoja posttraumatske artroze desnog koljena. U pogledu artroze koljena navodi da ne postoje zapisi o ranijim povredama ili bolestima koljena, a tijekom kritične zgode došlo je do unutarzglobnog prijeloma desne goljenične kosti koji prijelomi uzrokuju posttraumatske artroze koja je sada kod 1. tužitelja lagana.

Što se tiče načina na koji je konkretno došlo do smanjenja životne aktivnosti 1. tužitelja, vještak navodi da on ima trajno smanjenu mogućnost vršenja aktivnosti koje zahtijevaju dulje stajanje, veće opterećenje desne noge, bilo u smislu kakve profesionalne ili rekreativne aktivnosti, zbog čega se u svojoj ocjeni smanjenja životne aktivnosti vodio kriterijima Hrvatskog društva sudskih vještaka uz primjenu metode po Ž, što je po njemu i dosta konzervativna metoda, te je na taj način i dao ocjenu smanjenja životne aktivnosti od 23%.

Što se tiče ožiljaka koji su vidljivi kod 1. tužitelja, isti ne uzrokuju bolnost niti kontrakture, pa u tom smislu i ne dolazi do nekakvog utjecaja na funkcioniranje, a što se tiče naruženja zbog prisutnih ožiljaka navodi da se radi o lakom stupnju naruženosti i to koje je uočljivo samo povremeno s obzirom na to da se radi o ožiljcima na trbuhu iznad zdjelice te s vanjske strane desne potkoljenice. Ukoliko se u ocjenu smanjenja životne aktivnosti ne uključi postotak (5%) koji je naveo u nalazu, a koji se odnosi na ožiljke, po Balthasar metodi ocjena smanjenja životne aktivnosti iznosila bi 23%, budući da u ranijem izračunu ovih 5% nije uključio u sam izračun.

U svoj izračun smanjenja životne aktivnosti uključio je, dakle, trajne posljedice koje se odnose na zdjelicu i na koljeno, a ne i na ožiljke. U odnosu na prigovor tužitelja da u ocjeni smanjenja životne aktivnosti nije utvrdio koliki se postotak odnosi na zdjelicu, odgovara da je to 15%, a koji je postotak uključio u Balthasar metodu. Ova metoda mora se primjenjivati budući da bi se kod nekih težih oštećenja pukih zbrajanjem postotaka tih oštećenja dolazilo do ukupnih postotaka oštećenja većih od 100 % pri čemu 100 % znači smrt, a ova metoda upravo iz tog razloga ima ograničenja, te se radi o preporuci društva vještaka da se ista koristi, a koristi se i po cijeloj EU.

Na pitanje je li tužitelj imao fizičke bolove svakodnevno cijelo vrijeme trajanja liječenja vještak odgovara kako su bolovi bili prisutni svakog dana, a nisu nužno trajali cijeli dan, a iz tog razloga dao je kumulativnu ocjenu bolova kao što je uvodno obrazložio. Umanjena pokretljivost u koljenu u odnosu na drugo koljeno za 20 stupnjeva ostaje definitivno stanje, pri čemu ističe da je 1. tužitelja pregledavao 4 godine nakon predmetne prometne nesreće, u kojem bi se periodu stanje, da je moguće, već popravilo. Artrozu koja je prisutna kod 1. tužitelja vještak je utvrdio tijekom pregleda, a ista je očekivana nakon ovakvih povreda kakvu je imao 1. tužitelj odnosno ista je u uzročnoj vezi s njima.

Inače postoje degenerativna artroza i posttraumatska artroza, a u konkretnom slučaju radi se o posttraumatskoj artrozi. Postotak od 10% koji je utvrdio u odnosu s time vještak obrazlaže na način da artroza uzrokuje smanjenje pokretljivosti koljena te pojavnost bolova u koljenu koji imaju negativan učinak na funkcioniranje čovjeka, uslijed čega uzrokuju smanjenje životne aktivnosti od 10%. Moguće je da će navedena artroza imati i veći utjecaj na funkcioniranje 1. tužitelja, ali tu mogućnost vještak nije uključivao u postotak od 10%.

