Revr-343/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 343/08-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, Aleksandra Peruzovića, Jadranka Juga i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice T. M. iz V., koju zastupa punomoćnica B. T., odvjetnica u V., protiv tuženika N. d.o.o. V., kojeg zastupa punomoćnik I. M., odvjetnik u V., radi poništenja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv dijela presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-2426/07 od 14. travnja 2008. kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-666/06 od 4. srpnja 2007. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i odbijen protutužbeni zahtjev, u sjednici održanoj dana 17. rujna 2008.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tuženika, te se ukidaju presuda Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-2426/07 od 14. travnja 2008. u dijelu kojim je odbijena žalba tuženika i presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-666/06 od 4. srpnja 2007. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev (izreka pod I. – V.) i odbijen protutužbeni zahtjev (izreka pod VII.) i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odlučeno:

"I. Utvrđuje se da otkaz ugovora o radu tuženika N. d.o.o. V., kojim je tužiteljici T. M. iz V., otkazan ugovor o radu odlukom o otkazu ugovora o radu od 30. listopada 2002. godine nije dopušten, te da tužiteljici radni odnos nije prestao.

II. Utvrđuje se da tužiteljici nije zbog izmijenjenih okolnosti prihvatljivo nastaviti raditi kod tuženika te se kao dan prestanka radnog odnosa određuje dan 30. travanj 2003. godine.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati neisplaćene plaće od dana nezakonitog otkaza ugovora o radu pa do 30. travnja 2003. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i to kako slijedi:

- za mjesec studeni 2002. godine iznos bruto plaće u iznosu od 1.900,00 kn od 15. 12. 2002. do isplate,

- za mjesec prosinac 2002. godine iznos bruto plaće u iznosu od 1.900,00 kn od 15.

01. 2003. do isplate,

- za mjesec siječanj 2003. godine iznos bruto plaće u iznosu od 1.900,00 kn od 15. 02. 2003. do isplate,

- za mjesec veljaču 2003. godine iznos bruto plaće u iznosu od 1.900,00 kn od 15. 03. 2003. do isplate,

- za mjesec ožujak 2003. godine iznos bruto plaće u iznosu od 1.900,00 kn od 15. 04. 2003. do isplate,

- za mjesec travanj 2003. godine iznos bruto plaće u iznosu od 1.900,00 kn od 15. 05. 2003. do isplate,

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici na ime naknade štete isplati novčani iznos u visini od pet prosječnih mjesečnih neto plaća isplaćenih tužiteljici u prethodna tri mjeseca rada kod tuženika, što iznosi 7.500,00 kn, sve u roku od osam dana po pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

V. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove proistekle vođenjem ovog postupka u iznosu od 20.130,00 kuna, sve u roku od osam dana.

VI. S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužiteljica se odbija.

VII. Odbija se tuženik "N." d.o.o. V., sa zahtjevom za sudski raskid ugovora o radu u tekstu koji glasi:

Utvrđuje se da između tuženika i tužiteljice radni odnos više nije moguć te se kao dan prestanka radnog odnosa utvrđuje dan 30. listopada 2002. godine.

Nalaže se tuženiku da tužiteljici na ime naknade štete isplati tri prosječne mjesečne plaće koje je ostvarivala kod tuženika što iznosi ukupno 4.500,00 kuna", kao na Zakonu neutemeljenim."

Protiv dijela te presude kojim je odbijena njegova žalba reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se obje nižestupanjske presude ukinu.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

U ovom predmetu je riječ o izvanrednom otkazu ugovora o radu po odredbama čl. 107. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01 – dalje: ZR) zbog neopravdanog izostanka tužiteljice s posla kod tuženika.

Prema odredbi čl. 107. st. 1. ZR poslodavac ima opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

Prema odredbi čl. 107. st. 2. ZR ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na koju se izvanredni otkaz temelji.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužiteljica kao radnica s tuženikom kao poslodavcem dana 13. svibnja 2002. sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme na poslovima prodavačice suvenira i umjetnina,

- da je 1. listopada 2002. tuženik donio odluku o redovitom otkazu ugovora o radu tužiteljici s otkaznim rokom do 31. listopada 2002.,

- da je tužiteljica za vrijeme trajanja navedenog otkaznog roka izostala s posla šest dana – 1., 6., 13., 19., 20. i 28. listopada 2002.,

- da je 30. listopada 2002. tuženik, smatrajući navedene izostanke s posla neopravdanim, pozivom na odredbe 107. ZR dao tužiteljici izvanredni otkaz ugovora o radu (čija dopuštenost je predmet spora u ovoj parnici).

