Rev-2176/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2176/1996-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miljenke Vraničar, kao predsjednice vijeća, te Tome Gložinića, Ljubice Munić, Ivana Mikšića i Ivke Zlokić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Š. B. iz V., zastupanog po Z. C., odvjetniku u V., protiv tuženika C. o. d.d. Z., Filijala V., radi naknade šteta, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 5.svibnja 1994. godine br. Gž-887/94-2, kojom je djelomično potvrđena a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Vinkovcima od 9. prosinca 1993. godine, br. P-537/92, u sjednici održanoj dana 29. lipnja 2000. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"1. Tuženik C. osiguranje d.d. Z. - filijala V. dužan je na ime naknade štete isplatiti tužitelju S.B. iz

V., H. … i to:

- za fizičke bolove iznos od

- 2,400.000.- HRD

- za strah iznos od

- 1,200.000.- HRD

- za duševne boli zbog naruženosti - 1,200.000.- HRD

- za tuđu pomoć i njegu iznos od - 1,680.000.- HRD

sve sa zakonskom kamatom počev od 09.12.1993.g. do isplate,

kao i naknadititi tužitelju trošak postupka u iznosu od 2,470.800.- HRD, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja.

2. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj se odbija.".

Presudom i rješenjem suda drugog stupnja suđeno je i riješeno:

"Žalba tužene se odbija kao neosnovana, dok se tužiteljeva žalba odbija kao djelomično neosnovana i uvažava kao djelomično osnovana, te se presuda suda prvog stupnja:

a) potvrđuje u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev i u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev na ime pretrpljenih fizičkih bolova iznad iznosa od 4.200.000.- HRD, na ime pretrpljenog straha iznad iznosa od 1.800.000.- HRD, na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog naruženosti iznad iznosa od 2.400.000.- HRD i na ime tuđe pomoći i njege iznad iznosa od 1.680.000.- HRD,

b) preinačuje u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev, tako da se tužitelju na ime pretrpljenih fizičkih bolova pored dosuđenog iznosa od 2.400.000.- HRD dosuđuje i daljnji iznos od 1.800.000.- HRD na ime pretrpljenog straha pored dosuđenog iznosa od 1.200.000.- HRD dosuđuje i daljnji iznos od 600.000.- HRD, te na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog naruženosti, pored dosuđenog iznosa od 1.200.000.- HRD, dosuđuje daljnji iznos od 1.200.000.- HRD,

c) ukida u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti, kao i u odluci o parničnom trošku i u tome dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.".

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj, bez naznačavanja revizijskih razloga zbog kojih se revizija može izjaviti, s prijedlogom da nižestupanjske presude budu preinačene.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio. Revizija nije osnovana.

Jedini revizijski prigovor tiče se pitanja odgovornosti za štetu obzirom na tvrdnju revidenta da se radi o isključivoj odgovornosti tuženika. U postupku je utvrđeno da je tužitelj ozlijeđen u prometnoj nezgodi kada je na njega kao pješaka naletilo osobno vozilo.

Nezgoda se dogodila danju, u naselju. Tužitelj se kretao lijevom stranom kolnika gledajući u smjeru njegovog kretanja, a i kretanja osobnog vozila koje se kretalo brzinom 56 km/h te da je unatoč poduzetog kočenja osobno vozilo naletjelo na njega.

Vještačenjem je utvrđeno da je vozač mogao izbjeći nezgodu pod uvjetom da se vozilo kretalo brzinom od 55,84 km/h, kao i u slučaju da nakon započetog kočenja vozilom nije prešao na lijevu stranu kolnika.

Iz utvrđenih okolnosti prometne nezgode proizlazi da glavni uzrok nastanka štetnog događaja leži u krajnje nepažljivom ponašanju tužitelja kao pješaka koji je započeo sa prelaženjem kolnika sa lijeve na desnu stranu, a da pri tome nije obratio pažnju na kretanje osobnog vozila koje se u tom trenutku nalazilo u njegovoj blizini.

Prije započetog prelaženja kolnika tužitelj je bio dužan uvjeriti se da li to može učiniti na siguran način, pa kako to nije učinio, jer nije uopće obraćao pažnju na nailazak vozila, kakvo nepropisno i nepažljivo ponašanje opravdava primjenu odredbe iz čl. 177. st. 3. Zakona o obveznim odnosima - ZOO ("Narodne novine", br. 53/91 i dr.) i ocjenu sudova da je tužitelj doprinio nastanku štete u dijelu od 40%.

Proizlazi dakle da je pitanje odgovornosti za štetu ocijenjeno uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

Iako se u reviziji ne prigovara utvrđenoj visini nematerijalne štete, ovaj sud je pazeći po službenoj dužnosti na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava ispitao postojanje tog revizijskog razloga i u tom dijelu pobijane presude, te je utvrdio da je i visina nematerijalne štete utvrđena uz pravilnu primjenu materijalnog prava, pa kako nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku - ZPP ("Narodne novine", br. 53/91 i dr.), na koju revizijski sud također pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP revizija je odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 29. lipnja 2000. godine

Predsjednik vijeća:

Miljenka Vraničar v.r.