Na pitanje tužitelja može li se očitovati o jednoj zbirnoj ocjeni smanjenja životne aktivnosti s obzirom na to da je svaki od vještaka dao svoj postotak, vještak navodi da je psihijatrijska vještakinja dala ocjenu smanjenja životne aktivnosti kao privremenog smanjenja životne aktivnosti, dok je on dao ocjenu trajnog smanjenja životne aktivnosti, pa smatra da se to ne može zbrojiti. Što se tiče ocjene potrebe 1. tužitelja za tuđom pomoći i njegom, istu je dao s obzirom na tri perioda time da je u prvom periodu 1. tužitelj bio praktički u potpunosti nepokretan te je za apsolutno sve trebao tuđu pomoć i njegu - od čišćenja, održavanja kućanstva, nabave i pripreme hrane, osobne higijene; nadalje u drugom periodu kada je hodao s dvije štake također je u većini stvari trebao pomoć drugih osoba, dakle za sve kao što je naprijed navedeno, ali u nešto kraćem trajanju dnevno, te je u trećem periodu kada je hodao bez štaka, ali uz nemogućnost punog opterećenja, trebao tuđu pomoć u pogledu obavljanja nekih težih poslova, nošenja predmeta i sl.

18. Nakon saslušanja vještaka tuženik je ostao kod prigovora na nalaz dr. Hlebara smatrajući da on nije otklonio tuženikove prigovore te da je ocijenio posljedice u preširokom opsegu, a posebno osporava utvrđenje navodne posttraumatske artroze budući da je operativnim zahvatom koljeno uredno sanirano, a navedeno je od utjecaja i na utvrđenje upitnog ukupnog smanjenja životne aktivnosti. Stoga tuženik predlaže obnoviti vještačenje po drugom vještaku ortopedu – traumatologu. Ovom prijedlogu tuženika 1. tužitelj se usprotivio smatrajući da je vještak odgovorio na sva pitanja te da je istaknuo kako je pregledavao 1. tužitelja nakon četiri godine, a i da je metoda ionako konzervativna.

19. Nalaz i mišljenje vještaka dr. Mirne Zagrajski Brkić i dr. Marka Hlebara sud u cijelosti prihvaća kao nalaz i mišljenje dan od strane stručnih osoba (vještakinje psihijatrijske struke koja je dala svoj nalaz u pogledu pretrpljenog straha te u vezi s time privremeno smanjenje životne aktivnosti i vještaka specijalista opće kirurgije, ortopedije i traumatologije koji je dao svoj nalaz i mišljenje u pogledu tjelesnih ozljeda i njihovih posljedica odnosno pretrpljenih bolova, trajnog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti te u pogledu potrebe za tuđom pomoći i njegom) kao i osoba koje su nepristrane te nisu zainteresirane za ishod spora. Nadalje, vještaci su svoj nalaz i mišljenje obrazložili kako u pisanom tako i u usmenom obliku te su odgovorili na sve prigovore 1. tužitelja i tuženika i to na način koji ovaj sud smatra stručnim i vjerodostojnim. Iz tog razloga sud je kao nepotreban odbio prijedlog tuženika da se izvrši obnova vještačenja po drugom vještaku ortopedu. Isto tako kao nepotreban je odbijen i prijedlog 1. tužitelja da se radi očitovanja vještaka na njegove prigovore provede dopunsko saslušanje 1. tužitelja budući da vještak dr. Hlebar nije naveo da je isto potrebno, kod čega se ističe i kako je sam vještak za potrebe vještačenja izvršio pregled 1. tužitelja te po svojoj stručnoj procjeni utvrdio sve podatke potrebne za davanje nalaza.