Prvostupanjski sud temelji odluku na zaključku da predmetni otkaz nije dat u skladu s odredbama čl. 107. st. 1. i st. 2. ZR, "a pogotovo toč. 2. iste odredbe". U obrazloženju prvostupanjske presude se nakon toga navodi da se "o saznanju izostanka tužiteljice s rada ne može govoriti da tuženik odnosno zakonski zastupnik nije znao istog dana jer je morao on ili zaposlenica koja je radila još sa tužiteljicom izvršiti zamjenu tužiteljice".

Drugostupanjski sud smatra da se takav zaključak ne može prihvatiti, ali da to "ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane presude". Naime, drugostupanjski sud temelji odluku na stajalištu da radnik nije dužan raditi za vrijeme trajanja otkaznog roka, pa da se zbog toga ne može smatrati da bi tužiteljičin izostanak s posla predstavljao težu povredu obveze iz radnog odnosa.

Stajalište drugostupanjskog suda je pogrešno.

U smislu odredaba ZR radni odnos u slučaju redovitog otkaza ne prestaje trenutno već tek istekom propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (čl. 106. st. 1. u vezi s čl. 113. ZR). Taj rok moraju poštovati i poslodavac i radnik – ukoliko se ne sporazumiju drugačije, jer je smisao tog roka zaštita interesa obiju ugovornih strana. Za vrijeme trajanja otkaznog roka stranke su dužne ispunjavati svoje obveze iz ugovora o radu, što znači da je radnik dužan raditi prema uputama poslodavca, a poslodavac je dužan radniku isplaćivati plaću. Naprijed navedeno jasno je vidljivo i iz odredbe čl. 113. st. 5. ZR prema kojoj radnik za vrijeme otkaznog roka ima pravo uz naknadu plaće odsustvovati s rada najmanje četiri sata tjedno radi traženja posla – što znači da je to iznimka od obveze prisustvovanja na poslu. Poslodavac može odobriti radniku i više vremena odsustvovanja s posla zbog navedene svrhe, ali time nije isključena obveza radnika obavljanja radnih zadataka za vrijeme otkaznog roka u skladu sa sporazumom s poslodavcem. Prema tome, drugostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa, pogrešnim tumačenjem smisla otkaznog roka suprotno odredbama ZR, iako je uočio nedostatke u prvostupanjskom postupku, nije te nedostatke smatrao značajnim i nije koristio ovlaštenja koja ima drugostupanjski sud povodom žalbe (čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 369. st. 1. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje: ZPP).

Iz sadržaja obrazloženja presude prvostupanjskog suda proizlazi da taj sud smatra da u odnosu na izostanak tužiteljice s posla dana 1., 6. i 13. listopada 2002. u odluci o otkazu nije postupljeno u skladu s odredbom čl. 107. st. 2. ZR, jer je od saznanja tuženika za te izostanke prošlo više od 15 dana do donošenja odluke o izvanrednom otkazu. Međutim, u odnosu na izostanke dana 19., 20. i 28. listopada 2002. očigledno nije prošao taj rok, a prvostupanjski sud ne navodi jasne razloge u tom pravcu, niti ocjenjuje opravdanost ili neopravdanost izostanka tužiteljice s posla u tom pogledu – što bi bilo od značaja za primjenu odredaba čl. 107. ZR.

Na taj način u postupku prvostupanjskog suda je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st 2. toč. 11. ZPP, jer se pravilnost i zakonitost odluke ne mogu sa sigurnošću ispitati.

Zbog svega navedenog na temelju čl. 395. st. 2. i čl. 394. st. 1. ZPP je odlučeno kao u izreci.

U ponovnom postupku bit će potrebno utvrditi i ocijeniti sve relevantne činjenice od kojih zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva, imajući na umu sve naprijed navedeno, pa će tek tada sud biti u mogućnosti donijeti pravilnu i zakonitu odluku u ovom sporu.

U Zagrebu, 17. rujna 2008.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.