Rev-2493/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2493/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Ivice Crnića i Jakoba Miletića kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužitelja S. N. iz P. B., kojeg zastupa D. B., odvjetnik iz Z., protiv tužene C. – o. d.d. Z., Poslovnica I.-G., pravnog slijednika ZOIO C. Z., Poslovnica I.-G., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužene protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 11. lipnja 1991., br. Gž-4842/91- 2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 8. veljače 1991. br. Pn-3717/90, u sjednici održanoj dana 19. veljače 1992.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Zagrebu od 8. veljače 1991. godine br. Pn-3717/90, obvezana je tužena da tužitelju plaća od 1.IV.1984. godine na ime rente iznose od po 8,00 CRD mjesečno, odnosno 15 CRD mjesečno, 30,00 CRD mjesečno, 40,00 CRD mjesečno, 120,00 CRD mjesečno, te od 1.1.1989. godine pa nadalje po 400,00 CRD mjesečno sve sa pripadajućim kamatama kao i da naknadi parnični trošak od 3.804,00 CRD.

Presudom Okružnog suda u Zagrebu od 11. lipnja 1991. godine br. Gž-4842/91-2, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 8. veljače 1991. godine br. Pn-3717/90.

Protiv drugostepene presude tužena je izjavila reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložila da se obje nižestepene presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje, a tuženoj prizna trošak revizije.

U odgovoru na reviziju tužene tužitelj je porekao navode revizije i predložio da se revizija odbije kao neosnovana, a Javno tužilaštvo Hrvatske se nije izjasnilo.

Revizija nije osnovana.

Kako nalazi ovaj revizijski sud nižestepeni sudovi su pravilno primijenili odredbu čl. 195. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Sl. list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89) koji je na temelju odredbe čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima ("NN", br. 53/91) preuzet kao zakon Republike Hrvatske (dalje Z00), kada su obvezali tuženu da tužitelju plaća novčanu rentu kao naknadu za materijalnu štetu (izgubljenu zaradu) u vremenu za koje je tužitelj tražio.

Ovo zbog toga što je utvrđeno da je tužitelju kao posljedica pogoršanja zdravstvenog stanja ostao trajni invaliditet od 15% što s ranije utvrđenim invaliditetom čini ukupni invaliditet od 55%, zbog čega je tužitelj potpuno nesposoban za obavljanje poslova koje je do sada obavljao (sakupljao ljekovito bilje od mjeseca travnja do mjeseca listopada, a radio i u seoskim domaćinstvima), i na taj način nije u mogućnosti stjecati sredstva pa gubi prihod koji je imao prije nastanka prometne nezgode.

Pravilno su nižestepeni sudovi prilikom utvrđivanja iznosa izgubljene zarade tužitelja uzeli u obzir činjenicu da tužitelj nije bio u radnom odnosu i da zbog toga ne dolazi u obzir prekvalifikacija kod tužitelja.

Budući da se u ovom slučaju radi o materijalnoj šteti (izgubljenoj zaradi) za određeno vremensko razdoblje, a tužitelj je za ranije razdoblje ostvario naknadu za izgubljenu zaradu te imajući u vidu činjenicu da cijelo vrijeme od nastanka štetnog događaja (od 31. I. 1977. godine) pa nadalje, kontinuirano, tužitelj nije u mogućnosti ostvarivati prihod na način kako je to činio prije štetnog događaja, tužitelju pripada pravo na izgubljenu zaradu za razdoblje za koje potražuje.

Nije osnovan revizijski prigovor tužene da tužitelj nije mogao podneskom od 8. prosinca 1989. godine specificirati svoj tužbeni zahtjev i tražiti rentu od 1. travnja 1984. godine pa nadalje.

U ovom se slučaju, naime, ne radi o povišenju rente, kako pogrešno tužena u reviziji ističe, jer nikada ranije tužitelj nije tražio rentu, a niti mu je ista ranijom sudskom odlukom dosuđena. Zbog toga je tužitelj imao pravo uskladiti svoj tužbeni zahtjev u podnesku od 8.XII.1989. godine, pa je pravilno i zakonito odlučeno kada je udovoljeno tako postavljenom zahtjevu, jer je prvostepeni sud utvrdio po slobodnoj ocjeni visinu izgubljene zarade vodeći računa o vrsti poslova koje je tužitelj obavljao i o mogućnosti zarade, i tako utvrđeno da je zahtjev tužitelja osnovan u zatraženim iznosima za određena vremenska razdoblja.

Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 19. veljače 1992.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin v.r.