20.1. Na temelju u cijelosti prihvaćenog nalaza i mišljenja medicinskih vještaka sud utvrđuje da je 1. tužitelj u predmetnom štetnom događaju uslijed zadobivenih ozljeda opisanih u nalazu i mišljenju pretrpio bolove i strah upravo onog intenziteta i u onom trajanju kako to navode vještaci, kao i duševne bolove zbog trajnog smanjenja životne aktivnosti i zbog naruženosti koje utvrđuje vještak dr. Hlebar, zbog čega je kod 1. tužitelja došlo do povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje i to do takve povrede koja opravdava dosudu pravične novčane naknade. Iako je sud cijenio 1. tužiteljev iskaz kao i iskaze saslušanih svjedoka AV, PV, CV i ĆV kao istinite i vjerodostojne budući da su u bitnome međusobno suglasni te sukladni medicinskoj dokumentaciji u spisu, u pogledu pretrpljenih fizičkih bolova kod 1. tužitelja valja reći da je vještak dr. Hlebar u svom nalazu, posebno prilikom usmenog saslušanja, objasnio da je uzeo u obzir trajanje fizičkih bolova kako je to iskazivao i 1. tužitelj, no da je trajanje bolova iskazivao kumulativno, odnosno da nije samo zbrajao dane kada je 1. tužitelj trpio bolove budući da bol varira tijekom dana i postupaka, tretira se analgeticima te nije uvijek jednaka, a koje obrazloženje kao stručno i logično prihvaća i ovaj sud. Na isti način tj. kao vjerodostojan sud je cijenio iskaz 1. tužitelja i u pogledu njegovog subjektivnog doživljaja i straha vezano uz predmetni štetni događaj, a cijenila ga je na stručan način i psihijatrijska vještakinja, nakon čijeg usmenog saslušanja niti jedna od stranaka nije stavljala nikakve daljnje prigovore na njezin nalaz i mišljenje.

20.2. Stoga slijedom nalaza i mišljenja medicinskih vještaka, kao i imajući u vidu Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda (dalje: Orijentacijski kriteriji) te pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. kojim se mijenjaju navedeni Orijentacijski kriteriji na način da se iznosi naznačeni u Orijentacijskim kriterijima povećavaju za 50%, sud temeljem čl. 1100. st.

1. i st.

2. ZOO ocjenjuje osnovanim 1. tužiteljev zahtjev s osnova pravične novčane naknade neimovinske štete zbog povrede njegovih prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje po kriteriju pretrpljenih fizičkih bolova u iznosu od 3.500,00 EUR te po kriteriju pretrpljenog straha u iznosu od 7.000,00 EUR. Nadalje, kod pretrpljenih duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti sud ocjenjuje osnovanima navode oba vještaka kako se njihove ocjene smanjenja životne aktivnosti 1. tužitelja ne mogu zbrajati odnosno dati u jednoj zbirnoj ocjeni jer se ne radi o zbrajanju jednakih elemenata, budući da je vještak dr. Hlebar utvrdio postotak trajnog smanjenja životne aktivnosti, dok je vještakinja dr. Zagrajski Brkić s aspekta psihičkog stanja 1. tužitelja utvrdila privremeno smanjenje životne aktivnosti. Iako se, dakle, navedeni postoci ne mogu zbrajati, sud je navedeno privremeno smanjenje životne aktivnosti cijenio kao jednu od posebnih okolnosti slučaja sukladno čl. 1100. st.

1. ZOO, pogotovo uzevši u obzir i da je riječ o osobi koja je prije nesreće živjela vrlo aktivno (kako to proizlazi iz iskaza samog 1. tužitelja i svjedoka) te je sukladno tome kao i sukladno utvrđenom postotku trajnog smanjenja životne aktivnosti (23%), s osnova duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti 1. tužitelju odmjerio pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 4.500,00 EUR. Što se tiče duševnih bolova zbog naruženosti, vještak dr. Hlebar obrazložio je kako ožiljke vidljive kod tužitelja nije uračunao u naprijed navedeni postotak smanjenja životne aktivnosti budući da isti nemaju utjecaja na funkcioniranje 1. tužitelja, već se radi o lakom stupnju naruženosti koje je trećim osobama uočljivo samo ponekad, pa po tom kriteriju sud dosuđuje 1. tužitelju iznos od 500,00 EUR.

