Rev-2312/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2312/1990-2.

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića, kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Gordane Gasparini, Vladimira Drakulića i Jakoba Miletića, kao članova vijeća, u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja M. K. iz S., koga zastupa D. K., odvjetnik u S., protiv tuženice M. K. iz S., koju zastupa B. V., odvjetnik iz S., radi utvrdjenja, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 11. svibnja 1990. br. Gž-l034/90. kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Splitu od 24. siječnja 1990-2. br. P-60/89, u sjednici održanoj dana 9. srpnja 1991.,

r i j e š i o j e :

Prihvaća, se revizija tužitelja, ukida se presuda Okružnog suda u Splitu od 11. svibnja 1990. br. Gž-l034/90. i presuda Općinskog suda u Splitu od 24. siječnja 1990. br. 2P- 60/89. i predmet vraća tom sudu na ponovno sudjenje.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom prvostepenog suda odbijen je zahtjev tužitelja za utvrdjenje da je on isključivi nosilac stanarskog prava na spornom stanu, a istovremeno je odlučeno da nakon razvoda braka stranaka stanarsko pravo zadržava tuženica.

Drugostepeni sud je potvrdio presudu prvostepenog suda.

Protiv presude drugostepenog suda tužitelj je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud ukine presude obaju nižestepenih sudova i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Tuženica je odgovorila na reviziju poričući njezine navode i predloživši da ona kao neosnovana bude odbijena.

Javni tužitelj Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio.

Revizija je osnovana.

Kao što je već spomenuto, presudama nižestepenih sudova odlučeno je da stanarsko pravo na spornom stanu zadržava tuženica, i to temeljem odredbe čl. 65. st. 3. Zakona o stambenim odnosima jer joj je presudom, kojom je brak stranaka razveden povjereno na čuvanje i odgoj zajedničko dijete.

Ostalo je medjutim sporno da li tuženicu veže ugovor što ga je zaključila s tužiteljem, a kojim su se stranke sporazumjele da će poduzeti odgovarajuće radnje kako bi predmetni stan zamijenile za dva manja (list 3A).

U vezi s tim nije pravilno stajalište drugostepenog suda da postojanje takvog sporazuma nije odlučno u konkretnom sporu budući da dolazi do primjene prije spomenuta zakonska odredba (čl. 65. st. 3. Zakona o stambenim odnosima).

Spomenutim ugovorom stranke su izrazile svoju suglasnu volju da ne žive više u bračnoj zajednici i u istom stanu, pa su se obvezale da će taj stan zamijeniti za dva manja. Nakon toga one su i formalno razvele brak. Po odredbi čl. 65. st. 1. Zakona o stambenim odnosima u slučaju razvoda braka prijašnji bračni drugovi sporazumno odlučuju koji od njih zadržava stanarsko pravo.

Odredbe st. 2. i dalje toga članka navedenog zakona propisuju za slučaj da se bračni drugovi ne sporazumiju tko od njih zadržava stanarsko pravo, da će o tome odlučiti sud.

Dakle sud može o tome odlučivati samo za slučaj da nema spomenutog sporazuma.

U konkretnom predmetu nije sporno da su stranke zaključile takav sporazum, za koji tužiteljica tvrdi da ih ne veže, jer da su se u medjuvremenu promijenile okolnosti, a osim toga da ona taj ugovor nije zaključila slobodnom voljom već da je na to bila prisiljena od tuženika.

Taj ugovor medjutim zasada stranke veže tj. dok nije utvrdjen ništavim odnosno raskinut.

Tužiteljica bi stoga prethodno trebala spomenuti ugovor pobijati (čl. 111. Zakona o obveznim odnosima) ili ga raskinuti ukoliko za to postoje pretpostavke predvidjene u čl. 133. Zakona o obveznim odnosima, pa bi tek u slučaju da to uspije sud došao u priliku da odlučuje o tome koja od stranaka zadržava stanarsko pravo na spornom stanu, a u smislu prije spomenutih odredbi Zakona o stambenim odnosima.

Budući, da zbog svih spomenutih razloga nižestepeni sudovi nisu pravilno primijenili materijalno pravo tj. odredbu čl. 65. st. 1. Zakona o stambenim odnosima, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava je i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrdjeno, trebalo je reviziju tužitelja kao osnovanu prihvatiti, ukinuti presude obaju nižestepenih sudova i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje (čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku).

U ponovljanom postupku, u koliko tuženica bude tražila raskid ili utvrdjenje ništavim spomenutog ugovora tada će taj sud prekinuti postupak i sačekati rješenje o tom sporu, te nakon toga donijeti novu presudu.

U Zagrebu, 9. srpnja 1991.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.