Nadalje, što se tiče naknade imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege, sud je, utvrdivši trajanje i vrstu potrebe za tuđom pomoći i njegom sukladno nalazu i mišljenju vještaka dr. Hlebara, utvrdio visinu ove štete sukladno odredbi čl. 223. ZPP po cijeni jednog sata takve tuđe pomoći i njege pružane od strane nestručne osobe (ukućani 1. tužitelja, kako to proizlazi iz iskaza saslušanih osoba) u iznosu od 5,00 EUR po satu, slijedom čega sud ocjenjuje osnovanim zahtjev za naknadu te imovinske štete u ukupnom iznosu od 3.700,00 EUR.

Slijedom svega navedenog, po svim ovdje navedenim kriterijima sud je 1. tužitelju dosudio pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete te naknadu imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege u ukupnom iznosu od 19.200,00 EUR. Imajući u vidu nespornu činjenicu da je prije ovog postupka tuženik 1. tužitelju isplatio iznos od 40.000,00 kn, odnosno 5.308,91 EUR za koji iznos valja umanjiti ukupan iznos od 19.200,00 EUR, to je osnovan 1. tužiteljev zahtjev radi isplate preostalog iznosa od 13.891,09 EUR. Pri tome valja reći da je u samom tužbenom zahtjevu 1. tužitelj naveo kako potražuje ukupan iznos od 120.000,00 kn, odnosno 15.926,74 EUR s osnova naknade štete zbog povrede prava osobnosti 1. tužitelja, no da iz činjeničnog opisa tužbe jasno proizlazi da se navedeni ukupno potraživani iznos odnosi ne samo na naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, već i na naknadu imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege, kako to pogotovo proizlazi iz predzadnjeg odlomka na 6. stranici tužbe.

Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki I/ a) izreke presude, dok je za ostatak do ukupno zatraženog iznosa od 15.926,74 EUR odnosno za iznos od 2.035,65 EUR tužbeni zahtjev valjalo odbiti (točka II/ izreke).

21. U pogledu visine zahtjeva 1. tužitelja za naknadu imovinske štete s osnova izgubljene zarade provedeno je financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji financijske struke Nataliji Jambrečić iz Čakovca. U nalazu od 5. studenoga 2024. vještakinja je utvrdila razliku između prosječne plaće 1. tužitelja prije štetnog događaja i naknade plaće za vrijeme bolovanja u neto iznosu, no nakon prigovora 1. tužitelja iz podneska od 12. studenoga 2024. da je utužio i potraživao razliku plaće u bruto iznosu, vještakinja je u dopuni nalaza od 11. prosinca 2024. utvrdila i tu razliku za utuženo razdoblje od lipnja do listopada 2019. Podneskom od 9. siječnja 2025. prvotužitelj je prigovorio načinu utvrđenja prosječne plaće koju je primao prije bolovanje smatrajući da u taj prosjek ne mogu ući oni mjeseci kada je 1. tužitelj već bio na bolovanju (travanj i svibanj 2019.) koje je vještakinja uzela u obzir. Stoga je u drugoj dopuni nalaza od 15. siječnja 2025. vještakinja utvrdila prosječnu vrijednost bruto plaće samo uzimanjem u obzir razdoblja koje je prethodilo štetnom događaju (siječanj do ožujak 2019.), a koja je prosječna bruto plaća 1. tužitelja u tom razdoblju iznosila 728,81 EUR. Nadalje je utvrdila koji su, u utuženom razdoblju od lipnja do listopada 2019., isplaćeni iznosi bolovanja te je usporedbom s prosječnom bruto plaćom 1. tužitelja prije štetnog događaja utvrdila razliku za pojedine mjesece te ukupnu razliku u iznosu od 1.626,96 EUR. Na ovu drugu dopunu nalaza i mišljenja financijske vještakinje niti jedna od stranaka nije imala prigovore, kako su to izričito navele na ročištu 4. lipnja 2025. te nisu predlagale usmeno saslušanje vještakinje.

22. U skladu s drugom dopunom nalaza financijske vještakinje 1. tužitelj je podneskom od 4. lipnja 2025. precizirao svoj tužbeni zahtjev u dijelu potraživane naknade imovinske štete po osnovi izgubljene zarade tako da potražuje iznos od 1.626,96 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose koje je utvrdila vještakinja. Kako je ovaj precizirani iznos za 115,95 EUR manji od tužbom potraživanog iznosa po istoj osnovi, to je u tom dijelu 1. tužitelj povukao tužbu, a kojem se djelomičnom povlačenju tužbe tuženik nije usprotivio, zbog čega je sukladno čl. 193. st. 2. ZPP odlučeno kao u izreci rješenja.

23. U podnesku od 13. siječnja 2025. tuženik je istaknuo da razlika utvrđena po bruto iznosima ne može ići na teret tuženika budući da on nije poslodavac 1. tužitelja niti je bio tuženikov osiguranik / štetnik, no kod toga valja poći od odredbe čl. 1085. st. 2. ZOO prema kojoj je odgovorna osoba dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala te odredbe čl. 1095. st. 1. ZOO prema kojoj je štetnik dužan oštećeniku naknaditi troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da je upravo razlika bruto iznosa ona šteta koju oštećenik, u konkretnom slučaju 1. tužitelj, ima pravo potraživati kao zaradu izgubljenu za vrijeme bolovanja (odnosno nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja). Ovakav stav zauzela je i sudska praksa npr. u odlukama Županijskog suda u Varaždinu broj Gž.1210/2019- 2 od 21. listopada 2019., Gž-178/2018-2 od 27. ožujka 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2105/11-4 od 3. prosinca 2013. Stoga je sud ocijenio u cijelosti osnovanim tužbeni zahtjev 1. tužitelja radi naknade štete zbog izgubljene zarade za vrijeme bolovanja uzevši u obzir bruto iznose kako je to vještakinja utvrdila u svom nalazu na koji stranke nisu imale prigovore.

24. U pogledu dosuđenih zakonskih zateznih kamata valja reći da prema čl. 1103. ZOO obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga, a sukladno tome tužitelj i potražuje zakonske zatezne kamate od dana 5. lipnja 2020. tj. od dana podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku (vezanog uz ovdje potraživanu naknadu štete), a nedvojbeno je da je predmetna neimovinska šteta nastala prije toga. Kod toga pitanje obveze osiguratelja na isplatu zakonskih zateznih kamata treba promatrati iz aspekta odredbe čl. 12. st. 6. ZOOP, budući da je ZOOP lex specialis u odnosu na ZOO u svim pitanjima kojima se uređuje odgovornost osiguratelja temeljem police obveznog osiguranja od odgovornosti za štete nastale uporabom motornog vozila, a iz navedene odredbe čl. 12. st. 6. ZOOP proizlazi da oštećena osoba u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete, uz dužni iznos naknade štete, ima pravo i na isplatu kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, a što se odnosi na kamate kako na potraživanu naknadu neimovinske, tako i imovinske štete. Slijedom navedenog, sud je ocijenio osnovanim i zahtjev 1. tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće na dosuđene iznose naknade imovinske i neimovinske štete od dana podnošenja odštetnog zahtjeva kojim je 1. tužitelj od tuženika potraživao upravo ovdje predmetnu štetu.

25. Što se tiče tužbenog zahtjeva 2. tužitelja STIB d.o.o., nedvojbeno je da isti nije neposredni oštećenik iz predmetne prometne nesreće, već da svoj zahtjev za naknadu obične štete (isplaćenih iznosa 1. tužitelju za prvih 42 dana njegova bolovanja) i za izgubljenu zaradu temelji na činjenici da je do ovih šteta za 2. tužitelja došlo iz razloga što 1. tužitelj u vrijeme kada je bio na bolovanju nije obavljao posao. Međutim, valja ukazati da iz odredbe čl. 1095. st. 1. ZOO proizlazi kako je štetnik dužan naknaditi troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja onome kome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dakle regulirano je pravo na potraživanje naknade štete isključivo u odnosu na neposrednog oštećenika (onoga kome je nanesena tjelesna ozljeda ili mu je narušeno zdravlje), dok posredni oštećenik (što je u konkretnom slučaju 2. tužitelj kao pravna osoba u kojoj je neposredni oštećenik jedini zaposlenik) nije ovlašten potraživati naknadu. Ovakvo stajalište zauzeto je u sudskoj praksi o čemu je tuženik u spis dostavio relevantne odluke (odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3866/2021-2 od 21. rujna 2022. i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x 224/08-2 od 13. svibnja 2009.). Stoga je sud ocijenio osnovanim tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije 2. tužitelja, zbog čega je njegov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio. Slijedom navedenog, nije bilo potrebe za provođenjem dokaza na okolnosti sporne uzročno-posljedične veze između ozljeđivanja 1. tužitelja i potraživane naknade štete 2. tužitelja odnosno visine njegovog tužbenog zahtjeva, zbog čega je sud kao nepotrebne i odbio sve dokazne prijedloge usmjerene na dokazivanje tih okolnosti (financijsko vještačenje te pribava dokumentacije u tu svrhu, uvid u poslovne knjige 2. tužitelja i aktuarsko vještačenje).

26.1. Što se tiče naknade troškova postupka, prvenstveno valja reći da je 1. tužitelj u parnici djelomično uspio, a 2. tužitelj je parnicu u cijelosti izgubio, što je od utjecaja na odluku o naknadi troškova postupka.

26.2. Odredbom čl. 154. st. 2. ZPP propisano je da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, pri čemu se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove iz zahtjeva. Također, odredbom članka 154. stavak 5. ZPP propisano je da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje je imala protivna stranka ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

26.3. Vodeći računa o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva, dakle u pogledu odgovornosti tuženika za štetu, u smislu članka 154. stavak 2. ZPP, sud utvrđuje da je 1. tužitelj ŽV u cijelosti uspio (100%) u pogledu osnove zahtjeva. Što se tiče visine zahtjeva, kad se stavi u omjer vrijednost predmeta spora iz konačno postavljenog tužbenog zahtjeva (17.553,70 EUR) i iznos s kojim je 1. tužitelj uspio u parnici (15.518,05 EUR), proizlazi da je 1. tužitelj uspio sa 88,40% svog zahtjeva. Gledajući, dakle, i osnov i visinu cjelokupnog tužbenog zahtjeva, 1. tužitelj je u sporu ukupno uspio sa 94,20% svog zahtjeva (100% uspjeha u pogledu osnove tužbenog zahtjeva + 88,40% uspjeha u pogledu visine tužbenog zahtjeva = 188,40 : 2). Stoga sud utvrđuje da 1. tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, pa mu sukladno čl. 154. st. 5. ZPP pripada pravo na cjelokupnu naknadu troškova postupka.

26.4. Kao troškove potrebne za vođenje parnice sud je sukladno vrijednosti predmeta spora (tužbenog zahtjeva 1. tužitelja iz tužbe – 17.669,65 EUR) 1. tužitelju priznao troškove:

- pribave klauzule pravomoćnosti i ovršnosti presude Općinskog suda u Koprivnici od 19. prosinca 2019. u iznosu od 50,00 EUR sukladno tbr. 36. toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023; koja se u ovom postupku primjenjuje temeljem tbr. 52. st. 3. ove Tarife; dalje: Tarifa),

- sastava zahtjeva za naknadu štete od 5. lipnja 2020. te dodatnog zahtjeva od 19. lipnja 2020. (opravdanog s obzirom na promjenu Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda RH) u iznosima od po 500,00 EUR za svaki sukladno tbr. 32. toč. 1. Tarife,

- sastava tužbe u iznosu od 500,00 EUR sukladno tbr. 7. toč. 1. Tarife,

- zastupanja na ročištima od 1. rujna 2021., 17. siječnja 2022., 10. siječnja 2023. i 4. lipnja 2025. u iznosima od po 500,00 EUR za svako ročište sukladno tbr. 9. toč. 1. Tarife,

- sastava podneska predanog sudu 13. lipnja 2023. kojim dostavlja svoj zdravstveni karton u iznosu od 125,00 EUR sukladno tbr. 8. toč. 4. Tarife,

- sastava podnesaka od 19. srpnja 2024., 8. listopada 2024., 12. studenoga 2024. i 19. ožujka 2025. (kojima se 1. tužitelj očitovao na nalaze i dopune nalaza vještaka), za svaki u iznosu od 500,00 EUR sukladno tbr. 8. toč. 1. Tarife.

26.5. Nisu priznati slijedeći troškovi 1. tužitelja koje sud ne ocjenjuje potrebnima za vođenje parnice u smislu članka 155. stavak 1. ZPP:

- sastava zahtjeva za naknadu štete od 28. lipnja 2019. i dodatnog zahtjeva od 20. rujna 2019. budući da se isti ne odnose na ovdje predmetnu štetu, već na štetu na motociklu i stvarima,

- pribave podataka od MUP, PPP KC budući da takvi podaci u spis nisu priloženi,

- podnesaka od 9. srpnja 2020., 10. svibnja 2022., 5. srpnja 2022., 9. listopada 2023., 14. prosinca 2023., 1. listopada 2024. i 27. veljače 2025. budući da se radi samo o požurnicama za postupanje suda, kakav je i podnesak od 31. listopada 2023. u kojem se osim požurivanja postupka, iznose navodi koji su u vezi s tužbenim zahtjevom 2. tužitelja, a koji je spor izgubio te nema pravo na naknadu troškova,

- podneska od 18. siječnja 2023. kojim 1. tužitelj dostavlja podatke koje je mogao i trebao dati bilo uz tužbu ili na nekom od ranije održanih ročišta (podatak o svojem liječniku opće prakse),

- podneska od 13. travnja 2023. jer se radi o požurnici te prijedlogu za određivanje novih vještaka, a koji je prijedlog 1. tužitelj mogao iznijeti na prethodno održanom ročištu,

- podneska od 15. svibnja 2023. kojim predlaže pribavu svojeg zdravstvenog kartona od Doma zdravlja Varaždinske županije, iako ga je već sljedećim podneskom od 6. lipnja 2023. prvotužitelj sam dostavio, zbog čega očigledno nije bilo potrebe predlagati da to sud učini od Doma zdravlja pa se ne radi o potrebnom podnesku,

- podneska od 9. siječnja 2025. budući da istim 1. tužitelj iznosi dodatne prigovore na dopunski nalaz financijske vještakinje koje je mogao iznijeti već u svom ranijem očitovanju na prvi nalaz vještakinje.

Nije priznat niti trošak povišenja tarifnih stavaka za zastupanje više osoba u istom postupku (10%) sukladno tbr. 40. toč. 1. Tarife budući da je 2. tužitelj izgubio spor te nema pravo na naknadu troškova.

26.6. Na ovako priznate odvjetničke troškove u ukupnom iznosu od 5.675,00 EUR priznat je i zatraženi PDV sukladno tbr. 46. Tarife i to u iznosu od ukupno 1.418,75 EUR. Prvotužitelju je priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu, ali ne u cjelokupnom plaćenom iznosu, već u visini pristojbe koja odgovara tužbenom zahtjevu 1. tužitelja (223,15 EUR za VPS od 17.669,65 EUR), time da je 1. tužitelju priznata polovica od tog iznosa pristojbe, dakle iznos od 111,57 EUR, budući da je prilikom podnošenja tužbe i platio polovicu ukupnog iznosa pristojbe koji se odnosi na cjelokupni tužbeni zahtjev 1. i 2. tužitelja. Priznat je i trošak sudske pristojbe na presudu, ali isto tako uzevši u obzir kao vrijednost predmeta spora samo iznos konačno preciziranog tužbenog zahtjeva 1. tužitelja (17.553,70 EUR), što znači da je 1. tužitelju priznat trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 221,99 EUR. Priznati su i troškovi plaćenih predujmova za medicinsko vještačenje u iznosima od 663,61 EUR i 86,39 EUR (doplata predujma) te za financijsko vještačenje u iznosu od 331,81 EUR, pri čemu su ovi iznosi umanjeni za 1,60 EUR koliko je ostalo neutrošenog predujma koji je 1. tužitelju vraćen.

26.7. Na taj način 1. tužitelju su priznati ukupni troškovi postupka u iznosu od 8.507,52 EUR koje mu je dužan naknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja sukladno čl. 151. st. 3. ZPP teče od dana donošenja ove presude do isplate.

27.1. U odnosu na 2. tužitelja STIB d.o.o. odluka o naknadi troškova postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka pa je tako 2. tužitelj, koji je spor u cijelosti izgubio, dužan tuženiku naknaditi parnične troškove.

27.2. Kao troškove potrebne za vođenje parnice sud je tuženiku, sukladno vrijednosti predmeta spora koju čini tužbeni zahtjev 2. tužitelja u iznosu od ukupno 12.952,93 EUR priznao troškove:

- odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR sukladno tbr. 8. toč. 1. Tarife,

- zastupanja na ročištima od 1. rujna 2021., 17. siječnja 2022., 10. siječnja 2023. i 4. lipnja 2025., za svako ročište u visini od po 200,00 EUR sukladno tbr. 9.1. Tarife,

- sastava podneska od 9. svibnja 2025. kojim se očitovao na prijedlog 2. tužitelja za provođenje dopunskog vještačenja na okolnost visine njegove tražbine u iznosu od 50,00 EUR sukladno tbr. 8. toč. 4. Tarife.

27.3. Nisu priznati troškovi podnesaka od 2. siječnja 2024., 27. srpnja 2024., 17. listopada 2024., 6. prosinca 2024. i 13. siječnja 2025. budući da se ti podnesci odnose samo na tužbu i tužbeni zahtjev 1. tužitelja koji je u sporu uspio, pa tuženiku po osnovi tih podnesaka ne pripada pravo na naknadu, time da se podnesak od 13. siječnja 2025. djelomično odnosi na tužbu 2. tužitelja, ali se radi o ponavljanju ranijih navoda te dostavi sudske prakse iz 2009. godine koju je tuženik već ranije, uz odgovor na tužbu ili na nekom od održanih ročišta mogao dostaviti u spis, pa se ne radi o trošku potrebnom za vođenje parnice.

27.4. Tako su tuženiku priznati ukupni troškovi zastupanja po odvjetniku u iznosu od 1.050,00 EUR te zatraženi PDV u iznosu od 262,50 EUR sukladno tbr. 46. Tarife, odnosno ukupni parnični troškovi u iznosu od 1.312,50 EUR koje mu je dužan naknaditi 2. tužitelj i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja sukladno čl. 151. st. 3. ZPP teče od dana donošenja ove presude do isplate.

U Varaždinu 17. srpnja 2025.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave presude izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud. Rok za žalbu ne teče od 1. do 15. kolovoza (čl. 348. st. 4. ZPP).

Dostaviti: 1/ Tužitelji po punomoćnici Sanji Smontara, odvjetnici iz Varaždina

2/ Tuženik po punomoćnicima iz OD Kačić & Brbora iz Zagreba